Kao i „kobna lubanja“ priča o dijamantu Hope govori o tome kako kristali imaju moć upijanja ljudskih osjećaja.

Louis XIV. Kupio je dijamant 1668. godine od francuskog trgovca Jean – Baptistaea Taverniera, za kojega se vjeruje da ga je ukrao iz oka nekog idola u indijskom hramu. Tavernier je zatim bankrotirao i otplovio u Indiju ne bi li povratio bogatstvo, ali je na putu umro.

Kralj ej dao oblikovati dijamant u obliku srca, a nosila ga je Mme.de Montespan, kraljeva ljubavnica koja je bila upletena i u zloglasnu „aferu s otrovima“, u kojoj su razne gatare pribavljale otrov za ubijanje neželjenih muževa. Bila je upletena crna magija, a opat Guilborg sudjelovao je u crnim misama u kojima su se novorođenčad prinosila kao žrtve, pritom golo tijelo Mme.de Montespan služilo kao oltar. Skandal je ušutkan, ali Mme.de Montepan pala je u nemilost, a gatarama je tajno suđeno u chambre ardente („komori sa svijećama“) te su poslije spaljene. I tako se čini da je, poslije Taverniera, Mme.de Montespan koj je „francuski plavi“ kako su zvali dijamant, donio nesreću.

Stotinu godina poslije, kralj Louis XVI. dao je dijamant svojoj ženi, kraljici Mariji Antoaneti, zbog upletenosti u skandal sa dijamantnom ogrlicom izgubila je vjerodostojnost kod stanovništva, pa je to bio jedan od neizravnih povoda za francusku revoluciju, u kojoj je ostala bez glave. Princezu de Lamballe, kojoj je Marija Antoaneta  posudila dijamant, ubila je svjetina.

Dijamant se ponovo pojavio u Londonu, ali znatno smanjen – s izvornih 112,5 karata (22,5 grama) na 44,5 karata- manje od prvotne težine. Kupio ga je 1830. godine londonski bankar, Henry Thomas Hope, za 1800 funti i otada je poznat kao dijamant Hope. Koliko nam je poznato, Hopeu dijamant nije naškodio, a ni bilo kome iz njegove obitelji sve dok nije završio u rakama pjevačice Mary Yohe, koja se udala za Francisa Hopea. Njih su mučili bračni problemi i žena ga je proklela da će dijamant donijeti zlu sreću svakome tko ga bude imao. Umrla je u siromaštvu i za to je okrivljavala dijamant.

Lord Francis ga je, opterećen velikim financijskim teškoćama, početkom 20. stoljeća prodao francuskom burzovnom  mešetaru Jacquesu Colotu koji je poludio i ubio se, ali ne prije nego što je dijamant prodao ruskom princu Kanitovskom, koji ga je posudio francuskoj glumici, a onda je ustrijelio iz svoje lože prve večeri kad ga je nosila. Njega su zaklali revolucionari.

Kupio ga je grči draguljar Simon Mantharides i poslije pao u provaliju. Turski sultan Abdul Hamid poznat kao „Abdul ukleti“, kupio ga je 1908. godine, a 1909. godine bio je svrgnut, te je poludi. Sljedeći vlasnik, Habib Bey, utopio se.

Dijamant je zatim preko francuskog draguljara Pierra Cartiera otišao u Ameriku, Edwardu Bealeu Macleanu, vlasniku „Wahington Posta“. Nedugo potom umrla mu je majka, a zatim i dvije sluškinje. Njegov 10-godišnji sin Viorn, koji je uvijek bio strogo čuvan, jednog je dana pobjegao čuvarima, istrčao pred kuću i poginuo pred kotačima automobila. Maclean se rastao od svoje žene Evalyn, upleo se u poznati skandal Teapot Dome i završio kao psihotični alkoholičar. Evalyn je zadržala dijamant i često ga nosila, odbijajući priče o njegovoj zlokobnosti. Ali, kad joj se kći 1946. godine ubila tabletama za spavanje, svi su se sjetili da je na dan vjenčanja nosila dijamant.

Nakon što je Evalyn Maclean umrla 1947. godine, sv je njezine dragulje kupio newyorški draguljar Harry Winston, navodno za milijun dolara.  Izložio je dijamant u New Yorku, ali ga je an kraju odlučio darovati Institutu Smithsonian, a to što ga je poslao običnom poštom pokazuje da ga nije brinula „ukletost“ dijamanta. Paket je danas izložen zajedno sa dijamantom. Kada je 1965. godine testira ultraljubičastim svjetlom u laboratoriju DeBeers u Johanesburgu nastavio je žariti poput užarena ugljena na nekoliko minuta testiranja, što je jedinstven fenomen među dijamantima.

Skeptici prokletstvo dijamanta Hope, kao i prokletstvo Tutankamonove grobnice, smatraju mitom i ističu da mnoge vlasnike nije zadesila nikakva nesreća. I dok je u ovom slučaju skeptičnost možda opravdana, bilo bi preuranjeno odbaciti pojam prokletstva kao praznovjericu.

Pokojni T.C. Lethbridge bio je uvjeren da tragedije i neugodni događaji mogu ostaviti „otisak“ na mjestima na kojima su se dogodili. Tu teoriju je prvi iznio sir Oliver Lodge početkom 20.stoljeća. On je smatrao da se neka tzv. proganjanja mogu protumačiti kao „snimke“.  Takve snimke on je nazvao ghoul (lešinar ili demon) – pod njima je razumijevao neugodne osjećaje koje neka mjesta izazivaju.

Kad mu je bilo 18 godina, šetao se sa majkom po Velikoj šumi blizu Wokinghama kad ih je iznenada obuzela golema tjeskoba. Poslije su doznali da je blizu mjesta gdje su tada bili ležalo truplo čovjeka koji se ubio. Lethbridge je vjerovao da je tjeskoba tog čovjeka nekako „snimljena“ u okolini. 40 godina poslije, on i njegova žena Mina otišli su sakupljati morsku travu na obližnjoj plaži, Lethbridge je opet osjetio „plašt“ tjeskobe kao da je zakoračio u maglu. Ubrzo je Mina rekla: „Ne mogu podnije više ovo mjesto!“ pa su otišli.

Sljedećeg vikenda su ponovili izlet. Ponovno je osjetio isti „plašt tjeskobe“. Ovaj put Mina je otišla na vrh neke stijene kako bi crtala, a onda iznenada je osjetila neugodan osjećaj da je netko potiče da skoči sa stijene.

Poslije je Lethbridge otkrio da je neki muškarac nedugo prije skočio s te stijene i ubio se. Zaključio je da je opet to bio razlog tjeskobi, jad tog čovjeka nekako je bio „snimljen“ na električnom polju vode. Minu na skok nije poticao „duh“ samoubojice, nego je reagirala na njegov vlastiti poriv da skoči. Taj pojam „snimke“ temelj je teorije psihometrije.

Vidovnjaci vjeruju da kristali veliku sposobnost upijanja, odatle popularnost kristalnih kugli koje se drže zamotane u crni baršun koji ih štiti od svjetlosti i topline.

Ako Lethbridge ima pravo i ako je prokletstvo slamo neka vrsta negativne  snimke, to bi onda objasnilo zašto utječe na neke ljude a na neke ne.

Zima 1855. godine bila je osobito oštra, čak u i jugozapadnoj Engleskoj gdje su zime obično blage. Ujutro 8. veljače, Albert Branlsford, ravnatelj seoske škole u Topshamu u Devonu, izišao je iz kuće i vidio da je noću sniježilo. Iznenadio se kad je vidio niz otisaka stopala – točnije kopita- niz ulicu. Na prvi pogleda izgledali su kao obični otisci potkovanog konja; ali kada je bolje pogledao, vidio je da to nije moguće jer su otisci tvorili neprekinutu crtu, a nisu išli jedan ispred drugog. Ako je to bio konj, morao je imati samo jednu nogu i skakutati na njoj. A ako je stvorenje imalo dvije noge, moralo je pomnjivo spuštati jednu pred drugu, kao da hoda na špagi. Što je još čudnije, između otisaka koji  su bili dugi desetak cm, bilo je samo 20-ak cm razmaka. Svaki je otisak bio vrlo jasan, kao da je žigosan u zaleđeni snijeg vrućim željezom.

Seljani su ubrzo slijedili trgove kroz snijeg prema jugu. U čudu su zastali kada su kopita prestala pred zidom od opeke. Bili su još zbunjeniji kad je netko od njih otkrio da se nastavljaju s druge strane zida, a da je snije na zidu netaknut. Tragovi su se približili plastu sijena i nastavili s druge strane iako na sijenu nije bilo tragova da je neko stvorenje prešlo preko njega. Tragovi su prolazili ispod grmova grožđa, viđeni su čak i na krovovima kuća. Počelo je izgledati kao da je neki ludi šaljivdžija  odlučio zapanjiti selo.

Ali ubrzo se pokazalo da to objašnjenje ne dolazi u obzir. Uzbuđeni istraživači slijedili su tragove kilometar za kilometar kroz krajolik. Kao da su nasumce prolazili kroz neke gradiće i sela. Da je bila riječ o šaljivdžiji, morao bi  prevaliti 60 km, velikom dijelom kroz dubok snijeg. Osim toga, šaljivdžija bi se sigurno žurio da prijeđe što veću udaljenost, a tragovi su često prilazili ulaznim vratima kuća pa se opet udaljili, kao da su se predomislili. Stvorenje je prešlo i estuarij rijeke Exe – čini se između Lympstona i Poederhama. Ali, bilo je tragova i u Exmouthu, niže južno, kao da se okrenulo i vratilo. U toj krivudavoj putanji nije bilo nikakve logike.

Na nekim mjestima izgledalo je kao da „potkovica“ ima razrez, što bi ukazivalo na raskoljeni papak. Bilo je usred viktorijanskog doba i malo tko je na selu dvojio o postojanju vraga. Muškarci su tragove slijedili naoružani puškama i vilama; kad bi pala noć, ljudi su zaključali vrata i držali nabijene sačmarice pri ruci.
 

Nikada se nije uspjelo objasniti kako su tragovi uspjeli prelaziti krovove i stogove stijena. Jedino što je sada sigurno da nikada nećemo ni saznati što tada zapravo dogodilo.

Članovi udruge Society for Physical Research, skupini znanstvenika  koja se posvetila ispitivanju neobjašnjivih fenomena. Skupina je osnovana 1882. godine pod predsjedanjem  humanista s Cambridgea, profesora Sidgwicka, a postoji i danas. Među njezinim predsjednicima bila su tri nobelovca, 11 pripadnika kraljevske obitelji, 1 predsjednik vlade i 18 profesora, a od toga 5 profesora fizike. Društvo je vidjelo svoj glavni zadatak u tome da razlikuje prave od varljivih fenomena. Slao je delegate na mnoge priredbe, seanse, nastupe medija, vidovnjacima i iscjeliteljima. Društvo je privelo brojne varalice i šarlatane.

Početkom stoljeća, pet članova društva, sve redom ugledni znanstvenici različitih disciplina, skovali su plan kako će nakon svoje smrti donijeti dokaz da su poruke iz drugoga svijeta moguće. Imena znanstvenika: Henry Butcher, A.W. Verall, Frederic Myers, Edmund Gurney i Henry Sidgwick.

Prvi od njih je umro 1901. godine. Bio je to  Frederick Myers. Kratko vrijeme nakon njegove smrti neka dama engleskog društva odjednom je otkrila da može „automatski“ pisati. U nekoj vrsti transa primila je tako poruku Frederica Myersa. Bila je to prva od 3000 poruka u više od 30 godina koje su stizale od petorice znanstvenika (ostala četiri umrla su nedugo nakon Myersa) različitim medijima u Engleskoj i SAD-u. iznenađujuće je da su poruke davale samo fragment koji sam nije imao značenja. Tek sastavljeni poput slagalice davali su sliku. Teme  su potjecale iz područja u kojima su pokojnici za života bili kapaciteti. Sadržavale su pojedinosti koje su mogle biti poznate samo mrtvima.

Osim toga bili su ugrađeni još neki kameni za spoticanje. Tako su poruke stizale na latinskome ili starogrčkom, jezicima kojima mediji nisu vladali. Poruke su bile tako stručno složene da ni jedan od medija nije mogao shvatiti njihov sadržaj.

Pet duhova javilo se 1972. godine posljednji put. Zatim su poruke izostale. Mediji ranijih godina pa i prijatelji iz Udruge Society for Physical Research kojima se htjela dokazati mogućnost da se može javljati s drugoga svijeta bili su mrtvi. A pet je znanstvenika doista dovoljno učinilo kako bi dokazali  da se može govoriti s drugoga svijeta. Ili su oni, kao što pretpostavlja britanski parapsiholog Richard Bullock, već davno ponovno među nama kao reinkarnacija.

Kad čovjek umre, većina njih, čuju svog liječnika kako ih proglašava mrtvima. Kroz glavu im prolaze oglušujuća zvonjava ili buka i istodobno osjećaju kako brzo prolaze kroz mračni tunel. Nakon toga shvaćaju da su izvan svog tijela, ali su još uvijek u istoj prostoriji gdje su i umrli. Vide svoje tijelo i sobu iz određene udaljenosti, tj. gleda kako ga doktor pokušava oživjeti, i to ih veoma uplaši.
Nakon nekog vremena se smire i promotre tu neobičnu situaciju. Primjete da još uvijek imaju tijelo, ali ne ono zemaljsko, neko nekakvo spiritualno.

 To tijelo se razlikuje od onoga koje su imali na zemlji, tj. onog kojeg su upravo napustili. Nakon toga kad shvate što im se je dogodilo, dolaze im u susret drugi duhovi, duhovi rođaka i prijatelja koji su već prije umrli. Oni mu dolaze pomoći. Među njima dolazi i ˝biće od svjetlosti˝ , topao i srdačan duh pun ljubavi. Duh postavlja pitanja i govori mu neka procjeni njegov život na zemlji. Da bi mu pomogao, prikazuje mu slike najvažnijih događaja njegova života. Čovječji duh dolazi do nekakve prepreke i shvaća da mu još nije vrijeme da umre. Ali on se ne želi vratiti, jer je zaokupljen doživljavanjem života poslije smrti. Pun je osjećajima, kao što su ljubav, radost, veselje i smirenost. Unatoč tome, on se vraća i nastavlja živjeti.
Te doživljaje koje je proživio pokušava opisati drugima, ali primjećuje da mu baš i ne uspjeva. Prvo, nemože naći te riječi kojima bi to opisao. Drugo, ljudi ga ismijavaju, pa prestaje o tome govoriti. Ali bilo da on to ispriča ili ne, taj doživljaj jako mijenja njegov život i pogled na smrt. Još bi htio reći da ljudi kad umru vide svoje tijelo sa bolničkom stolu. To se nekad dešava kad spavate, vidite sebe kako spavate u istom položaju u kakvom zapravo jeste. Do znači da je duša odlutala iz tijela. Meni jedna osoba tvrdi, da je mogla, nekad, otići i do druge galaksije, jer duša nije ograničena, ali sad je muče previše briga, pa onda nemože otići niti dalje od kuće. Događa se.
KAKO IZGLEDA KAD ČOVJEK UMRE? To pitanje ljudi pitaju od kada postoje. Kad se negdje raspravlja o toj temi, ona budi u ljudima, koji po svojim emocionalnim stavovima i po životnom stilu mogu biti vrlo različiti, najsnažnije osjećaje. Smrt nas sve zanima, ali većini je teško govoriti o njoj. Za to postoje dva razloga.
Prvi razlog je to da kada dođemo u bilo kakav kontakt sa smrću, dobimo u glavi sliku o svojoj smrti i to mnoge ljude plaši. S psihičkog staništa razgovor o smrti je indirektan način da bismo joj se približili. Kad ljudi razgovaraju o smrti onda si ju predočavaju a to ih dovodi u neizbježnu u situaciju suočenja s neizbježnom vlastitom smrti. Stoga, da izbjegnemo tu psihičku traumu, ne razgovaramo o smrti.
Drugi je razlog u razgovoru o smrti složeniji, jer je urastao u samu prirodu jezika. Većina riječi ljudskog jezika opisuje iskustva stečena tjelesnim osjetilima. Smrt je izvan dosega svjesnog iskustva, jer je većina ljudi nije proživjela. I zato što ljudi smrt ne mogu opisati zemaljskim jezikom, uspoređuju je s doživljajima koji su im poznati i ugodni. Ljudi najčešće uspoređuju smrt sa snom. Sami sebi govore: ˝Kad umremo, bit će kao da smo zaspali.˝ Ta se govorna epoha pojavila već i kod starih Grka, Homer u Ilijadi naziva san ˝bratom smrti.˝ Ovo je analogija ugrađena i u naš suvremeni jezik. Kad odvedemo psa ili neku drugu kućnu životinju veterinaru i kažemo daje uspava, on joj sigurno neće dati tablete za spavanje, tj. protiv nesanice. Smrt je, ljudi kažu, zaborav. Kad umremo zaboravljamo sve nevolje - smrt briše sve bolne i neugodne uspomene.

1959. godine gospođa Mabel Chinery iz Suffolka snimila je sliku svog muža Jima kako sjedi u automobilu. No, ta slika nije jezovita sve dok se nakon razvitka slike nije ustanovilo da pokraj Jima sjedi njegova punica.Prema izjavi gospođe Chinery, gospođa izgleda kao njezina majka. Mabel je sigurna da je u automobilu sjedio samo Jim. Kada su slike napravljene i kad je prepoznala izrazite crte lica svoje majke, Mabel je bila užasnuta: “Osjećala sam se jezivo, zbilja. Naprosto nisam mogla vjerovati”.
Kompjuterskom analizom ustanovili su se tri činjenice:
1. Činilo se da svjetlo na liku dolazi iz drugačijeg smjera od onog koji je osvjetljavao ostali dio slike.
2. Njene naočale kao da su odražavale više svjetla nego što ga je moglo biti unutar automobila.
3. Stara dama nije baš dobro pristajala uz vozilo. Na primjer, njeno rame kao da se protezalo čak na drugi prozor.
Stručnjaci su dakle zaključili da je slika bila slučajna dvostruka ekspozicija, koja se sastojala od snimke Jima u automobilu, i vrlo kratke ekspozicije Mabeline majke snimljene već ranije.

Dakako, i kompjuteri i kamera mogu lagati. Tužna je činjenica da nijedna slika snimljena u toku 150 godina ne pruža uvjerljiv dokaz o postojanju duhova, nadnaravnih bića.

3. rujna 1873. James Worson je pristao da obori rekord u trčanju od gradića Lemingtona do Coventryja - udaljenost kojih 35 kilometara. Njegova dva prijatelja su ga pratili na konjskoj zaprezi. Imai su i fotoaparat. Worsona nikad nisu ispustili iz vida, uvijek su mu bili za petama, čak su i međusobno pričali kad bi se dovoljno približili.

Odjednom je Worson zateturao, kao da će pasti, grotskno zavrištao i nesta. Nije pao, nije pobjegao, samo je nestao pred očima dva prijatelja. Zaprepašteni prijatelji su fotografirali mjesto nakon njegovog nestanka na kojem se vide tragovi, zatim mjesto spoticanja i ništa više.

Brzo su se vratili u selo te ispričali što se dogodilo. Organizirana je potraga. Pretražili su sve od Lemingtona do Coventryja, no nikakav trag o Worsonu nisu pronašli. Mjestu gdje je Worson nestao čak se ni psi nisu htjeli približiti. Worsona nitko više nikada nije vidio.

Priča se da se u mrklim noćima na tom mjestu može naići na duha trkača obavijenog zelenom maglom, koji trči rutu od Lemingtona do Covetryja.

Što se točno dogodilo Worsonu ostaje misterija koja se nikada nije riješila

Početkom 19. stoljeća John Bell je kupio kuću i imanje i tu se preselio sa svojom obitelji. Dok je jednog dana obilazio svoje nasade kukuruza uočio je jednu vrlo čudnu životinju. Imala je tijelo psa i glavu zeca. Pucao je u tu životinju, no ona je samo nestala.

To je bio prvi čudan događaj koji se dogodio toj obitelji. Dok su večerali, čuli su zvukove kao da netko lupa po zidovima kuće izvana, odjekivali su cijelim imanjem. John i sinovi su brzo izašli iz kuće da bi uhvatili šaljivčinu, no bez uspjeha. Iz dana u dan zvukovi su postajali sve jači, a djeca su u svoijim sobama čuli zvukove cijuka štakora. Štakorima u kući nije bili ni traga.

Kako je vrijeme prolazilo, stvarnost je postajala sve bizarnije. Cijuke u sobi zanijemila je neka čudna sila koja je vukla pokrivače i baca ih na pod. Čuli su i šaate nerazumljivih riječi koji su odjekivali kućom.

Nedugo zatim taj se entitet obrušio na Bellom kćer Betsy, vukao je za kosu i udarao što je nerijetko ostavljalo tragovee u vidu modrica. Glas tog entiteta je postajao sve jasniji, pjevao je, govorio citate iz Biblije, držao dubokoumne razgovore, pa čak i govorio o trenutačnim događajim na udaljinim mjestima, za koje se ispostavilo da su bili točni.
General Andrew Jackson se jako zainteresirao za dom Bellovih. Odlučio je sa nekolicinom ljudi vidjeti što se događa u toj kući. Kad su se približavali kući, zaprega ja stala i koliko god su se konji trudili da krenu jednostavno nisu mogli. General je tada opsovao i optužio vještice da su ih začarale. U isti trenutak ženski glas im je rekao da mogu nastaviti dalje.

Tijekom večeri čekali su da se “vještica” pojavi, a kako se ona nije pojavljivala, ljudi su postajali nestrpljivi. Jedan od njih je tvrdio da zna kako se prizivaju vještice. Započeo je seansu. Napravio je gestu koja je pokazivala namjeru da će “ubiti” vješticu. U tom trenutku je počeo vrištati govoreći  da ga probadaju igle te da ga nešto udara. Vidljivo je bio izudaran te je pobjegao. Glas je reako Jacksonu da je među njegovim ljudima jedan prevarant i da će saznati tko je sljedećeg jutra. Jackson je odlučio da ostanu jer ga je zanimao identitet te varalice. Jackson i njegovi ljudi su se sljedećeg jutra pokupili i otišli, jer navodno ne mogu više trpjeti konstantno štipanje i udaranje nevidljive sile.

Betsy se, uz blagoslov roditelja, zaručila za Josa Gardnera. Glas joj je govorio da se ne smije udati za njega. I kad su napokon razvrgnuli zaruke, entitet se sve manje pojavljavao, no mržnja prema Johnu je bila uporna i konstantna.

Kako je postajao sve stariji John je jednog dana pokleknuo i popio sadržaj bočice koju mu je entitet dao. Na njegoj sahrani 1820. godine odjekivao je smjeh i veselo pjevušenje.

Godinu dana poslije njegove smrti, entitet je opet posjetio obitelj te im je rekao da će ih posjetiti za 7 godina. I uistinu 1828. godine se vratio, ali bez brutalnosti. Razgovarao je sa ukućanima te im je rekao da sljedeći put dolazi za 107 godina.

Povratak se očekivao 1935. godine, no potomak te obitelji je rekao da nije imao nikakav susret, bar je tako tvrdio…….