Voynichev rukopis knjiga je puna ilustracija i nepoznatog teksta. Kriptografi cijelog svijeta su ga pokušali identificirati, no bezuspješno.

Knjiga je dobila ime po Wilfredu Voynichu , poljsko-američkom trgovcu koji ju je i pronašao 1912. godine.  Za vrijeme 2. svjetskog rata neki najpoznatiji američki i britanski stručnjaci za dešifriranje intenzivno su radili na Voynichevom rukopisu, no rezultati su bili poražavajući. Stručnjaci nisu uspjeli dešifrirati jednu jedinu riječ. Rukopis se danas nalazi na sigurnome, u Knjižnici rijetkih knjiga i rukopisa na sveučilištu Yale, ali je njegova preslika dostupan svima. Od njegovog pronalaska mnogi su ga pokušali dešifrirati no s potpunim neuspjehom.

Analizom rukopisa potvrđena je jedino njegova starost, napisan je u razdoblju između 1450.-1520. godine knjiga se sastojala od 272 stranice, a danas ih ima 240. pisana je ptičjim perom, a osnovne boje su naknadno dodane na ilustracije. Tekst je pisan s lijeva na desno, a duži dijelovi su raspoređeni u paragrafe. Dodatnom analizom kvalitete pisanja potvrđeno je da je autro tekst pisao s lakoćom.

Ukupan broj znakova u knjizi je 170.000. Većina znakova napisana je u jedan ili dva poteza. Autor knjige je koristio abecedu koja je imala 20-30 distinktivnih znakova. Riječi u pismu razdvojene su malim razmakom cijela knjiga sadrži oko 35 000 riječi. U cijeloj knjizi nalazi se tek mali dio latinskog jezika, ali nije dokazano da je mali dio latinskog jezika dio originala.

Gotovo svaka stranica ima ilustracije. One donekle objašnjavaju tematske cjeline, ali i kompliciraju opće shvaćanje. Prema ilustracijama  knjigu možemo podijeliti na 6 dijelova:

HERBALNA – svaka stranica ima ilustraciju jedne ili dvije biljke s nekoliko paragrafa teksta. Ovo je klasičan primjer herbalnim knjigama iz srednjeg vijeka. Biljke su ilustrirane sa svim detaljima – korijen, listovi, stabljike. Ali ono što je zbunjujuće što ni jedna biljka nije prepoznatljiva.

ASTRONOMSKA – sadrži brojne dijagrame sa zvijezdama, suncima i mjesecima. Mnoge ilustracije u ovom dijelu otkrivaju da se radi o horoskopskih znakovima – dvije ribe, bik, lovac s strijelom.

BIOLOŠKA – velik broj ilustracija prikazuje žene u bazenima. Bazeni su nadalje povezani složenom mrežom kanala i cijevi – očito je da neke od ovih ilustracija pokazuju ljudske organe. Na pojedinim ilustracijama žene su prikazivane s krunom na glavi

KOZMOLOŠKA – velik broj kružnih tajnovitih dijagrama. Neke stranice sadrže dijagrame na „rasklapanje“, a nalikuju geografskim kartama.

FARMACEUTSKA – označene ilustracije odvojenih biljnih dijelova (listovi, korijeni itd). objekti izgledaju kao apotekarske posude. Ilustracije su popraćene s malo teksa.

NEPOZNATA – zadnja sekcija sadrži samo tekst i nemoguće je saznati o kojoj je tematici posvećena.

O nagađanjima i teorijama postojanja rukopisa mnogi svu dali svoje ideje. Ipak ni jedan od njih nije potvrđena i još uvijek ne možemo odrediti niti spoznati što se stvarno krije iza nerazumljivih redaka i čudnih ilustracija. Najveći broj teorija govori da je knjiga zapravo neka vrsta srednjovjekovne medicinsko-farmaceutske enciklopedije. Ipak brojne ilustracije nepostojećih biljki predstavljaju sumnju.

Nadalje neke astronomske ilustracije gotovo bez sumnje prikazuju galaksiju i planete. Ono što zbunjuje je činjenica da se takve ilustracije nisu mogle prikazati bez upotrebe teleskopa (izumljen 1608. godine). Neke druge ilustracije prikazuju ljudske stanice s pripadajućim elementima ali mikroskop koji bi mogao prikazati takve detalje još nije bio izumljen za vrijeme pisanja Voynichevog rukopisa.

Uzevši sve elemente rukopisa možemo zaključiti da je on ostao misterija u potpunosti. Čak ni bogate ilustracije ne odaju dovoljno dokaza kako bi došli do zaključka. U pokušajima dešifriranja teksta možemo zaključiti da je on ostao misterija u potpunosti. Čak ni bogate ilustracije ne odaju dovoljno dokaza kako bi došli do zaključka. U pokušajima dešifriranja teksta okušali su se mnogi, ali sve bezuspješno i to već stotinama godina. Za razliku od ostalih fenomena paranormalnog i neobjašnjivog – ova misterija je pred nama i svima dostupna. Unatoč tome predstavlja prevelik napor za ljudski um koji ima tendenciju objasniti i obrazložiti neobjašnjivo.

Do onda ovaj misteriozni rukopis ostat će podsjetnik na to da bez obzira na sav naš ljudski napredak, tehnologiju i znanost – neki misteriji ostat će modernom čovjeku izvan dohvata i shvaćanja.

Tags: ENCIKLOPEDIJA, MISTERIJA, NEPOZNATI TEKST, NIKADA OTKRIVENI TEKST, TAJNA, TAJNI RUKOPIS, VOYNICH, VOYNICHEV RUKOPIS

Rasprava o postojanju Amazonki, prekrasnim krvoločnim ženama ratnicama, vodi se još od starih Grka, točnije sve je počelo od Homera i njegove Ilijade u kojoj su se Amazonke borile u Trojanskom ratu. Herodot ih je prostorno smjestio u stepama južne Rusije. Amazonke su bile divlje, neustrašive, nemilosrdne ratnice koje su isključivo živjele u ženskim plemenima.

Neuobičajena legenda o ženama ratnicama plijenila je pažnju dugi niz godina među istraživačima. Prema Herodu ime Amazonke potječe skitske riječi koja znači „ubojice muškaraca“. Najraširenija teorija o nastanku njihova imena dolazi o grčke riječi „amazos“ što znači bez dojke, budući da su Amazonke prema predaji mladim djevojkama ili spaljivali ili amputirale desnu dojku kako im ne bi smetala pri rukovanju s lukom i strijelom ili kopljem, no kriva je iz razloga što se žena može služiti tim oružjem jednako dobro bez takve amputacije.

Kako su u plemenima živjele samo žene, jednom godišnje su pozivale muškarce iz obližnjeg plemena u svrhu razmnožavanja. Muška djeca su bila prognana očevima ili osuđena na smrt, dok su se ženska djeca već od malih nogu obučavale za životnu ulogu radnice.

U 15. stoljeću Kolumbovim otkrićem ta je legenda ponovno oživljena jer je našao otok na kojem su živjele samo žene, te je mislio da je našao izvorište grčkih legendi. No istraživanja područja rijeke Amazone i okolnih terirorija nije dala nikakvog rezultata.

Posljednjih godina arheolozi i istraživači imali su dosta uspjeha u rješavanje te drevne misterije. Na prostorima bivšeg sovjetskog saveza otkriveno je nekoliko bogatih arheoloških nalazišta koja se pripisuju Skitima, nomadskom i ratničkom narodu koji je imao vrlo razvijenu izradu borilačkog oružja i zlatnog nakita. Posebno je dragocjeno otkriće ostatka naselja i grobnica , koji se pripisuju ženama-ratnicama. Nalazi se blizu Pokrovke (Rusija) gdje je oko 600. godine pr.n.e. živjelo jedno pleme „Amazonki“. Na lokaciji je pronađen velik broj ostataka oružja koje su u čestim ratničkim pohodima koristile pripadnice ovog opasnog plemena.

Pronađeno je oko 40 grobova žena, od kojih je nekoliko sadržavalo netipične stvari za ženu tog doba – oklopi i razno oružje, poput strelica, noževa i mačeva koji su ukazivali na čestu primjenu što isključuje mogućnost da su to bili simbolični predmeti korišteni u ritualne svrhe. Jedino je odstupanje ovog oružja pronađenog u grobovima žena je da je drška noževa i mačeva bila nešto manja od onih pronađenih u grobovima muškaraca, vjerojatno zbog činjenice da su žene imale manje šake te im se tako olakšalo rukovanje. Moglo bi se zaključiti da se to oružje koristilo za lov divljih životinja, no grobovi Amazonki su sadržavali kožu i kosti ovaca, konja i deva, ali nigdje nije bilo kosti divljih životinja. Što daje naslutiti da Amazonke nisu bili lovci nego uzgajivači.

Još jedno otkriće bile su tetovaže na ostacima raspadnute kože i kod muškaraca i kod žena. Prema mnogim izvorima ratnice su izrađivali  posebne tetovaže nakon svakog ubijenog neprijatelja. Pronađene tetovaže variraju od životinjskih totema do lubanje prekrižene kostima.

Ova otkrića su doista uvjerljiva, odgovaraju vremenski i prostorno pričama o Amazonkama, no nije sa sigurnošću utvrđeno da li se radi isključivo o ženskom plemenu ratnica. Postojanje Amazonke upitno je koliko i postojanje Atlantide. Ili su Grci imali bujnu maštu ili su znali mnogo više nego što mi danas znamo.

Tags: amazonke, grob, LEGENDE, MISTERIJE, muška djeca, nestale civilizacije, pleme, ratnica, SMRT, žena, žena ratnica, žensko pleme

Gary Leon Ridgway, zvan još i Green River Killer, rođen je 18 veljače 1949. godine. Tijekom dvogodišnjeg perioda u ranim osamdesetima, ubio je pedesetak žena u gradovima Seattle i Tacoma. Žrtve su uglavnom bile prostitutke ili tinejdžerice koje su pobjegle od kuće. Način ubijanja bio je jednostavan: zadavio bi ih i tijelo bacio u okolini Green Rivera.

1983. godine Gary Leon Ridgway je postao osumnjičen za ubojstva, a 1984. godine je išao na detektor laži i prošao je.

2001. godine ponovno je uhićen zbog tih ubojstava, a 2003. priznao je njih 48 u  nadi da će izbjeći smrtni kaznu.

18. prosinca 2003. godine osuđen je na 48 doživotnih kazni bez mogućnosti pomilovanja. Nakon optužbe priznao je da je žrtve prije ubojstva silovao. Neke je silovao i nakon ubojstva. Rekao je kako je kasnije žrtve brzo zakopavao kako bi odolio želji za seksom s truplima…

Tags: DOŽIVOTNA KAZNA, KAZNA, PRESUDA, SERIJSKE UBOJICE, SERIJSKI UBOJICA, SMRT, ubojica

Grupa mladih skijaša krenula je početkom veljače 1959. godine na planinu Kholat syakhl na sjevernom dijelu uralskog lanca. Kholat Syakhl na jeziku Mansi naroda  znači „Planina smrti“.

Vođa skupine, iskusni Igor Dyatlov na naizgled bezopasni izlet vodio je devetero studenata uralskog politehničkog fakulteta. Ipak, nešto manje od mjesec dana kasnije pronađena su njihova smrznuta tijela, razbacana po snježnoj padini u obližnjoj šumi. Iako je većina umrla od strašne hladnoće, pedeset godina nakon tragičnog događaja nitko ne zna što je grupu natjeralo da pobjegne iz kampa i potraži utočište u obližnjoj šumi. Većina poginulih bila je vrlo slabo odjevena, bez obuće i toliko potrebne tople odjeće. Preživio je jedan član skupine, koji ih je napustio nekoliko dana prije njihova misterioznog nestanka.

Kada su 26. veljače, članovi službe za spašavanja pronašli kamp nestale skupine, zatekli su poderane šatore, razbacanu opremu i osobne stvari nestalih skijaša, ali ne i devetero mladih. Istražitelji su utvrdili da su šatori bili izrezani iznutra, te su pronašli tragove bosih stopala u metar dubokom snijegu. Identificirani su samo tragovi članova skupine, bez nepoznatih otisaka, pa je isključena prisutnost trećih otisaka.

Prva tijela nađena su na rubu šume, kojih petstotinjak metara od napuštenog kampa. Georgy Krivonischenko, star 24 godine i 21-godišnji Yury Doroshenko bili su smrznuti, odjeveni samo u donje rublje i bez obuće. Blizu tijela nađeni su ostaci vatre, a na jednom stablu bilo je potrganih grana do pet metara visine, pa su istražitelji pretpostavili da su se nesretnici penjali na stablo ne bi li nešto pronašli, možda kamp, ili su izviđali situaciju. Na temperaturi od minus 30, bez odjeće i obuće, sigurno nisu dugo živjeli.

Nešto bliže napuštenom kampu, pronađena su tijela vođe puta Dyatlova, Zine Kolmogorove i Rustema Slobodina. Po položaju njihovih smrznutih tijela bilo je jasno da su pokašvali stići do kampa, jedino je Slobodinova lubanja imala manju frakturu, dok ostali nisu bili ozlijeđeni. Svima je presudila hladnoća i ono što ih je u nju otjeralo.

Istražiteljima je trebalo još dva mjeseca da pronađu tijela Nicolasa Thibeaux-Brignollela, Ludmile Dubinine, Alexandra Zolotaryova i Alexandra Kolevatova. Tijela su bila zatrpana ispod četiri metra snijega, 75 metara udaljena od ruba šume gdje su pronađena prva dva tijela.  Kod ovih nesretnika pronađene su ozbiljne ozljede: Nicolasu je lubanja bila smrskana, Zolotarevu bila su polomljena rebra, a Ludmila je nađena bez jezika i s polomljenim rebrima. Uz tako grozne ozljede, nije bilo nti traga modricama ili ogrebotinama na tijelu. Ovo četvero bilo je bolje odjeveno od ostalih. Da su zadnji poginuli bilo je jasno i po tome što su nosili odjeću onih koji su umrli prije njih. Sva odjeća bila je kontaminirana visokom razinom radijacije.

Jedini zaključak istražiteljskog tima je bio da je „nepoznata sila“ uzrokovala njihovu smrt. Kobni prijelaz nazvan je po Dyatlovu, a nakon incidenta pristup je bio godinama zabranjen za javnost. Slučaj je bio zatvoren.

Tek devedesetih godina, ponovno se počelo „njuškati“ po zatvorenim slučajevima, pa je i ovaj ponovno došao  na svoj red. Tada su pronađena svjedočanstva drugih planinara i mještana, koji su u vrijeme nestanka Dyatlove grupe na nebu viđali blještave leteće objekte.

Jedan od razumnijih zaključaka bio je da je grupa bila žrtvom lavine, ta bi teorija objasnila zašto su istrčali iz šatora, te neke ozljede, ali nikako ne objašnjava zašto se grupa razdvojila, niti radijaciju u odjeći.

Najviše se sumnja na vojne eksperimente. Jedini preživjeli, Yury Yudin kojeg je spasilo slabo zdravlje, kaže da je među stvarima koje su nađene na mjestu nesreće bilo nekih koje nisu pripadale njegovima kolegama: komad odjeće koji je nalikovao vojnoj odori, jedna skija te naočale. Također, tvrdio je Yury, vojska je istragu započela 14 dana prije nego li su tijela pronađena. Da su nesretni izletnici bili žrtvom nekog vojnog eksperimenta koji je pošao po zlu, bilo bi jasno porijeklo visoke razine radijacije. Naravno, vojska nikada nije potvrdila takve informacija, pa smrt devetero mladih ostaje misterijem.

Ulje na vatru dolijevaju neki drugi svjedoci i činjenice. Unutrašnji organi stradalih nestali su nakon obdukcije, svjedoci govore da im je koža bila neobično tamna i narančasto-smeđe nijanse. Vjeruje se i da su bili oslijepljeni, budući da su pokušavali zapaliti vatru zelenim granama koje su brali sa stabala iako je oko njih bilo dovoljno suhog pruća.

Tags: dyatlov prijelaz, MISTERIJA, planina smrti, SMRT

Kada su Mauri, pod vodstvom generala Tarika, 711. godine provalili na europsko tlo  i zauzeli današnju Španjolsku i Portugal, legenda kaže da su 7 katoličkih biskupa, s nadbiskupom Oportha na čelu, koji nisu željeli živjeti pod upravom osvajača, predvodili skupinu izbjeglica, što se ukrcala na nekoliko brodova i otplovila na zapad. Priča kaže da su se , nakon lutanja iskrcali na ovećem otoku u kojem su osnovali 7 gradova te su ga tako nazvali – Sedam gradova.

Od tog trenutka o tom otoku se pričaju mnoge kontroverze. Tijekom sljedećih stoljeća mnogi ga moreplovci smatraju fantomskim. U 12. stoljeću znameniti arapski zemljopisac i kartograf Idrisi piše o jednom otoku u Atlantiku, koji se naziva Bahelia, na kome je nekad postojalo sedam gradova. No taj je otok nakon toga iščeznuo i o njemu se sve do 14. i 15. stoljeća ništa nije čulo. Tada se na mapama talijanskih i španjolskih moreplovaca u zapadnom dijelu Atlantika pojavljuje otok Antilija sa sedam neobičnih imena: Azaj, Ari, Haisos, Anzuli itd., a 1474. godine portugalski kralj Alfonso V poklanja kapetanu F. Felesu „Sedam gradova“ i druge otoke na Atlantiku sjeverno od Gvineje.

Nema sumnje da je tih godina otok Sedam gradova predstavljao istinsku misteriju. O tome svjedoči i zapis flamanskog pomorca Ferdinanda Dulmusa koji je 1486. godine tražio dozvolu od portugalskog kralja da uzme u posjed taj otok ukoliko ga pronađe, a španjolski ambasador na engleskom dvoru Pedro Ahala 1498. godine obavještava svog kralja da su pomorci Bristola slali nekoliko ekspedicija u potragu za otocima Sedam gradova  i Frislandom, ali ih nisu uspjeli pronaći.

Ostalo je nejasno da li su i zašto neki kartografi poistovjećivali otok Sedam gradova sa Antilijom. Poznato je da su europski zemljopisci iskreno vjerovali da Antilija postoji.  Tako ju je 1492. godine Martin Bechaem, na svom znamenitom globusu, smjestio u Atlantik, uz napomenu da je „jedan španjolski brod bez ikakve opasnosti 1914. godine doplovio do njene obale“!

Antiliju se spominjali i drugi kartografi 15. stoljeća, a u pismu kralju Alfonsu V 1480. godine spominje je i Kolumbo riječima „otok Antilija“ koji je i vama poznat. Kralj mu čak Antiliju preporučuje „kao dobro mjesto gdje će se na svojoj plovidbi zaustaviti i iskrcati na obalu“.

Koliko je poznato, Kolumbo se nikada nije tamo iskrcao jer Antiliju nije našao, ali su po tom fantomskom otoku kasnije dobili ime Veliki i Mali Antili.

Tags: ANTILI, KARTE, KARTOGRAFI, MISTERIJA, MISTERIJE, OTOK, VELIKI MALI ANTILI

Primjer takvog predmeta je i „računalo“ iz Antikitere. Pronađen je u antičkom brodu u moru 1900. godine, na dubini od 42 metra, a veličine je kao karton za cipele. Arheolozi su kategorizirali  pronađene predmete: vaze, posude, vina, kipove, amfore, mramorne i brončane figure. Po sve sudeći bio je trgovački brod, potonuo je u prvom stoljeću prije Krista.

Šta su zaista kategorizirali kao brvina broda, to je otkriveno skoro dvije godine kasnije. Tada je taj komad drveta, sada osušen, popucao i na svjetlo dana pojavio se čudan metalni predmet. Potrebno je bilo još 70 godina da bi se taj predmet dovoljno proučio i shvatio. Učinjeni su rendgenski snimci predmeta i ostataka u „drvetu“ kao i provjereni detaljni arheološki zapisi prvobitnog izgleda, te i stare fotografije. Otkriće je zaista bilo začuđujuće: Astrolabijum! „Uređaj“ koji pokazuje vrijeme izlaska i zalaska sunca, te kretanja 5, do tada poznatih, planeta, uključujući i faze mjeseca. Skoro 30 zupčanika pokretalo i pomjeralo je jedno drugo i tako dočaravalo faze mjeseca, izlazak i zalazak sunca itd. svi zupčanici su bili napravljeni od bakra sa malom količinom cinka. Zubi tih zupčanika imali su uglove od 60 stupnjeva. A sa strane imali su „navoj“ koji je bio pokretač svemu. Jednom navijen, astrolobijum je pokretao oznake što su označavale položaj planeta u određenim vremenskim periodima.

Otkriće je senzacionalno. Teško nam je shvatljivo da su stari Grci bili u stanju da naprave jedan tako kompliciran sistem sa zupčanicima. Sistem, koji možemo usporediti sa sistemom zupčanika današnjih satova na navijanje. A takvi satovi su tek 1.400 godina kasnije po prvi puta napravljeni! Pored toga, računalo iz Antikitere ima i diferencijalnu getribu: zupčanike, čije osobine na drugim zupčanicima kruže. Tek 1828. je taj princip prijavljen u uredu za patente. Zašto su stari Grci to poznavali 1900. godine ranije?

Da li je s time dokazano da Grci su bili „napredniji“ 2000. godina više nego što se smatra? Ili možda da se postavi pitanje, koje je već postavio Erich von Daniken: „Od kojeg astronautskog putnika je ta sprava i to znanje dobiveno?“ Ovo drugo pitanje, postavljeno kao sugestija, možemo lako osporiti: Zašto bi vanzemaljci darovali znanje koje je ograničeno na samo pet planeta, koje su Grci tada poznavali, a ne odmah svih devet? Ozbiljniji odgovor je da tok razvoje nije uvijek tekao ravnomjerno i uvijek prema gore. Postoji gore i dolje kod znanja – kao i znanje koje se u toku vremena izgubi te ponovno mora „otkriti“. Matematičar Hero iz Aleksandrije je već u prvom stoljeću naše ere otkrio parni stroj i napravio dva funkcionalna primjera. James Watt je to isto „otkrio“ 1765. godine. Također i beton je u starom Rimu bio poznat, Koloseum je sagrađen uz korištenje cementa. Ali tek 1849. godine je James Parker prijavio patent na „svoj „ izum. Šta su ona ljudi prije 2000 godina stvarno poznavali?

„Poznavali su avione“, tvrde neki istraživači i kao dokaze navode male zlatne figure iz Južne Amerike. Te figure, samo 4 cm dužine i datiraju od prije 1500 godine i potječu iz Tolima kulture i bile su kao pokloni/posjed stavljane u grobovima mrtvih. Nije mnogo poznato o toj kulturi na području današnje Kolumbije, a još manje je poznato o mjestima i okolnostima pronalaska tih figurica. Većina se pak, bez dvoumljenja, može odrediti kao nakit na glavi: iglice za kosu, ukrasi za nos i uši, kao i razni privjesci. Između toga postoje i čudne figure koje predstavljaju insekte – a prije sliče jednom spaceshuttle nego ijednom insektu! Današnji promatrač teško se može oduprijeti zamisli da pred sobom ima modele aviona. Da bi tu teoriju provjerili, dr. Algund eenboom i zapovjednik zrakoplovstva Peter Belting su od stiropora i drveta napravili kopiju 16:1, te joj dodali propelere i motor, i najzad su uputili na aerodrom model-aviona. Senzacija: Imitacije tih figurica su bile odlične za navigaciju u zraku. Da li je to dokaz da su pronađene figure doista predstavljale avione? Teško je to reći. Naime, kopije od stiropora i drveta nisu zaista kopije od istog materijala. Njih dvojica su dosta toga iz modernog znanja o zrakoplovstvu „ugradili“ u taj model: motor, propeler, krilima su dali aerodinamičan izgled, te sve pukotine uklonili. S takvim izmjenama i neka stolica bi mogla letjeti. I otkud da stari Inke poznaju avione? Za proizvodnju vlastitih aviona potrebna je cijela industrijska grana. Danas bi trebali naći  milijune dokaza za takvo što. Sjetimo se samo proizvodnje željeza, goriva, proizvodnja motora, aerodromi itd. Tada je vjerojatnije da su avione koristili izvanzemaljci, a da su ih Inke samo kopirali  u minijaturama. Ali, ni to nije dovoljno: Strani posjetioci bi prevalili zrakoprazni prostor (svemir) da bi došli do naša planete, a krila tada nemaju smisla.

Pa i pretpostavka da su sa sobom „vukli“ avione istraživače s kojima bi istraživali našu zemlju nije uvjerljiva. Tada su morali već znati kakvu atmosferu naša planeta ima, od čega se sastoji i koja je njena gustoća. Inače cijela konstrukcija aviona ne funkcionira.  Da li su te figure samo kopije insekata? Ni to nije uvjerljivo. Insekti nema delta-krila, a krila kod insekata ili ptica nisu na donjem dijelu trupa već na gornjem. Također ni insekti, kao ni ptice nemaju uspravan rep. Figure prije liče ribama što lete, ali ni one nemaju ogrlicu iza vrata. Uvjerljiv odgovor ne postoji. Ali to nije ni strašno. Kada bi na sve imali odgovore, tada bi imali samo radnike u hali što raspoređuju arheološke pronalaske, a ne istraživače i znanstvenike. Čak , kada i sama znanost ne bi stavlja pod upitnik ono što već smatra riješenim, tada ne bi imali napredak. Ponekad je obavezno i spekulirati, tako govori direktor gradskog muzeja u Linzu. Onda, spekuliraju malo: Što je sa nožem faraona?

06. studenog 1922. godine pronađeno je u grobnici faraona Tut-ench-Amun, njegovo blago: sarkofazi, maske, figure egipatskih bogova, sanduci, zlatni nakiti itd. Ukupno više od 5000 raznih predmeta. Najmisteriozniji nalaz je nož faraona bez hrđe. Željezo je u to vrijeme bilo vrjednije nego zlato, pa i za faraona je to bila velika vrijednost. Značaj tog noža je itekako velik i po tome što je faraonu bio zavezan s desne strane nogu, pa čak i u grobu.

O njemu možemo pročitati skoro nevjerojatne navode: da je saliven od nehrđajućeg željeza, da nije bio naveden sa ostalim pronalascima, da njegovu je leguru moguće ostvariti samo u vakuumskim uvjetima. A tadašnji egipćani nisu poznavali ni izradu željeza, a kamoli vakuumske uvjete pri dobivanju takve legure. Manfred Sachse, predsjednik istraživačkog instituta za rudna dobra, intenzivno se bavio sa tim pronalaskom noža. No, od kojeg materijala je taj nož napravljen ni on ne zna. „To nitko ne zna“, kaže Manfred. I dodaje: „Dr. Lukas, koji je te nalaze tada zapisivao, nije analizirao sastojke željeza kod tog noža. Niti je to do danas učinjeno. Egipatski Muzej u Kairu odbija dati nož za analiziranje van svoje zemlje, a potrebnih uređaja za njegovu analizu u Egiptu nema. Premještaj svega potrebnog je jako skup, te nismo našli institucije koje bi financirale takvu analizu. Znači svi navodi o sastojcima i načinu salijevanja tog noža su jednostavno izmišljeni. Dok su na drugoj strani u grobnici faraona vladali odlični uvjeti za očuvanje od vlage. Svi pronađeni predmeti su u odličnom stanju.“ A otkuda onda faraonu željezni nož te kako je došao u njegov posjed? Kupljen je u inozemstvu: Hetiti, susjedi Egipćana, poznavali su tada već salijevanje željeza. Duga mogućnost: željezo je moglo biti dobiveno i od jednog meteora. I zaista, željezo je tada nosilo naziv „crni bakar s neba“. I kada se nađe takav meteor, potrebno ga je samo obraditi u željeni oblik. S izvjesnim pravom bi znaci mogli tvrditi da je nož vanzemaljskog porijekla. I kao takav, bi tada mogao imati (što prije nije dokazano) kristalnu strukturu koju je moguće imati/dobiti samo u vakuumskim uvjetima. No, koliko je običan ili neobičan taj nož, to možemo znati tek kada se dotično naučno provjeri. Svi navodi tada ostaju: špekulacija.

Tags: stvari koje ne trebale postojati 2