Kralj Arthur bio je britanski kralj koji je vladao oko 500. godine. Arthur je jedan od najpoznatijih likova keltske mitologije. Bio je legendarni kralj srednjovjekovne Britanije i heroj jedne od najuzbudljivijih i često prepričavanih legendi. Prema njoj je rođen u Tintagelu, u pokrajini Cornwall kao sin kralja Uthera Pendragona i Igraine, žene vojvode od Tintagela. Legenda kazuje kako je vještac Merlin imao svoje prste u prevari koja je dovela do susreta ovo dvoje, ali je kao nagradu zahtijevao produkt ove unije, biće koje će on uzeti za svog štićenika, brinuti se za njega i podučavati ga. S vremenom je Arthur postao kralj Britanije te uz pomoć i potporu njegovog savjetnika Merlina držao dvor Camelot i bio vođa Vitezova okruglog stola.

Vitezovi su jahali u avanture na mjesta gdje su mogli postizati junačka djela, no njihova  najvažnija misija je bila potraga za Svetim Gralom, prema kršćanskoj legendi, sretan pehar iz kojeg je Isus Krist pio na Posljednjoj večeri.

Arthur je imao 15 godina kada je njegov otac  Lether Pendragon umro i bio pokapan na Stonehengu. Arthur je zatim okrunjen za kralja u Silchesteru. Nije bilo osobe koja je mogla nadmašiti Pendragona i mnogi su se veliki baruni borili za tron. Merlin je potaknuo nadbiskupa Canteburyja da pozove sve velikaše u London gdje je on pripremio ogroman kamen s mačem zabodenim u njega. Natpis oko mača je govorio sljedeće: „Onaj tko ovaj mač izvuče iz kamena i nakovnja , pravi je rođeni kralj cijele Engleske.“

No, premda su mnogi pokušavali, nitko nije uspio izvući mač iz kamena sve dok mladi Arthur nije došao i to učinio. Odmah je okrunjen za kralja i tako pobijedio svoje rivale u serijama borbi. U knjizi „Povijest britanskih kraljeva“ je s jedne strane bila opisivana kao najuspješnije djelo fikcije ikada napisano, a s druge strane bila optuživana kao zločin nad povijesnom istinom. On piše kako je Arthur sa svojim mačem Caliburom, koji je bio iskovan u Avalonu, porazio Škote i osvojio Irsku, Norvešku, Island, Dansku i Francusku u kasnijim varijacama mač dobiva ime Excalibur. Merlin i Arthur su otišli do jezera , kada je iz njegova središnjeg dijela izronila ruka držeći mač, on je pripadao Gospodarici Jezera koja ga je potom dala Arthuru. Kada Arthur umire i biva odnesen na Avalon, mač je vraćen u jezero.

Vrlo su proturječne priče o kralju Arthuru i o potrazi za Svetim gralom, za kojeg se mislilo da ima veliku moć izlječenja. U potragu za Gralom otišli su i sir Galahad, sir Percival i sir Bors. Došli su do dvorca Grala okruženog jalovom pustopoljinom i otkrili da Sveti kalež čuva ranjeni, nepokretni čuvar Kralja ribara. Samo na točno postavljeno pitanje koje se odnosi na Gral, Kralj ribara će ozdraviti, zemlja će se obnoviti, a oni će dobiti Gral. Sir Galahad je postavio točno pitanje, pa su trojica vitezova brodom odnijeli Gral u Sveti grad na Istoku koji se zvao Sarras, gdje je Galahad okrunjen za kralja. Precivala se vratio u Dvorac Grala, a Borsu Camelot. Daljnja sudbina Grala je nejasna zbog brojnih urota, posredovanja križara, katara itd.

Arthur se ženi sa Guinevereom, a kao svadbeni poklon od svog tasta dobiva okrugli stol koji ima 150 mjesta za sjedenje. Njegova sestra se udala za Lotha, vojvodu od Lothiana, i s njim imala dva sina, Gawaina i Modreda. Kasnije priče kažu kako je sam Arthur, ne shvaćajući kako je Lothova žena zapravo njegova sestra, spavao s njom i tako začeo Modreda. Upravo je ovaj incest doveo Arthura i Okrugli stol do propasti, onako kako mu je prorekao Merlin.

Kada je Arthur shvaio da su njegova žena Guinevere i njegov vitez Lancelot zaljubljeni, nije o tome želio nikome govoriti zbog svoje privrženosti Lancelotu. Ali Modred i Agravaine su mrzili Lancelota i izravno ga optuživali, ravno kralju u lice, a tužbe za preljub i izdaju bile su otvorene za javnost. Arthur nije imao izbora već je naredio Modredu da zatvori Lancelota, no ovaj uspijeva pobjeći u posljednjem trenutku. Neki vitezovi su otišli s Lancelotom, a drugi su ostali vjerni Arthuru, te na njegovu pohodu sa Gawainom u Francusku, protiv Lancelota,  mnogi su hrabri vitezovi poginuli na obje strane. Modred, koji je ostao u Engleskoj privremeno  vladati, pokušava ugrabiti krunu, a s njom i Guinevere. Arthur se vraća i u velikoj bitci traži Modreda, te ga konačno ubija kopljem. Ali kako ne bi bilo ružičasto, Modred zadaje smrtonosni udarac Arthuru. Sir Deivere mu predlaže da dođe do jezera i po njegovim uputama baca mač natrag u jezero, kojeg je prihvatila izronjena ruka, a potom ponovo nestala u dubine.

Vilinski brod dolazi po Arthura i odnosi ga na Avalon, zemlju besmrtnih heroja. Tradicija kaže da je Glastonbury taj mitski otok Avalon. 1191. godine, monaci su tu iskopali hrastov lijes iz 4 m dubine za koji su tvrdili da je Arthurov. Natpis koji je pronađen na olovnom križu unutar lijesa sadržavao je: „Ovdje leži pokopan kralj Arthur zajedno sa Guineverom, njegovom drugom ženom na otoku Avalon.“ Također je rečeno da je na Arthurovoj grobnici pisalo: „Ovdje leži Arthur, nekadašnji i budući kralj.“ Kosti su kasnije prebačene u gradsku crkvu, ali je grob uništen u doba engleske reformacije a kosti su nestale.

Kao i „kobna lubanja“ priča o dijamantu Hope govori o tome kako kristali imaju moć upijanja ljudskih osjećaja.

Louis XIV. Kupio je dijamant 1668. godine od francuskog trgovca Jean – Baptistaea Taverniera, za kojega se vjeruje da ga je ukrao iz oka nekog idola u indijskom hramu. Tavernier je zatim bankrotirao i otplovio u Indiju ne bi li povratio bogatstvo, ali je na putu umro.

Kralj ej dao oblikovati dijamant u obliku srca, a nosila ga je Mme.de Montespan, kraljeva ljubavnica koja je bila upletena i u zloglasnu „aferu s otrovima“, u kojoj su razne gatare pribavljale otrov za ubijanje neželjenih muževa. Bila je upletena crna magija, a opat Guilborg sudjelovao je u crnim misama u kojima su se novorođenčad prinosila kao žrtve, pritom golo tijelo Mme.de Montespan služilo kao oltar. Skandal je ušutkan, ali Mme.de Montepan pala je u nemilost, a gatarama je tajno suđeno u chambre ardente („komori sa svijećama“) te su poslije spaljene. I tako se čini da je, poslije Taverniera, Mme.de Montespan koj je „francuski plavi“ kako su zvali dijamant, donio nesreću.

Stotinu godina poslije, kralj Louis XVI. dao je dijamant svojoj ženi, kraljici Mariji Antoaneti, zbog upletenosti u skandal sa dijamantnom ogrlicom izgubila je vjerodostojnost kod stanovništva, pa je to bio jedan od neizravnih povoda za francusku revoluciju, u kojoj je ostala bez glave. Princezu de Lamballe, kojoj je Marija Antoaneta  posudila dijamant, ubila je svjetina.

Dijamant se ponovo pojavio u Londonu, ali znatno smanjen – s izvornih 112,5 karata (22,5 grama) na 44,5 karata- manje od prvotne težine. Kupio ga je 1830. godine londonski bankar, Henry Thomas Hope, za 1800 funti i otada je poznat kao dijamant Hope. Koliko nam je poznato, Hopeu dijamant nije naškodio, a ni bilo kome iz njegove obitelji sve dok nije završio u rakama pjevačice Mary Yohe, koja se udala za Francisa Hopea. Njih su mučili bračni problemi i žena ga je proklela da će dijamant donijeti zlu sreću svakome tko ga bude imao. Umrla je u siromaštvu i za to je okrivljavala dijamant.

Lord Francis ga je, opterećen velikim financijskim teškoćama, početkom 20. stoljeća prodao francuskom burzovnom  mešetaru Jacquesu Colotu koji je poludio i ubio se, ali ne prije nego što je dijamant prodao ruskom princu Kanitovskom, koji ga je posudio francuskoj glumici, a onda je ustrijelio iz svoje lože prve večeri kad ga je nosila. Njega su zaklali revolucionari.

Kupio ga je grči draguljar Simon Mantharides i poslije pao u provaliju. Turski sultan Abdul Hamid poznat kao „Abdul ukleti“, kupio ga je 1908. godine, a 1909. godine bio je svrgnut, te je poludi. Sljedeći vlasnik, Habib Bey, utopio se.

Dijamant je zatim preko francuskog draguljara Pierra Cartiera otišao u Ameriku, Edwardu Bealeu Macleanu, vlasniku „Wahington Posta“. Nedugo potom umrla mu je majka, a zatim i dvije sluškinje. Njegov 10-godišnji sin Viorn, koji je uvijek bio strogo čuvan, jednog je dana pobjegao čuvarima, istrčao pred kuću i poginuo pred kotačima automobila. Maclean se rastao od svoje žene Evalyn, upleo se u poznati skandal Teapot Dome i završio kao psihotični alkoholičar. Evalyn je zadržala dijamant i često ga nosila, odbijajući priče o njegovoj zlokobnosti. Ali, kad joj se kći 1946. godine ubila tabletama za spavanje, svi su se sjetili da je na dan vjenčanja nosila dijamant.

Nakon što je Evalyn Maclean umrla 1947. godine, sv je njezine dragulje kupio newyorški draguljar Harry Winston, navodno za milijun dolara.  Izložio je dijamant u New Yorku, ali ga je an kraju odlučio darovati Institutu Smithsonian, a to što ga je poslao običnom poštom pokazuje da ga nije brinula „ukletost“ dijamanta. Paket je danas izložen zajedno sa dijamantom. Kada je 1965. godine testira ultraljubičastim svjetlom u laboratoriju DeBeers u Johanesburgu nastavio je žariti poput užarena ugljena na nekoliko minuta testiranja, što je jedinstven fenomen među dijamantima.

Skeptici prokletstvo dijamanta Hope, kao i prokletstvo Tutankamonove grobnice, smatraju mitom i ističu da mnoge vlasnike nije zadesila nikakva nesreća. I dok je u ovom slučaju skeptičnost možda opravdana, bilo bi preuranjeno odbaciti pojam prokletstva kao praznovjericu.

Pokojni T.C. Lethbridge bio je uvjeren da tragedije i neugodni događaji mogu ostaviti „otisak“ na mjestima na kojima su se dogodili. Tu teoriju je prvi iznio sir Oliver Lodge početkom 20.stoljeća. On je smatrao da se neka tzv. proganjanja mogu protumačiti kao „snimke“.  Takve snimke on je nazvao ghoul (lešinar ili demon) – pod njima je razumijevao neugodne osjećaje koje neka mjesta izazivaju.

Kad mu je bilo 18 godina, šetao se sa majkom po Velikoj šumi blizu Wokinghama kad ih je iznenada obuzela golema tjeskoba. Poslije su doznali da je blizu mjesta gdje su tada bili ležalo truplo čovjeka koji se ubio. Lethbridge je vjerovao da je tjeskoba tog čovjeka nekako „snimljena“ u okolini. 40 godina poslije, on i njegova žena Mina otišli su sakupljati morsku travu na obližnjoj plaži, Lethbridge je opet osjetio „plašt“ tjeskobe kao da je zakoračio u maglu. Ubrzo je Mina rekla: „Ne mogu podnije više ovo mjesto!“ pa su otišli.

Sljedećeg vikenda su ponovili izlet. Ponovno je osjetio isti „plašt tjeskobe“. Ovaj put Mina je otišla na vrh neke stijene kako bi crtala, a onda iznenada je osjetila neugodan osjećaj da je netko potiče da skoči sa stijene.

Poslije je Lethbridge otkrio da je neki muškarac nedugo prije skočio s te stijene i ubio se. Zaključio je da je opet to bio razlog tjeskobi, jad tog čovjeka nekako je bio „snimljen“ na električnom polju vode. Minu na skok nije poticao „duh“ samoubojice, nego je reagirala na njegov vlastiti poriv da skoči. Taj pojam „snimke“ temelj je teorije psihometrije.

Vidovnjaci vjeruju da kristali veliku sposobnost upijanja, odatle popularnost kristalnih kugli koje se drže zamotane u crni baršun koji ih štiti od svjetlosti i topline.

Ako Lethbridge ima pravo i ako je prokletstvo slamo neka vrsta negativne  snimke, to bi onda objasnilo zašto utječe na neke ljude a na neke ne.

Vjerovanje u vještice je vrlo stara i raširena pojava. Vještice su uglavnom bile žene. One su uništavale plodove zemlje, provodile tajnovite obrede, svojim su vraćanjem pojedincima uzrokovale bolest, a mogle su bacati i ljubavne čini. Težnja viziji i proricanju, znanja o pripremanju lijekova te s tim povezana nezaobilazna bliskost sa prirodom, sve to govori u prilog ideji o ženama kao vješticama.

Od srednjeg vijeka, ne samo žene koje su znale vračati nego i žene koje su živjele bez muškaraca smatrale su se opasnima. Strah od vještice potaknuo je strah od neobuzdane žene koji je tištio muškarce, najviše pripadnike svećenstva. Poimanje slobode takve žene odnosilo se na njenu spolnost. To se jedino moglo objasniti time da se ona prepušta sotonističkim utjecajima. Neprijateljski odnos prema ženi i osuda spolnosti, Crkvi je olakšalo da te žene obilježi kao vještice. A i društvo nepogodni muškarci bili su pod sumnjom da su vješci. Smatralo se da vuk je vražja životinja, pa se pretpostavljalo da se neki vješci pretvaraju preko noći u vukodlake. Mislilo se da vukodlak preko noći okreće krzno van, a preko dana se pokazuje kao lik čovjeka.

Ljudi su se bojali ljudi s natprirodnim osobinama. Crkva je spretno taj strah koristila tako što je sve neobjašnjive pojave nazivala vražjima. To je vodilo nemilosrdnom progonu vještica od 1500.-1700. godine. Osumnjičene žene se optuživalo za savezništvo s vragom ili bavljenje čarobnjaštvom. Mučenjima se trebalo prepoznati vješticu, a potom ju i pogubiti. Ti progoni nisu bili popraćeni jedino okrutnim  zlostavljanjem nego su se izmišljali i novi Božji zakoni. Ispitivanjem reakcije na krv, vodu i vatru prizivala se viša sila kako bi im se otkrila nevinost ili kaznila krivnja.

Flamanski liječnik Johannes Wiens jedan je od prvih koji je oštro istupio protiv ideje da su vještice u savezništvu sa vragom. Razvio je psihološku teoriju prema kojoj su vještice melankolične osobe koje samo umišljaju savezništvo s vragom. Sve do 18. stoljeća bilo je puno bolesnika s psihološkim poteškoćama koje se okrivljavalo da su odani vješticama.

Još 1443. Mađari su imali naziv za živi leš - Nosferatu, što doslovno znači “ne-mrtvi”. Krilati Ekimu je Babilonsko biće, koje je prema legendi lovilo ljude cijelu vječnost. Vjerovatno ste svi čuli za Lamiu (pjesmu o njoj imaju i Lord Belial ). Ona je, prerušena u lijepu ženu, pratila mlade Grke i pila njihovu krv; a Rimljani su se bojali krvoločnog demona nazvanog Strager. Egipatska povijest govori o vampirskom duhu koji se hrani dječjom krvlju.

Oko petnaestog stoljeća kuga, tzv. “crna smrt”, proširila se Europom ubijajući oko 25% stanovništva. Naziv takve kuge tj. “crna smrt”, nastala je, jer su zaraženi imali crno- plave mrlje po tijelu. Seljaci koji su bili zaraženi ili napola mrtvi bili su živi zakopani. Njihove ruke i lica su bila krvava pri pokušajima da se iskopaju van iz svojih grobova. A kako ljudi tada nisu znali objasniti pojam kuga, a još manje liječiti ju, nastao je mit o vampirima.

Svi vi sigurno znate onu staru legendu u grofu Draculi pravim imenom Vlad Tepeš. A za vas koji neznate evo nešto ukratko o njemu ( više možete pročitat iz našeg starog posta koji mu je posvećen ).
Živio je od 1431. do 1476. u Rumunjskoj. Otac ga je kao dijete dao u ruke Turcima. Postao je taocem u sklopu političke nagodbe te je sklonost okrutnosti razvio upravo dok je promatrao otomanske metode mučenja. 1456. postaje vladarem Vlaške. Uistinu je riječ o jednom o najužasnijih europskih tiranina. Procjenjuje se da je dao pobiti oko 30.000 stanovnika Vlaške i Transilvanije. “Dracula” znači “Draculov sin” - manje, više, zmajev sin. Vlad je prema legendi poginuo u zasjedi. Neki pričaju da su ga ubili njegovi vojnici, zamjenivši ga za turskog vojskovođu. Glava mu odrezana i poslana turskome caru Mehmedu, koji je bio veliki Vladov neprijatelj. Prema legendi tijelo mu je osakaćeno i zakopano ispod oltara u crkvi u samostanu na otoku Snagov. Kada su 1930. arheolozi otvorili grobnicu bila je prazna.

Neki kažu da se priče o vampirima prvi put javljaju, ni manje ni više nego u Bibliji. O tome nam govori knjiga Noda, dio Biblije za kojeg Crkva zna ali ga ne želi priznati. Ta knjiga, nazivom več rečenim, Noda, nije samo priča,…
Pročitate li tu knjigu, znat ćete kojim je strahom pisana. Ne zna se pouzdano gdje se najstariji prijepis(i) Knjige Noda nalaze danas. Zadnji se put spominju u 14./15. st., a teorije zavjere kažu da se izvorni rukopis nalazi u podzemnoj grobnici usnulog Kaina, oca svih vampira…

Naime, ta priča ide ovako…

Na početku, Bog stvori Adama i prvu ženu…Lilith..Zbog različitosti njih dvoje (muško i žensko) Lilith je zahtjevala potpunu ravnopravnost prema Adamu, protivila se Božjoj volji, te je izbačena iz Edena (mjesto blizu Noda, mjesta na kojoj je nastala istoimena knjiga). Lutala je svijetom, proklinjući Adama i sve njegove potomke, da se hrane krvlju svojih prvorođenih. Bog je nakon toga stvorio ženu Evu. Koja je Adamu podarila dvoje djece, Kaina i Abela. Kada su odrasli, Bog je od njih tražio žrtve. Abel je bio stočar te je Bogu žrtvovao svoju stoku pa je zato Bogu bio miliji, a Kain obični voćar te je prinosio svoje najljepše voće, kao žrtvu..Bog je rekao Kainu da za njega žrtvuje pola svoje sreće, te je Kain to i učinio, ubio je svoja brata…Zbog te zablude i velikog grijeha, bio je prisiljen otići. Patio je od usameljnosti..

Tada je do njega došla prekrasna žena, ni manje ni više nego Lilith. Hranila ga je, pazila i njegovala. Lilith je imala posebne moći, koje je razvila, a sada je njih zahtjevao i Kain. Ona nije znala kako će utjecati na njega, jer je bio proklet od oca, no znala je da će umrijeti bez njih. Tako je Kain pio njenu krv i pao u najdublju tamu…

Bog je poslao četiri archanđela, kako bi spasio Kaina.
Michael jedan od njih, se obratio Kainu sa riječima da je Njegova milost velika, te da je počinio veliki grijeh, ali da se treba pokajati i pustiti da ga Njegov oprost pročisti.
Kain mu odgovori da ne traži Božji oprost, nego svoj, jer si nije mogao oprostiti ubojstvo svoga brata…
Po Kaina su došla i ostala tri archanđela, Rafael, Gabrijel i Uriel. Ali Kainov odgovor je i dalje ostao isti. Mihael ga je prokleo da se boji njegovog plamena, jer će ga pretvoriti u pepeo. Rafael ga proklinje da se boji zore jer će ga ona tražiti i opeći kao vatra.
Uriel, anđeo Smrti, kojeg Biblija ne spominje, proklinje ga:

“Kad kročiš ovom zemljom,
ti i tvoja djeca ćete se držati Tame,
Pit ćete samo krv, jesti samo pepeo,
Bit ćete onakvi, kakvi ste bili pri smrti,
Nikad umrijeti, zauvijek živjeti.
Zauvijek hodati samo Tamom, i sve
Što dotaknete, pretvorit će se u ništa,
sve do sudnjega dana.”

Tako je Kain, ponovno proklet, ponovno sam, otišao i osnovao grad, prvi grad Enoch i tu se njegovo prokletstvo da pije krv svoje braće širilo na njegove potomke..
U tom gradu vladala je hijerarhija, gdje je Kain bio najmoćniji, a djeca smrtnika su im služila. Došlo je do velikog potopa (Noa), i cijeli grad je bio uništen. Kain je preživio, zakopao se u zemlju. Nakon potopa, njegova djeca su se vratila u zemlju smrtnika i počela vladati. Kako su ta djeca htjela dostići Kainovu slavu, mladi su vampiri - djeca počeli ubijati Starije. Došlo je do stvaranja 13 klanova na ruševinama bivšeg carstva. Jedan od klanova bijaše Nosferatu - klan skrivenih. Stvarali su svoju djecu, ali su se bojali Urielovog proročanstva Kainu:

“…Svako Dijete, koje stvoriš, imat će kletvu tvoju,
i pošto će nositi sjeme zavisti, oca svoga,
zauvijek će se zavjeriti i boriti međusobno…”

Stvaranje novih vampira je bilo od tada zabranjeno, a tko prekrši taj zakon bio je progonjen i ubijen, kao i njegov potomak. Kain je sve to promatrao. Već navedeni klan Nosferatu, zloupotrebljavao je pijenje krvi, pa ih je Kain prokleo da će njihovi potomci nositi zloću i biti izopačeni. Tako je sjeme zla bilo posađeno i cvjetalo kao krvavo-crvena ruža.

Ratovi između vampira i klanova postali su sve češći, kršili su se Kainovi zakoni, osnivali su se novi gradovi koju su brzo propadali, i došlo je do slabljenja moći vampira..Tako oslabljene, ljudi su ih uspijevali držati pod kontrolom. Sve je to uzrokovalo svađu među vampirima i oni su se raspršili po svijetu i nikada više nije došlo do njhovog ujedinjenja, tako i danas.

Postoji kletva… kada se Kain probudi iz sna i dođe na zemlju, pozvat će Gehennu, “Zadnji Grad”, “Grad Pravde”, i to će biti njihov potpuni Armageddon, sudnji dan za sve one koji su među nama…

Samo u 1692.g u Salemu, Masachusets, pod optužbom da su se bavili crnom magijom obješeno je 13 ljudi. Za pukovnika Bucksa iz Bucksporta u Mainu bila je stvar prestiža da i njegovo selo uzme učešća u sveopćem lovu na vještice. Nije bilo sastanka lokalnog vijeća, a da pukovnik ne postavi to pitanje. Ustrajnost je dala rezultata.

Prst javne osude je pokazao na jednu staricu. Kroničari se ne mogu složiti oko toga kako se je uopće zvala i koliko je imala godina. Prema jednoj zabilješci, ime joj je bilo Comfort Ainsworth i bila je starija od 90 godina. Proces je počeo. Svjedoci su se redali jedan za drugim izričući besprizorne osude. Na okrivljenu gotovo da nitko nije ni pogledao, a sve oči su bile uprte u pukovnika Bucksa. Jedna je žena ispričala kako je čula staricu kako nešto nerazgovijetno mrmlja u bradu. Ali, kada joj je po dolasku u kuću potekla krv iz ušiju, bila je sigurna da su čini bačene na nju. Jedan čovjek se, pak, zakleo da je na vratima staričine kuće vidio spodobu deset stopa visoku - očigledno da je to bio sam đavao ili barem netko od sljedbenika nečastivoga.

Porota nije dugo vijećala. Citirajući tekst “Zlo ne zaslužuje da živi”, sudac je optužio Comfort Ainsforth za bavljenje crnom magijom i osudio je na smrt. Presuda se je trebala izvršiti slijedećeg dana ujutro. Tada je, prije nego što su čuvari mogli bilo što poduzeti, upirući svojim kvrgavim prstom na pukovnika, jasnim glasom povikala:

“U cijelom svom životu nikada nisam proklela nijedno živo ljudsko biće! Ali, vas, gospodine, i vaše ulizice, što me u smrt poslaste, mogu prokleti mirne duše… A sada poslušaj i zapamti ovo - kada umreš, a to će biti uskoro, obećavam ti da ću ostaviti otisak svog stopala na tvom nadgrobnom spomeniku. A taj biljeg, pukovniče Bucks, ostaće za sva vremena da svijet nikada ne zaboravi nepravdu učinjenu na ovaj dan”.

Tri mjeseca poslije suđenja pukovnik je umro. Nasljednicima je ostavio u amanet da mu podignu nadgrobni spomenik od takvog kamena da ga ništa ne bi moglo oskrnaviti. U početku je rad na spomeniku odmicao normalnim tijekom sve dok jednog dana uzbuđeni radnik nije obavijestio nasljednike da su se na mramoru pojavili tragovi stopala koji se ni najmarljivijim trljanjem pijeskom nisu mogli ukloniti!?

U potpunoj tajnosti unajmljen je drugi kamenorezac. Obećavši da će sačuvati tajnu, isklesao je spomenik u svemu isti kao i prethodni. Stara ploča je zakopana, a nova postavljena na predviđenom mjestu. Nije prošlo ni desetak dana kada nasljednici saznadoše od preplašenih ljudi da im varka nije uspjela. Na ploči su se vidjele jasne konture stopala.

Gunđajući protiv nečuvenog vandalizma - objašnjenje koje nikog nije uvjerilo - nasljednici nisu odustali, već dadoše da se napravi spomenik od još plemenitijeg i skupljeg kamena. Dakako, i on je ponio biljeg izrečenog prokletstva.

U sjeni dva mnogo poznatija prokletstva -  Tutankamonova prokletstva i prokletstva dijamanta Hope -  danas živi jedna stara legenda koja se već desetljećima prepričava u gradovima Sredozemlja. Ona je vezana za jedan od najljepših hrvatskih otoka – LOKRUM.
Lokrum se nalazi u priobalnim vodama Dubrovnika. Istina je da je Lokrum, sa svojom rajskom florom i faunom, bio privlačan mnogim europskim osvajačima, nikome nije donio sreću. Od polovice 19. stoljeća  pa sve do kraja Prvog svjetskog rata, dubrovački otok bio je u sastavu Austro-ugarske monarhije i pretvoren u ljetni rezidencijalni posjed bečke carske porodice. U njegovim živopisnim morskim lagunama i prekrasnim dardinima, uživali su najugledniji austro-ugarski prinčevi, plemići dvorjani, a povremeno su u njegovoj prirodnoj i klimatskoj rajskoj raskoši uživali i sami članovi carske porodice Habsburgovaca.  Tako je Lokrum bio svjedokom njihovih radosti, ljubavnih strasti i romanci, ali i njihovih tragedija.
Otto Fridrich Willhelm (1845-1886), poznatiji kao Ludwig II, kralj i ljubavnik utjecajne Elizabete Bavarske, majke austrijskog nadvojvode i prijestolonasljednika Rudolfa, boravio je na dubrovačkom otoku kao zaručnik Elizabetine sestre. Vrativši se kući saznao je da ga je Bavarski ministarski savjet proglasio ludim i svrgao s prijestolja. Nekoliko dana kasnije nađen je mrtav u jezeru kraj svog imanja. U travnju, 1864. godine sa Lokruma, na koje je boravio sa svojom lijepom suprugom Charlotom, na daleki put u Meksiko zaplovio je brat cara Franje Josifa I, nadvojvoda Maksimilijan, koji će tamo, proglasivši se za meksičkog cara, biti uhapšen, zlostavljan, osuđen an smrt i strijeljan. Charlota će se još jednom vratiti na Lokrum, ali će tamo doživjeti brodolom i jedva ostati živa.

Ipak, njen kraj bit će tragičan: umrijet će pomraćena uma u Maksimilijanovom glasovitom dvorcu Miramare nedaleko Trsta. Novi vlasnik Lokruma postat će prijestolonasljednik Rudolf, jedinac Franca Josifa I i Elizabete Bavarske, koji je na dubrovačkom otoku proveo svoj medeni mjesec sa zaručnicom Stefanijom.
Stari dubrovački kroničari kažu da se „zemlja zatresla, a more uznemirilo“ kada su se Rudolf i Stefanija prvi puta iskrcali na pješčanu lokrumsku obalu. Bio je to, kažu Dubrovčani, predznak skore Rudolfove tragedije. Pucnji u Sarajevu i zaista, 29. siječnja 1889. godine u dvorcu Majerling odigrat će se tragedija koja će mnogo kasnije postati temom mnogih dokumentarnih emisija, romana, tv-serijala i filmova.
Opijen pomućenim strastima i ljubomorom, austrijski prijestolonasljednik će na krevetu prekrivenom mirišljavim ružama, ubiti svoju ljubavnicu, 17-godišnju baronesu Maruju von Veceru, prekrasnu živahnu kćerku ugarskog plemića Albina fon Vecere, a nakon toga pucat će sebi u slijepoočnicu i tako okončati svoj kratki ali uzbudljivi život.
Konačno, legende kažu da su se 1914. godine spremali ljeto provesti na Lokrumu i austrougarski prijestolonasljednik Franjo Franc Ferdinand i njegova lijepa žena Sofija Hohenberg. No, prije odlaska na dubrovački otok, oni su posjetili Sarajevo gdje su 28. lipnja brutalno ubijeni u atentatu, koji je na njih izvršila grupa zavjerenika sa Gavrilom Principom an čelu. Ta tragedija izazvala je u Europi pravu katastrofu. Ona je, kako je poznato, bila neposredni povod i uvod u Prvi svjetski rat u kome su pala – tri carstva – austrougarsko, tursko i rusko. Bilo kako bilo, legenda o „prokletstvu otoka Lokrum“ još uvijek traje, čekajući darovite pisce i filmske scenariste, koje će od prastarih kronika i narodnih kazivanja načiniti priču za sva vremena…

U rumunjskom dvorcu Bran nekad je živio okrutni vladar, grof Vlad Tepeš, puno poznatiji pod nadimkom grof Drakula. Tijekom svoje vladavine grof je bio na glasu kao nemilosrdan i krvoločan vladar kojeg su se mnogi bojali, a nakon što je umro pokopan je, barem tako kaže legenda, na malom otočiću u manastiru Snagov.

Godine 1935. pronađen je bogato odjeven leš, ali bez glave, za koji se odmah pretpostavilo da je grof Drakula. Prema legendi, turski je sultan zatražio da mu donesu Drakulinu glavu kako bi se uvjerio  da mu je ljuti neprijatelj zaista mrtav. Odsijecanje neprijateljskih glava inače je bila omiljena Drakulina “zabava” koje su se užasavali zapadnjaci, a oko njegovog teritorija poslije bitki moglo se vidjeti mnoštvo kolaca na koje su bile nabodene neprijateljske glave.

Tek nakon Drakuline smrti zaživjela je legendarna priča inspirirana irskim pisce Bramom Stokerom koji je zaintrigiran Vladovom  krvoločnošću odlučio dio njegovog životga iskoristiti za priču o transilvanijskom princu Drakuli kakav nam je danas poznat - kao krvopija koja vlada noću.