Divljina prekrivena bijelim pijeskom leži između pustinj Namib i hladne vode Atlanskog oceana. Divljina poznata kao “Obala kostura” ili kako je portugalci zovu “obala pakla”, 500 km spržena obale djeluje pakleno nemilosrdno, a opet i s druge strane, u svojoj čistoj samoći i izvanredno lijepo.

Obala kostura izbrazdana je milijunima zlatnih dina koje se šire na sjeveroistok, od Atlantika do šljunačnih ravnica u unutrašnjosti. Opasne protustruje, snažni vjetovi, magla koja se iznenada došulja, kao i grebeni čiji nazubljeni prsti sežu duboko u more na Obali kostura su uzrokolvali propast brojnih brodova. 

Priče govore o mnoštvu iscrpljenih ljudi koji su preživjeli brodolom i dovukli se do obale, sretni što su živi, a onda postali žrtve smrti uzrokovane pijeskom. Olupine putničkih brodova, remorkera, galija, koća i brzih jedrenjaka leže razbacane duž cijele Obale kostura.

Dvanaest obezglavljenih kostura koji su zajeno ležali na obali, kao i kostur djeteta koji je ležao uz napuštenu kolibu nađeni su 1943. godine. U blizini je pronađena ova poruka “Nastavljam prema rijeci 60 milja sjeverno odavde, a ako itko ovo nađe i krene za mnom, Bog će mu pomoći.” Ta poruka je napisana 1860. godine. Do danas nije otkriveno tko su bile žrtve, kako je došlo do brodoloma i zašto su nađene obezglavljene.

Iza obalnih dina, stjenoviti izdanci koje je tokom 700 milijuna godina vjetar prošupljio i oblikovao u fantastične oblike, uzdižu se poput utvara iz pustinje. Neki izgledaju poput gigantske rastaljene gljive. Neki drugi, poput “kamene lubanje” u donjem toku rijeke Muntum podsjećaju na ljudski kostur i imaju prazne “očne” duplje koje zre preko pješčane pustoši. Noću puni mjesec baca nevjerojatan, pomalo strašan odraz na lagunu na rubu obalne pustinje. Takve lagune i svjetlucava priviđenja oko njih, bude lažnu nadu kod brodolomaca. Na jugu se s planinskih lanaca spuštaju potoci, koji se često osuše prije nego što dođu do oceana. 

Prvim brodolomcima koji su se živi pržili na moru ili ukletim pustolovima koji su se izgubili u zasljepljujućim pješčanim olujama, vjetar je bio poput stravične pogrebne pjesme. Lovci iz plemena San nazivali su namibske vjetrove “Soo-oop-wa” opisujući njihov zvuk. Ti su vjetorvi jedan od najneobičnijih načina na koji se priroda pokazuje u prirodi. Kad puše Soo-oop-wa, strana dine koja je izložena vjetru urušava se, zbog čega dolazi do tako snažnog trenja između zrnaca kvarca koja se obrušavaju da dina “grmi”.

Noću se vjetar smiruje, a pustinja hladi i priroda postaje sućutnija prema ovoj napaćenoj zemlji, te joj šalje maglu koja se širi prema unutrašnjosti. Magla se prostire premo pješčanih plaža i stijena i donosi okrepu i obnovu sprženim biljkama i životinjama.