Tatjana je stavila ruke dublje u džep da joj bude toplije, vjetar je nosio snijeg u njeno lice. Oko nje su bile samo visoke zgrade. Ceste su bile potpuno prazne. Nitko osim nje nije hodao ulicom. Tatjana je poželjela da ne mora tako kasno hodati kući sama, ali zbog posla u jednom kafiću, ponekad je radila do kasno. Tako je hodala dok nije došla do jedne male uličice kroz koju je morala proći na putu do kuće. Polako je ušla u uličicu. U ulici nije bilo nikakvih svjetala. Ulica joj je izgledala puno duža, nego što izgleda po danu.

Tatjana je bila jako uplašena, hodala je brzo ne gledajući nigdje na stranu. Jedina stvar koja joj je davala snagu da ide dalje je bilo to da će brzo stići kući.
”Što je to bilo?”, pomislila je Tatjana nakon što je čula nešto poput koraka.

Uhvatio ju je još veći strah kad je ponovno čula zvuk cipela iza nje. Stala je. Počela se okretati da vidi tko je to. Nije nikog vidjela, oko nje je bio samo mrak.
”Ima li koga?”, počela je dozivati nekoga.

Nakon što je malo promislila, shvatila je da bi bilo bolje da nije ništa rekla. Ako ju netko slijedio, on bi mogao opaziti intenzivni strah u njenom glasu. Opazio bi njenu ranjivost.”Ti si dobro, nitko te ne slijedi.”, Tatjana je to ponavljala u sebi.
Jedino što je sada željela je bilo da bude u svome sigurnom stanu.

Osjetila je da ju je netko uhvatio s leđa. Htjela je pobjeći, ali nije se mogla pomaknuti. Čula je jedan glas iza leđa. Osoba je tiho rekla: ”Dobra večer”
Okrenuvši se, našla se licem u lice s nepoznatim čovjekom. On je bio u ranim dvadesetim godinama, s crnom kosom i crnim očima. Koža mu je bila blijeda, bez ikakve boje.

Tatjana je samo šutjela i gledala u njega. Njezino srce je lupalo glasno.
Tatjana se uspjela otrgnuti od njega i počela je trčati u smjeru u kojem je pretpostavljala da je njezina kuća. Jurila je niz ulicu i već se zadihala od trčanja. Već je pomislila da će joj noge otkazati od trčanja, kad se pojavio čovjek ispred nje.
Tatjana je naglo stala.

”Bezobrazno je otići bez pozdrava.”, rekao je čovjek.
On se smijao i njegove oči su pregledavale područje.
”Šta hoćeš?”, počela je vikati Tatjana.
”Mi…….samo hoćemo razgovarati”, rekao je čovjek.
”Mi…….?”, pitala je Tatjana.

Po prvi puta Tatjana je primijetila oko sebe još nekoliko ljudi koji su je okruživali u krug. Stajala je tamo bespomoćno.
Kako bi ona voljela biti doma, sigurna u svome domu…. Zatvorila je oči i spustila se na koljena. Tople suze klizile su niz njeno lice. Osjetila je da joj nešto probolo vrat. Taj probod bio bezbolan i kao da ju je samo uspavao.
Tatjana se probudila u hladnom znoju. Tatjana je shvatila da je doma u krevetu, živa i zdrava u svome sigurnome krevetu. Samo čudna noćna mora, prekinule njen san.

Ali sve je izgledalo tako…….stvarno. Da li je ona stvarno to sve sanjala?
Tatjana je ponovno legla i stavila glavu lagano na jastuk. Povukla je prekrivač preko ramena sretna što je kod kuće.
Ali nešto nije bilo u redu.Njezin vrat je bio vlažan s gustom tvari. Nečim gušćim nego znoj. Prošla je rukom po vratu i pogledala u ruku. Boja s njezina lica je potpuno nestala.

”Krv”, viknula je Tatjana. Krv je curila s njena vrata. Njezina bijela majica je skoro cijela postala crvena. Tatjana je otvorila usta i ispustila veoma jaki vrisak…..

Tags: MISTERIJE, mrak, sama, SMRT, strah