Svjedoci su vidjeli dijete kako se penje uz konopac koji stoji u zraku, a zatim nestaje. To je, kao udarnu vijest, objavio jedan dnevni list 1890. godine, a poslije su mnogi bezuspješno pokušavali izvesti ovu nevjerojatnu mađioničarsku točku.
 
Već više od jednog vijeka po svetu kruže nevjerojatne priče o pojavi koja potiče iz Indije. Riječ je o iluzionističkoj točki s konopcem i dječakom koji nestaje. U prvobitnom izvođenju to je izgledalo ovako: na otvorenom prostoru fakir uzima dugačak konopac i baca ga u zrak gdje i ostaje stojeći uspravno, kao da je o nešto obješen. Fakirov pomoćnik, neki dječak, penje se uz konopac, a kad dođe do samog kraja, odjednom nestaje. Fakir ga poziva da se vrati, ali od dječaka ni traga. Posle nekoliko trenutaka penje se i sam fakir, naoružan nožem, pa i on nestaje. A onda s neba počinju da padaju raskomadani dijelovi tijela. Fakir ipak silazi s neba, povlači konopac, ostatke tijela prekriva platnom i, odjednom, ćiribu-ćiriba – evo dječaka živog i zdravog. – Bila bi to uistinu nevjerojatna predstava – kaže Piter Lamont, povjesničar magije i istraživač sa Univerziteta u Edinburgu.

– Šteta što nije istinita. Za ovu točku prvi put se čulo 1890. godine zahvaljujući pisanju američkog dnevnog lista „Chicago Tribune”. Pisac teksta John Albert Wilky priznat će kasnije da je to bila obična ljetna novinarska patka. Ono što nikako nije očekivao jeste da će ova lažna vest doživjeti toliku slavu.

Wilkyjev napis iz „Tribuna” preuzele su mnoge druge novine, čak i inozemne dok su tekst objavljen četiri mjeseca kasnije, u kom redakcija opovrgava ovu vest svi drugi prešutjeli. Čak se 1904. godine pojavio i prvi tobožnji svjedok tvrdeći da je svojim očima video trik s indijskim konopcem. Zvao se Sebastian Burshet. Ali, čim su članovi Engleskog udruženja za psihička istraživanja počeli postavljati  pitanja, odmah je bilo jasno da ima suviše bujnu maštu. A to je ko zna koji primjer „nepouzdanosti pamćenja kada je riječ o ovakvim stvarima”, rekli su stručnjaci.

  – Ipak, ova legenda, koja je govorila o nepoznatoj i tajanstvenoj Indiji upravo onako kako ju je vidjela kolonijalna kultura toga doba, postala je toliko poznata da više nije mogla ni da se zaboravi ni da se uništi – objašnjava Lamont. – Stoga su neki ljudi pokušali da objasne igru s konopcem tvrdeći da je riječ o slučaju masovne hipnoze. Fakir bi doveo u trans sve gledaoce i oni su vidjeli ono čega nije bilo. Objašnjenje je bilo neuvjerljivije od same tačke, pa su počele da se pojavljuju i prve fotografije u nastojanju da se obore pretpostavke o masovnoj hipnozi.
„Strand magazin”, časopis koji je objavljivao pustolovine Sherlocka Holmesa, prvi je 1919. godine obradovao čitatelje i fotografijom te „najslavnije mađioničarske točke na svijetu”.

Snimio ju je izvjesni F. V. Holmes, višestruko odlikovani oficir (koji nije ni u kakvom srodstvu s poznatim detektivom iz priča). Prema riječima Holmesa, konopac je odmotan, bačen u zrak i tamo je ostao da stoji kao da je ukrućen. Potom se neki dječak uspeo uz njega i ostao da stoji na vrhu. Baš kad je oficir snimio fotografiju, dječak je nestao. „Ne znam objasniti kako”, bio je njegov odgovor.

Stoga su ponuđena i druga objašnjenja ove zagonetke. Tridesetih godina prošlog vijeka jedan njemački iluzionista izjavio je da je konopac, zapravo, bio maskiran, a sastojao se od ovčjih kostiju, uglavljenih jedna u drugu, tako da su pravile neku vrstu motke uz koju je dječak mogao da se uspne. Pedesetih godina u još jednom tumačenju tvrdilo se da se točka izvodila u nekoj udolini. Žica tanka kao vlas kose bila je razapeta između dva brda, a konopac se, pošto ga fakir baci u zrak, prihvatio za ovu nevidljivu žicu skrivenom kukom. Predstava se prikazivala uvečer, dječak se popeo uz konopac i nestajao u mraku i dimu zapaljene vatre. Potom bi se fakir, u širokoj pelerini, i sam penjao do vrha konopca bacajući na zemlju komade udova nekog majmuna koga bi prethodno iskasapio. Konačno, dječak bi se sakrio pod pelerinu i sišao zajedno s mađioničarom tako da sve izgleda kao da se pojavio niotkuda.

– Sve su ovo objašnjenja mnogo nevjerojatnija i od same tačke o kojoj se priča – kaže Peter Lamont. – Ko bi mogao da zamjeni kosti ovce za konopac? I gdje je to postojala žica tanka kao vlas koja bi se razapela između dva brda i izdržala težinu dvije osobe? Svi su, u stvari, pokušavali da razjasne tajnu koje nije ni bilo. Fotografije kao što je ona Holmesova prikazivale su ne indijski konopac, nego nešto sasvim drugo: održavanje ravnoteže na dugačkim stabljikama bambusa, što se i danas radi u nekim krajevima Indije i Kine. Tamo se akrobata zaveže debelim konopom oko struka, podboči dugu bambusovu motku i uzdigne je. Uz nju se potom penje drugi momak koji, kad stigne do vrha, stoji tako nekoliko trenutaka održavajući ravnotežu.

Lamonta je zato, kao istraživača, zanimalo kako su razni mađioničari svjedoci uspjeli da zamjene običnu igru održavanja ravnoteže i nevjerovatnu točku s indijskim konopcem. Zajedno s engleskim psihologom Richardom Visemanom, pretpostavio je da postoji veza između senzacionalnosti priče i vremena koje protekne od događaja i izvještavanja o njemu. Drugim riječima, istraživači su krenuli od činjenice da prepričavanje jednog svjedoka postaje sve nevjerojatnije kako vrijeme prolazi.

Prikupili su sva svjedočanstva koja su našli u knjigama, studijama i novinskim tekstovima: ukupno 48. Odbacili su sva prepričavanja iz druge ruke, kao i dokumenta u kojima nije navedena godina događaja ili koji nisu sadržavali detaljne opise. Preostale dokaze – izbrojali su 21 – podijelili su u pet grupa, po stupnju senzacionalizma. Njihov zaključak je, po ko zna koji put, potvrdio pretpostavku o krajnjoj nepouzdanosti pamćenja u vezi s mađioničarskim tačkama. Svjedoci iz dokumentacije koju su našli vidjeli su zapravo stajanje na motki, ali, kako su godine prolazile, dodavali su svojim opisima ono što su pročitali ili čuli da se priča. I, gle čuda: od tridesetih godina pa nadalje više nije bilo nikog ko je tvrdio da je i sam video točku s uspinjanjem uz konopac.

Prava tajna predstave s indijskim konopcem nalazi se u našoj glavi i tamo odolijeva vremenu. Mozak miješa stvarne događaje kojima je prisustvovao i legende o kojima je čuo da se priča stvarajući tako uvjerljivu priču. Ona se nikad nije dogodila, ali je ipak uvjerljiva i uzbudljiva.

Krajem 19. i početkom 20. vijeka točka s indijskim konopcem postala je toliko popularna da su neki mađioničari počeli da je smatraju prijetnjom profesiji. Učinilo im se da su indijski iluzionisti daleko vještiji od kolega sa Zapada, pa su se najistaknutiji među njima trudili da otkriju u čemu je trik. Čak su išli u Indiju da ispituju gurue i fakire, očigledno bez uspjeha. Onda su pokušali da točku izvedu u kazalištu, pomoću utega koje su sami izmišljali. Nažalost, niko nije uspeo: jedno je bilo slušati priče o ovoj vještini, a drugo pokušati da ga izvedeš u sasvim drugačijem okruženju, kao što je pozornica.

Za mađioničare je zbog toga točka s indijskim konopcem i danas „najveća iluzija ikad smišljena na svijetu” iako nikad nije ni izvedena. Niti može da se dokuči, smatraju stručnjaci za ovu oblast: ona je nešto poput Svetog grala u mađioničarskom svijetu.