JEDNOROZI
Kada bi uistinu na našoj planeti živjeli jednorozi oni bi na nas vjerojatno, ostavljenli veoma ugovdan utisak.Elegantna životinja laganog hoda, vitkog tijela, duge grive, ponosita vrata, pleminitih krupnih očiju…hitra i neukrotiva. U svakom slučaju, jenorog zacijelo ne bi ni izdaleka izazivaoonako čuđenje, kakvo je, u vrijeme osvajanja Australije, u 18. stoljeću, izazvioa klokan. Jer, ako se izuzme rog, jednorog je po svim ostalim tjelesnim karakteristikama, na ovim prostorima, uboičajena i već viđena životinja.
Zbog toga je umjesno postaviti pitanje: da li je jednorog postojao u prošlosti i otkuda mitovi o njemu? Na ovo pitanje u opširnoj temi pokušao je odgovoriti ugledni njemački mjesečnik “Petar Mooselitners Magazin”, iz kojeg koristimo najzanimljvija saznanja.
O jednorogu se piše već više od 3000 godina. Autori su najčešće ljudi od znanstvenog i društvenog ugleda, kojma se mora vjerovati. U njihovim očima, jednorog je uistinu postojao. I to ne samo u antičkom vremenu već i mnogo kasnije.Čak i u 20. stoljeću.
Godine 1905., slovački su radnici, prokopavajući novo okno u jednom rudniku, otkrili više neobičnih životinjih kostura za koje se pretpostavilo da su ostaci legendarnih jednoroga. Povod za takvu tvrdnju skrivao se u činjenici da su neke od kostiju ličile na duge, lako zakrivljene rogove. Glasina je bila tako uvjerljiva da su neki radnici zagonetne kosti krišom odnijeli kući i pretvorili ih u prah, iskreno vjeruući u drevna predanja da prah od jednorogova roga predstavlja lijek čudesnih svojstava. Kada je vijest napokon stigla do sveučilišnog Instituta za istraživanja starina, u selu je preostalo još samo nekoliko neoštećenih krivih kostiju. Znanstvenici su ih podrvgli temeljitoj analizi i uskoro došli do nedvojbenog zaključka: radilo se o kostima davno izumrtog mamuta! Ali u prošlosti je bilo i pojedinaca koji su se sreli sa živim jednorozima. Što je s tim izvješćima?
Ktesias glasvoviti liječnik perzijskog suverena Artaxerasa Mnemona, izvještava oko 400. godine pr.n.e., o pojavi nekog grozomornog rogatog bića koje živi u Indiji, a najsvestraniji je grčki filozof Aristotel (384.-322. pr.n.e.) opisivao jednoroga kao životinju, koja ima nerascjepljena kopita. 1483. godine kroz Svetu zemlju su putovala trojica njemačkih hodočasnika: otac Bernard Breidenbach iz Mainza sa svojim pratiocima, uglednim grofom Solmsom i fratrom Felixom Faberom. U svom zanimljivom izvješću trojica hodočasnika brežuljka blizu Sinajske gore, promatrali sasušeni pustinjski krajolik, u daljini su ugledali neobičnu životinju. U početku su mislili da je riječ o kamili, ali ih je njihov vodič, neki sinajski beduin, odmah ispravio, rekavši da se radi o jednorogu.
U svojim zabilješkama s puta po Africi, jedan drugi svjetski putnik i hodočasni, Talijan Ludovico Barthema, tvdi da je u etiopskom gradu Zeila vidio čitamo krdo jednorga, ali njihovom neobičnom izgledu nije posvetio niti jedan redak.
Barthema je također tvrdio da je u svetom islamskom gradu Mecci (Saudijska Arabija) u jednom parku vido dva jednoroga, poklon etiopskog suverena sultanu od Mecee. No, ono što su vidjeli drugi misionari, putopisci i istraživači nadilazi i najuzbudljivije izvještaje o postojanju jednoroga…
Božićne praznike 1999. godine Kathy je odlučila provesti sa svojom sestrom Nancy i njenim mužem u Lauren Danielle hotelu u Oklahomi. Lauren Danielle je prekrasna kućica iz Viktorijanskog razdoblja. Sagrađena na kraju 19. stoljeća, među ostalim služila je, točnije njen podrum, kao zatvor. Stare željezne šipke na prozorima podruma još uvijek stoje tamo, već više od cijelog stoljeća nepromijenjene. Danas je to preuređeni vrlo popularan mali hotel. Kathy je unatoč ljepoti kojom je odisala ta viktorijanska kuća osjetila nešto posve drugačije i neprijatno, no to je možda bila samo reakcija na netom pročitani članak u lokalnim novinama u kojem stoji da je ta prekrasna viktorijanska kuća dom duha mačke.
Što se dogodilo u Estoniji 2. ožujka 1984. godine? Da li je sovjetsko ministarstvo obrane nešto sakrilo? Sve su to pitanja koja se postavljaju otkada je u navedenoj noći, stanovnike estonskog grada Valge, zahvatila velika histerija, panika i nevjerojatan strah. Kako i ne bi, sa neba je padala vatra.
Lubanja je pripadala istraživaču i pustolovu Albertu Mitchell-Hedgesu. Nakon njegove smrti 1959. godine prešla je u posjed njegove štićenice Anne Mitchell - Hedges. Anne je tvrdila da ju je otkrila u “izgubljenom gradu” u Južnoj Americi, u gradu Maya Lubaantunu u Britanskom Hondurasu.
Opće je prihvaćeno da je druga - mnogo nesavršenija - kristalna lubanja koja se nalazi u posjedu British museuma autentična, a na njoj također postoje tragovi mehaničkog brušenja. Meksički su Indijanci koristili brusnu ploču koju je pokretao konopac razapet preko luka. Čini se prilično sigurnim da nikada neće saznati istina o “ukletoj lubanji” no njezina sličnost s lubanjom iz British museuma upućuje na zaključak da su je proizveli Azteci.
Na listi jezovitih mjesta našla se i soba u kojoj se tijekom rata skrivala Anna Frank. Neki, naime tvrde kako kad uđete u sobicu možete osjetiti hladne struje na nekim mjestima, a kad otkuca ponoć pojavljuje se i figura mlade djeveojke. Većina, naravno, vjeruje da je riječ o Anni Frank koja u trenucima ukazanja stoji nepokretna i gleda kroz prozor. “Zabilježen” je i zvuk kotrljanja podno stepenica, na kojima se jednom prilikom prosula vreća graha. Navodno se identičan zvuk ponavalja s vremena na vrijeme bez nekog određenog vanjskog faktora. Kako god bilo, čak i ako ne vjerujete u nadnaravno, morate priznati da kada je Noć vještica u pitanju djeluje zabavnije od zamaskiranog izlaska u lokalni kafić. A prođe li vas jeza ili žmarci na nekom mjestu, što god radili , ne okrećite se…
Kada se 29. prosinca 1972. godine let 401 Eastern Airlinesa, sa 176 putnika približavao svojoj destinaciji Miamiju, pilot Bob Loft i kopilot Don Repo nisu očekivali ništa van svakodnevne rutine, no ovaj put rutinu je prkeinulo svjetleće upozorenje kako postoji problem sa opremom za slijetanje. Zaokupljeni tim problemom nisu primjetili da im se avion spušta nekih 60-ak m po minuta brže nego što je predviđeno, te nisu bili svjesni opasnosti sve dok im tlo nije stalo na put. Avion se srušio u močvarno tlo južne Floride tolikom silinom da je na mjestu preminuo 101 putnik. Loft i Repo su preživjeli prvotni udar, no imali su smrtonosne ozlijede kojima su podlegli, Loft još u olupini, a Repo dan kasnije.
U pariške katakombe se nikada ne spuštajte sami, ne okrećite se i baš nikada ne pitajte: “Tko je tamo?”