Zima 1855. godine bila je osobito oštra, čak u i jugozapadnoj Engleskoj gdje su zime obično blage. Ujutro 8. veljače, Albert Branlsford, ravnatelj seoske škole u Topshamu u Devonu, izišao je iz kuće i vidio da je noću sniježilo. Iznenadio se kad je vidio niz otisaka stopala – točnije kopita- niz ulicu. Na prvi pogleda izgledali su kao obični otisci potkovanog konja; ali kada je bolje pogledao, vidio je da to nije moguće jer su otisci tvorili neprekinutu crtu, a nisu išli jedan ispred drugog. Ako je to bio konj, morao je imati samo jednu nogu i skakutati na njoj. A ako je stvorenje imalo dvije noge, moralo je pomnjivo spuštati jednu pred drugu, kao da hoda na špagi. Što je još čudnije, između otisaka koji su bili dugi desetak cm, bilo je samo 20-ak cm razmaka. Svaki je otisak bio vrlo jasan, kao da je žigosan u zaleđeni snijeg vrućim željezom.
Seljani su ubrzo slijedili trgove kroz snijeg prema jugu. U čudu su zastali kada su kopita prestala pred zidom od opeke. Bili su još zbunjeniji kad je netko od njih otkrio da se nastavljaju s druge strane zida, a da je snije na zidu netaknut. Tragovi su se približili plastu sijena i nastavili s druge strane iako na sijenu nije bilo tragova da je neko stvorenje prešlo preko njega. Tragovi su prolazili ispod grmova grožđa, viđeni su čak i na krovovima kuća. Počelo je izgledati kao da je neki ludi šaljivdžija odlučio zapanjiti selo.
Ali ubrzo se pokazalo da to objašnjenje ne dolazi u obzir. Uzbuđeni istraživači slijedili su tragove kilometar za kilometar kroz krajolik. Kao da su nasumce prolazili kroz neke gradiće i sela. Da je bila riječ o šaljivdžiji, morao bi prevaliti 60 km, velikom dijelom kroz dubok snijeg. Osim toga, šaljivdžija bi se sigurno žurio da prijeđe što veću udaljenost, a tragovi su često prilazili ulaznim vratima kuća pa se opet udaljili, kao da su se predomislili. Stvorenje je prešlo i estuarij rijeke Exe – čini se između Lympstona i Poederhama. Ali, bilo je tragova i u Exmouthu, niže južno, kao da se okrenulo i vratilo. U toj krivudavoj putanji nije bilo nikakve logike.
Na nekim mjestima izgledalo je kao da „potkovica“ ima razrez, što bi ukazivalo na raskoljeni papak. Bilo je usred viktorijanskog doba i malo tko je na selu dvojio o postojanju vraga. Muškarci su tragove slijedili naoružani puškama i vilama; kad bi pala noć, ljudi su zaključali vrata i držali nabijene sačmarice pri ruci.
Nikada se nije uspjelo objasniti kako su tragovi uspjeli prelaziti krovove i stogove stijena. Jedino što je sada sigurno da nikada nećemo ni saznati što tada zapravo dogodilo.
Članovi udruge Society for Physical Research, skupini znanstvenika koja se posvetila ispitivanju neobjašnjivih fenomena. Skupina je osnovana 1882. godine pod predsjedanjem humanista s Cambridgea, profesora Sidgwicka, a postoji i danas. Među njezinim predsjednicima bila su tri nobelovca, 11 pripadnika kraljevske obitelji, 1 predsjednik vlade i 18 profesora, a od toga 5 profesora fizike. Društvo je vidjelo svoj glavni zadatak u tome da razlikuje prave od varljivih fenomena. Slao je delegate na mnoge priredbe, seanse, nastupe medija, vidovnjacima i iscjeliteljima. Društvo je privelo brojne varalice i šarlatane.
Početkom stoljeća, pet članova društva, sve redom ugledni znanstvenici različitih disciplina, skovali su plan kako će nakon svoje smrti donijeti dokaz da su poruke iz drugoga svijeta moguće. Imena znanstvenika: Henry Butcher, A.W. Verall, Frederic Myers, Edmund Gurney i Henry Sidgwick.
Prvi od njih je umro 1901. godine. Bio je to Frederick Myers. Kratko vrijeme nakon njegove smrti neka dama engleskog društva odjednom je otkrila da može „automatski“ pisati. U nekoj vrsti transa primila je tako poruku Frederica Myersa. Bila je to prva od 3000 poruka u više od 30 godina koje su stizale od petorice znanstvenika (ostala četiri umrla su nedugo nakon Myersa) različitim medijima u Engleskoj i SAD-u. iznenađujuće je da su poruke davale samo fragment koji sam nije imao značenja. Tek sastavljeni poput slagalice davali su sliku. Teme su potjecale iz područja u kojima su pokojnici za života bili kapaciteti. Sadržavale su pojedinosti koje su mogle biti poznate samo mrtvima.
Osim toga bili su ugrađeni još neki kameni za spoticanje. Tako su poruke stizale na latinskome ili starogrčkom, jezicima kojima mediji nisu vladali. Poruke su bile tako stručno složene da ni jedan od medija nije mogao shvatiti njihov sadržaj.
Pet duhova javilo se 1972. godine posljednji put. Zatim su poruke izostale. Mediji ranijih godina pa i prijatelji iz Udruge Society for Physical Research kojima se htjela dokazati mogućnost da se može javljati s drugoga svijeta bili su mrtvi. A pet je znanstvenika doista dovoljno učinilo kako bi dokazali da se može govoriti s drugoga svijeta. Ili su oni, kao što pretpostavlja britanski parapsiholog Richard Bullock, već davno ponovno među nama kao reinkarnacija.