„Hobit“ J.R.R.Tolkiena započinje riječima „U rupi u zemlji živio je Hobit….“, to je priča o malim čovjekolikim stvorenjima koja će uskoro krenuti na put koji će promijeniti povijest Međuzemlja. Kao i većinu sličnih priča iz mitologija svijeta nismo, pa tako i ovu o hobitima, nismo uzeli za ozbiljno, nego kao plod mašte naših davnih predaka. No na samom početku novog tisućljeća, 2003. godine, na indonezijskom otoku Flores otkrivena je sasvim nova vrsta čovjekovih predaka – mali, hobitima slični ljudi, koji će promijeniti naše shvaćanje povijesti ljudskog života.

Priča o ljudima s Floresa započinje pričom o otoku. Njegova povijest oblikovala je živi svijet na njemu i možda krije odgovore na zagonetke koje su se pružile pred očima znanstvenika koji su istraživali povijest čovjeka i njegove selidbe jugoistočnom Azijom.

Flores je vulkanski otok na kraju lanca otoka koji započinje sumatrom i Javom. Središnji je otok Malih sundskih otoka i teritorijalno pripada Indoneziji. Plodno vulkansko tlo otoka omogućilo je razvoj bogatog biljnog i životinjskog svijeta, a izoliranost i skučenost oblikovali su taj život u nevjerojatne oblike od kojih smo najnevjerojatnije tek počeli otkrivati. Na njemu se pronalazilo uobičajenih vrsta, ali neobičnih dimenzija. Od patuljastih slonova do divovskih štakora i guštera, priroda se tu poigrala s proporcijama, a ta igra nije zaobišla niti čovjekove pretke koji su tamo obitavali.

Još sredinom 20. stoljeća svećenik i arheolog-amater Theodor Verhoeven je u zaljevu Soa otkrio kamene premete koje je obradila ljudska ruka. Predmeti su procijenjeni na 750 000  godina starosti, a analize iz 90-tih su pokazale i do 840 000 godina. To je govorilo da su na otoku živjeli čovjekovi preci, ali nije bilo poznato otkuda su na otok došli. Zna se da su na obližnjoj Javi živjeli pripadnici roda Homo erectus stari najmanje 1,5 milijuna godina.

U vrijeme Verhoevena većina znanstvenika bila je nesklona tome, jer je Flores oduvijek bio izoliran. Čak iu vrijeme najniže razine mora od kopna ga je dijelio vodeni pojas i do 24 kilometra širok pa se otok nalazio iza Wallacove linije. Smatralo se da Homo erectus nije bio sposoban prijeći takvu prirodnu barijeru, da je tek suvremeni Homo sapiens prije 50 000 godina napravio taj skok. Međutim dokazi su govorili suprotno i očito je Homo erectus savladao tu prepreku, a kako još ostaje zagonetka. Verhoeven je bio u pravu.

Međutim kako je Homo erectus došao na Flores nije bila jedina zagonetka tog otoka. Unatoč trudu znanstvenici nisu pronašli ostatke prastanovnika Floresa. Ekipa istraživača koja je radila na Floresu 2003. godine svoje je istraživanja usmjerila na špilju Liang bue (što na lokalnom mangaraj jeziku znači „hladna špilja“) ne bi li riješila tu zagonetku. Usprkos pronađenim životinjskim kostima i kamenim predmetima iz mlađih slojeva, nije bilo ni traga drevnom čovjeku kojemu su se pripisivala Verhoevenova otkrića. U tri mjeseca iskapanja ništa nije pronađeno. Međutim na samom kraju projekta, kada su nade već ugasle, pred očima istraživača počela se otkrivati jedinstvena zagonetka. Komadić po komadić kosti pokazao se kostur čovjeka ne većeg nego li je predškolsko dijete. Kostur je premazan učvršćivačem, iskopan i poslan paleontroplogu Peteru Brownu na Sveučilište New England u Australiji.

Analiza kostura koju je napravio Peter Brown zapanjila je znanstvenike. Sam Peter je rekao: „Već oko 60 sekundi nakon što sam ugledao čeljust, znao sam da je to nešto potpuno novo“. Pronađeni kostur pripadao je ženi. Građa tijela imala je sličnosti sa Homo Erectusom –koso čelo, snažna čeljust i arkade u obliku luka, međutim veličina tijela bila je nevjerojatna. Po istrošenim zubima znalo se da je riječ o odrasloj osobi, ali odrasloj osobi ne puno višoj od metra. Međutim najnevjerojatnije od svega je bilo to da je i mozak bio isto tako malen, oko tri puta manje zapremnine od one suvremenog čovjeka.

Ali tu nije bio kraj iznenađenjima. Lubanja je pokazivala sličnost ranijim, manjim pripadnicima Homo erectusa, a po udubljenjima sljepoočnice podsjećao je i na 1,77 milijuna starog čovjeka iz Dmanisija u kavkaskoj državi Gruziji. Osim toga pokazivao je, po građi čeljusti, i sličnosti sa skoro najstarijim fosilima čovjeka uopće nađenim – 3,2 milijuna godina starim etiopskim fosilom poznatim kao Lucy. To je bilo novo veliko iznenađenje za znanstvenike. Analiziranje je pokazalo da su kosti stare svega 18 000 godina. Daljnjim iskapanjima pronađeni su kosturi još šest pojedinaca u rasponu starosti od 13 000 do 95 000 godina. Pri tome se starost određivala na dva načina – radioaktivnim ugljenom i luminiscencijom okolnih slojeva. To je bilo nevjerojatno otkriće koje je postavljalo mnogo pitanja o prirodi tog zagonetnog prastanovnika Floresa.

Uz kosti su nađeni i ostaci vatre i lijepo isklesani kameni šiljci, za koje se smatra sa su vrhovi koplja. Također su pronađene kosti stegodonta (vrsta predaka slona) sa urezima i posjeklinama, što upućuje da su ih maleni ljudi s Floresa lovili. Kako je stegodont (patuljasti) životinja težine više od 360 kilograma, ljudi s Floresa su ih mogli loviti jedino u skupini, što upućuje na oblik zajedništva. Osim njih lovili su sve vrste koje su na otoku obitavale, od divovskih štakora do opasnih komodskih varana. Ti dokazi upućuju, da iako su imali malen mozak, ljudi s Floresa su bili inteligentni, vjerojatno i inteligentniji od njima suvremenih Homo erectusa. Također se smatra da su bili sposobni graditi male čamce od bambusa i tako možda preploviti i na susjedne otoke, a pripisuje im se i sposobnost komuniciranja vlastitim jezikom. Daljnja istraživanja će potvrditi ili oboriti te hipoteze. Osim toga, impresivna je i činjenica da je čovjek s Floresa živio paralelno sa suvremenim čovjekom gotovo 40 000 godina, što ih čini najduže živućom vrstom nemodernog čovjeka koja je opstala na planetu.

Međutim tko su uopće ti tajanstveni ljudi s Floresa? Thomas Sutikna iz indonezijskog Centra za antropologiju smatra da pronađeni kosturi pripadaju novoj ljudskoj vrsti, dok neki znanstvenici to negiraju tvrdeći da je riječ o pripadnicima suvremenog čovjeka oboljelim od mikrocefalije, bolesti koja uzrokuje prestanak razvoja lubanje u određenoj fazi razvoja. Međutim mikrocefalija za posljedicu ima i veću ili slabiju slaboumnost, što fino obrađeno oružje i skupni lov negiraju u slučaju ljudi s Floresa. Također nove studije i pronalazak više kostura odraslih pripadnika populacije istih karakteristika govori u prilog tome da ljudi s Floresa spadaju u novu vrstu ljudskih bića. S time na umu vrsta je nazvana Homo floresiensis.

Homo floresiensis je uistinu zagonetan i fascinantan pripadnik roda Homo. Ne samo zbog svojih neobičnih proporcija, već i svojih sposobnosti. Vjeruje se da se razvio iz ranije doseljenih pripadnika roda Homo erectus. Radna hipoteza je da je po slijedi otočni patuljasti rast. Naime, kada velike životinje dođu u mali izolirani okoliš s nedovoljno hrane, njihova tijela se počinju reducirati u sve manje oblike,. Dobar primjer toga su patuljasti slonovi. Vrijedi i obrnuto, kada mala vrsta dođe u povoljan krajolik bez velikih predatora, započinje njen rast, što dokaze nalazi u ostacima velikih guštera i štakora s otoka Flores. Zato se vjeruje da je Homo floresiensis u biti bila prilagodba dospjelog Homo erectusa na nove životne uvjete. Međutim nije pronađen niti jedan prijelazan kostur Homo erectusa u Homo floresiensisa pa porijeklo te vrste ostaje zagonetkom koju treba razriješiti.

Osim te zagonetke, postoji i ona kako i zašto su izumrli. Neki vjeruju da je tome možda uzrok promjena okoliša ili sukob sa suvremenim čovjekom, koji je na posljetku potisnu i istrijebio Homo floresiensisa. Osim toga postoji i hipoteza da bi izumiranju mogla biti kriva erupcija vulkana na Floresu pred 12 000 godina, uslijed koje su, primjerice, izumrli stegodonti na tom otoku. No usprkos toj činjenici, mnoge su vrste preživjele tu erupciju sklanjajući se na udaljenije i sigurnije dijelove otoka. Je li Homo floresiensis učinio slično? Lokalne legende govore o malom dlakavim ljudima koji žive duboko u prašuma otoka, a nazivaju se Ebu Gogoima. Njih su lokalna plemena opisala nevjerojatno slično znanstvenoj pretpostavki kako bi Homo floresiensis trebao izgledati. Osim njih, mnogi su zapadni misionari i kolonizatori opisivali susrete sa sličnim malim dlakavima ljudima, kako na Floresu, tako i na obližnjim otocima. Tako se na Sumatri slična čovjekolika patuljasta bića nazivaju Orang Pendek.

Po lokalnoj legnedi, nakon što su u nekoliko navrata napali njihovu djecu, lokalna su plemena uspjela na prevaru zarobiti u špilju i ubiti, sve osim jednog para koji je pobjegao duboko u šumu. Nakon toga, po legendi, Ebu Gogoi nisu viđeni. Bilo je to pred nekih tristotinjak godina. Je li moguće da je riječ o preživjelim Homo floresiensisima? Koliko je u pričama mašta, a koliko stvarnost nepoznato je, međutim nakon otkrića Homo floresiensisa, priča o Ebu Gogoima je dobila sasvim novu dimenziju. Zna se da je 12 000 godina u mjerilima geologije veoma malo, a i samo izumiranje vrste nije razjašnjeno, tako da ne bi bilo iznenađujuće da se negdje duboku u neistraženim predjelima prašume Floresa i obližnjih otoka možda i krije pokoji posljednji preživjeli par legendarnog Ebu Gogoa, ili znanstveno priznatog Homo floresiensisa.

Sve te zagonetke ostaju za riješiti generacijama novih arheologa, antropologa i drugih istraživača. Njihovim radom i trudom neprestano se otkrivaju nove vrste iz naše sadašnjosti i naše prošlosti, a možda uz malo sreće pronađemo i vrstu koja će prošlost i sadašnjost povezati u možda i najvećem otkriću početka 21. stoljeća - preživjelim pripadnicima zore čovjekova razvoja, malim ljudima s Floresa, Homo floresiensisima. I dok znanstvenici za sada bez traga lutaju hodnicima vremena i prostora u potrazi za odgovorima, ostaje nam na utjehu rečenica velikog J. R. R. Tolkiena, u čiju su čast ti ljudi popularno i nazvani hobitima, a koja kaže:
“Nisu izgubljeni svi koji lutaju”.

Amelia Earhart je bila miljenica svijeta avijacije, također medijski slavna osoba i nadahnuće mnogim ženama. Ušla je velikim koracima u svijet letenja kojim su isključivo vladi muškarci. Postavila je mnoge letačke rekorde s plemenitom mješavinom hrabrosti i dražesti. Amelia Earhart je bila nacionalna junakinja.

Amelia Earhart rođena je 24. srpnja 1897. godine u Atchinsonu u Kansasu. Iako je bila iz bogate obitelji, učila je za pomoćnu bolničarku u Torontu i radila je kao bolničarka Dragovoljačkog  pomoćnog odreda u vojnoj bolnici tijekom Prvog svjetskog rata. 1920. godine sa obitelji se preselila u Kaliforniju. Tamo je posjetila neko zrakoplovno natjecanje. Tako se rodila njena ljubav prema letenju. Brzo je odlučila letjeti i dvije godine kasnije postavila je ženski visinski rekord od 14 000 stopa. Kako su godine prolazile, njen pilotski ugled je rastao.

1928. godine nakladnik George Putnam iz New Yorka zamolio ju je da postane prva žena koja će preletjeti Atlantski ocean. Amelia Earhart je pristala. Taj let su prigodno nazvali „prijateljstvo“. Dali su joj nadimak „Lady Lindy“ no ona ga nije voljela, jer je na letu bila samo putnica.

Amelia Earhart nastavila je postavljati nove rekorde. 1928. godine poprijeko je preletjela Ameriku, putujući od Atlantskog oceana do Tihog oceana. 1931. godine postavila je visinski rekord od 14 000 stopa u giroplanu. 1932. godine sama je letjela preko Atlantskog oceana, sletjevši u Irskoj. Postala je omiljena putujuća predavačica. Predsjednik Hoover i Kongres dodijelili su joj odlikovanje, te je tako postala prva žena koja je primila letački križ za zasluge.  Amelia je imala još samo jedan izazov ispred sebe – put oko svijeta.

01. lipnja 1937. godine Amelia Earhart je poletjela iz Miamia na Flridi, namjeravajući preletjeti kuglu zemljaku u svom zrakoplovu Electra. S njom je bio samo njen navigator Fred Noonan. Najprije su se zaputili u Puerto Rico. Iz Južne Amerike letjeli su prema Africi, zatim do Crvenog mora. U Novoj Gvineji bili su 29. lipnja, spremni za dug put oko Tihog oceana. Bili su skoro doma. Novu Gvineju napustili su u ponoć po Greenwichu, a brod Itasca američke obalne straže smješten je uz otok Howland blizu Havaja kako bi omogućio radijsku vezu.

Amelia Earhart, nažalost, nikada nije stigla na svoje odredište. Poslala je jednu poruku na Itascu u 7.42., rekavši da ne vide brod i da im gas se slabije radi. Primljena je još jedna kratka poruka u 8.45, no potom je nastao muk. Američki narod koji je sve to slušao putem radija, bio je zaprepašten. Predsjednik Roosvelt u potrago je poslao vojne jedinice od 66 zrakoplova i 9 brodova, no ništa nije nađeno. 18. srpnja 1937. godine potraga je bila prekinuta. Amelia Earhart i Fren Noonan su nestali.

U jednom netipičnom gubitku svijesti Earhart je napravila pogrešku pri pokušaju polijetanja s jednog uzletišta blizu Pearl Harboura. Stajni postroj se slomio ozbiljno oštetivši zrakoplov. Mogli bi se to tumačiti kao loš predznak, jer bio je to isti zrakoplov u kojem će nestati iznad Tihog oceana.

Amelia je za vrijeme ovog leta bolovala od griže, što je možda oslabilo njezine mogućnosti prosudbe i prouzročilo nesreću. Neki su čak govorili i da je Amelia počinila samoubojstvo jer joj je bilo dosta medijske pažnje i svakodnevnog presinga. Ili da je jednostavno odlučila započeti  nov život daleko od očiju javnosti. U nekim teorijama se spominje i mogućnost da je otišla živjeti na neki osamljen otok s domorodačkim ribarima.

Drugi su pak tvrdili da je Amelia bila na tajnom zadatku koji je dobila od predsjednika Roosevelta, da prati nacističke djelatnosti po cijeloj kugli zemaljskoj. Ako su je oborili Nijemci, to bi objasnilo poveće vojne snage koje je Roosevelt poslao u potragu za njom, da se spase osjetljivi američki podaci ili korisna izvješća o nacistima.

Možda je Amelia Earhart ušla u Bermudski trokut. Ta bi teorija objasnila njenu zbunjenost i poteškoće s radijskom vezom s brodom Itasca.

Unatoč najopsežnijoj ikad upriličenoj vojnoj potrazi za nekim civilom, nikada nije nađena olupina niti bilo što s Amelinog zrakoplova, što navodi na zaključak da je bila izvan predviđenog pravca puta ili da se zrakoplov uopće nije razbio ili da je zbrisan s lica zemlje. Ili je možda vojska lagala da ga nije uspjela pronaći.

Tjedan dana nakon nestanka Amelie Earhart nekolicina radio operatera na raznim brodovima i zrakoplovima čula je poziv u pomoć koji je dolazio iz blizine otoka Gardner. Moguće je da je Amelia tamo sletjela, ali ništa nikad nije nađeno. 60 godina poslije istraživači su povjerovali da su možda pronašli dijelove njene odjeće, što uistinu zaziva pitanje zašto to nije primijećeno ranije.

Stroj za putovanje kroz vrijeme izumljen je 2034. godine. U najkraćim crtama  sastoji se od rotirajućih singularnosti u magnetskom polju. Mijenjajući smjer i brzinu rotacije, moguće je putovati u prošlost ili budućnost. Tako bar tvrdi čovjek po imenu John Titor.

Iako je o svojim svjedočanstvima započeo još 1998. godine, na internetu se pojavio tek 2. studenog 2000. godine na forumskim raspravama o paradoksu putovanja kroz vrijeme gdje je tvrdio da je on zaista čovjek iz budućnosti, točnije iz 2036. godine. Mnoge stvari je predvidio, koje su se i dogodile, ostavio na je upozorenje i 3. svjetski rat, kao i Američki građanski rat. Interesantan podatak je da je tvrdio kako je putovao kroz vrijeme da donese IBM 5100 kompjuter iz 1975. godine koji bi jedini navodno mogao spriječiti kompjuterski krah UNIX sustava koji se trebao dogoditi 2038. godine. U 2000.-toj godini se našao jer putovanje kroz vrijeme zahtijeva skokove, odnosno međuskokove (nije se direktno mogao iz 1975. godine vratiti u 2036. godinu). 24. ožujka 2001. godine napisao je svoj zadnji post u kojem je najavio svoj odlazak i otad mu se gubi svaki trag.

Ukoliko bi se moglo putovati kroz vrijeme dolazi do problema domino efekta – odnosno svaka pa i najmanja promjena u prošlosti dovodi do razlike razvoja budućnosti. Vrijeme ne pripada 3D svijetu i zato je teško opće percipirati svijet van okvira 3D  znači niti manje niti više dimenzija. 1D svijet nam je nepoznat isto onoliko koliko i na primjer 7D. Vjerojatno bi druge, veće dimenzije mogle dopuštati vremenskoj crti da ne ide kontinuirano. Tada bi bilo moguće i putovati kroz vrijeme.

 Često su spominjane crvotočine kao način transvremenskog putovanja. Današnja znanost o transvremenskom putovanju uglavnom se temelji na teoretičarima Einsteinu, Rosenu i Sagenu, koji su pretpostavili da se crvotočine nalaze u crnim rupama. Takvo putovanje je moguće, prema njima, ukoliko putujemo brzinom većom od svjetlosti, ukoliko riješimo problem usporavanja vremena kako se približavamo horizontu događaja crne rupe, ukoliko se ona ne uruši. Putovanje ljudi je malo veći problem pošto bi ogromna energija i gravitacije crne rupe razložila ljudsko tijelo na subatomske čestice.

Možda postoje svjetovi u kojima su sve moguće i nemoguće opcije u svim mogućim kombinacijama napravljene, koje koegzistiraju na različitim razinama. Ukoliko bi ova tvrdnja bila – prostor, vrijeme i svijest gube svoje značenje. Ali u tom slučaju svako putovanje kroz vrijeme ne bi utjecalo na promjenu toka događanja i spada, u jednoj od koegzistirajućih stvarnosti – tako da se i paradoks sprečavanja vlastitog rođenja ne bi obistinio, jer sadašnjost iz koje je počelo putovanje kroz vrijeme ostala bi nepromijenjena.

Nakon svega ovoga ostaje pitanje je li John Titor uistinu putnik kroz vrijeme? Kako nikakvog dokaza nema, ostaje sve pitanje vjere. Ako ne prije, valjda ćemo saznati 2036. godine.

Chimaera

Tajanstvena knjiga Oera Linda navodna je kronika povijesti sjevernog kontinenta imenom Atlantidija, potpuno različitog od Atlantide, ali jednako izgubljenog. Smještena uz nizozemku frizijsku obalu, ta je idilična zemlja imala suptropsku klimu i ljude koji su dobro i lijepo živjeli sve do 2193. godine prije Krista, kad je velika katastrofa uništila otok i većinu stanovnika. Oni koji su preživjeli otputovali su negdje drugdje i utemeljili neke od svjetski poznatih civilizacija, uključujući i staroegipatsku, grčki i indijsku.

Ako svi ti podaci nisu dovoljno radikalni, ima još radikalnijih, primjerice podrijetlo njihove civilizacije kao ogranka civilizacije Atlantide koja je uništena nekoliko milenija prije, frizijski junaci kao izvorni modeli za norveška božanstva, posjet grčkog junaka Odiseja, razvijeni numerički znakovi ne arapskog, već starofrizijskog podrijetla i korištenje Britanije kao kaznene kolonije.

Ako je njezin sadržaj doista istinit, Oera Linda bi zahtijevala od povjesničara da ponovo razmotre veliki dio ljudske povijesti. Što dakle znamo o podrijetlu i povijesti ovog revolucionarnog dokumenta?

Prvi je put privukao pažnju suvremene javnosti 1848. godine kad je frizijski antikvar Cornelius Over de Linden  (T.J.Oera Linda) pokazao rukopis dr. E. Verwijsu, Pokrajinske knjižnice Leeuwardenu u Friziji. Rukopis je napisan na mekanom papiru crnom tintom koja ne sadrži željezo i navodno je prekopiran 1256. godine, otkad se nalazi u obitelji Oera Linda.

Verwijs je želio da se knjiga objavi ali kad se obratio frizijskom društvu da sponzorira taj pothvat, bio je odbijen, a rad je nazvan krivotvorinom. Godine 1876. znameniti i poštovani londonski izdavač Trubner & Co. izdao je knjigu s originalnim frizijskim pismom i engleskom verzijom Willama R. Sandbacha. Moglo se i očekivati da će povjesničari biti jednoglasni u mišljenu i proglasiti rukopis krivotvorinom. Razlikovali su se samo u mišljenju o tome tko je počinitelj, Cornelius Oera Linda, Verwijs ili obojica zajedno.

I tu bi njezina povijest završila, nepoznata, brzo objavljena pa još jednom zaboravljena, ali ne i za Roberta J. Scruttona koji je ponovno pobudio zanimanje javnosti knjigama Druga Atlantida i Tajne izgubljene Atlantidije. Ipak, postojanje Atlantidije i putovanje njezinih preživjelih stanovnika još uvijek nisu naišli na službeno prihvaćanje, iako se pojavio rijedak glas potpore u djelu Colina i Damona Eilsona  Neriješene tajne: prošle i sadašnje.

Svaki rad koji izokrene bilo koje tradicionalno ljudsko shvaćanje ljudskog napretka, koji nudi potpuno drugačiju povijest svijeta i koji ima nedovoljnu potporu za priznanje, teško da će akademska zajednica prihvatiti s oduševljenjem. Čak su i pristalice osebujne, ali iscrpno istražene povijesti čovječanstva izložene u knjizi Svijet u sukobu i drugim djelima Immanuela Velikovskog, vrlo sumnjičavi što se tiče autentičnosti knjige, a barem se od njih  očekivalo malo simpatije za djelo koje stavlja na kušnju ortodoksna uvjerenja. Što se tiče sveukupno legendi o nestalim kontinentima one se tretiraju upravo isto kao i djelo o Atlantidiji, ali samo zato što svi ne vjeruju u takve teorije, iako su neke od njih zaista ponekad i sulude, ne znači da u njima nema možda istine.

Tijekom svog studijskog boravka u Parizu 1928. godine, Gerrardu Haylu je bogata plemićka obitelj iz doline Loire, ponudila mu je pozamašnu svotu za izradu portreta. Do njih je putovao vlakom. Putnika je bilo jako malo pa je Gerrard bio sam u odjeljku.

Uspavan ravnomjernim udaranjem kotača, slikar je na tren zaspao. Kad je otvorio oči više nije bio sam. Nasuprot njemu sjedila je mlada dama, elegantno odjevena. Izmijenili su nekoliko uobičajenih rečenica, pa se ispostavilo da mlada dama zna mnogo više o slikaru nego što se moglo pretpostaviti. Gerrardu nije bilo jasno od kuda bi ona mogla znati toliko o njemu, kada se nikada ranije nisu sreli.

Mlada dama ga je upitala da li bi ju znao nacrtati po sjećanju. Na to je slikar odgovorio da bi, iako bi mu bilo draže da to uživo učini. Dama se osmjehnula, a kada je vlak počeo kočiti, ona je ustala i krenula prema izlaznim vratima. Poručila je Gerrardu da će se opet sresti. Gerrard je bio zbunjen.

Već na sljedećoj postaji sišao je i gospodin Hayle. Na drvenom peronu, dočekali su ga grof i grofica u svojoj otmjenoj kočiji. Odvezli su ga do svog prekrasnog dvorca na samoj obali  rijeke Loire. Nakon što su mu pokazali okolicu, došlo je vrijeme večere. Slikar se ispričao svojim domaćinima i krenuo stepenicama u svoje odaje da se presvuče. Na pola puta odjednom je zastao i zagledao se u svoju bljedoliku suputnicu iz vlaka.

Mlada dama je zastala i rekla mu da je bila u pravu kad je rekla da će se ponovo sresti. Gerrard joj je rekao da je znao da idu u istom smjeru da joj se mogao pridružiti i nastaviti zajedno. Dama mu je rekla da bi to bilo dosta završeno.

Gerrard je još malo gledao za damom, a onda je otišao u svoju sobu. Kad se kasnije pridružio domaćinima, prvo što je primijetio da nedostaje mlada dama iz vlaka. Slikar je bio vrlo radoznao pa je upitao i grofa tko je bila ta mlada djevojka, budući da ju nije vido cijelu večer. Grof i grofica de Montagne su ga čudno pogledali, te su mu rekli da njih dvoje žive sami u dvorcu.
Gerrard se nije predavao. Rekao im je koliko je mlada dama puno znala o njima i o dvorcu i da je prije nego što je sišao vidio ju je na stepenicama. Grof i grofica su problijedili te su ga upitali da li bi ju mogao skicirati.

Gerrard je uzeo papir i olovku i nakon 10 minuta pokazao je grofu i grofici taj papir. Grofica se zaprepastila kada je vidjela skicu, a grof je smogao snage odgovoriti Gerrardu tko je ta djevojka. Bila je to njihova kćer koja je umrla prije dvadeset godina.

Gerrard je kasnije ispričao svojim američkim prijateljima, da su sa „damom iz vlaka“ putovali i drugi svjedoci iz tog mjesta. Nerijetko bi se pojavljivala u noćima obasjanim mjesečinom i šetala željezničkim nasipom – bez glave.

Vjerojatno ju je tražila jer se mlada kontesa iz nepoznatih razloga bacila pod vlak. Gerrard Hayle je crtež ostavio njenim roditeljima, gdje se i danas  može vidjeti izložen na zidu u njezinoj nekadašnjoj sobi.

U ured de. Klausa 1971. godine stigla je mlada radnica koja je imala strah od oštrica velikog elektronskog stroja za rezanje papira. Prije 3 mjeseca zaposlila se u jednoj tiskarskoj firmi te je otada počela bolesno umišljati da će joj oštrica stroja odsjeći ruke ili prste, a noću često sanja kako se nagnula da ga popravi i on joj odsječe glavu.

Tijekom takvih snova budila se vrišteći te je probudila sve ukućane. Zabrinuti otac joj je savjetovao da posjeti nekoga dobroga psihijatra. Prije nego što će je podvrgnuti regresiji, dr. Klaus je odlučio posjetiti njeno radno mjesto. Raspitivao se kako stroj radi, da li je siguran i postoje li kakvi izgledi da ozljede radnika. Poslovođa mu je objasnio da ne postoji ni najmanja mogućnost da stroj nekoga ozlijedi jer o tome strogo brine 12 pažljivo raspoređenih fotoćelija. Ukoliko obična muha slučajno proleti između njih, stroj stane kao ukopan.

Na slijedećem sastanku, dr. Klaus je predložio djevojci da je podvrgne regresiji. Dr. Klaus  joj je spomenuo mogućnost da je možda već jednom živjela negdje u Francuskoj i tamo bila nazočna kod nekog groznog pogubljenja giljotinom. Djevojci se svidjela ideja te je pristala na vraćanje u prošlost.

Iste večeri dr. Klaus ju je vratio unatrag 182. godine na početak Francuske revolucije. Radila je kao 22-godišnja sobarica na dvoru jednog nevažnog seoskog plemića. Zbog čiste ljubomore i pakosti prema gazdinoj prelijepoj kćeri, te kako bi spriječila njezinu skoru udaju za jednog pariškog aristokrata, Janette, kako se tada zvala, prijavila je svoga gospodara štabu mjesnih revolucionara. Pod zakletvom je optužila nesretnog čovjeka, kako surađuje sa „rojalistima“ i kako je svojim očima pročitala pismo koje je uputio vladi u Parizu u koje im se zaklinje na odanost i pruža svaku podršku.

U općem masovnom ludilu revolucije, u kojem se svako svakome osvećivao, na brzinu je sastavljen „prijeki sud“ od mjesnih revolucionara. Bez velikog uvida u činjenice, odlučeno je da se zatre svaki trag ovoj izdajničkoj obitelji. I iako su pobunjenike predvodili buržuji, odlučeno je da se plemić, njegova supruga, kćer i malodobni sin pogube na giljotini. Oni koji su o tome tako nečasno odlučivali dobro su znali da će imovina kažnjenih biti ubrzo podijeljena između njih.

Optuženi su već sljedećeg dana izvedeni na trg, gdje se nalazila stalno okrvavljena oštrica. Prije samog pogubljenja maloljetni sin je spašen iz zatvora. Janette je također bila prisutna pogubljenju plemićke obitelji. Kada bi se oštrica sručila prema dolje osjetila bi neko ushićenje. No tu priča ne završava.

Dr. Klaus je od „Janette“ saznao da se ubrzo poslije pogubljenja u gradu pojavio zaručnik mlade djevojke. Rekli su mu da je plemićka obitelj pogubljena zbog izdaje. Mladić se začudio i pokazao pismo u kojem mu budući tast objašnjava da je veliki simpatizer revolucije i da će je podržati svim silama. No njihovu sreću imali su živog svjedoka, onu sobaricu iz dvorca. Ona je odmah uhićena i privedena u općinu. Pritisnuta neugodnim dokazima, djevojka se rasplakala i priznala zlodjelo. Djevojku su odmah osudili i pogubili na onoj istoj gradskoj giljotini.

Začuđeno što i dalje je svjesna i kako to da može vidjeti svoju vlastitu glavu u košari ispod oštrice, polako je shvatila da je umrla. U publici je primijetila svoje tri žrtve, plemića, njegovu ženu i kćer. Nečista savjest je još neko vrijeme zadržala Janette u okolici. Tako je ubrzo otkrila da je plemićkog sina spasila učiteljica, koja ga je podučavala u dvoru. Odmah su mu vraćeni njegovi posjedi i dvorac.

Dr. Klaus je bezuspješno pokušao saznati što se događalo poslije toga. Ali memorija Janette se tu brisala. Bio je zbunjen. Nije znao da li da kaže djevojci istinu ili ne. Zato je ponovno pribjegao već iskušanoj tehnici prikrivanja bolnih činjenica . ispričao joj je o pogubljenju plemićke obitelji, a ostalo je prešutio.

Djevojka mu se ubrzo javila i zahvalila. Više se nije bojala stroja za rezanje papira, a i ružni snovi su nestali. Bila je potpuno izliječena. No, 1975. godine ubrzo nakon 24. rođendana, u novinama se pojavila grozna vijest. Njegova nekadašnja pacijentica je poginula. Djevojka je žurila na posao, vrijeme je bilo maglovito, a cesta vlažna i skliska. Odjednom se ispred nje stvorio kamion. Da bi izbjegla izravan sudar, automatski je skrenula i sjurila se na obližnju livadu. Od magle nije vidjela veliko drvo ispred sebe. Vozač kamiona joj je htio pomoći, no kad je došao do auta, bez riječi se onesvijestio. Sa trave otvorenih očiju ga je promatrala odsječna djevojčina glava.

Umijeće gatanja zove se mantika ili divinacija. Latinski oblik divinatio znači spoznaja božanskog mišljenja. Mantika dolazi od grčkog pojma mania, što znači ludilo, mahnitost, bješnjenje. Izraz mahnitost Grcima u svakom slučaju nije označavao samo psihopatološko stanje. Naprotiv taj se izraz odnosio na ekstazu i zanos, „biti izvan sebe“ označavalo je božansku inspiraciju. Mant je božanstvom inspiriran vidovnjak.

Veliki mitološki vidovnjaci staroga vijeka su u skladu s tim billi tumači božje volje a ne vračevi ili proricatelji budućnosti. Neki od njih su Helenije, Kalhije i slijepi vidovnjak Terezije koji je pokazao Edipovu sudbinu. Njihova se sposobnost sastojala u tome što su iz knjige prirode znali pročitati tajen poruke bogova.

Izvorna tehnika umijeća gatanja odnosila se na mogućnost prepoznavanja smislenih poruka u slučajnim događajima. Bogovi u nadnaravna stvorenja koriste to kao sredstvo pomoću kojeg obznanjuju svoju volju onima koji mogu razumjeti spomenute znakove. Božanske poruke tada postaju slučajni šumovi, jata ptica u preletu, obrisi u kostima, reflektirajući oblici na vodenim površinama. Šuškanje listova je bilo posebno pogodno da bi se postiglo mistično značenje. Šumom vjetra u dudovim stablima se još i Davida poticalo na proricanje.

Dodona je jedno od najznamenitijih Zeusovih proročišta, koje je spominjao i Homer. Tamo su svećenici vračali pomoću šuškanja svetog hrasta. U Dellu i u Delfinima su navodno postojala stabla lovora koja su se koristila na isti način.

Slučajni događaj potreban za vračanje se ponekad prouzročio i namjerno. Poznata Sibila iz Kume pisala je proročanstvo koje se nastavlja na nizu papira. Te bi papire razasula po podu svoje pećine. Kad bi zainteresirana osoba došla u njezinu spilju, njezini bi se papiri s proricateljskim porukama uskovitlali zbog propuha. Tako se došljak nikako nije mogao upoznati s cjelokupnim sadržajem proročanstva, već bi samo „uhvatio“ pojedine odlomke.

Istaknuti rimski govornik i filozof Marko T. Ciceron u svom djelu „De divinatione“l pravi razliku između umjetnog i prirodnog vračanja. Umjetno ili neprirodno vračanje prema njegovom mišljenju obuhvaća sve tehnike koje su se primjenjivale  kako bi se primilo božansko  proročanstvo. To se donosi na proučavanje utrobe životinja, bacanje kocke kao i na tumačenje znamenja.

Prirodno se vračanje pak događa u stanju transa, u božanskom zanosu ili snu. U staroj Grčkoj su pokušavali iskoristiti ovu prirodnu sposobnost proricanja za vrijeme snivanja u hramu. Na taj način je Heraklo u Sofoklovu snu razotkrio ime lopova koji je bio pokrao hramsko posuđe. Telesfor snivaocima u hramu šalje snove koji su stvarni i koji pomažu u izlječenju duše i tijela.