»Lufthansa« ispisuje svoju tvrtku krupnim plavim slovima! Više nije bilo sumnje. Tako je Katarina konačno saznala da nije sanjala, već da posjeduje nevjerojatnu moć napuštanja svog fizičkog tijela. O sličnim fenomenima se do tada znalo samo iz šturih svjedočenja klinički zamrlih osoba, od kojih su pojedinci tvrdili da su »lebdjeli« iznad operacionog stola i promatrali odozgo rad kirurga. Međutim, slučaj koji se te noći dogodio Katarini, nadmašivao je i po trajanju i po sadržaju sve do tada poznato! Katarina, koja je sebe smatrala normalnom osobom prosječnih fizičkih i duhovnih mogućnosti, veoma se zabrinula zbog ovog svog nenadanog »talenta«. Bilo joj je jasno, da se fenomen ponovio, ali zašto je do toga došlo, postati će joj jasnije tek u doglednoj budućnosti. Katarina nije dugo čekala na njezin treći izlet iz tijela. Svega dva mjeseca nakon povratka u Toronto, ponovno se »probudila« usred noći. Svjetlo u sobi je opet gorjelo, a pokraj kreveta je stajala njezina pokojna svekrva, prijateljski joj se smiješeći. Više se nije služila štapom i djelovala je mnogo zdravije.

Ona ju je umirivala i rekla da joj je došla pokazati neke stvari koje treba znati, a koje joj je obećala zadnji put.  Ovo dakle nije bio »san«! Žena je jasno potvrdila svoju posjetu iz prošlosti i došla održati obećanje dano za budućnost! Katarina joj je rekla da izgleda lijepo. Svekrva joj je rekla da je bila izmučena bolešću i tegobama u tolikoj mjeri da su je još dugo držali u bolnici i liječili. Rekla joj je da i ovdje postoje neke vrste bolnice i prihvatilišta za one problematične slučajeve. Nju su liječili od bubrega, a one osakaćene i iskomadane u nesrećama šivaju i krpaju. Naime, oni koji umru bolesni, i tamo su još neko vrijeme bolesni.

Katarina počne šarati očima po spavaćoj sobi. Bože, da li to ona opet sanja, ili joj se stvari događaju. Njezina svekrva se na ovo nasmiješi. Pozvala ju je da pođe s njom, kaže da će vidjeti neke zanimljive stvari.  Katarina prihvati njezinu pruženu ruku i osjeti kako je hladna. Uspravila se u krevetu, a potom i ustala. Pošle su prema hodniku kod kojeg se Katarina zaustavi i okrene da nešto provjeri. Na krevetu iza nje, ležala su nepomično njezino i suprugovo tijelo a u drugom uglu je mirno spavala njezina mala kćerkica. Tek pošto se uvjerila da je sve u redu, prepustila se svojoj svekrvi.

Ušetale su u potpunu tamu, a onda se našle u nekakvoj izmaglici koja se sve više prorjeđivala. Kada su izronile iz te magle, ugledale su »najljepši prizor na svijetu«, kako ga je Katarina kasnije zapisala u svoj novi dnevnik. Nalazile su se na proplanku prekrivenom zelenom travom kvalitete najskupljeg tepiha. Tu i tamo nalazili su se grmovi najljepšeg cvijeća. Bilo je arhaično razbacano po cijelom polju, pa opet, kao da je nekakva nevidljiva ruka planirala i odmjeravala svaki cvjetić, sve je izgledalo zasađeno u najidealnijem mogućem rasporedu. Drveće su krasile rascvjetane krune »neviđenih boja«, a sva je okolica jednostavno isijavala »vječnim proljećem«. Stajale su tu zadivljene čarobnim prizorom, a onda podu uz »kristalno bistri« potočić koji je krivudao dolinom. Na drugoj strani obale, uzdizao se visoko nekakav »metropolis«, sazidan od bijelog mramora ili nekog sličnog materijala. Stakla na prozorima su mu bila »kristalna« i raznobojna, a arhitektura »božanskog oblika«! Grad se uzdizao u smjeru plavog vedrog neba »bez sunca«! Ovo natjera Katarinu da se bolje zagleda u svoju neprirodnu okolicu.

Ona primjeri da sve stvari tamo svijetle »iznutra«, a ne izvana kao kod nas. Za razliku od
našeg materijalnog svijeta, koji prima svjetlost »izvana« na onoj strani su stvari »zračile« svjetlost iz sebe samih! Svekrva joj je pojasnila da ovakav svijet čeka nju i druge dobre ljude, ali da joj mora pokazati i onaj drugi, nimalo lijep, koji čeka one grešne i pokvarene.
Katarina odjednom osjeti kako one »propadaju« nekuda u dubinu zemlje, ili joj se barem tako pričinilo. Ubrzo se zaustave ispred nekog pećinskog grotla. Došli su vrata pakla. Katarina se sa zebnjom u duši zagledala u stravičnu scenu. Kroz ogromni prolaz mogla se vidjeti nekakva teška magla iz koje bi povremeno izranjale neke pepeljasto modre glave širom otvorenih »očnih duplji i usta«, iz kojih su dopirali »nijemi krici« ovih nesretnika bez nade i budućnosti. Upitala je svekrvu da li onu mogu izaći van kroz taj prolaz. No svekrva joj je rekla da ne mogu. Tu su duše zločinaca, ubojica i ostalih ljudi koji su izgubili pravo na Božju milost. Ostat će u ovom jadnom stanju do Sudnjeg dana.  Katarina je pitala da li će onda biti uništeni. Njezina je svekrva pogleda zagonetno se smiješeći. Katarina je i dalje uporno htjela znati što će se s njima dogoditi, ali pokojnica joj nije htjela ništa reći.
Otišle su sa tog groznog mjesta. Čim se »vratila« natrag u svoje fizičko tijelo i ovu našu dimenziju, Katarina je dograbila njezin upravo nabavljeni dnevnik i počela u njega zapisivati pojedinosti sa ovog svog trećeg po redu »izleta« u fantastične sfere onog drugog, paralelnog svijeta. Na žalost, većina tih događaja, susreta i razgovora sa »onom stranom«, nije dopuštena za objavljivanje iz posve razumljivih razloga. Katarina se boji, da bi neke od tih stvari mogle negativno, čak tragično utjecati na izvjesnu duševno labilnu skupinu čitatelja. Imala je ukupno 67 »vantjelesnih“ izleta.

Na osnovi tih nevjerojatnih vantjelesnih ekskurzija, autor je kasnije napisao roman »Priča o karmi«. U toj potresnoj priči o meksičkom banditu Valdesu, koji se pristaje vratiti u ovaj život pet puta, kako bi vratio Bogu nasilno uzetih pet života, korišćene su samo informacije zabilježene od Katarine. Njezini razgovori sa tim jadnicima, grozna okolica u kojoj se nalaze, procedura »programiranja« tih budućih života i smrti, kao i uvid u nebeski kompjutor, takozvanu »knjigu života i smrti«, o kojoj govori i Biblija. Pošto su je dobro istrenirali u napuštanju i vračanju u svoje fizičko tijelo, Katarina je počela posjećivati i neka veoma neugodna mjesta. Sada bi bila svjesna da je napustila tijelo, a naučila je i da se prema želji i hitno vrati i povuče iz opasnih situacija. Dobro je zapamtila, da ne smije prelaziti, nikakve »bistre potoke«, »gradska vrata«, ili njima slične »prolaze« kroz koje se na simboličan način zauvijek napuštao ovaj svijet. Otkrila je, da kada god bi izašla iz tijela, između njezine fizičke glave i »astralne glave« bi se protezala nekakva poput paučine tanka srebrna »nit«. Prekid ove niti značio bi trenutnu smrt na ovoj strani, odnosno njezin potpuni prelazak na onu stranu! A kod svih umrlih, do prekida te niti dolazi prilikom njihove prirodne fizičke smrti. Pokraj ovog fenomena, Katarini su pojašnjene i mnoge druge »tehnike« napuštanja fizičkog svijeta. Bilo je jasno da čovjek ima »dva tijela«. Fizičko, koje ostaje i raspada se natrag u »prah«, ali i jedno drugo, takozvano »astralno«, u kojem prelazi na onaj drugi svijet, u onu paralelnu dimenziju sa ovom našom.

Tako se jedne kišne noći (najlakše se prelazi po vlažnom vremenu), Katarina našla na nekakvom bijednom mjestu. Sve je bilo tmurno, sivo i depresivno. Ispred nekakvog kamenog prolaza, čekala je rijeka ljudi i žena tužnog izgleda. Tom bi se redu povremeno pripajale nove grupe. Katarina je odmah razumjela da se radi o novoumrlim osobama i poželjela vidjeti što se nalazi sa druge strane tog prolaza. Kada je došla na red, jedna joj je djevojka na ulazu predala u ruke čudan cvijet tamnoplave boje. Za razliku od cvijeća
koje je do tada vidjela, ovaj ne samo što nije zračio boje, već se činilo da »upija« svoju okolicu! 1 samo što ga je pomirisala, počela je gubiti svijest. Iza sebe je začula nečiji uzbuđeni glas, a onda ju je nečija nevidljiva ruka povukla natrag i istrgnula joj smrtonosni cvijet iz ruku.

Upitala je svog nevidljivog vodiča tko su ti jadnici i kamo odlaze. To su duše upravo umrlih, ali još nisu spremne niti za više, niti za niže razine. Kasnije će se neki od njih još vratiti u novi život, ali će većina ostati ovdje raditi i pokušati se popraviti. Katarina je još mnogo toga poželjela pitati, ali je njezin vodič naglo »povuče« natrag u njezino tijelo. Te noći je »;a dlaku« izbjegla smrt, ali i mnogo toga naučila za buduća putovanja po onom svijetu. Potresena onim što je vidjela s one strane, Katarina je poželjela silaziti u »donje« slojeve što češće. Molila se Bogu da joj omogući da pomaže onima dolje. Tko god je bio zadužen za njezina »silaženja« čuo je njezine molbe i ubrzo je otpočela serija njezinih izleta u najniže razine. Propala je jedne noći duboko u podzemlje naše planete, u svijet bijede koji se prostirao unutar nekih ogromnih podzemnih pećina i prolaza prirodnog podrijetla. Ovdje su umjesto »bistrih rječica« vijugale rijeke usijane lave, a kameni su svodovi bili ispunjeni oblacima dima. Pakao? Niti govora! Katarina je veoma dobro znala gdje se našla. Bio je to posve prirodan podzemni ambijent, u kojem su boravile duše poglavito umrlih vojnika, plaćenika, raznih avanturista i njima sličnih »ratnika« iz svih razdoblja naše povijesti, a koji su poglavito ubijali i lovili iz čistog zadovoljstva.