U sjeni dva mnogo poznatija prokletstva -  Tutankamonova prokletstva i prokletstva dijamanta Hope -  danas živi jedna stara legenda koja se već desetljećima prepričava u gradovima Sredozemlja. Ona je vezana za jedan od najljepših hrvatskih otoka – LOKRUM.
Lokrum se nalazi u priobalnim vodama Dubrovnika. Istina je da je Lokrum, sa svojom rajskom florom i faunom, bio privlačan mnogim europskim osvajačima, nikome nije donio sreću. Od polovice 19. stoljeća  pa sve do kraja Prvog svjetskog rata, dubrovački otok bio je u sastavu Austro-ugarske monarhije i pretvoren u ljetni rezidencijalni posjed bečke carske porodice. U njegovim živopisnim morskim lagunama i prekrasnim dardinima, uživali su najugledniji austro-ugarski prinčevi, plemići dvorjani, a povremeno su u njegovoj prirodnoj i klimatskoj rajskoj raskoši uživali i sami članovi carske porodice Habsburgovaca.  Tako je Lokrum bio svjedokom njihovih radosti, ljubavnih strasti i romanci, ali i njihovih tragedija.
Otto Fridrich Willhelm (1845-1886), poznatiji kao Ludwig II, kralj i ljubavnik utjecajne Elizabete Bavarske, majke austrijskog nadvojvode i prijestolonasljednika Rudolfa, boravio je na dubrovačkom otoku kao zaručnik Elizabetine sestre. Vrativši se kući saznao je da ga je Bavarski ministarski savjet proglasio ludim i svrgao s prijestolja. Nekoliko dana kasnije nađen je mrtav u jezeru kraj svog imanja. U travnju, 1864. godine sa Lokruma, na koje je boravio sa svojom lijepom suprugom Charlotom, na daleki put u Meksiko zaplovio je brat cara Franje Josifa I, nadvojvoda Maksimilijan, koji će tamo, proglasivši se za meksičkog cara, biti uhapšen, zlostavljan, osuđen an smrt i strijeljan. Charlota će se još jednom vratiti na Lokrum, ali će tamo doživjeti brodolom i jedva ostati živa.

Ipak, njen kraj bit će tragičan: umrijet će pomraćena uma u Maksimilijanovom glasovitom dvorcu Miramare nedaleko Trsta. Novi vlasnik Lokruma postat će prijestolonasljednik Rudolf, jedinac Franca Josifa I i Elizabete Bavarske, koji je na dubrovačkom otoku proveo svoj medeni mjesec sa zaručnicom Stefanijom.
Stari dubrovački kroničari kažu da se „zemlja zatresla, a more uznemirilo“ kada su se Rudolf i Stefanija prvi puta iskrcali na pješčanu lokrumsku obalu. Bio je to, kažu Dubrovčani, predznak skore Rudolfove tragedije. Pucnji u Sarajevu i zaista, 29. siječnja 1889. godine u dvorcu Majerling odigrat će se tragedija koja će mnogo kasnije postati temom mnogih dokumentarnih emisija, romana, tv-serijala i filmova.
Opijen pomućenim strastima i ljubomorom, austrijski prijestolonasljednik će na krevetu prekrivenom mirišljavim ružama, ubiti svoju ljubavnicu, 17-godišnju baronesu Maruju von Veceru, prekrasnu živahnu kćerku ugarskog plemića Albina fon Vecere, a nakon toga pucat će sebi u slijepoočnicu i tako okončati svoj kratki ali uzbudljivi život.
Konačno, legende kažu da su se 1914. godine spremali ljeto provesti na Lokrumu i austrougarski prijestolonasljednik Franjo Franc Ferdinand i njegova lijepa žena Sofija Hohenberg. No, prije odlaska na dubrovački otok, oni su posjetili Sarajevo gdje su 28. lipnja brutalno ubijeni u atentatu, koji je na njih izvršila grupa zavjerenika sa Gavrilom Principom an čelu. Ta tragedija izazvala je u Europi pravu katastrofu. Ona je, kako je poznato, bila neposredni povod i uvod u Prvi svjetski rat u kome su pala – tri carstva – austrougarsko, tursko i rusko. Bilo kako bilo, legenda o „prokletstvu otoka Lokrum“ još uvijek traje, čekajući darovite pisce i filmske scenariste, koje će od prastarih kronika i narodnih kazivanja načiniti priču za sva vremena…

Misteriozna umiranja i nesreće, koje su pratile otvaranje Tutankamonove grobnice, dali su povoda novinarima i piscima da stvore jednu vrstu legende o faraonskom prokletstvu.

Tek u novije vrijeme znanstvenicima je pošlo za rukom da uđu u trag zagonetnoj smrti iz faraonske grobnice. Bakteriolozi  su na mumiji Tutankamona otkrili spore mikroskopski malih gljivica. Ti su se mikrobi razvili tijekom tisuća godina u grobnim komorama, a istraživači su ih onda pri otvaranju grobnice udisali u velikim količinama. Kao i u svim kompliciranim eksperimentima, gljivične spore nalazile su utočište u plućima člancima čuvene arheološke ekspedicije, gdje su postepeno izlučivale smrtonosne otrove i ubijale ih.

Malo je vjerojatno da su faraoni u svoja posljednja počivališta svjesno ostavljali mikroskopsku ubilačku zamku. No, pitanje glasi: kako su egipćani u ono vrijeme mogli znati da postoje toliko sićušni izazivači bolesti. O njihovim neobičnim karakteristikama i njihovom izlučivanju smrtonosnih otrova  bakteriolozi su nešto više saznali zahvaljujući najmodernijoj medicinskoj tehnici.

Prokletstvo obitelji Brandhauser počinje još u 19. stoljeću. Jedan od članova obitelji je, navodno, potpisao ugovor s vragom. No njegovi nasljednici dalje nisu potpisivali ugovor, stoga ih vrag već nekoliko desetljeća podsjeća na dug koji imaju prema njemu.

Obitelj tada to nije uzimala zaozbiljno. No, Karlo Brandhauser, na svoj rođendan  1995. godine je dobio poruku od vraga. Poruka je bila napisana crvenom tintom, no kasnije se ustanovilo da je to bila krv. Poruka je sadržavala riječi napisane na latinskom:”Ispuni svoj ugovor s vragom!. Poruka u obliku papirnatog svitka, bila je stavljena u malu trubu, slučnu vražjem kopitu. Karlo je smatrao da se netko šalio s njim. Na to se zaboravilo.

Dva tjedna kasnije, njegova kćer je dobila isti taj “poklon”, a zatim i njena kćer. Obitelj je shvatila da je stvar postala vrlo ozbiljna. Nakon mjeseca dana otkrili su dnevik Kornela Brandhausera. Na jednom mjestu u dnevniku je pisalo: “Danas sam potpisao ugovor, koji će odrediti sudbinu roda Brandhausera idućih desetljeća. Nadam se da će to moji potomci, a i svi daljnji njihovi potomci znati cijeniti.”

Ono što najviše začuđuje je provedena analiza svitaka. Utvrđeno je da je upotrebljeni papira star oko 150 godina, a poruke su doista napisane krvlju. Obitelj Brandhauser trenutno čeka što će se dalje događati…..

Dvorac Glamis nalazi se u Škotskoj. Na prvi pogled izgleda kao dvorac iz bajki. Danas je turistička atrakcija, no vrijeme ima svoju priču, priču koja je jezovita.

Za razliku od ostalih dvoraca koje opsjedaju duhovi, priča o dvorucu Glamis još je sočnija. Stoljećima je među svojim zidinama uspio sačuvati strašnu tajnu, koja ni dan danas nije otkrivena. Tajna nema veze sa krvavom mrljom koje se ne da isprati čak ni dan danas, niti sa činjenicom da je Lady Glamis spaljena kao vještica. Tajna koju Glamis čuva leži u rješenju nekoliko grotesknih slagalica bizarnih događaja. 

Brojeći prozore s vanjske strane dvorca i unutarnje nailazimo na prvu misteriju - izvana ih je za 2 više - što upućuje na to d se negdje nalazi tajna odaja. O noj se nagađa već punih 600 godina. Navodno su sluge čule da je kralj James 5. nekoga tamo zatvorio. Čule su zvukove koji su dopirali iz zidova. Vjeruje se da je tamo bilo deformirano dijete, rezultat neprekidnog križanja u rođaka u obitelji.

1486. godine obitelj Ogilvies je tražila zaštitu od obitelji Glamis. Ogilvies su odveli u jednu prostoriju i tamo ih držali više od mjesec dana bez hrane i vode. Kad su otvorili prostoriju samo je jedan član te obitelji bio živ. Naime, da bi preživio pojeo je svoju obitelj. Da nije možda to ta tajna odaja?

U 17. stoljeću, crnog roba su skinuli i lovili ga lovačkim psima. Psi su ga rastrgali, dok su dame uživale u “igri”. Njego duh trči dvorcem i vršti. Nekako u isto vrijeme mlada je sluškinja slučajno otkrila tajnu odaju, a ono što je vidjela natjeralo ju je da vrišteći ode iz dvorca. No, dva radnika su je sustigla, te su joj iščupali jezik. Pokušala je ponovno pobjeći ali su je opet uhvatili te su je onda ubili. Njen duh luta po dvorcu Glamis.

1904. godine. 13. Earl od Strathmorea, rekao je svome prijatelju: “Kad bi samo zano prirodu ove strašne tajne, kleknuo bi na koljena zahvaljujući Bogu što nema veze s tobom.” A kada ga je kćer upitala za tajnu, rekao joj je da nijedna žena ne smije znati tu tajnu. 

Pitanje i dalje ostaje -  o kojoj se groznoj tajni radi? Kakva je to tajna koja stoljećima uspijeva ostati tajnom, a ipak zgražati sve one koji su upućeni u samu priču????