DEJA VU - Bilo je, nije bilo, bilo je, nije bilo…. 
 Za Deja vu iskustvo, iako je riječ o sasvim uobičajenom fenomenu, jednostavno i prihvatljivo objašnjenje nisu uspjeli pronaći niti biolozi, ni psihijatri, ni neurološki stručnjaci niti sami fizičari. Trenutno popularne teorije, kako su otkrili autori filma, obuhvaćaju objašnjenja koja se protežu od onih psiholoških pa sve to nekih potpuno fantastičnih:
? Neki neurolozi vjeruju da se deja vu događa kada se mozak uhvati jednog detalja – mirisa, prizora ili zvuka – koji nam je poznat, i zbog kojega u tom djeliću sekunde dolazi do zbunjenosti između prošlosti i sadašnjosti

? Liječnici ukazuju na činjenicu da mnogi pacijenti koji pate od napadaja lociranih u temporalnim režnjevima mozga češće doživljavaju deja vu iskustva, tako da je moguće da su ona uzrokovana neočekivanim poticajima u tom dijelu mozga

? Neki psihoanalitičari vjeruju da je deja vu oblik „ispunjavanja želja“ – u kojem želje izranjaju iz dubine naše psihe, kao što se obično događa tijekom sna, ali ovo se odvija dok smo budni

? Oni koji se priklanjaju teoriji reinkarnacije vjeruju da su deja vu epizode dokaz sjećanja na prošle živote

? Znanstvenici koji se bave rubnim područjima kvantne fizike predložili su da bi deja vu iskustvo moglo biti posljedica slučajnog susretanja paralelnih svemira i poremećaja u tkanju prostor-vremena.

Nekoliko svjetski poznatih fizičara govori o efektu, uključujući Dr. Briana Greenea, stručnjaka za teoriju struna i profesora fizike na sveučilištu Columbia, koji je napisao popularne radove koji istražuju teorije relativnosti i kvantne mehanike kao što su The Fabric of the Cosmos i The Elegant Universe. Objasnio je kako zapravo živimo u svijetu u kojem nismo uvijek svjesni trikova koje naši vlastiti umovi izvode kada je u pitanju protok vremena. Na primjer, pokazao je kako prilikom gledanja u ogledalo udaljeno 2.5 metra imamo dojam da vidimo odraz sebe u trenutku kada se gledamo, no zapravo gledamo u sliku sebe kako smo izgledali 16 nanosekundi ranije! (Tih 16 nanosekundi je vrijeme potrebno svjetlu da se reflektira od našeg lica i prijeđe put do ogledala i natrag.) Tako da ispada da zapravo gledamo u prošlost. I to radimo svako malo. Recimo, svaki puta kada pogledate u noćno nebo kako bi se divili zvijezdi Sjevernjači – iako izgleda da gledate zvijezdu kako je ona taj tren, zapravo gledate njeno treperenje od prije 630 godina. Tako da jedna od stvari koje zasigurno znamo jest da vrijeme nije uvijek onakvo kakvim se čini. Prelazeći na još nevjerojatnije koncepte, Greene je objasnio kako neki fizičari danas vjeruju, a tu teoriju potvrđuju najnovija istraživanja, da se stvarnost sastoji od beskonačnog broja paralelnih svjetova – i da mi jednostavno živimo u jednom od njih, potpuno nesvjesni ostalih. Ideju koja je nekoć spadala u čistu znanstvenu fantastiku, teoriju o postojanju paralelnih svjetova direktno su podržala najnovija kozmička istraživanja. Iako postoji mnogo različitih mišljenja o ustroju paralelnih svjetova, jedno od najelegantnijih objašnjenja predlaže uzbudljiva nova revolucionarna teorija moderne fizike: Teorija Struna.

Teorija Struna
Teorija Struna pretpostavlja da se svemir sastoji od nevjerojatno sitnih struna ili membrana energije koje vibriraju u 11 dimenzija. U ovoj teoriji multi-dimenzionalnog kozmosa, paralelni bi svjetovi bili udaljeni od našeg tek djelić milimetra. Greene približava tu ideju koristeći analogiju u kojoj predstavlja naš svemir i sve u njemu kao samo jednu tanku krišku nezamislivo golemog kruha.

Iako većina tih teorija i dalje ostavlja mnoga pitanja bez odgovora, potencijalne mogućnosti putovanja kroz vrijeme i manipuliranja prošlošću i budućnošću koje nagoviještaju su nevjerojatne. Kako kaže Dr. Greene, „Realizacija da je svemir mnogo složeniji nego što smo mi direktno svjesni pomaže nam da cijenimo svoje mjesto u njemu.“

Crvotočina
U laboratoriju Vremenskog Prozora, stvari postaju još čudnije kada znanstvenici upotrijebe „crvotočine“ kako bi premostili jaz između sadašnjosti i prošlosti. Crvotočine, također poznate kao „Einstein-Rosenovi mostovi“ (prema znanstvenom radu Alberta Einstena i Nathana Rosena u kojem su iznijeli pretpostavku da bi između crne rupe i bijele rupe mogao postojati most kojime je moguće putovanje brzinom većom od brzine svjetlosti) ili „tuneli u prostoru“, su teoretske pojave u tkanju prostor-vremena koje bi mogle omogućiti prečac između dvije točke u vremenu. Poput crnih rupa, crvotočine nastaju usred djelovanja goleme sile gravitacije koja uzrokuje savijanje ili iskrivljenje tkanja prostor-vremena. Analogno crvu koji može stići na drugu stranu jabuke prolazeći kroz njeno središte, crvotočine bi mogle omogućiti putovanje u udaljene dijelove ovog ili čak nekog drugog svemira.

Dakle, možemo li utjecati na događaje koji su se već dogodili? Može li naša budućnost zaista izmijeniti našu prošlost? Odgovori na ta pitanja su trenutno jako podložni raspravi – što samo čini DEJA VU zabavnijim. 

Tags: DEJA VU, VEĆ VIĐENO