Old Stone kuća smještena je na Wright Road u Alcoi. Kuća je dom Williama Andrew Nicholsona, koji ju je gradio od 1938 do 1948. godine. Dizajnirana je da izdrži čak i Armagedon, a čini se da je neprobojna.
Gospodin Nicholson bio je priliči ekscentrična osoba, ali nije okrutan čovjek, kao što su neki pričali. Činio se kao vrlo ljubazna osoba.  Često je imao neke čune ideje. Govorilo se da planira živjeti u kući tisuću godina ili čak cijelu vječnost.  Mislio je da sve dok radi na kući neće umrijeti. Kada je njegova žena umrla 1950. godine, gospodin Nicholson bio je shrvan. Nastavio je živjeti u kući do 1965. godine, kada je umro, a pokopan je na groblju Clarks Grove.

Neki su vjerovali da njegov duh živi u kući. Naposljetku, planirao je tu živjeti tisuću godina. Ljudi su tvrdili da su vidjeli njegov duh kako se kreće po kući, ili da vide čudna svjetla u dvorištu. To je bila uobičajena legenda u susjedstvu među djecom, a nekoliko odraslih je također potvrdilo neke paranormalne aktivnosti. Sadašnji vlasnik kuće ne želi ništa komentirati.

http://www.johnnorrisbrown.com/paranormal-tn/index.htm 

Tags: DUHOVI

Geoff i Pauline Simpson i Lan i Cynthia Gipsy išli su na odmor u Španjolsku kroz Francusku. Odlučili su potražiti hotel u kojem bi mogli prespavati i večerati. Došli su do dvokatnice okrenute pročeljem prema autocesti.

Hotel im se učinio simpatičnim, jer je izgledao starinski. Prozori nisu imali stakla, plahte su bile od teškog platna, a umjesto jastuka podmetači. Sve je bilo uredno i čisto. Poslije večere su pošli na spavanje.

Kad su kretali dalje, račun ih je iznenadio, ali ugodno. Za večeru, noćenje i doručak za 4 osobe, platili su svega 19 franaka (manje od 2 funte).

Na povratsku iz Španjolske opet su htjeli odsjesti u tom hotelu. Ali nisu uspjeli naći hotel, iako su se provozali tim putem tri puta. Odsjeli su u hotelu pokraj Lyona koji ih je stajao 247 franaka.

Tjedan kasnije, kad su izradili slike iz fotoaparata, još su se više začudili. Slika koje su slikali u tom hotelu nije bilo. 1983. godine vratili su se u Francusku kako bi organizirali temeljitu potragu za tim hotelom. Naišli su na par slučnih kuća, ali to nije bilo to.

Napokon su naišli na neku koju koja je poprilično izgledala kao onaj hotel. No iz razgovora s vlasnicima i nakon razgledavanja kuće, shvatili su da to nije onaj hotel.

Ako se dokaže da hotel ne postoji, to će biti jedan od najzanimljivijih slučaja u analizama psihičkih istraživanja.

A ako se hotel pronađe, bit će to još jedan slučaj “mislokacije”.

Tags: FANTOMSKA KUĆA, KUĆA, MISLOKACIJA, MISTERIJA

Dogodilo se to u jednom trenu, 23.rujna 1880.g, sunčanog poslijepodneva na farmi Davida Langa, nekoliko kilometara od mjesta Galatin, drzava Tenesi, SAD.

Sudbina je htjela da se ova misterija odigra u prijatnoj okolini. Langov dom je bila velika kuca od cigle i sastojala se od vise dijelova, sva obrasla lozicom. Ispred je bio veliki pašnjak, koji je stoka uredno popasla a sada je postao smeđi od dugotrajne ljetne suše. Toga poslijepodneva dvoje djece Langovih, osmogodišnji George i jedanaestogodišnja Sarah, igrali su se igračkom koju im je otac tog jutra donio iz Neshwilla - drvenim kolicima koja su vukli drveni konjici. Djeca su vukla igračku po dvorištu a roditelji su ih gledali.

Gospodin Lang je posao prema ogradi pogledati svoje konje sa kojima se je ponosio. Stao je uz ogradu i pogledao na svoj veliki džepni sat kada mu žena doviknu: “Vrati se brzo, Davide, htjela bih da me odvezeš u grad prije nego se trgovine zatvore”. David mahnuvši rukom reče: “Evo me za par minuta”.

Ali, nije se nikada vratio, jer je David Lang bio samo trideset sekundi udaljen od sastanka sa sudbinom, ma kakva da je ona bila!

Djeca su se prestala igrati jer su ugledala laku dvokolicu kako se priblizava iz daljine. Dolazio je sudac August Pack koji im je uvijek donosio darove. Gospođa Lang je također vidjela dvokolicu, i David isto tako, jer je mahnuo sucu i krenuo prema kuci.

David Lang nije učinio vise od pet-šest koraka, kada je nestao na očigled svih prisutnih. Gospođa Lang je vrisnula. Djeca su ostala zabezeknuta. Svi su instinktivno potrčali prema mjestu gdje je Lang bio viđen posljednji put prije par sekundi. Sudac i njegov zet, koji je bio u dvokolici, potrčaše preko polja istog trena. Nije bilo ni grma ni stabla ni rupe koji bi narušavali površinu. Niti ikakvoga traga koji bi pokazivao sto se je desilo sa Davidom Langom. David Lang je nestao pred očima supruge, dvoje djece i dvoje ljudi u dvokolici.

Naknadna ispitivanja svjedoka pokazala su da su svi vidjeli iste stvari u isto vrijeme i na istom mjestu. Mjesni geodet je pregledao teren i izjavio da nema nikakvih podzemnih šupljina ni rupa te da je sav teren vrlo čvrst. Nikada nije bilo pogreba niti zadušnica za gospodina Langa. Njegova žena, koja je poživjela još mnogo godina, živjela je u nadi da ce se on, David Lang, jednom vratiti. Najzad je dozvolila sucu Packu da iznajmi cijelu farmu osim pašnjaka ispred kuće. Pašnjak je ostavila da bude nedirnut dok je ona živa.

Koliko je bio čudan nestanak toliko je čudno i ono sto je primijetilo dvoje Langove djece jedne tople večeri u travnju 1881.g, sedam mjeseci poslije događaja.

Djeca su zapazila da se na onom mjestu gdje je otac bio zadnji put viđen nalazi krug zakržljale žute trave od nekih pet metara u promjeru. Jedne večeri dok su stajali pored tog kruga jedanaestogodišnja Sarah je zazvala oca i na njihovo iznenađenje čuli su njegov glas koji je zvao u pomoć… ponovo i ponovo… sve slabije, dok nije utihnuo, zauvijek.

Prema knjizi Alfreda Metrauxa „Voodoo“ zombiji su „ljudi čija je smrt uredno zabilježena, a pokop mogu potvrditi očevici, koji, međutim, nakon nekoliko godina bivaju pronađeni… u stanju koje graniči s idiotizmom“.

 Jedan od prvih zapadnjaka koji je zabilježio stvarni slučaj zombija bila je crna etnografkinja Zora Neale Hurston. U listopadu 1936. u dolini Artibonite na Haitiju pronađena je gola žena koja je lutala tim područjem; zvala se Felicia Felix-Mentor, umrla je u 29. godini života, a zatim bila pokopana. Zora Hurston posjetila ju je u bolnici u Gonaivesu. U opisu je rekla da ima prazno lice s mrtvim očima te očne kapke koji su bijeli kao da su spaljeni kiselinom.

Prema mišljenju Zore Hurston ljudi bivaju pretvoreni u zombije ako izdaju tajne haićanskih tajnih društava. Nitko joj nije vjerovao te Metraux s visoka piše o Zori kao vrlo praznovjernoj. Unatoč tome, Metraux navodi priču u kojoj se govori o dva člana „visokog društva“. Kada mu se pokvario auto, jedan ga je od njih pozvao u dom malog čovjeka bijele brade,houngan ili voodoo svećenika. Potaknut skepticizmom gosta prema wangi (magijskim činima) starac ga je upitao poznaje li izvjesnog M. Celestina – koji je zapravo bio jedan od posjetiteljevih najbližih prijatelja.

 Dozvan fijukom biča neki se čovjek dogegao u sobu, a posjetitelj je na svoj užas u njemu prepoznao svojeg starog prijatelja Celestina koji je umro šest mjeseci prije toga. Kada je zombi ispružio ruku kako bi dohvati posjetiteljevu čašu – očito žedan – houngan zaustavio kada ju je htio doadti kazavši kako ništa nije opasnije nego dati ili uzeti nešto iz ruke mrtvog čovjeka. Houngan je svojem posjetitelju rekao da je Celestin umro od čini, a da ga je čarobnjak koji ga je ubio prodao za 12 dolara.

Druge priče koje je prepričao Metraux jasno pokazuju da smatra da su zombiji ljudi koji su doslovno umrli, a zatim ustali iz mrtvih. On to, naravno, odbacuje kao praznovjericu. Kao što ćemo vidjeti, Zora Hurston je imala pravo, a Metraux krivo.

Zora Hurston potvrdila je da se „zombifikacija“ postiže pomoću „brzo djelujućeg otrove“. No tek je početkom osamdesetih godina 20. stoljeća mladi američki antropolog Wade Davies čuo glasine prema kojima se u zombifikaciji koriste neki poznati otrovi od kojih je najvažniji otrov kuglaste ribe (puffer fish) – ribe koja je Japancima delikatesa iako se mora pripremati s krajnjim oprezom.

Pozvan na sastanak s newyorškim psihijatrom Nathanom Klineom Davisu je rečeno za dva nedavna slučaja koji, izgleda, izvan svake sumnje dokazuju da zombifikacija nije mit.  1962. haićanski seljak od 40-ak godina Clairvius Narcisse primljen je u bolnicu Albert Schweizer u dolini Artibonite zbog groznice; umro je dva dana poslije, a dan nakon toga sahranjen.

18 godina poslije, 1980. godine, neki je čovjek prišao Narcisseovoj sestri Angelini i predstavio se kao njezin brat Clairvius. Potvrdio je da ga je red njegovog brata s kojim se prepirao oko zemlje pretvorio u zombija. Izvađen je iz groba i odveden kako bi radio s drugim zombijima. Dvije godine poslije, njegov je gospodar ubije, a on je pobjegao i 16 godina lutao  otokom. Tek kada je čuo da mu je umro brat usudio se pokazati.

Narcisseov je identitet potvrđen, a BBC je o slučaju snimio kratki film. Iste godine pronađena je skupina „zombija“ koji su lutali po sjevernom dijelu zemlje -  gdje je Narcisse bio prisiljen raditi što je potvrdilo njegovu priču o bijegu.
1976.godine 30-godišnja Francia Illeus poznato kao „Ti Femme“ proglašena je mrtvom. 3 godine poslije njezina majka ju je pronašla živu i prepoznala pa ožiljku na sljepoočnici; otkriveno je da je njezin lijes prepun kamenja. Ona je mislila da su je otrovali po narudžbi ljubomornog muža.
1980. godine jednu drugu ženu, Natagette Joseph kojoj je bilo 60 godina, prepoznali su dok je lutala u blizini svojega rodnog sela: “umrla“ je 1964.

Kada je Davies otišao na Haiti da to istraži usredotočio se na „Daturu stramonium“  koja je poznata kao kužnjak, a na Haitiju kao zmijevski krastavac. Posjetio je Maxa Beauvoira, stručnjaka za vodoun. Intervjuirao je Clairviusa Narcissea i potvrdio njegovu priču. Otkrio je također i da Narcisse nije bio samo žrtva osvetoljubivog brata; bio je neka vrsta Casanove koji je posvuda ostavljao nezakonitu djecu, koju je odbijao izdržavati. Davies je poslije zaključio da se kod „zombifikacije“ ne radio samo o zlobi.

Tajna društva su na nemilom glasu no čini se da nisu bila toliko crna kao što ih se prikazuje i da su često bili zaštitnici od ugnjetavača. Čini se da je zombifikacija često bila kazna za besramno loše ponašanje.

Istraživanje je Daviesa dovelo do veoma otrovne žabe Bufo marinus i dvije vrste zelene kuglaste ribe koje se tako zove zato jer se napušu od vode kada su ugrožene. Obje su pune smrtonosnog neurotoksina koji se zove tetrodotoksin, čije smrtonosna doza nije veća od glavice pribadače. Kapetan Cook imao je ozbiljnih problema nakon što je pojeo kuhanu jetru i ikru zelene kuglaste ribe. Japanci bacaju sve otrovne dijelove ribe i jedu sirovo meso – kao sashimi -  ali se smrtonosna jetra također jede nakon što se očisti i prokuha.

Daviesu je, međutim, bilo jasno da otrov zelena kuglaste ribe nije jedna tajna „zombifikacije“. U svojoj izuzetnoj knjizi „Zmije i duga“ on opisuje svoju potragu za uzorcima zombijevskog otrova. Namjera mu je bila da dobije uzorke i odnese ih na testiranje u laboratorij. No iako je upoznao nekoliko houngana i psisustvovao nekim izvanrednim ceremonijama  -  na nekima je vidio ljude „opsjednute“ duhovima (tako da je jedna žena mogla staviti upaljenu cigaretu na jezik a da se ne opeče) – njegova potraga je naglo završila kada je jedan od ljudi koji su ga najviše podržavali umro, a drugi ostao oduzet nakon udara. Njegova knjiga, međutim, ne ostavlja mnogo mjesta sumnji da je tajna „zombifikacije“ otrov koji može izazvati sve znakove smrti. Kada se tijelo iskopa, da mu se protuotrov (Daveis je proučio neke protuotrove i zaključio da su „magijeske“ moći svećenika izgleda jednako važne kao i sami sastojci), a žrtva se ošamuti drugim drogama koje osobu svedu na razinu pravog idiotizma.

BBC-ijeva emisija iz 1984. koju je vodio John Tusa potvrdila je da je „zombifikacija“ posljedica otrova koji pogađa određena centre u mozgu i tako spušta svijest na razinu sna.
Wade Davies nije sumnjao da je „zombifikacija“ stvarna. No njegovo je istraživanje vodounske religije, čini se, uvjerio, da se svi fenomeni vodouna ne mogu objasniti takvim naturalističkim terminima.

Iz knjige “Velika enciklopedija neriješenih zagonetki”

U hebrejskoj mitologiji postoje zapisi u kojima se tvrdi da je Bog na šesti dan stvaranja, stvorio muškarca i ženu da zajedno upravljaju svijetom. Muškarac je svakako bio Adam, no žena se zvala Lilith. Eva tada još nije postojala. Predanje govori kako su i Adam i Lilith stvoreni na isti način, od zemaljske prašine, ali tvrdi se da je u cinu stvaranja Lilith, osim zemaljske prašine, bilo i nečistoća pomiješanih s prašinom (op.a. s ovim posljednjim navodom se ne bih slozio jer zvuci previše namješteno).

Adam i Lilith nikad nisu ostvarili harmonične odnose jer kada je on poželio leci s njom, ona je odbijala pitanjem: “Zašto bih morala leci s tobom? I ja sam stvorena od prašine, potpuno sam ti ravnopravna.” No Adam je odlučio to učiniti na silu. Ali Lilith je pobjesnjela i izustila magično božje ime (op.a. legende tvrde da je Lilith imala dozvolu za izgovaranje magičnog božjeg imena za razliku od Adama). Tog je trena uzletila i tako ga napustila. Predanja dalje govore kako je Lilith postala majkom svih demona tj. onih koji se protive Božjoj volji .
Lilith je naša sposobnost najdublje percepcije jer kroz nju otkrivamo najdublje i najtananije osjećaje.

                    
Lilith je naravno i “fatalna žena”, moćna i seksipilna zavodnica. Utiče na snove, posebno one seksualne naravi. Povezana je s utjecajima pri stanjima transa, hipnoze, kanaliziranja poruka (channelinga) pri komunikaciji s entitetima ili bicima iz drugih dimenzija.
Povezana je i s opsjednutošću.
Poput Mjeseca i Lilith vezujemo uz majčinstvo, ali za razliku od Mjeseca koji je mekan i brižan, Lilith je snažna i disciplinirana i sposobna je izuzetno učinkovito zaštititi svoju djecu.

Osim sto je zaštitnička, Lilith je i samozaštitnička. Ona štiti samu sebe od “zatrovanih” emocija, postajući tako moralnom zaštitnicom u odnosu na emocije srama, krivice, mržnje, osvete, gorčine, zavisti i ljubomore.
Lilith je možda najlakše razumjeti ako je usporedimo s Mjesecom. Mjesec se ostvaruje kroz brigu i njegu drugih, dok je Lilith samorealizirana.
Mjesec predstavlja vidljive emocije, dok Lilith predstavlja ono potisnuto ili skriveno. Ona živi i djeluje iza scene, uglavnom neprimjetna. Može se izražavati prikriveno, prijetvorno i manipulativno, ali prvenstveno predstavlja manifestaciju suptilnosti.

Joseph Brown je početkom 20. stoljeća živio u Brooklynu i jednog je nedjeljnog jutra napustio stan da bi otišao do 200 metara udaljene prodavaonice, po novine. Bio je neobrijan i još u pidžami. Na putu do prodavonice Josephu se izgubio svaki trag, on je jednostavno nestao. Za Josephom je pokrenuta opsežna potraga, no nije se uspjelo ništa saznati.

Njegova supruga se pomirila sa činjenicom da joj je suprug nestao. Nakon godinu dana Joseph se samo pojavio. O tome je obavještena policija, koja je pomislila da se radi o nekakvoj šali, no to nije bila šala.

Joseph Brown se je pojavio iznenada, isto tako kao što je nestao. Pojavio se nekoliko metara ispred prodavaonice, a prestrašeni prodavač ga je upitao gdje je bio godinu dana. Joseph ga je čudno pogledao i rekao da je iz kuće izašao prije par minuta s namjerom da kupi novine. Nakon što je obaviješten da je nestao prije godinu dana, Joseph je pregledao novine i naišao je na godinu dana stariji datum. Tvrdio je da nije išao nigdje osim do prodavaonice.

Zanimljiva stvar je bila da se Joseph pojavio isit kao kad je nestao…neobrijan i u pidžami. U danima nakon pojavljivanja, Joseph je bio podrvgnut mnogim ispitivanjima, čak je bio hipnotiziran, ali se ničega nije sjetio. Gdje je Joseph Brown boravio cijelu godinu, zauvijek će ostati tajna.

Tags: misterij

Početkom 2005. Godine, grupa ruskih znanstvenika , sa profesorom Ernestom Muldasheyom na čelu organizirala je znanstveno-istraživačku ekspediciju  u području Bliskog i Srednjeg istoka. Posjetivši mnoge interesantne arheološke lokalitete u Egiptu, Libanonu i Siriji, ruski su učenjaci pokušali otkriti najveće misterije ljudske civilizacije.

Iako do kraja nisu uspjeli i materijalnim dokazima potvrditi svoje znanstvene teze o prošlosti ljudskog roda, istraživanja su dovela do senzacionalnih nagovještaja. Istraživači su otkrili i locirali prastare grobnice  divovskih ljudi o kojima govore  stara predanja i biblijske legende. Ono što bi se moglo uzeti kao materijalna potvrda jest otkriće gigantskih otisaka ljudskih stopala koje su člnaovi ekspedicije otkrili i snimili u Siriji.

Dugo istraživanje profesora Muldasheyja je rezultiralo otkrivanjem nekoliko gigantskih grobnica u malom sirijskom gradu Alepu. Grobnice se smatraju muslimanskim svetim mjestom pa im pristup nije bio dozvoljen. Ekspedijcija je od sirijskih institucija tražila dozvolu da počnu iskopavanja, ali je nisu mogli dobiti.

Ali zahvaljujući jednom profesoru iz Alepa, uspjeli su locirati jednu od gigantskih grobnica. Ona je smještena na vrhu brda nekih 20 km od uništenog groblja. Lokalno stanovništvo od najstarijih vremena mjesto naziva „grobnicom od 7,5 metara dugog muškarca“. Div se navodno zvao Muhammad Veliki. Bio je neobična osoba, koja je bila upućena u mnoga tajna magijska znanja i vještine, a govorio je starim arapskim jezikom. Njegov život je završio tragično, ubijen je i sahranjen 20 km od Alepa.

Postoje brojni dokazi koji upućuju da su divovi zaista nekada živjeli na našoj planeti. U Aziji se može naići detaljan opis Buddhe, koji kaže da je bio vrlo visok, da je imao membraozne prste na rukama i nogama i da je imao 40 zuba.
Ljudi su u prošlosti stalno opovrgavali postojanje divova. Zašto? Da li su te grobnice zaista neosporivi dokazi da su postojali divovi? Saznat će se….
http://www.bosnic.com

Tags: div, dokazi o postojanju divova