Zbog manjeg prekršaja jedan čovjek biva sam u ćeliji 14D. Nakon nekoliko trenutaka počeo je vrištati. Tvrdio je kako je s njim u ćeliji čudovište sa svvjetlećim očima. Priče o duhovima nius bilo rijetkost, ali su čuvari to smatrali besmislicama i pričama za laku noć. Nitko od stražara se nije obazirao na vrištanje zatvorenika. Vrištanje se nastavilo dugo u noć, sve dok nije naglo prestalo.
Ujutro je jadnik pronađen mrtav, ukočenog i prestravljenog izraza lica, sa vidljivim otiscima šaka oko vrata. Autopsijom je utvrđeno kako modrice koje su nastale usred gušenja nisu bile djelu ruku tog čovjeka, odnosno da se ne radi o samo-zadavljenju. Nešto je udavilo tog čovjeka, nešto što je s njim ostalo zaključano u ćeliji, nešto za što tvrde da i danas vreba iz ćelije 14 D.
 
Otočić Alcatraz se nalazi nedaleko od Kalifornijske obale. Početkom 1850-tih godina na njemu je uspostavljen vojni kompleks. Kasnije je taj vojni kompleks pretvoren u najstrože čuvani zatvor, u kojem su boravili najveći kriminalci. Među najpoznatijima je bio zasigurno Al Capone. 1963. Godine taj najuvaniji zatvor je zatvoren.

Godinama su čuvari, a kasnije i posjetitelji, bili svjedoci mnogim „pojavama“ duhova, koji bi se samo pojavili, te pred očima svjedoka stajali kao čovjek od krvi i mesa, da bi nakon nekoliko trenutaka ponovno nestali. Zvukovi stenjanja, vrištanja, agonije i boli izvirali su iz samih zidova bez ikakvog vidljivog uzroka.
Cijeli otok je ispunjen jezivim osjećajem da nikada niste sami. Negativna vibra postoji i danas, prožima svakog tko stupi na taj otok. U hodniku u bloku C, gdje su tri kriminalca ubijena u pokušaju bijega, često se čuju neobični zvukovi, no kada bi netko otvorio vrata hodnika kako bi vidio tko proizvodi takve zvukove, oni bi prestali a hodnik bi zjapio prazan. Čim bi se vrata zatvorila, zvukovi bi se ponovno pojavili. Osim zvukova ponekad bi se mogla vidjeti osoba, bolje rečeno duh u uniformi….

Koliko god strah u kosti utjerivao blok C ipak postoji i mnogo strašnije mjesto u tom kompleksu. Blok D. Nadograđen kao mjesto veće sigurnosti i veče brutalnosti u kažnjavanju zatvorenika. Zatvorenici iz tog odjela nisu bili u doticaju s vanjskim svijetom. Nisu smjeli raditi s ostalim zatvorenicima, niti jesti u glavnoj kantini. Jednom tjedno su imali pravo na rekreaciju, a dva puta tjedno na tuširanje. 
Od 42 ćelije, 36 su bile poput ostalih u kompleksu, no okrenute prema Golden Gate-u  odakle su puhali hladni vjetrovi, a čuvari su znali upaliti dodatno hlađenje kako bi im boravak u ovim ćelijama učinili još nepodnošljivijim. 5 od preostalih 6 ćelija poznate su pod nazivom „Hole“, bile su namijenjene najtežeim prijestupnicima. Smještene su u najhladnijem dijelu cijelog kompleksa, a sadržavale su samo umivaonik,nužnik i žarulju, koju su palili/gasili čuvari.

Madrac na kojem bi spavali noću, bio bi im uzet svakog jutra, nisu smjeli izlaziti niti do tuševa, nisu imali pravo na nikakvu zatvorsku literaturu, zatvoreni sami sa soom i do 19 dana, suočeni s vlastitom dosadom.

 
 Zadnja ćelija – poznata kao „Oriental“ bila je mjesto najgore moguće kazne. Bez nužnika, umivaonika i ikakvog svjetla, samo mala rupa u podu za nuždu i hladnoća. Ćelija 14 D s početka priče bila je jedna od ćelija u „Hole“.
Danas posjetitelji i osoblje koje radi na otoku osjete „hladne točke“ unutar bloka D, koji je popraćen intenzivnim osjećajem. Kažu da su ćelije 12 i 14 D najaktivnije što se tiče paranormalnosti. Za 14 D je čak zabilježeno da je bila hladnija i za 20 stupnjeva od okolnih ćelija, a emocionalni naboj je najjači u kutovima.
Lovac na duhove Richard Senate je jednom prilikom sa vidovnjakom proveo noć zaključan u ćeliji 12 D, gdje kažu „stanuje“ zao duh. Čim su vrata ćelija bila zatvorena Senate je osjetio hladne prste na svom vratu, dok je vidovnjak imao vizije izobličenih tijela kao i tijela bez udova.
Priča o otoku Alcatraz je jeziva i sam po sebi, bez ikakve „pomoći“ duhova i ostalih neobjašnjivih fenomena, no ovi paranormalni događaji nisu počeli samom izgradnjom kažnjeničkog kompleksa. Mnogo prije nego je Alcatraz udomio svoje prve zatvorenika, bio je poznat među Indijancima kao mjesto kojeg su se klonili, vjerujući da se na njemu nalaze zli dusi.

Priče o neobičnim događanjima s otoka danas su dobro poznate i općeprihvaćene iako nikad znanstveno utvrđene, što je Alcatrazu donijelo nov i prikladan naziv među ljudima – Hellcatraz. Kako su očevici brojni, a mjesto vječno aktivno-lako se uvjeriti da ovo nisu priče za laku noć, nekakva energija vlada tim područjem, bilo izazvana samim umom promatrača kao neka vrsta autosugestije ili joj je izvor u onoj drugoj strani postojanja.

Većina teenagera smatra kako je zabavno noću hodati groljem. Osim jeze i straha o pokoje sjenke, moguće je da vas nešto doprati kući. Nešto slično se dogodilo jednoj engleskoj teenagerki. Njeno ime nije navedno, pa ću joj dati ime Ema.

Prije 30-ak godina, Ema i njezini prijatelji odlučili su narušiti mir i spokoj obližnjeg groblja. No, groblje nije mirno i spokojno reagiralo na taj vandalizam.

Jeza u njenom domu je započela tek par dana poslije. Prvi znak da nešto ne valja bilo je kad se probudila usred noći, a prikaza starice je sjedila na stolici kraj njenog kreveta. prema njezinim pričama, nije se radilo o polupraznom entitetu, već o jasnom liku. U tom trenutku nije osjetila da joj starica želi nauditi. Ujutro kad se probudila, na to je gledala kao na čudan san.

 No njen čudan san se pokazao kao nešto više od sna. Starica se počela ponovno javljati, ponekad čak i po danu. Ponekad ju jel lik starice pratio po kući lebdeći iznad tla, samo ju promatraju, ne predstavljajući nikakvu prijetnju. Bar ne u početku.

Jednog dana dok je spremala čaj, nevidljiva sila joj je u ruci “zavrnula” posudu u kojoj je bila pripremljena vruća voda, s namjerom da ju polije vrućom vodom. Kada s pojavaljivanja starice postala opasna, Ema je rekla majci što se događa. Nevjerica njene majke ubrzo je nestala kad je vidjela staricu kako hoda po kući. Pratila ju je do sobe u kojoj je starica nestala, ali ne zadugo. Kada je Emina majka usisavala kući nevidljiva sila joj je otela usisavač iz ruku, ponekad bi gurala vrata u suprotom smjeru kad bi ih netko pokušao zatovoriti ili otvoriti.

Maltretiranje je postajalo sve intezivnije. Od neobjašnjivih zvukova preko predmeta koji su se na očigled sami pomicali do događaji koji je prelio čašu. Dok je jednog dana sjedila sa ocem, Ema je odjednom upala u stanje transa te počela pričati o nekom drugom životu kao kćer francuskog doktora iz 19. stoljeća. Nakon tog bizarnog događaja Ema je dobila i neke neobjašanjive psihičke moći - savijala je vilicu kad bi ju dodirnula.

Nikakve istrage nisu uspjele otkriti što se događalo u tom domu. Ubrzo se Emina obitelj iselila.

Iz puke znatiželje, Ema se jednom vratila u svoj prazni dom. Stražnja vrata bila su razvaljena, te je otuda ušla. Podignula je telefon koji je ležao na podu, a onda ju je nešto zgrabilo za vrat. Hladni, nevidljivi prsti su je gušili. Nekako se oslobodila i pobjegla je, a takva znatiželja joj se nikada nije više vratila.

Zato dragi moji čitatelji, ne narušavajte miri spokoj groblja noću. Pustite mrtve da počivaju u miru…..

Većina ljudi su čuli za duhove, znaju da se vraćaju među žive, u naš svijet. Mnogi duhovi obilaze kuću u kojoj su ubijene ili u kojoj su proveli cijeli život pa umrli. Povratak duhova u naš svijet može biti iz nezadovoljstva koje se najviše javlja zbog nepropisane sahrane. Isto tako, mnogim ubojicama, njihova svijet „projektira“ sliku žrtve, ali dnevnik govori upravo suprotno.

Detektiv Jack Flint 3 je godine radio na slučaju zlouporabe maloljetnika u pornografske svrhe, zajedno sa svojim kolegom. Jack je izigravao nasilnog i grubog detektiva, a njegov kolega glumio je tipa blage naravi, koji će razgovorom pokušati iznuditi priznanje.

Jedne noći upali su u bar homoseksualaca da bi izvršili raciju. Naišli su na improviziranu kino dvoranu u kojoj su prikazivali filmove seksualnih odnosa maloljetnika s odraslima. Nakon ulaska detektiva svi su se razbježali osim jednog momka koji je radio za kino-projektorom i tvrdio je da je student koji je honorarno radi za zaradu.
         
Flint mu nije povjerovao te su ga priveli u stanicu. Mladić nije htio priznati da se on bavi poslom zlouporabe maloljetnika u pornografske svrhe, te mu je u nasilničkom ispitivanju Flint slomio donju vilicu, a zatim su ga odnijeliu ćeliju. Došlo je do unutarnjeg krvarenja i mladić je preko umro. Flintu je ujutro odmah oduzeta značka, a kolega mu je kao pasivni „pomagač“ bio suspendiran na duže vrijeme. Od tada Flintov život se pretvorio u pakao. Izgubio je pravo na mirovinu i bilo kakvu naknadu, a žena i djeca su ga ostavili.

Susjedi su se bunili da ih je u nići budio strašnim krikovima. Postao je sklon alkoholu, te je doživio prometnu nesreću u kojoj mu je donja vilica otkazala, imao je frakturu lubanje te mu je na lijevoj strani glave više nikada nije izrasla kosa. Od nesreće je imao tragove šivanja po licu. Nekoliko mjeseci nakon nesreće pronađen je u svom stanu mrtav, s dnevnikom na stolu.

Evo nekih dijelova dnevnika:
„Ubio sam mladića, prekinuo cvijet mladosti. Ja sam nitko, ja sam ništa…. Ne znam ni sam šta sam. Vidio sam ga sinoć, vidio sam ga u snu, vidio sam to unakaženo mlado lice koje sam nedužno izbrisao sa ovoga svijeta….“
„sinoć me je probudio, osjetio sam hladne dodire po licu, nakon toga hladne šake. Otvorio sam oči, njegov lik je tu, pred mojim očima nekoliko centimetara od mojih očiju. Smije mi se u lice, smije mi se taj lik, ta vilica koju sam slomio, njegova krv kaplje po meni…“
„Jutros kad sam se brijao, to nisam bio ja…vidio sam njegov lik u ogledalu pored sebe. Onako iznakažen je stajao kraj mene, smijao se. Okrenuo se da vidim da li je stvarno tu. Vidio sam krvave zidove, njega nije bilo…“
„upravo sam došao iz bolnice, ja sam zlo, ne ličim ni na što, ni sam vrag me ovakvog neće primiti, mada je pakao jedino mjesto na koje mogu otići. Udario sam u drvo…Kako? Ja nisam vidio ulice, kuće, cvijeće i drveće, vido sam tamu, krv ma svojim rukama, krv u autu, krv svuda oko mene i njego lik pred mojim očima koji mi se glasno smijao i odveo me u propast, ovaj put u propast, a odvest će me i u smrt. Tako vidim i sada, dok ovo pišem oko mene je tama, po mojim rukama krv, krv svuda i njegov, sada već neizostavni lik..“
„sa mnom je gotovo, odlazim dovraga, odlazim jer ne mogu više izdržati, ne mogu više podnijeti. Ne mogu izdržati ovu tamu ovo ništavilo u koje sam samog sebe otjerao, moje zadnje trenutke učinio ništavnim, odoh u smrt, odoh u pakao ako me i vrag ovakvog prihvati…“

Anneliese Michel je bila mlada djevojka koja je živjela sa svojom obitelji u Njemačkom. Anneliese Michel je odrasla u katoličkoj radničkoj obitelji. Bila je posve obična djevojka koja se preselila u veći grad kada je dobila stipendiju. Nedugo nakon što je krenula na fakultet, Anneliese  se počela ponašati čudno, bolje rečeno ponašanje joj je nalikovalo onima koji su opsjednuti.
Potresena Anneliese potražila je medicinsku pomoć. Ona jeimala napadaje tipične za epilepsiju, a doktori su bili uvjereni da se radi o tome. No lijekovi koje je dobila nisu davali nikakvog rezultata. Anneliese je potražila savjet svećenika, koji je bio uvjeren da ju je opsjela zla sila.

 Vrijeme je prolazilo, a napadaji nisu prošli, bilo je jasno kako se egzorcizam mora izvršiti. Anneliese je odobrila i egzorcizam je započeo na „dan vještica“. Trajalo je nekoliko mjeseci i naravno uzelo je danak na Anneliese i njenoj obitelji. Anneliese je često bila nasilna, često se ranjavala, napadala je članove obitelji, jela kukce, verbalno vrijeđala i uništavala religijske simbole.
Egzorcizam su izveli dva svećenika Arnold Renz i Franz Alt po nalogu biskupa Josefa Stangl. Pri kraju egzorcizma, koji je trajao više od deset mjeseci, Anneliese se protivila uzimanju hrane. 1. srpnja 1976. Anneliese je umrla od posljedica egzorcizma. Kada je umrla imala je sam o31 kilogram. Sud  je zbog „nemarnog ubojstva zbog izostavljene medicinske pomoći, roditelje i dvojicu svećenika osudio na šest mjeseci zatvora, a kazna je uslovno izostavljena.

Point Pleasant nalazi se u zapadnom dijelu savezne američke države Virginie. Ima negdje oko 5000 stanovnika. Njegovi stanovnici su srdačni i mirni ljudi, a odjednom je postao poprište paranormalnih događanja, što se kasnije pretvorilo u čitavu seriju bizarnih morbidnih priča.

Prva paranormalna pojava u Point Pleasantu prijavljena je 1966. godine, iako mnogi smatraju da je sve počelo nekoliko godina prije. Nekolicina ljudi, koja se je vozila prema Point Pleasantu, primjetila je da im se za auto “nešto” zakvačilo. To nešto bilo je dosta veliko i imalo je crvene svjetleće oči. Nesretna skupina je ubrzala do grada i sve prijavili policiji. 

Ništa nije poduzeto, niti se što doznalo osim činjenice da je u godinu dana nakon navedenog događaja zabilježeno još 200 takvih pojava istog bića, a još su se usput ponekad pojavljivali osakaćeni psi i mačke te mnogo drugih bizarnih događaja. 

Biće je dobilo nadimak Mothmann, a što je bio uzrok davanja baš tog nadimka nije poznato. Mothman se je pojavljivao kao lud, a njegov vrhunac i kraj zbio se 15. prosinca 1967. godine kada je pod “utjecajem paranormalnog” srušio gradski most, pri čemu je poginulo 46 osoba.

Što se je stvarno događalo u Point Pleasantu vjerojatno nikad nećemo saznati. Jedino što se je tijekom godina istraživanja ponudilo kao moguće objašnjenje je da je Mothmann, proizašao iz genetskih modifikacija i eksperimenata koje je obavljala CIA. Što se je zapravo tamo događalo, najbolje je da sami prosudite….