Archive for the ‘PROKLETSTVA’ Category

24
Aug

DIJAMANT HOPE

   Posted by: admin Tags: , , , , ,

Kao i „kobna lubanja“ priča o dijamantu Hope govori o tome kako kristali imaju moć upijanja ljudskih osjećaja.

Louis XIV. Kupio je dijamant 1668. godine od francuskog trgovca Jean – Baptistaea Taverniera, za kojega se vjeruje da ga je ukrao iz oka nekog idola u indijskom hramu. Tavernier je zatim bankrotirao i otplovio u Indiju ne bi li povratio bogatstvo, ali je na putu umro.

Kralj ej dao oblikovati dijamant u obliku srca, a nosila ga je Mme.de Montespan, kraljeva ljubavnica koja je bila upletena i u zloglasnu „aferu s otrovima“, u kojoj su razne gatare pribavljale otrov za ubijanje neželjenih muževa. Bila je upletena crna magija, a opat Guilborg sudjelovao je u crnim misama u kojima su se novorođenčad prinosila kao žrtve, pritom golo tijelo Mme.de Montespan služilo kao oltar. Skandal je ušutkan, ali Mme.de Montepan pala je u nemilost, a gatarama je tajno suđeno u chambre ardente („komori sa svijećama“) te su poslije spaljene. I tako se čini da je, poslije Taverniera, Mme.de Montespan koj je „francuski plavi“ kako su zvali dijamant, donio nesreću.

Stotinu godina poslije, kralj Louis XVI. dao je dijamant svojoj ženi, kraljici Mariji Antoaneti, zbog upletenosti u skandal sa dijamantnom ogrlicom izgubila je vjerodostojnost kod stanovništva, pa je to bio jedan od neizravnih povoda za francusku revoluciju, u kojoj je ostala bez glave. Princezu de Lamballe, kojoj je Marija Antoaneta  posudila dijamant, ubila je svjetina.

Dijamant se ponovo pojavio u Londonu, ali znatno smanjen – s izvornih 112,5 karata (22,5 grama) na 44,5 karata- manje od prvotne težine. Kupio ga je 1830. godine londonski bankar, Henry Thomas Hope, za 1800 funti i otada je poznat kao dijamant Hope. Koliko nam je poznato, Hopeu dijamant nije naškodio, a ni bilo kome iz njegove obitelji sve dok nije završio u rakama pjevačice Mary Yohe, koja se udala za Francisa Hopea. Njih su mučili bračni problemi i žena ga je proklela da će dijamant donijeti zlu sreću svakome tko ga bude imao. Umrla je u siromaštvu i za to je okrivljavala dijamant.

Lord Francis ga je, opterećen velikim financijskim teškoćama, početkom 20. stoljeća prodao francuskom burzovnom  mešetaru Jacquesu Colotu koji je poludio i ubio se, ali ne prije nego što je dijamant prodao ruskom princu Kanitovskom, koji ga je posudio francuskoj glumici, a onda je ustrijelio iz svoje lože prve večeri kad ga je nosila. Njega su zaklali revolucionari.

Kupio ga je grči draguljar Simon Mantharides i poslije pao u provaliju. Turski sultan Abdul Hamid poznat kao „Abdul ukleti“, kupio ga je 1908. godine, a 1909. godine bio je svrgnut, te je poludi. Sljedeći vlasnik, Habib Bey, utopio se.

Dijamant je zatim preko francuskog draguljara Pierra Cartiera otišao u Ameriku, Edwardu Bealeu Macleanu, vlasniku „Wahington Posta“. Nedugo potom umrla mu je majka, a zatim i dvije sluškinje. Njegov 10-godišnji sin Viorn, koji je uvijek bio strogo čuvan, jednog je dana pobjegao čuvarima, istrčao pred kuću i poginuo pred kotačima automobila. Maclean se rastao od svoje žene Evalyn, upleo se u poznati skandal Teapot Dome i završio kao psihotični alkoholičar. Evalyn je zadržala dijamant i često ga nosila, odbijajući priče o njegovoj zlokobnosti. Ali, kad joj se kći 1946. godine ubila tabletama za spavanje, svi su se sjetili da je na dan vjenčanja nosila dijamant.

Nakon što je Evalyn Maclean umrla 1947. godine, sv je njezine dragulje kupio newyorški draguljar Harry Winston, navodno za milijun dolara.  Izložio je dijamant u New Yorku, ali ga je an kraju odlučio darovati Institutu Smithsonian, a to što ga je poslao običnom poštom pokazuje da ga nije brinula „ukletost“ dijamanta. Paket je danas izložen zajedno sa dijamantom. Kada je 1965. godine testira ultraljubičastim svjetlom u laboratoriju DeBeers u Johanesburgu nastavio je žariti poput užarena ugljena na nekoliko minuta testiranja, što je jedinstven fenomen među dijamantima.

Skeptici prokletstvo dijamanta Hope, kao i prokletstvo Tutankamonove grobnice, smatraju mitom i ističu da mnoge vlasnike nije zadesila nikakva nesreća. I dok je u ovom slučaju skeptičnost možda opravdana, bilo bi preuranjeno odbaciti pojam prokletstva kao praznovjericu.

Pokojni T.C. Lethbridge bio je uvjeren da tragedije i neugodni događaji mogu ostaviti „otisak“ na mjestima na kojima su se dogodili. Tu teoriju je prvi iznio sir Oliver Lodge početkom 20.stoljeća. On je smatrao da se neka tzv. proganjanja mogu protumačiti kao „snimke“.  Takve snimke on je nazvao ghoul (lešinar ili demon) – pod njima je razumijevao neugodne osjećaje koje neka mjesta izazivaju.

Kad mu je bilo 18 godina, šetao se sa majkom po Velikoj šumi blizu Wokinghama kad ih je iznenada obuzela golema tjeskoba. Poslije su doznali da je blizu mjesta gdje su tada bili ležalo truplo čovjeka koji se ubio. Lethbridge je vjerovao da je tjeskoba tog čovjeka nekako „snimljena“ u okolini. 40 godina poslije, on i njegova žena Mina otišli su sakupljati morsku travu na obližnjoj plaži, Lethbridge je opet osjetio „plašt“ tjeskobe kao da je zakoračio u maglu. Ubrzo je Mina rekla: „Ne mogu podnije više ovo mjesto!“ pa su otišli.

Sljedećeg vikenda su ponovili izlet. Ponovno je osjetio isti „plašt tjeskobe“. Ovaj put Mina je otišla na vrh neke stijene kako bi crtala, a onda iznenada je osjetila neugodan osjećaj da je netko potiče da skoči sa stijene.

Poslije je Lethbridge otkrio da je neki muškarac nedugo prije skočio s te stijene i ubio se. Zaključio je da je opet to bio razlog tjeskobi, jad tog čovjeka nekako je bio „snimljen“ na električnom polju vode. Minu na skok nije poticao „duh“ samoubojice, nego je reagirala na njegov vlastiti poriv da skoči. Taj pojam „snimke“ temelj je teorije psihometrije.

Vidovnjaci vjeruju da kristali veliku sposobnost upijanja, odatle popularnost kristalnih kugli koje se drže zamotane u crni baršun koji ih štiti od svjetlosti i topline.

Ako Lethbridge ima pravo i ako je prokletstvo slamo neka vrsta negativne  snimke, to bi onda objasnilo zašto utječe na neke ljude a na neke ne.

29
May

PROKLETSTVO LOKRUMA

   Posted by: admin Tags: , ,

U sjeni dva mnogo poznatija prokletstva -  Tutankamonova prokletstva i prokletstva dijamanta Hope -  danas živi jedna stara legenda koja se već desetljećima prepričava u gradovima Sredozemlja. Ona je vezana za jedan od najljepših hrvatskih otoka – LOKRUM.
Lokrum se nalazi u priobalnim vodama Dubrovnika. Istina je da je Lokrum, sa svojom rajskom florom i faunom, bio privlačan mnogim europskim osvajačima, nikome nije donio sreću. Od polovice 19. stoljeća  pa sve do kraja Prvog svjetskog rata, dubrovački otok bio je u sastavu Austro-ugarske monarhije i pretvoren u ljetni rezidencijalni posjed bečke carske porodice. U njegovim živopisnim morskim lagunama i prekrasnim dardinima, uživali su najugledniji austro-ugarski prinčevi, plemići dvorjani, a povremeno su u njegovoj prirodnoj i klimatskoj rajskoj raskoši uživali i sami članovi carske porodice Habsburgovaca.  Tako je Lokrum bio svjedokom njihovih radosti, ljubavnih strasti i romanci, ali i njihovih tragedija.
Otto Fridrich Willhelm (1845-1886), poznatiji kao Ludwig II, kralj i ljubavnik utjecajne Elizabete Bavarske, majke austrijskog nadvojvode i prijestolonasljednika Rudolfa, boravio je na dubrovačkom otoku kao zaručnik Elizabetine sestre. Vrativši se kući saznao je da ga je Bavarski ministarski savjet proglasio ludim i svrgao s prijestolja. Nekoliko dana kasnije nađen je mrtav u jezeru kraj svog imanja. U travnju, 1864. godine sa Lokruma, na koje je boravio sa svojom lijepom suprugom Charlotom, na daleki put u Meksiko zaplovio je brat cara Franje Josifa I, nadvojvoda Maksimilijan, koji će tamo, proglasivši se za meksičkog cara, biti uhapšen, zlostavljan, osuđen an smrt i strijeljan. Charlota će se još jednom vratiti na Lokrum, ali će tamo doživjeti brodolom i jedva ostati živa.

Ipak, njen kraj bit će tragičan: umrijet će pomraćena uma u Maksimilijanovom glasovitom dvorcu Miramare nedaleko Trsta. Novi vlasnik Lokruma postat će prijestolonasljednik Rudolf, jedinac Franca Josifa I i Elizabete Bavarske, koji je na dubrovačkom otoku proveo svoj medeni mjesec sa zaručnicom Stefanijom.
Stari dubrovački kroničari kažu da se „zemlja zatresla, a more uznemirilo“ kada su se Rudolf i Stefanija prvi puta iskrcali na pješčanu lokrumsku obalu. Bio je to, kažu Dubrovčani, predznak skore Rudolfove tragedije. Pucnji u Sarajevu i zaista, 29. siječnja 1889. godine u dvorcu Majerling odigrat će se tragedija koja će mnogo kasnije postati temom mnogih dokumentarnih emisija, romana, tv-serijala i filmova.
Opijen pomućenim strastima i ljubomorom, austrijski prijestolonasljednik će na krevetu prekrivenom mirišljavim ružama, ubiti svoju ljubavnicu, 17-godišnju baronesu Maruju von Veceru, prekrasnu živahnu kćerku ugarskog plemića Albina fon Vecere, a nakon toga pucat će sebi u slijepoočnicu i tako okončati svoj kratki ali uzbudljivi život.
Konačno, legende kažu da su se 1914. godine spremali ljeto provesti na Lokrumu i austrougarski prijestolonasljednik Franjo Franc Ferdinand i njegova lijepa žena Sofija Hohenberg. No, prije odlaska na dubrovački otok, oni su posjetili Sarajevo gdje su 28. lipnja brutalno ubijeni u atentatu, koji je na njih izvršila grupa zavjerenika sa Gavrilom Principom an čelu. Ta tragedija izazvala je u Europi pravu katastrofu. Ona je, kako je poznato, bila neposredni povod i uvod u Prvi svjetski rat u kome su pala – tri carstva – austrougarsko, tursko i rusko. Bilo kako bilo, legenda o „prokletstvu otoka Lokrum“ još uvijek traje, čekajući darovite pisce i filmske scenariste, koje će od prastarih kronika i narodnih kazivanja načiniti priču za sva vremena…

Misteriozna umiranja i nesreće, koje su pratile otvaranje Tutankamonove grobnice, dali su povoda novinarima i piscima da stvore jednu vrstu legende o faraonskom prokletstvu.

Tek u novije vrijeme znanstvenicima je pošlo za rukom da uđu u trag zagonetnoj smrti iz faraonske grobnice. Bakteriolozi  su na mumiji Tutankamona otkrili spore mikroskopski malih gljivica. Ti su se mikrobi razvili tijekom tisuća godina u grobnim komorama, a istraživači su ih onda pri otvaranju grobnice udisali u velikim količinama. Kao i u svim kompliciranim eksperimentima, gljivične spore nalazile su utočište u plućima člancima čuvene arheološke ekspedicije, gdje su postepeno izlučivale smrtonosne otrove i ubijale ih.

Malo je vjerojatno da su faraoni u svoja posljednja počivališta svjesno ostavljali mikroskopsku ubilačku zamku. No, pitanje glasi: kako su egipćani u ono vrijeme mogli znati da postoje toliko sićušni izazivači bolesti. O njihovim neobičnim karakteristikama i njihovom izlučivanju smrtonosnih otrova  bakteriolozi su nešto više saznali zahvaljujući najmodernijoj medicinskoj tehnici.

26
May

ISPUNI UGOVOR S VRAGOM

   Posted by: admin

Prokletstvo obitelji Brandhauser počinje još u 19. stoljeću. Jedan od članova obitelji je, navodno, potpisao ugovor s vragom. No njegovi nasljednici dalje nisu potpisivali ugovor, stoga ih vrag već nekoliko desetljeća podsjeća na dug koji imaju prema njemu.

Obitelj tada to nije uzimala zaozbiljno. No, Karlo Brandhauser, na svoj rođendan  1995. godine je dobio poruku od vraga. Poruka je bila napisana crvenom tintom, no kasnije se ustanovilo da je to bila krv. Poruka je sadržavala riječi napisane na latinskom:”Ispuni svoj ugovor s vragom!. Poruka u obliku papirnatog svitka, bila je stavljena u malu trubu, slučnu vražjem kopitu. Karlo je smatrao da se netko šalio s njim. Na to se zaboravilo.

Dva tjedna kasnije, njegova kćer je dobila isti taj “poklon”, a zatim i njena kćer. Obitelj je shvatila da je stvar postala vrlo ozbiljna. Nakon mjeseca dana otkrili su dnevik Kornela Brandhausera. Na jednom mjestu u dnevniku je pisalo: “Danas sam potpisao ugovor, koji će odrediti sudbinu roda Brandhausera idućih desetljeća. Nadam se da će to moji potomci, a i svi daljnji njihovi potomci znati cijeniti.”

Ono što najviše začuđuje je provedena analiza svitaka. Utvrđeno je da je upotrebljeni papira star oko 150 godina, a poruke su doista napisane krvlju. Obitelj Brandhauser trenutno čeka što će se dalje događati…..

20
May

UKLETI DVORAC GLAMIS

   Posted by: admin Tags:

Dvorac Glamis nalazi se u Škotskoj. Na prvi pogled izgleda kao dvorac iz bajki. Danas je turistička atrakcija, no vrijeme ima svoju priču, priču koja je jezovita.

Za razliku od ostalih dvoraca koje opsjedaju duhovi, priča o dvorucu Glamis još je sočnija. Stoljećima je među svojim zidinama uspio sačuvati strašnu tajnu, koja ni dan danas nije otkrivena. Tajna nema veze sa krvavom mrljom koje se ne da isprati čak ni dan danas, niti sa činjenicom da je Lady Glamis spaljena kao vještica. Tajna koju Glamis čuva leži u rješenju nekoliko grotesknih slagalica bizarnih događaja. 

Brojeći prozore s vanjske strane dvorca i unutarnje nailazimo na prvu misteriju - izvana ih je za 2 više - što upućuje na to d se negdje nalazi tajna odaja. O noj se nagađa već punih 600 godina. Navodno su sluge čule da je kralj James 5. nekoga tamo zatvorio. Čule su zvukove koji su dopirali iz zidova. Vjeruje se da je tamo bilo deformirano dijete, rezultat neprekidnog križanja u rođaka u obitelji.

 

1486. godine obitelj Ogilvies je tražila zaštitu od obitelji Glamis. Ogilvies su odveli u jednu prostoriju i tamo ih držali više od mjesec dana bez hrane i vode. Kad su otvorili prostoriju samo je jedan član te obitelji bio živ. Naime, da bi preživio pojeo je svoju obitelj. Da nije možda to ta tajna odaja?

U 17. stoljeću, crnog roba su skinuli i lovili ga lovačkim psima. Psi su ga rastrgali, dok su dame uživale u “igri”. Njego duh trči dvorcem i vršti. Nekako u isto vrijeme mlada je sluškinja slučajno otkrila tajnu odaju, a ono što je vidjela natjeralo ju je da vrišteći ode iz dvorca. No, dva radnika su je sustigla, te su joj iščupali jezik. Pokušala je ponovno pobjeći ali su je opet uhvatili te su je onda ubili. Njen duh luta po dvorcu Glamis.

1904. godine. 13. Earl od Strathmorea, rekao je svome prijatelju: “Kad bi samo zano prirodu ove strašne tajne, kleknuo bi na koljena zahvaljujući Bogu što nema veze s tobom.” A kada ga je kćer upitala za tajnu, rekao joj je da nijedna žena ne smije znati tu tajnu. 

Pitanje i dalje ostaje -  o kojoj se groznoj tajni radi? Kakva je to tajna koja stoljećima uspijeva ostati tajnom, a ipak zgražati sve one koji su upućeni u samu priču????