Samo u 1692.g u Salemu, Masachusets, pod optužbom da su se bavili crnom magijom obješeno je 13 ljudi. Za pukovnika Bucksa iz Bucksporta u Mainu bila je stvar prestiža da i njegovo selo uzme učešća u sveopćem lovu na vještice. Nije bilo sastanka lokalnog vijeća, a da pukovnik ne postavi to pitanje. Ustrajnost je dala rezultata.

Prst javne osude je pokazao na jednu staricu. Kroničari se ne mogu složiti oko toga kako se je uopće zvala i koliko je imala godina. Prema jednoj zabilješci, ime joj je bilo Comfort Ainsworth i bila je starija od 90 godina. Proces je počeo. Svjedoci su se redali jedan za drugim izričući besprizorne osude. Na okrivljenu gotovo da nitko nije ni pogledao, a sve oči su bile uprte u pukovnika Bucksa. Jedna je žena ispričala kako je čula staricu kako nešto nerazgovijetno mrmlja u bradu. Ali, kada joj je po dolasku u kuću potekla krv iz ušiju, bila je sigurna da su čini bačene na nju. Jedan čovjek se, pak, zakleo da je na vratima staričine kuće vidio spodobu deset stopa visoku - očigledno da je to bio sam đavao ili barem netko od sljedbenika nečastivoga.

Porota nije dugo vijećala. Citirajući tekst “Zlo ne zaslužuje da živi”, sudac je optužio Comfort Ainsforth za bavljenje crnom magijom i osudio je na smrt. Presuda se je trebala izvršiti slijedećeg dana ujutro. Tada je, prije nego što su čuvari mogli bilo što poduzeti, upirući svojim kvrgavim prstom na pukovnika, jasnim glasom povikala:

“U cijelom svom životu nikada nisam proklela nijedno živo ljudsko biće! Ali, vas, gospodine, i vaše ulizice, što me u smrt poslaste, mogu prokleti mirne duše… A sada poslušaj i zapamti ovo - kada umreš, a to će biti uskoro, obećavam ti da ću ostaviti otisak svog stopala na tvom nadgrobnom spomeniku. A taj biljeg, pukovniče Bucks, ostaće za sva vremena da svijet nikada ne zaboravi nepravdu učinjenu na ovaj dan”.

Tri mjeseca poslije suđenja pukovnik je umro. Nasljednicima je ostavio u amanet da mu podignu nadgrobni spomenik od takvog kamena da ga ništa ne bi moglo oskrnaviti. U početku je rad na spomeniku odmicao normalnim tijekom sve dok jednog dana uzbuđeni radnik nije obavijestio nasljednike da su se na mramoru pojavili tragovi stopala koji se ni najmarljivijim trljanjem pijeskom nisu mogli ukloniti!?

U potpunoj tajnosti unajmljen je drugi kamenorezac. Obećavši da će sačuvati tajnu, isklesao je spomenik u svemu isti kao i prethodni. Stara ploča je zakopana, a nova postavljena na predviđenom mjestu. Nije prošlo ni desetak dana kada nasljednici saznadoše od preplašenih ljudi da im varka nije uspjela. Na ploči su se vidjele jasne konture stopala.

Gunđajući protiv nečuvenog vandalizma - objašnjenje koje nikog nije uvjerilo - nasljednici nisu odustali, već dadoše da se napravi spomenik od još plemenitijeg i skupljeg kamena. Dakako, i on je ponio biljeg izrečenog prokletstva.

Tajna ureda Borley, najpoznatije kuće duhova u Velikoj Britaniji te jednoj od najpoznatijih mjesta takve vrste u svijetu. Najpoznatiji jer je pristup doslovno nemoguć.

Na tom mjestu u 12. stoljeću nalazila se crkva, a sredinom 14. stoljeća postala je benediktinski samostan. U tom je objektu pogubljen benediktinski svećenik, zbog veze s opatom. A prema legendi ta opatica je zakopana živa. Taj samostan je srušen i 1863. godine izgrađena je kuća za evengeličkog svećenik Henryja Bulla.

Henry je tu živio bezbrižno sa svojom ženom i 14-ero djece sve do 1885. godine kad su se u kući počele događati čudne stvari. Prvi na udaru bili su njegova djeca koja su pokraj kreveta viđala staromodno odjeveneog čovjeka, posluga i članovi povjerenstva su u dvorištu viđali opaticu, dok su kućom odzvanjale pjesme duhova, zvuci kucanja i koraka. Kući je odlučio kupiti još jedan evangelički svećnik Henry Foyster, koji se tu doselio sa svojom ženom Marianne.

“Idi po natpis Marianne” natpis je koji se je pojavljivao po zidovima i papirima, dok je isto to ime odzvanjalo hodnicima. Bračni par se uplašio te se je odselio. Sljedeći koji se uputio u kuću bio je lovac na duhove Henry Price koji se sa ekipom od 20 znanstvenika i parapsihologa uselio u kuću kako bi istražio paranormalne pojave. Ekipa je doživljavala iznenadne padove temperature od 10 i više stupnjeva, a po kući su letjeli medaljoni, šljunak i razni predmeti, dok su se police sa knjigama i posuđem same od sebe rušile. Harry je bio zapanjen. Posljednji koji je pokušao ući u kuću i u njoj ostati, bioje nepoznati svećenik, koji je nakon pokušaja da rastjera duhove otjeran kišom kamenja koje je padalo iz stropa i zidova.

Kuća je danas srušena, a ispod nje pronađeni su ostaci Marie Laire, opatice koja je zadavljena i time je pobijena legenda o pokapanju žive opatice. Tvrdi se da je upravo njen duh pravio sve one “nestašluke”.

Iako priča o duhovima djece iz San Antonija nije bila previše poznata izvan granica Teksasa, s vremenom je postala dio američke povijesti. Naravno nećete se samo zbog toga zaputiti u ameriku, no ako ste slučajno tamo u ovo doba godine, ne škodi provjeriti koliko ima istine u njihovim legendama.

Krajem 40-tih godina autobus pun djece zapeo je dok je pokušavao prijeći tračnice na križanju s cestom na uzbrdici. Iako svi detalji nisu poznati, čini se da je autobus uspio prednjim kotačima prijeći tračnice, no zadnji dio je zapeo između dijelova drveta i tračnica. Kao što vjerojatno pretpostavljate, iz jednog smjera se začuo vlak, a panika koja jezavladala onemogućila je većini djece bijeg iz autobusa. Spasilo ih se samo nekoliko koji su izašli kroz prozor, no vozač i većina školaraca ostali su na mjestu mrtvi.

Pozitivna stvar proizašla iz ovog tragičnog događaja jest to što su doneseni zakoni kojima je povećana sigurnost djece i kvaliteta školskih autobusa, no građani San Antonija uskoro su počeli viđati duhove poginule djece. Kako bi paranormalno dobilo još više na izričaju, ulice blizu nesretnog raskrižja nosila su imena žrtava, što ne bi bilo čudno da ulice nisu dobile ta imena godinama prije nego se nesreća dogodila.

Još zanimljiviji dio ove urbane legende kaže kako ljudima koji zapne vozilo na istoj toj uzbrdici mnoštvo malih nevidljivih ruku pomaže pokrenuti auto. Stvar je otišla tako daleko da su neki počeli stavljati puder na auto kako bi mogli snimiti otiske. Ako im je za vjerovati u tome su uspjeli….

Pojave duhova, lanci koji zveckaju, hladni vjetrovi koji povremeno zapušu, sve se to može čuti ako se svrati, barem tako kaže legenda, u Tower of London. Iako je prošlo 900 godina otkako je sagrađen, a služio je između ostalog kao zatvor te mjesto egzekucije nekih najkontroverznijih likova iz engleske povijesti. Upravo je na tom mjestu kralj Henry VIII. dao odrubiti glavu svojoj drugoj supruzi, Anne Boleyn.

Unutrašnji dio ove građevine uključuje i krvavi toranj koji je tako nazvan jer su u njemu ubijeni engleski kralj - dijete Edward V. i njegov brak, vojvoda od Yorka, Richard Plantagenet. Bio slani Tower of London uklet ili ne, mora se prizanti da je bio jedno od najmračnijih poprišta engleske povijesti, gdje su glave gubili brojni uglednici koji nisu bili po volji tadašnjih okrutnih vladara i čiji duhovi, kaže legenda, lutaju njegovim odajama.

Kad je bila mala, vjerojatno kao i sva djeca, tokom faze zaluđenosti zvanju duhova i ostalih “benignih” dječjih interesa za stvari koje su pokupili iz filmova - zajedno sa svojih par prijateljica, Mirjana je napravila ouija ploču od papirića.

Ouija ploča je inače sredstvo pomoću kojeg se navodno može, ukoliko se koristi na pravi način, komunicirati sa svijetom koji našim defaultnim osjetilima nije dostupan - iako doduše mislim da je tu češće riječ o nekoj kolektivnoj svijesti koja se može projicirat kao npr. entitet. U osnovi sastoji se od svih slova, brojki 0 do 9 te riječi “da”, “ne” i “doviđenja” - neke imaju i više riječi, znakova, boja i slično. Nekakvo staklo ili sličan predmet služi kao kursor, navigator, kojeg dotiču svi prisutni, a pomiče se prema određenim slovima, brojkama ili riječima - ovisno o odgovoru na zadano pitanje - bez da netko od prisutnih utječe na smjer.

No vratimo se mi na njihovu priču. …nakon vlastitog rituala dozivanja nekog “s druge strane” za komunikaciju, pitanja su postavljanja i čaša je klizila preko slova davajući im odgovore. Kako naravno nijedna nije posve vjerovala da bar jedna od njih ne pomiče čašu, nisu se pretjerano prestrašile i sve su gledale kao igru - pomalo bizarnu, ali samo bezazlenu zafrkanciju. Nedugo zatim su iz stana izašle u dvor i rastale se - ostale su samo Mirjana i njena jedna prijateljica.   

Par trenutaka kasnije pojavio se čovjek, i prišao im. Upitao ih je nešto u stilu: “što ste me pozvale?”
Zbunjene obje, pomalo prestrašene jer bio je mrak, a i čovjeka nisu poznavale, uostalom kao da se pojavio od nikud - rekle su kako ne znaju o čemu on govori, nakon čega je ova druga prijateljica pobjegla, ostavljajući Mirjanu samu.

Vidno ljut rekao je kako je upravo bio u hotelskoj sobi u Dubrovniku (inače ovo se sve događalo u Splitu) sa dvije žene i kako su ga prekinule u njegovom poslu, te da nije pristojno dozivat nekog ukoliko ga uistinu ne trebaju. Mirjana, iako prestrašena, rekla je da to više neće raditi - na što je čovjek samo otišao. Izašao je iz dvora, a kad je Mirjana potrčala za njim na cesti nije bilo nikoga. Čovjek kao da je ispario.

I danas, kojih 30ak godina kasnije, misteriju cijelog tog događaja nije razriješila. Da ih je netko čuo, pa zezao nije bilo moguće, jer dok su se igrale s ouija pločom bile su zatvorene u stanu, a to i ne objašnjava misteriozan nestanak čovjeka. Halucinacija nije, jer su onda obje halucinirale posve istu priču a to je praktički nemoguće. Izgleda da nije posve nemoguće uspostavit komunikaciju s onostranskim, ma što da se nalazilo tamo, no iz priloženog iskustva - bolje vam je da imate dobar razlog da to učinite - jer očito i stanovnici tog svijeta imaju potrebe od kojih se teže odvajaju.

http://chimaera.blog.hr/

1959. godine gospođa Mabel Chinery iz Suffolka snimila je sliku svog muža Jima kako sjedi u automobilu. No, ta slika nije jezovita sve dok se nakon razvitka slike nije ustanovilo da pokraj Jima sjedi njegova punica.Prema izjavi gospođe Chinery, gospođa izgleda kao njezina majka. Mabel je sigurna da je u automobilu sjedio samo Jim. Kada su slike napravljene i kad je prepoznala izrazite crte lica svoje majke, Mabel je bila užasnuta: “Osjećala sam se jezivo, zbilja. Naprosto nisam mogla vjerovati”.
Kompjuterskom analizom ustanovili su se tri činjenice:
1. Činilo se da svjetlo na liku dolazi iz drugačijeg smjera od onog koji je osvjetljavao ostali dio slike.
2. Njene naočale kao da su odražavale više svjetla nego što ga je moglo biti unutar automobila.
3. Stara dama nije baš dobro pristajala uz vozilo. Na primjer, njeno rame kao da se protezalo čak na drugi prozor.
Stručnjaci su dakle zaključili da je slika bila slučajna dvostruka ekspozicija, koja se sastojala od snimke Jima u automobilu, i vrlo kratke ekspozicije Mabeline majke snimljene već ranije.

Dakako, i kompjuteri i kamera mogu lagati. Tužna je činjenica da nijedna slika snimljena u toku 150 godina ne pruža uvjerljiv dokaz o postojanju duhova, nadnaravnih bića.

John Henderson Craigmiles bio je vrlo uspješan čovjek. Bio je lučki kapetan i ugledni poslovni čovjek u Clevelandu 1800-tih godina. Pretrpio je više tragedija nego što si bilo tko može i zamisliti.
John Henderson Craigmiles i njegova supruga Adelia Thompson Craigmiles dobili su dijete 5. kolovoza 1864. godine, Ninu Craigmiles. Od dana kada je rođena cijela obitelj se zaljubila u nju, posebno John. Pridavao joj je puno pažnje i kupovao joj sve moguće igračke koje je novac mogao kupiti. Rijetko ju je puštao iz vida i zbog toga nije imala puno prijatelja svojih godina. Ljudi su im govorili kako bi bilo dobro da ima prijatelje svojih godina, a kad bi ih i našla, nije se previše družila sa njima. Činila se vrlo sretna okružena svojom obitelji koja ju toliko puno voli.

Nažalost, 18. studenog 1871. godine sreći je došao kraj. Bio je Saint Luke’s dan i Ninin djed, dr. Gideon Blackburn Thompson, vodio ju je na vožnju zapregom. To je činila mnogo puta prija i Nina je jednostavno obožavala voziti se. Čini se da je dr. Thompson izgubio kontrolu nad zapregom i Nina je poginula.
Cijeli grad je bio šokiran viješću i mnogi sugrađani su joj došli na sahranu. Poslije pogreba dr. Thompson i još dvoje ljudi je bilo kršteno. Craigmilesi su bili pobožni episkopi, a pošto Cleveland nije imao episkopsku crkvu, John Henderson Craigmiles je dao izgraditi jednu u sjećanje na Ninu. Episkopska crkva Saint Luke’s posvećena je na treću godišnjicu Ninine smrti. Bila je i još uvijek je jako lijepa crkva. Nedugo poslije, John je dao izgraditi mauzolej iza crkve u sjećanje na njegovu kćer. Položena je da počiva u mauzoleju, kao i njihovo drugo novorođeno dijete koje je umrlo, te sami gospodin i gospođa Craigmiles. John je prijevremeno umro nakon pada na ledu, što je, čini se, dovelo do trovanja krvi. On je bio treći član obitelji koji je tragično preminuo.

Danas kad se posjeti mauzolej, pojavi se linija boje krvi. Gotovo svi se slažu da se ta krvava linija počela pojavljivati kada je Nina položena u mauzolej. Mnogi su uvjereni da krvava linija predstavlja tragediju koju je obitelj Craigmiles pretrpila. Čak su neki više puta pokušavali oprati te linije ali nisu uspjeli. Nitko nikada nije uspio objasniti zašto su te linije nastale.
Na području oko tog mauzoleja često se djeca igraju. Djeca tvde da su često znali vidjeti duh djeteta obučenog u stilu iz 1800-tih godina. I drugi ljudi su također potvrdili ta viđenja i kažu da se čuje plač koji dolazi iz okoline mauzoleja. Legenda kaže da je to Ninin plač i da se želi igrati sa prijateljima koje nije nikada imala. Godinama mladi su prilazili tom mauzoleju po mraku da vide koliko su hrabri, ali mnogi nisu prošli taj test „hrabrosti“.
Nitko ne sumnja u veliku patnju obitelji Craigmiles, te se svi nadaju kako je ona prestala poslije njihove smrti.