26. svibnja 1828. godine na ulicama Nurnberga zatečen je dječak u seljačkoj odjeći koji je jedva znao govoriti.  Sa sobom je nosio pismo upućeno jednom satniku u kojem ga se moli da primi dječaka ili da ga objesi. Uz to je bilo i pismo njegove majke bivšem skrbniku.

Taj čovjek koji ga je našao, postolar Weisman odveo je dječaka kod tog satnika Wesseniga. Dječak je samo govorio da želi biti jahač kao njegov otac. Pokušali su mu postaviti još par pitanja, ali dječak bi se rasplakao i samo govorio da ne zna ništa. Odveli su ga u policijsku stanicu, a dječak je znao napisati samo jedno ime : Kaspar Hauser. U pismo koje je nosio sa sobom pisalo je da je rođen 30. travnja 1812. godine.

Sljedećih nekoliko mjeseci dječak je proveo u tornju Westner. Za njega se skrbio tamničar Andreas Hiltel. Kaspara su posjećivali mnogobrojni posjetitelji, a to ga je veoma usrećivalo.  Jeo je samo kruh i vodu. Imao je otprilike 16 godina, ali se ponašao kao 6-godišnjak. Bojnik Binder je tvrdio da dječak ima savršeno pamćenje, zbog čega su zaključili da je iz plemićke obitelji.  Kaspar je bolovao od katalepsije i padavice. Naučio je ispričati svoju priču.

Taj neobičan dječak probudio je zanimanje diljem Europe i privukao brojne posjetitelje. Jedni su smatrali da je varalica, dok su ga drugi povezali s obitelji velikog vojvode Badena zbog crta lica. Ako je tako njegovi bi roditelji bili Karl Ludwig Friedrich, vojvoda Badena i Stephanie de Beauharnais, usvojena Napoleonova kćer.

Kasnije je Kaspar Hauser prepušten na brigu učitelju Friedrichu Daumeru koji ga je naučio čitati, pisati i govoriti. Daumer ga je podvrgnuo homeopatskih tretmanima i poticao ga da piše dnevnik.

17. listopada 1829. godine maskirani čovjek je pokušao ubiti Kaspara sjekirom, ai mu je samo zadao ranu na čelu. Zatražena je policijska zaštita, a dječak je poslije predan na brigu Johanu Biberbachu, a šest mjeseci kasnije barunu von Tucher. Tucher ga je zaposlio kao prepisivača u mjesnom odvjetničkom uredu.

Britanski plemić Phillip Henry Stanhope je pokušao dobiti skrbništvo nad Kasparom Hauserom. Preselio da je u Ansbach, na brigu Johana Georga Meyera. Rekao je kako Hauser nije plemić, nego je mađar. Poneki povjesničari tvrde da je Stanhope imao skrivene namjere i da je bio povezan sa kućom Baden.

14. prosinca 1833. godine Hauser je namamljen u dvorski park Ansbacha obećanjem da će saznati nešto o svojim precima. Tamo ga je neki neznanac probo nožem u prsa i probo mu je pluća. Hauser je ipak uspio nekako doći do kuće, ali je umro nakon tri dana.  Zbog nepoznatih razloga nije rekao ništa o svojem napadaču. Policija je pretražila park, no nije pronašla ubojičino oružje, ali je otkrivena crna torbica sa bilješkom: „Hauser će vam znati reći kako izgledam, odakle dolazim i tko sam. Da mu prištedim trud, reći ću vam ja. Dolazim iz … na bavarskoj granici. Moje ime je MLO.“

Kaspar Hauser je pokopan na jednom seoskom groblju. Na nadgrobnoj ploči piše: „Ovdje leži Kaspar Hauser, zagonetka svoga doba. Rođenje mu je nepoznati , a smrt tajanstvena.“ Kasnije mu je u Ansbachu podignut spomenik na kojem piše: „Ovdje je neznanac ubio neznanca.“

Legende i analize o slučaju Kaspara Hausera traju do danas. Sve teorije zavjere se uglavnom vrte oko vladarske kuće Baden i Stanhopea.

U studenome 1996. godine njemački list Der Spiegl izvijestio je da se pokušalo genetski usporediti uzorak krvi s hlača koje su navodno pripadale Kasparu Hauseru. Usporedbe s članovima kraljevske obitelji nisu donijele nikakve konkretne dokaze. A poslije se pokazalo da hlače ne pripadaju Hauseru.

Institut forenzičke medicine Sveučilišta u Munsteru 2002. godine je analizirao dlake i tjelesne stanice koje su također navodno pripadale Kasparu Hauseru, te je došlo do konkretnijih rezultata. Uzeto je šest uzoraka iz različitih izvora: dječakov šešir i hlače, kao i kovrče kose, djelomično iz osobne zbirke suca Fenerbacha. Genetski je kod bio isti u svih šest uzoraka, te je odgovarao s 95% točnosti genetskom kodu Astrid von Medinger, potomku Stephanie de Beauharnais, koja je bila majka Kasparu Hauseru. Materijal DNK ukazuje da je Hauser uistinu potjecao iz vladarske kuće Baden.

Tags: BADEN, HAUSER, KASPAR, KASPAR HAUSE, KUĆA BADEN, MALI DJEČAK, PISMO

Transilvanijska grofica Elizabeth Barthory bila je predivna mlada žena. Rodila se 1560. godine u jednoj od najbogatijih i najuglednijih obitelji. Elizabeth se udala već sa 15 godina, ali u odsutnosti svoga muža zaljubila se u jednog plemića za kojeg se govorilo da je vampir. Nakon poduljeg putovanja s mladićem, Elizabeth je odjednom počela pokazivati očito zanimanje za krv. Kad bi neku nespretnu sobaricu udarila u lice i jadnici je potekla krv, grofica ju je počela piti i onda se njome počela mazati.

Poslije toga, djevojka nije više nikada viđena, a navodno ju je grofica dala ubiti i zatim se kupala u njezinoj krvi. To je bio početak užasnih orgija koje su trajale 10 godina. Elizabethini povjerenici pretraživali su zemlju za neudanim djevojkama i mamili ih obećanjima u dobro namještenu dvorcu. Nakon što su došle u dvorac, više nikad nisu bile viđene. Opet se govorkalo kako grofica ubija djevojke kako bi pila i kupala se u njihovoj krvi.

S vremenom se nakupilo toliko trupala da se više nisu mogla pokopati u dvorcu. Počeli su ih jednostavno bacati na polja, gdje bi ih pojeli vukovi. Nakon nekog vremena uplašeno seosko stanovništvo obratilo se kralju. On je u dvorac poslao rođaka grofice, grofa Gyorgija Rhurza. Njen je rođak bio prisiljen osvojiti dvorac na juriš, a vojnici su našli još 50-ak trupala bez krvi pri upadu u dvorac.

16 članova dvorskog stožera, čarobnjaka i krvnika bilo je smaknuto. Groficu su navodno ostavili na životu, ali su je zazidali u sobu u kojoj je hranu i vodu dobivala samo kroz usku pukotinu. Nakon kratkog vremena grofica je tako zatočena i umrla.

Tags: grofica, krvoločna grofica, LEGENDE, MISTERIJE, transilvanija, vampiri

U podne, 10. svibnja 1951. godine ulice filipinskog glavnog grada Manile bile su pune prolaznika, jer su službenici u to vrijeme izlazili na pauzu za ručak. Usred najveće gužve, na aveniji Rizal, jedna mlada tamnoputa djevojka dozivala je u pomoć, mašući rukama kao da se od nekog brani. Prolaznici su začuđeno zastajkivali, a onda odlazili dalje, jer pored mlade žene nije bilo nikoga, ona kao da se branila od nevidljivog napadača. I dalje je zapomagala na sav glas: „Pomozite mi molim vas. Zar ne vidite da me hoće ubiti!“ Ljudi su samo odmahivali glavom, i vjerojatno zaključivali da se radi o psihički poremećenoj osobi u trenucima živčanog napada. Tada je djevojka, kao da je na trenutak uspjela da se otrgne nečijim rukama, potrčala kroz gomilu, a onda užasno vrisnula:“On me je ugrizao!“

Na blijedoj i napola onesviještenoj ženi prolaznici su zaista ugledali jasne tragove zuba na koži i ranu iz koje je tekla krv. Tog trenutka uslijedili su novi ugrizi, a jedan od promatrača, uvjeren da je djevojka histerična, predložio je da je odvede u policijsku stanicu. Putem do stanice Filipinka se još tri puta bolno trzala, a novi tragovi zuba pojavljivali su se na različitim dijelovima njenog tijela.

Kada je stigla do policije, i ruke i noge bile su joj krvave. Hitno je stigao liječnik i počeo ispitivati djevojku. Saznao je da se zove Klarita Viljanova, da ima 18 godina, da živi sa tetkom i da odnedavno radi kao bolničarka. Pregledavajući rane, liječnik je slušao njenu priču kako se iznenada, niotkuda, pojavio neki strašan čovjek, bacio se na nju dok se oblačila i ugrizao je na nekoliko mjesta. Pokušala se spasiti istrčavanjem a ulicu, ali on ju je i tamo slijedio. Sada već siguran da je pred njim bolesna osoba, liječnik je ipak, tobože zainteresiran, upitao Klaritu kako je izgledao taj čovjek. „Bio je mali, užasan, velikih očiju. Imao je na sebi nešto kao pelerinu i ogromne bijele zube“.

Još kada je čovjek koji je dopratio Klaritu u policijsku stanicu izjavio da nije vidio nikakvog napadača, doktor je dežurnom policajcu u pola glasa objasnio da je djevojka epileptičarka i da je u trenucima napada sama sebe izgrizla. Iskusni policajac, navikao da zapaža detalje, samo je zavrtio glavom i pokazao na vrat Klarite i upitao ga kako je mogla samu sebe ugristi za vrat i leđa? Dok je sada i liječnik zbunjen i zaprepašten šutio, pred njihovim očima djevojka je zavrištala i činila pokrete kao da se otima vičući da je čudovište ponovno tu i da je opet napada. Liječnik joj je pritrčao u namjeri da je spriječi da sama sebe povrijedi, ali je ugledao nove još vlažne ugrize na njenim obrazima i ramenu. Pozvao je još jednog liječnika, pa su odlučili da Klaritu prebace u bolnicu, a policajac je o svemu obavijestio gradonačelnika Manile Arsenija Laskona.

Dok ju je četvrt sata kasnije  vozilo hitne pomoći nosila u bolnicu, nesretna djevojka još se borila protiv nevidljivog napadača. U posebnoj sobi psihijatrijskog odjeljenja prizor se ponovio još nekoliko puta, čak i u prisustvu doktora, gradonačelnika i nadbiskupa Manile. Doktorila Marijana Lara uputila je na hitnu analizu tragove sline koji su ostali oko mjesta ugriza, a ona je pokazala ne samo da ne pripada Klariti, nego uopće nije ni ljudskog niti bilo kakvog poznatog porijekla.

Slučaj mlade Filipinke jedan je od najbolje dokumentiranih jer ga je objavila sva filipinska štampa, kao i brojne intervjue sa doktoricom Marijanom Lara. Klarita Viljanova do večeri kobnog 10. svibnja već potpuno se smirila, a doktorica je morala konstatirati da djevojka ne pati ni od kakvih psihičkih smetnji. Ostala je u  bolnici dok joj rane nisu zarasle, a poslije toga nikada više nije susrela nevidljivog napadača.

Tags: bolnica, doktori, MISTERIJE, napad, nevidljivi čovjek, PARANORMALNO