Stigmatizirani pripadaju u najosebujnije pojave u području vjerskih fenomena. To su ljudi na čijim se tijelima pojavljuju Isusove rane. Među prvim i najpoznatijim  stigmatiziranima bio je 1224. godine sveti Franjo Ašiški, osnivač franjevačkog reda. Pojavljivanje neobjašnjivih rana je psihički uvjetovan fenomen. Radi se o organskim tvorevinama na osnovi mašte, koja u promijenjenim stanjima svijesti može proizvesti neobične tjelesne simptome. Teolozi ih tumače kao karizmatični znak. Liječnici  i znanstvenici promatraju  fenomen kritički, jer su njihova istraživanja pokazala da mnogi pacijenti koji boluju od histeričnih bolesti sami sebi nanose stigme i ozljede.

Istraživanja su pokazala da su u prošlosti bile stigmatizirane uglavnom žene i da se u ortodoksnoj crkvi do danas nije dogodio nijedan slučaj stigmatizacije. Osobito često su se te rane pojavljivale kod srednjovjekovnih mističarki. Već se oko 920. godine izvještava o mladoj djevojci Ozani, primljenoj u samostan u Reimsu. Ona, navodno dvije godine nije jela meso ni kruh, no ipak je bila u dobroj snazi. Imala je faze s mnogo vizija. Znala je u krevetu ležati i po sedam dana potpuno nepokretna i oblivena krvavim znojem, koji je, na zaprepaštenje svih, kapao sa čela preko njezina lica, kao do trnove krune. Karakteristične osobine i simptomi, kao što su privremena sljepoća, gluhoća, nijemost, promjene okusa, mirisa ili opipa, kao i grčevi ili trenutci mišićne ukočenosti zajednički su svim stigmatiziranima.

Kod mnogih su tipična i spontana iscjeljenja. Znanstvenici, liječnici i psiholozi mogu i danas u mnogim stigmama i drugim simptomima prepoznati i utvrditi psihopatološke crte ili tjelesne smetnje kod dotičnih slučajeva.

Vjerovanje u vještice je vrlo stara i raširena pojava. Vještice su uglavnom bile žene. One su uništavale plodove zemlje, provodile tajnovite obrede, svojim su vraćanjem pojedincima uzrokovale bolest, a mogle su bacati i ljubavne čini. Težnja viziji i proricanju, znanja o pripremanju lijekova te s tim povezana nezaobilazna bliskost sa prirodom, sve to govori u prilog ideji o ženama kao vješticama.

Od srednjeg vijeka, ne samo žene koje su znale vračati nego i žene koje su živjele bez muškaraca smatrale su se opasnima. Strah od vještice potaknuo je strah od neobuzdane žene koji je tištio muškarce, najviše pripadnike svećenstva. Poimanje slobode takve žene odnosilo se na njenu spolnost. To se jedino moglo objasniti time da se ona prepušta sotonističkim utjecajima. Neprijateljski odnos prema ženi i osuda spolnosti, Crkvi je olakšalo da te žene obilježi kao vještice. A i društvo nepogodni muškarci bili su pod sumnjom da su vješci. Smatralo se da vuk je vražja životinja, pa se pretpostavljalo da se neki vješci pretvaraju preko noći u vukodlake. Mislilo se da vukodlak preko noći okreće krzno van, a preko dana se pokazuje kao lik čovjeka.

Ljudi su se bojali ljudi s natprirodnim osobinama. Crkva je spretno taj strah koristila tako što je sve neobjašnjive pojave nazivala vražjima. To je vodilo nemilosrdnom progonu vještica od 1500.-1700. godine. Osumnjičene žene se optuživalo za savezništvo s vragom ili bavljenje čarobnjaštvom. Mučenjima se trebalo prepoznati vješticu, a potom ju i pogubiti. Ti progoni nisu bili popraćeni jedino okrutnim  zlostavljanjem nego su se izmišljali i novi Božji zakoni. Ispitivanjem reakcije na krv, vodu i vatru prizivala se viša sila kako bi im se otkrila nevinost ili kaznila krivnja.

Flamanski liječnik Johannes Wiens jedan je od prvih koji je oštro istupio protiv ideje da su vještice u savezništvu sa vragom. Razvio je psihološku teoriju prema kojoj su vještice melankolične osobe koje samo umišljaju savezništvo s vragom. Sve do 18. stoljeća bilo je puno bolesnika s psihološkim poteškoćama koje se okrivljavalo da su odani vješticama.

Zima 1855. godine bila je osobito oštra, čak u i jugozapadnoj Engleskoj gdje su zime obično blage. Ujutro 8. veljače, Albert Branlsford, ravnatelj seoske škole u Topshamu u Devonu, izišao je iz kuće i vidio da je noću sniježilo. Iznenadio se kad je vidio niz otisaka stopala – točnije kopita- niz ulicu. Na prvi pogleda izgledali su kao obični otisci potkovanog konja; ali kada je bolje pogledao, vidio je da to nije moguće jer su otisci tvorili neprekinutu crtu, a nisu išli jedan ispred drugog. Ako je to bio konj, morao je imati samo jednu nogu i skakutati na njoj. A ako je stvorenje imalo dvije noge, moralo je pomnjivo spuštati jednu pred drugu, kao da hoda na špagi. Što je još čudnije, između otisaka koji  su bili dugi desetak cm, bilo je samo 20-ak cm razmaka. Svaki je otisak bio vrlo jasan, kao da je žigosan u zaleđeni snijeg vrućim željezom.

Seljani su ubrzo slijedili trgove kroz snijeg prema jugu. U čudu su zastali kada su kopita prestala pred zidom od opeke. Bili su još zbunjeniji kad je netko od njih otkrio da se nastavljaju s druge strane zida, a da je snije na zidu netaknut. Tragovi su se približili plastu sijena i nastavili s druge strane iako na sijenu nije bilo tragova da je neko stvorenje prešlo preko njega. Tragovi su prolazili ispod grmova grožđa, viđeni su čak i na krovovima kuća. Počelo je izgledati kao da je neki ludi šaljivdžija  odlučio zapanjiti selo.

Ali ubrzo se pokazalo da to objašnjenje ne dolazi u obzir. Uzbuđeni istraživači slijedili su tragove kilometar za kilometar kroz krajolik. Kao da su nasumce prolazili kroz neke gradiće i sela. Da je bila riječ o šaljivdžiji, morao bi  prevaliti 60 km, velikom dijelom kroz dubok snijeg. Osim toga, šaljivdžija bi se sigurno žurio da prijeđe što veću udaljenost, a tragovi su često prilazili ulaznim vratima kuća pa se opet udaljili, kao da su se predomislili. Stvorenje je prešlo i estuarij rijeke Exe – čini se između Lympstona i Poederhama. Ali, bilo je tragova i u Exmouthu, niže južno, kao da se okrenulo i vratilo. U toj krivudavoj putanji nije bilo nikakve logike.

Na nekim mjestima izgledalo je kao da „potkovica“ ima razrez, što bi ukazivalo na raskoljeni papak. Bilo je usred viktorijanskog doba i malo tko je na selu dvojio o postojanju vraga. Muškarci su tragove slijedili naoružani puškama i vilama; kad bi pala noć, ljudi su zaključali vrata i držali nabijene sačmarice pri ruci.
 

Nikada se nije uspjelo objasniti kako su tragovi uspjeli prelaziti krovove i stogove stijena. Jedino što je sada sigurno da nikada nećemo ni saznati što tada zapravo dogodilo.

David Boot, 26-godišnji poslovođa male agencije za iznajmljivanje automobila u Cincinnatiu, država Ohio, vodio je miran i skroman život sve do 15. svibnja 1979. godine. Te noći David je sanjao jako ružan san. Sanjao je da stoji pred izlogom omanje zgrade. Primijetio je da se pokraj nje nalazi pošljunčeni parking za automobile. Odjednom mu je pozornost privukao snažan zvuk mlaznih motora iznad glave. Pogledao je u nebo i posve jasno, u niskom letu ugledao zrakoplov sa 3 motora, koji je imao 2 velika  slova A na repu, a takav znak ima samo kompanija American Airlines. Iz jednog od tih motora sukljao je crni dim  i zrakoplov je počeo naginjati udesno. Nestao je iza krova i pao, jer je Davida probudila snažna eksplozija. Tu noć više nije zaspao, razmišljao je o svom neugodnom snu. Zaključio je da ga je najvjerojatnije probudio neki od preniskih zrakoplova koji su baš u zoru počeli prelijetati njegovu kuću. David je navikao na zrakoplovne motore, jer kada god bi se promijenio smjer vjetrova, kontrola letenja bi odmah započela usmjeravati nadolazeće zrakoplove iznad četvrti u kojoj je stanovao. Ali na veliko Davidovo iznenađenje, san se ponovio i sljedeće noći i još šest noći uzastopno.

Svojim prijateljima nije ništa rekao ali je odlučio da  pozvati mjesnu Agenciju federalnog  zrakoplovstva.  Primila su ga dvojica dužnosnika. Al Pinkerton i Paul Williams, ne prekinuvši ga nijednom u njegovom uzbuđenom prepričavanju zloslutnih snova. Potom su ga počeli  ispitivati o pojedinostima: kako je točno izgledala ta jednokatna zgrada, što se nalazilo u njezinim izlozima, kako je veliko parkiralište pokraj nje, što se nalazi prekoputa zgrade, da li je možda primijetio neku visoku građevinu, poput tvorničkog dimnjaka, tornja za vodu ili TV? Iako zabrinuti nisu na kraju znali što da mu kažu. American je rabila više od 350 zračnih luka i pokušati identificirati jednu od njih na osnovu te zgrade i parkiralište bilo bi nemoguće. Okolica svih zračnih luka je uglavnom pretrpana većim ili manjim parkiralištima. Ipak, obećali su, da će o njegovim čudnim snovima izvijestiti i neke druge ljude u glavnoj centrali u Washingtonu.

Osjećajući kako ovom posjetom nije ništa postigao, David je otišao u mjesni ured Americana u Cincinnatiu. I tamo su ga pozorno saslušali i odmah uputili u obližnju psihijatrijsku kliniku, na kojoj je liječnik Kirby vršio specijalne pokuse na dobrovoljcima – spavačima. Kako je već bilo kasno poslijepodne, mladić odluči posjetiti kliniku sljedećeg jutra. Vratio se kući, pripremio sebi hladnu večeru i sjeo ispred televizije, kako bi usput gledao večernje vijesti u 6.30h. Već na početku, sav se ohladio kada je saznao za tešku zrakoplovnu nesreću, koja se tog poslijepodneva dogodila iznad zračne luke  u Chicagu. Veliku Jumbo DC10 kompanije American Airlines srušio se odmah nakon polijetanja, zbog kvara na motoru, kojeg je čak odvojio od krila, a zrakoplov nagnuo udesno i srušio nedaleko zračne luke. U strahovitom požaru i eksploziji život je izgubilo svih 273 putnika i članova posade.

Bilo je to 25. svibnja 1979. godine poslije deset uzastopnih snova, koje je David usnio. Osjećao se nekako krivim.  Iz stanja privremene obamrlosti, trgnuo ga je reski zvuk telefona. Bio je to onaj čovjek iz Americana sa kojim je prije dva sata razgovarao. Odmah potom ga je pozvao i Al Pinkertoniz Federalne agencije za zrakoplovstvo.  Predložili su mu da o njihovom trošku otputuje u Chicago i pokuša tamo u blizini zračne luke identificirati onu zgradu i, parkiralište iz svojih snova. Ne treba niti napominjati, kako je David već prvi dan prepoznao zgradu i naznačenu robu u njezinom izlogu. Pokraj nje se zaista nalazilo ono parkiralište. Bez mnogo problema su utvrdili kako se nesretni zrakoplov zaista nagnuo iznad te zgrade i srušio 900 metara dalje.

26. svibnja 1828. godine na ulicama Nurnberga zatečen je dječak u seljačkoj odjeći koji je jedva znao govoriti.  Sa sobom je nosio pismo upućeno jednom satniku u kojem ga se moli da primi dječaka ili da ga objesi. Uz to je bilo i pismo njegove majke bivšem skrbniku.

Taj čovjek koji ga je našao, postolar Weisman odveo je dječaka kod tog satnika Wesseniga. Dječak je samo govorio da želi biti jahač kao njegov otac. Pokušali su mu postaviti još par pitanja, ali dječak bi se rasplakao i samo govorio da ne zna ništa. Odveli su ga u policijsku stanicu, a dječak je znao napisati samo jedno ime : Kaspar Hauser. U pismo koje je nosio sa sobom pisalo je da je rođen 30. travnja 1812. godine.

Sljedećih nekoliko mjeseci dječak je proveo u tornju Westner. Za njega se skrbio tamničar Andreas Hiltel. Kaspara su posjećivali mnogobrojni posjetitelji, a to ga je veoma usrećivalo.  Jeo je samo kruh i vodu. Imao je otprilike 16 godina, ali se ponašao kao 6-godišnjak. Bojnik Binder je tvrdio da dječak ima savršeno pamćenje, zbog čega su zaključili da je iz plemićke obitelji.  Kaspar je bolovao od katalepsije i padavice. Naučio je ispričati svoju priču.

Taj neobičan dječak probudio je zanimanje diljem Europe i privukao brojne posjetitelje. Jedni su smatrali da je varalica, dok su ga drugi povezali s obitelji velikog vojvode Badena zbog crta lica. Ako je tako njegovi bi roditelji bili Karl Ludwig Friedrich, vojvoda Badena i Stephanie de Beauharnais, usvojena Napoleonova kćer.

Kasnije je Kaspar Hauser prepušten na brigu učitelju Friedrichu Daumeru koji ga je naučio čitati, pisati i govoriti. Daumer ga je podvrgnuo homeopatskih tretmanima i poticao ga da piše dnevnik.

17. listopada 1829. godine maskirani čovjek je pokušao ubiti Kaspara sjekirom, ai mu je samo zadao ranu na čelu. Zatražena je policijska zaštita, a dječak je poslije predan na brigu Johanu Biberbachu, a šest mjeseci kasnije barunu von Tucher. Tucher ga je zaposlio kao prepisivača u mjesnom odvjetničkom uredu.

Britanski plemić Phillip Henry Stanhope je pokušao dobiti skrbništvo nad Kasparom Hauserom. Preselio da je u Ansbach, na brigu Johana Georga Meyera. Rekao je kako Hauser nije plemić, nego je mađar. Poneki povjesničari tvrde da je Stanhope imao skrivene namjere i da je bio povezan sa kućom Baden.

14. prosinca 1833. godine Hauser je namamljen u dvorski park Ansbacha obećanjem da će saznati nešto o svojim precima. Tamo ga je neki neznanac probo nožem u prsa i probo mu je pluća. Hauser je ipak uspio nekako doći do kuće, ali je umro nakon tri dana.  Zbog nepoznatih razloga nije rekao ništa o svojem napadaču. Policija je pretražila park, no nije pronašla ubojičino oružje, ali je otkrivena crna torbica sa bilješkom: „Hauser će vam znati reći kako izgledam, odakle dolazim i tko sam. Da mu prištedim trud, reći ću vam ja. Dolazim iz … na bavarskoj granici. Moje ime je MLO.“

Kaspar Hauser je pokopan na jednom seoskom groblju. Na nadgrobnoj ploči piše: „Ovdje leži Kaspar Hauser, zagonetka svoga doba. Rođenje mu je nepoznati , a smrt tajanstvena.“ Kasnije mu je u Ansbachu podignut spomenik na kojem piše: „Ovdje je neznanac ubio neznanca.“

Legende i analize o slučaju Kaspara Hausera traju do danas. Sve teorije zavjere se uglavnom vrte oko vladarske kuće Baden i Stanhopea.

U studenome 1996. godine njemački list Der Spiegl izvijestio je da se pokušalo genetski usporediti uzorak krvi s hlača koje su navodno pripadale Kasparu Hauseru. Usporedbe s članovima kraljevske obitelji nisu donijele nikakve konkretne dokaze. A poslije se pokazalo da hlače ne pripadaju Hauseru.

Institut forenzičke medicine Sveučilišta u Munsteru 2002. godine je analizirao dlake i tjelesne stanice koje su također navodno pripadale Kasparu Hauseru, te je došlo do konkretnijih rezultata. Uzeto je šest uzoraka iz različitih izvora: dječakov šešir i hlače, kao i kovrče kose, djelomično iz osobne zbirke suca Fenerbacha. Genetski je kod bio isti u svih šest uzoraka, te je odgovarao s 95% točnosti genetskom kodu Astrid von Medinger, potomku Stephanie de Beauharnais, koja je bila majka Kasparu Hauseru. Materijal DNK ukazuje da je Hauser uistinu potjecao iz vladarske kuće Baden.

Transilvanijska grofica Elizabeth Barthory bila je predivna mlada žena. Rodila se 1560. godine u jednoj od najbogatijih i najuglednijih obitelji. Elizabeth se udala već sa 15 godina, ali u odsutnosti svoga muža zaljubila se u jednog plemića za kojeg se govorilo da je vampir. Nakon poduljeg putovanja s mladićem, Elizabeth je odjednom počela pokazivati očito zanimanje za krv. Kad bi neku nespretnu sobaricu udarila u lice i jadnici je potekla krv, grofica ju je počela piti i onda se njome počela mazati.

Poslije toga, djevojka nije više nikada viđena, a navodno ju je grofica dala ubiti i zatim se kupala u njezinoj krvi. To je bio početak užasnih orgija koje su trajale 10 godina. Elizabethini povjerenici pretraživali su zemlju za neudanim djevojkama i mamili ih obećanjima u dobro namještenu dvorcu. Nakon što su došle u dvorac, više nikad nisu bile viđene. Opet se govorkalo kako grofica ubija djevojke kako bi pila i kupala se u njihovoj krvi.

S vremenom se nakupilo toliko trupala da se više nisu mogla pokopati u dvorcu. Počeli su ih jednostavno bacati na polja, gdje bi ih pojeli vukovi. Nakon nekog vremena uplašeno seosko stanovništvo obratilo se kralju. On je u dvorac poslao rođaka grofice, grofa Gyorgija Rhurza. Njen je rođak bio prisiljen osvojiti dvorac na juriš, a vojnici su našli još 50-ak trupala bez krvi pri upadu u dvorac.

16 članova dvorskog stožera, čarobnjaka i krvnika bilo je smaknuto. Groficu su navodno ostavili na životu, ali su je zazidali u sobu u kojoj je hranu i vodu dobivala samo kroz usku pukotinu. Nakon kratkog vremena grofica je tako zatočena i umrla.

U podne, 10. svibnja 1951. godine ulice filipinskog glavnog grada Manile bile su pune prolaznika, jer su službenici u to vrijeme izlazili na pauzu za ručak. Usred najveće gužve, na aveniji Rizal, jedna mlada tamnoputa djevojka dozivala je u pomoć, mašući rukama kao da se od nekog brani. Prolaznici su začuđeno zastajkivali, a onda odlazili dalje, jer pored mlade žene nije bilo nikoga, ona kao da se branila od nevidljivog napadača. I dalje je zapomagala na sav glas: „Pomozite mi molim vas. Zar ne vidite da me hoće ubiti!“ Ljudi su samo odmahivali glavom, i vjerojatno zaključivali da se radi o psihički poremećenoj osobi u trenucima živčanog napada. Tada je djevojka, kao da je na trenutak uspjela da se otrgne nečijim rukama, potrčala kroz gomilu, a onda užasno vrisnula:“On me je ugrizao!“

Na blijedoj i napola onesviještenoj ženi prolaznici su zaista ugledali jasne tragove zuba na koži i ranu iz koje je tekla krv. Tog trenutka uslijedili su novi ugrizi, a jedan od promatrača, uvjeren da je djevojka histerična, predložio je da je odvede u policijsku stanicu. Putem do stanice Filipinka se još tri puta bolno trzala, a novi tragovi zuba pojavljivali su se na različitim dijelovima njenog tijela.

Kada je stigla do policije, i ruke i noge bile su joj krvave. Hitno je stigao liječnik i počeo ispitivati djevojku. Saznao je da se zove Klarita Viljanova, da ima 18 godina, da živi sa tetkom i da odnedavno radi kao bolničarka. Pregledavajući rane, liječnik je slušao njenu priču kako se iznenada, niotkuda, pojavio neki strašan čovjek, bacio se na nju dok se oblačila i ugrizao je na nekoliko mjesta. Pokušala se spasiti istrčavanjem a ulicu, ali on ju je i tamo slijedio. Sada već siguran da je pred njim bolesna osoba, liječnik je ipak, tobože zainteresiran, upitao Klaritu kako je izgledao taj čovjek. „Bio je mali, užasan, velikih očiju. Imao je na sebi nešto kao pelerinu i ogromne bijele zube“.

Još kada je čovjek koji je dopratio Klaritu u policijsku stanicu izjavio da nije vidio nikakvog napadača, doktor je dežurnom policajcu u pola glasa objasnio da je djevojka epileptičarka i da je u trenucima napada sama sebe izgrizla. Iskusni policajac, navikao da zapaža detalje, samo je zavrtio glavom i pokazao na vrat Klarite i upitao ga kako je mogla samu sebe ugristi za vrat i leđa? Dok je sada i liječnik zbunjen i zaprepašten šutio, pred njihovim očima djevojka je zavrištala i činila pokrete kao da se otima vičući da je čudovište ponovno tu i da je opet napada. Liječnik joj je pritrčao u namjeri da je spriječi da sama sebe povrijedi, ali je ugledao nove još vlažne ugrize na njenim obrazima i ramenu. Pozvao je još jednog liječnika, pa su odlučili da Klaritu prebace u bolnicu, a policajac je o svemu obavijestio gradonačelnika Manile Arsenija Laskona.

Dok ju je četvrt sata kasnije  vozilo hitne pomoći nosila u bolnicu, nesretna djevojka još se borila protiv nevidljivog napadača. U posebnoj sobi psihijatrijskog odjeljenja prizor se ponovio još nekoliko puta, čak i u prisustvu doktora, gradonačelnika i nadbiskupa Manile. Doktorila Marijana Lara uputila je na hitnu analizu tragove sline koji su ostali oko mjesta ugriza, a ona je pokazala ne samo da ne pripada Klariti, nego uopće nije ni ljudskog niti bilo kakvog poznatog porijekla.

Slučaj mlade Filipinke jedan je od najbolje dokumentiranih jer ga je objavila sva filipinska štampa, kao i brojne intervjue sa doktoricom Marijanom Lara. Klarita Viljanova do večeri kobnog 10. svibnja već potpuno se smirila, a doktorica je morala konstatirati da djevojka ne pati ni od kakvih psihičkih smetnji. Ostala je u  bolnici dok joj rane nisu zarasle, a poslije toga nikada više nije susrela nevidljivog napadača.