Grupa mladih skijaša krenula je početkom veljače 1959. godine na planinu Kholat syakhl na sjevernom dijelu uralskog lanca. Kholat Syakhl na jeziku Mansi naroda  znači „Planina smrti“.

Vođa skupine, iskusni Igor Dyatlov na naizgled bezopasni izlet vodio je devetero studenata uralskog politehničkog fakulteta. Ipak, nešto manje od mjesec dana kasnije pronađena su njihova smrznuta tijela, razbacana po snježnoj padini u obližnjoj šumi. Iako je većina umrla od strašne hladnoće, pedeset godina nakon tragičnog događaja nitko ne zna što je grupu natjeralo da pobjegne iz kampa i potraži utočište u obližnjoj šumi. Većina poginulih bila je vrlo slabo odjevena, bez obuće i toliko potrebne tople odjeće. Preživio je jedan član skupine, koji ih je napustio nekoliko dana prije njihova misterioznog nestanka.

Kada su 26. veljače, članovi službe za spašavanja pronašli kamp nestale skupine, zatekli su poderane šatore, razbacanu opremu i osobne stvari nestalih skijaša, ali ne i devetero mladih. Istražitelji su utvrdili da su šatori bili izrezani iznutra, te su pronašli tragove bosih stopala u metar dubokom snijegu. Identificirani su samo tragovi članova skupine, bez nepoznatih otisaka, pa je isključena prisutnost trećih otisaka.

Prva tijela nađena su na rubu šume, kojih petstotinjak metara od napuštenog kampa. Georgy Krivonischenko, star 24 godine i 21-godišnji Yury Doroshenko bili su smrznuti, odjeveni samo u donje rublje i bez obuće. Blizu tijela nađeni su ostaci vatre, a na jednom stablu bilo je potrganih grana do pet metara visine, pa su istražitelji pretpostavili da su se nesretnici penjali na stablo ne bi li nešto pronašli, možda kamp, ili su izviđali situaciju. Na temperaturi od minus 30, bez odjeće i obuće, sigurno nisu dugo živjeli.

Nešto bliže napuštenom kampu, pronađena su tijela vođe puta Dyatlova, Zine Kolmogorove i Rustema Slobodina. Po položaju njihovih smrznutih tijela bilo je jasno da su pokašvali stići do kampa, jedino je Slobodinova lubanja imala manju frakturu, dok ostali nisu bili ozlijeđeni. Svima je presudila hladnoća i ono što ih je u nju otjeralo.

Istražiteljima je trebalo još dva mjeseca da pronađu tijela Nicolasa Thibeaux-Brignollela, Ludmile Dubinine, Alexandra Zolotaryova i Alexandra Kolevatova. Tijela su bila zatrpana ispod četiri metra snijega, 75 metara udaljena od ruba šume gdje su pronađena prva dva tijela.  Kod ovih nesretnika pronađene su ozbiljne ozljede: Nicolasu je lubanja bila smrskana, Zolotarevu bila su polomljena rebra, a Ludmila je nađena bez jezika i s polomljenim rebrima. Uz tako grozne ozljede, nije bilo nti traga modricama ili ogrebotinama na tijelu. Ovo četvero bilo je bolje odjeveno od ostalih. Da su zadnji poginuli bilo je jasno i po tome što su nosili odjeću onih koji su umrli prije njih. Sva odjeća bila je kontaminirana visokom razinom radijacije.

Jedini zaključak istražiteljskog tima je bio da je „nepoznata sila“ uzrokovala njihovu smrt. Kobni prijelaz nazvan je po Dyatlovu, a nakon incidenta pristup je bio godinama zabranjen za javnost. Slučaj je bio zatvoren.

Tek devedesetih godina, ponovno se počelo „njuškati“ po zatvorenim slučajevima, pa je i ovaj ponovno došao  na svoj red. Tada su pronađena svjedočanstva drugih planinara i mještana, koji su u vrijeme nestanka Dyatlove grupe na nebu viđali blještave leteće objekte.

Jedan od razumnijih zaključaka bio je da je grupa bila žrtvom lavine, ta bi teorija objasnila zašto su istrčali iz šatora, te neke ozljede, ali nikako ne objašnjava zašto se grupa razdvojila, niti radijaciju u odjeći.

Najviše se sumnja na vojne eksperimente. Jedini preživjeli, Yury Yudin kojeg je spasilo slabo zdravlje, kaže da je među stvarima koje su nađene na mjestu nesreće bilo nekih koje nisu pripadale njegovima kolegama: komad odjeće koji je nalikovao vojnoj odori, jedna skija te naočale. Također, tvrdio je Yury, vojska je istragu započela 14 dana prije nego li su tijela pronađena. Da su nesretni izletnici bili žrtvom nekog vojnog eksperimenta koji je pošao po zlu, bilo bi jasno porijeklo visoke razine radijacije. Naravno, vojska nikada nije potvrdila takve informacija, pa smrt devetero mladih ostaje misterijem.

Ulje na vatru dolijevaju neki drugi svjedoci i činjenice. Unutrašnji organi stradalih nestali su nakon obdukcije, svjedoci govore da im je koža bila neobično tamna i narančasto-smeđe nijanse. Vjeruje se i da su bili oslijepljeni, budući da su pokušavali zapaliti vatru zelenim granama koje su brali sa stabala iako je oko njih bilo dovoljno suhog pruća.

Albert Fish rođen je 19. svibnja 1870. godine. Smješten je u sirotište sa 5 godina nakon smrti oca. Tijekom stanovanja u sirotištu,Albert je iskusio mnoge razne oblike perverzija, uključujući prisilno masturbiranje pred ostalom djecom i silna batinanja. Fish je postao i opsjednut takvim načinom sexualnih igara, te i sam postao kasnije sado-mazohist.

“To me mjesto upropastilo”, znao je kasnije govoriti.
Napokon, u dobi od 7 godina, ponovo je sreo svoju biološku majku.
Nedugo zatim, pao je sa trešnjinog stabla, što je uzrokovalo potrese i oštećenja mozga.
Nakon što je diplomirao, počeo je obavljati čudna posla i putovati državom što mu je dalo savršenu priliku da počini razne zločine.

1910. godine, počinio je svoj prvi zločin, u kojem je mučio, sakatio i maltretirao svoju žrtvu. Nakon toga, svoj cilj je usmjerio ka djeci, jer ih je smatrao lakšim metama.
Putovao je iz države u državu ostavljajući trag žrtava od sakaćenja do ozbiljnih nestanka djece.
Fish bi mučio, zlostavljao,unakazio i na kraju ubijao svoje žrtve koristeći oružje koje je zvao “Oruđe pakla”, koje se sastojalo od čekića za meso, velikog mesarskog noža i pile. Fish je također volio i sam sebi zadavati bol, te je zabadao velike čavle u prepone te stražnjicu, te ih gurao dokle god bi išli i ostavljao ih u sebi, ili je volio da ga ljudi (zarobljene žrtve) udaraju plosnatom palicom iz koje su virili čavli, te je zbog toga i krvario.
1928. otišao je u kuću obitelji Budd, pod lažnim imenom, te je mladim dječacima nudio posao. No, zapravo je htio doći do njihove kćeri, Grace.

Nakon što je pridobio njihovo povjerenje, pitao ih je bi li mu dopustili da odvede Grace na rođendan svoje nećakinje, što su oni i dopustili. No, Grace nikada nije stigla na tu proslavu i njena obitelj ju nikada više nije vidjela.

Fish ju je odveo u napuštenu kolibu, gdje ju je zadavio i pojeo. 6 godina kasnije, poslao je pismo njenoj obitelji, u kojem je sve detaljno opisao što joj je radio. Policija mu je ušla u trag po poštanskoj markici na pismu, te ga privela i zatvorila. Na suđenju se pokušao izvući na mentalno oboljenje, što porota nije priznala te ga osudila na smrt. Nekoliko je puta tijekom boravka u zatvoru, vikao na nebo i govorio da je Isus, ili bi govorio da mu je Bog rekao da počini ta ubojstva.

Godine 1936. ,16. siječnja, ubijen je električnom stolicom u Sing Sing zatvoru.
Da bi umro, bilo je potrebno napon dovesti do maximuma, jer manje od toga je preživio. U drugom pokušaju da ga se ubije, iskre i struja je izlazila iz stolice te ga naposljetku i usmrtila.

Nakon pogubljenja, x-zrake su otkrile 29 čavala u njegovom međunožju, od kojih su neki i erodirali s vremenom. Osim tog načina samoozljeđivanja, Albert je uzimao vatu natopljenu alkoholom, gurnuo bi ih u anus te ih zapalio, što mu je pružalo zadovoljstvo. Na temelju njegovog lika rađen je lik Hannibala Lectera.

Mnogo je priča o mrtvima koji su se vratili kako bi svjedočili protiv svojih ubojica, ali samoje jedan slučaj dokazan. To je slučaj filipinske fioziterapeutkinje po imenu Teresita Basa, koja je ubijena nižem u Chicagu 21. veljače 1977. godine. Oko pola 9 te večeri , chicaški vatrogasci pozvani su da ugase požar koji je izbio u neboderu u North Sideu. Dvojica vatrogasaca probila su se u stan 15 B kroz crni dim i otkrili da je požar izbio u spavaćoj sobi. Gorio je madrac položen nasred sobe. Ugasili su ga za samo nekoliko minuta i otvorili prozore da se soba prozrači. Kad su podigli madrac, našli su golo tijelo žene koja je ležala raširenih nogu, noža zabijenog u prsa.
48-godišnja Teresita Basa rodila se u Damagueteu na Filipinima kao kći suca. Bila je fizioterapetkinja koja se specijalizirala za probleme dišnih putova, možda zato što je njen otac umro od takve bolesti i u vrijeme smrti radila je u bolnici Edgewater u Chicagu.

Forenzičari su zaključili da je Teresita otvorila vrata nekome koga je poznavala – razgovarala je sa prijateljicom kada je zazvonilo zvono. Uljez joj je straga stisnuo vrat rukom i davio je dok se nije onesvijestila. Onda je uzeo novac iz njezine torbice i pretražio stan. Zatim ju je svukao, uzeo mesarski nož iz kuhinjske ladice i njime joj gotovo probo tijelo. Potom je zapalio madrac zapaljenim papirom, bacio ga na nju i brzo otišao iz stana. Protupožarni alarm oglasio se dok on još nije mogao stići ni nekoliko uglova dalje. Forenzičari su također utvrdili da je Teresita Basa umrla kao djevica.

Iako je Remy Chua, također filipinka, radila na istom odjelu kao i Teresita Basa, poznavale su se samo površno. Dva tjedna poslije ubojstva, tijekom razgovora , Remy je poluozbiljno rekla:“ Ako ne mogu riješiti njezino ubojstvo, neka mi se ona pojavi u snu.“ Zatim je otišla kratko odspavati u bolničkoj presvlačionici – bila su dva sta ujutro. Dok je drijemala na stolcu, nogu ispruženih na drugi, zbog nečega je iznenada otvorila oči. Gotovo je vrisnula kada je pred sobom ugledala Teresitu Basa. Izgledala je posve stvarno. Brzo je pobjegla iz presvlačionice.

Tijekom slijedeća dva tjedna, dvije su suradnice Remy Chua rekle da ona izgleda i ponaša se kao Teresita. I dr. Jose Chua, njen muž, primjetio je da se promijenila. Inače je bila vedra i dobroćudna, a sada je postala neobično potištena i promjenjiva raspoloženja. Takva je bila i Teresita Basa.

Potkraj srpnja, 5 mjeseci nakon ubojstva, Remy Chua radila s bolničarom Allanom Showeryjem kada je osjetila neobjašnjivu paniku. Showery je  bio vitak, ali snažan. Crnac otvorena i samopuzadana ponašanja.  Kada je stigao iza nje, Remy je krajičkom oka zamijetila pokret, kao što je to mogla primjetiti i Teresita kad joj se ubojica priližio s leđa, i srce joj je počelo jako tući. Zaključila je da su joj oslabili živci i zatražila je slobodne dane.

Te je noći njen muž čuo kako govori u snu. Ponavljala je: „Al, Al, Al…“ Poslije mu je rekla kako je sanjala da je u zadimljenoj prostoriji. Sljedećeg dana bilo joj je toliko slabo da je zamolila rodtelje da dođu k njoj. Uzela je jak sedativ i legla. Ali, nakon nekoliko sati spavanja počela je buncati na španjolskom, koji Remy nije govorila. Njezin muž kleknuo je pokraj kreveta i upitao kako je. Njegova žena je odgovorila:“ Ja sam Teresita Basa.“ Kad je Jose Chua upitao što želi, odgovorila je : „Želim pomoć… nisu ulovili čovjeka koji me je ubio.“ Nekoliko minuta poslije, Teresita je nestala i Remy je došla k sebi. Dva dana poslije, Remy je osjetila bol u prsima i težinu, „kao da netko ulazi u njeno tijelo“. Majci koja je još bila kod njih rekla je: „Teresita je opet došla.“

Kad se njezin muž vratio kući, našao ju je u krevertu. Kroz njezina usta progovrio je glas Teresite Basa, optužujući :“Jeste li razgovarali s policijom?“ Jose Chua priznao je da nije jer nema dokaza. „Allan me ubio.“, inzistirao je glas. „Pustila sam Ala u stan i on me je ubio.“

„Opsjednutost“ Remy počela je opterećivati cijelu obitelj. Jose Chua napkon se obratio svome šefu u Bolnici Franklin Park, dr. Winogradu i ispričao mu je cijelu priču. Dr. Winograd ju je shvaio ozbiljno, ali je smatrao da će je policija odbaciti kao glupost. Savjetovao je dr. Chui da ima pošalje anonimno pismo.

„Opsjedateljica“ je mislila drugačije. Sljedeći put kada je Remy bila u stanju sličnom transu, pitala je zašto Jose Chua nije postupio kako mu je rekla. Objasno je da nema dokaza. „Dr.Chua“ rekao je glas, „Allan Showery je ukrao moj nakit i dao ga svojoj djevojci. Oni žive zajedno.“ –„Ali tko će ga identificirati?“ – „Moji bratići Ron Somera i Ken Basa ga mogu identificirati. Mogu i moji prijatelji Richard Pessoti i Ray King.“ Zatim je dr.Chua dala telefonski broj Rona Somere te još je rekla:“Al mi je došao popraviti televizor, ali me je ubio i spalio.“ Recite to policiji.

Dr. Cuha napokon ju je odlučio poslušati te je nazvao policiju. Istražitelj Joseph Stachula poslan je 8. Kolovoza 1977. Godine da razgovara s Chuama. Ostao je bez riječi kada je čuo njihovu priču, ali mu je intuica govorila da nisu šarlatani. Unatoč tome, nije vidio kako bi to što su mu rekli mogao iskoristiti u praksi. Nije mogao uhititi Allana Showeryja zato što se njegova žrtva vratila iz mrtvih i optužila ga.

Kada je provjerio Showeryja, utvrdio je da bi on lako mogao biti ubojica. Ima debeo policijski dosje u kojem su bila i dva silovanja, oba u stanovima žrtvi. Osim toga, stanovao je samo 4 ugla od stana Teresite Basa.

Pozvali su ga u policijsku postaju i pitali ga da li je točno da je pristo popraviti Teresitin televizor one večeri kada je ubijena. Prizao je da je to točno, ali je tvrdio kako je otišao u bar na piće i zaboravio otiči k njoj. Zanijekao je da je ikada bio u njenom stanu. A onda kada su od njega zatražili otiske prstiju kako bi ih usporedili s otiscima nađenima u stanu, predomislio se i rekao da je bio ondje prije nekoliko mjeseci. Na kraju je priznao da je bio u stanu one večeri kada je ubijena, ali je tvrdio da je odmah otišao jer nije imao dijelove za tu vrstu televizora.

Osumnjičeni je očigledno bio nervozan, ostavili su ga samog i otšli razgovarati s Yankom, njegovom djevojkom. Ona se sjetila da je na večer ubojstva , Showery došao rano kući. Kad su je upitali je li joj nedavno darovao nekakav nakit, pokazala im je starinski prsten. Zamolili su je da pođe u policijsku postaju i ponese kutiju s nakitom. U međuvremenu su dvojicu prijatelja Teresite Basa, Richarda pessotija i Raya Kinga, također doveli onamo. Čim je Pesotti vido prsten an Ynkinoj ruci, prepoznao ga je kao prsten Teresite Basa. Njih dvojica su prepoznala još neke komade nakita u kutiji.

Stachulin partner detktiv Lee Epplen rekao je Showeryju:“Gotovo je.“ Showery je srdio povikao: „Vi mi pokušavate namjestiti.“ Kad su mu pokazivali nakit, tvrdioje da ga je kupio u zalogaonici, ali je izgubio priznanicu. Samo nekoliko minuta kasnije shvatio je da su dokazi protv njega vrlo jaki. Zatražio je da razgovara sa Yankom i u nazočnosti detektiva rekao joj: „Yanka, moram ti nešto reći. Ja sam ubio Teresitu Basa.“

Mislio je da Teresita bogata i da će mu pljačka riješiti sve novčane probleme. Ali pošto ju je ubio, otkrio je da ona u novčaniku ima samo 30 dolara. Kako bi izgledalo da je ubijena zbotg seksa, svukao ju je i raširio noge. Onda ju je ubo nožem i zapalio nadrac, nadajući se da će požar uništiti sve tragove.

Slučaj „glasa iz groba“ dospio je na naslovnice u cijeloj zemlji. Showeryju je suđeno 21. siječnja 1979. godine pred sucem Frankom W. Barberom. No priča o opsjednutosti Remy Chua bila je tako zapanjujuća da se porota nije mogla složiti. Obrana je također tvrdila da svjedočenje duha nije doputeno na sudu. Pet dana poslije suđenje je poništeno. Ali, Allan Showery je 23. veljače 1979. godine priznao da je ubio Teresitu Basa. Osuđen je na 14 godina zatvora  za ubojstvo te 4 godine za pljačku podmetanje požara.

Umoblni pacijent, lokalni mesar, umjetnik Walter Sickert, serijski trovač žena, pa čak unuk kraljice Viktorije, jedan od tih ljudi, kako se već desetljećim sumnja, pretpostavlja ili nagađa zapravo je stravični i legendarni londonski ubojica Jack Trbosjek.

No, što ako pravi Jack Trbosjek nije ni bio iz Londona, niti čak iz Velike Britanije? Što ako je bio pomorac koji je svoj krvavi trag ostavio i u Nikaragvi i Njemačkoj?

Samozvani detektivi ili “trbosjekolozi” koji tragaju za pravim ubojicom i kojih ima na tisuće, zbunjeni su novom knjigom koja izlaže tezu da je najpoznatiji britanski ubojica zapravo bio pomorac koji je ubijao u lukama u kojima je pristajao. U zloglasnom londonskom East Endu Trbosjek je 1888. godine u 10 tjedana okrutno bio pet prostitutki.

Trevor Marriott, bivši detektiv i autor kontroverzne knjige “Jack Trobsjek:Istraga u 21. stoljeću”, smatra da je policija krivo pretpostavljala da je ubojica živio i radio u londonskom East Endu propustivši uočiti pravilo u datumima zločina.

“Vjerujem da je policija bila zaslijepljena i nijerazmotrila mogućnost da je ubojica mogao biti pomorac” rekao je.

Marriott vjeruje da je ubojica tigao na jednom od desetak brodova koji su u vrijeme ubojstava pristajali kod East Enda. Ipak podaci o posadama su uništeni ili izgubljeni zbog čega mogućem ubojici nije mougće ući u trag.

Otkrio je, međutim, izvješća o šest prostitutki izmasakriranih u stilu Jacka Trbosjeka u Nikaragvi u siječnju 1889. godine, također u desetodnevnom razdovlju, samo dva mjeseca nakon što je njegov krvavi pohod navodno prestao.

Uslijedilo je slično ubojstvo u Londonu u veljači, jedno u njemačkoj luci Flensburg u listopadu i još jedno u Londonu u srpnju 1891. godine. Unatoč uvriježenom mišljenju, Marriot također tvrdi da Trbosjek nije imao znanja iz medicine. Čak i da je bio iskusan kirurg, teško da bi u mračnim ulicama Londona mogao izvaditi ženske organe. On vjeruje da su organi žrtvama uklonjeni u mrtvačnici radi prodaje na unosnom nezakonitom tržištu organa toga doba.

O poznatom ubojici pojavila se još jedna knjiga “Ujak Jack” autora Tonyja Williamsa iznosi tezu da je ubojica bio autorov predak, Sir John Williams, ginekolog djece kraljice Viktorije i osnivač Nacionalne knjižnice Walesa.

Istažujući obiteljsku povijest, Williams je otkrio da je njegov predak imao praksu u Withechapelu, zbog čega je došao u kntakt s prostitutkama u tom području. Njegove bilješke otkrivaju također da je 1885. godine izvršio pobačaj Mary Ann Nichols, prvoj Trbosjekovj žrtvi.

Williams vjeruje da je Sir John bio ogorčen prostitutkama koje su ostajale u drugom stanju dok njegova žena nije mogla imati djecu. Smatra da ih je ubijao iz osvete ili radi istraživanja njihovih organa kako bi pronašao lijek za nepolosnost.

Sir John je ubrzo dožio nešto slično živčanom slomu, odustao je od medicine i zauvijek se vratio u Wales, a ubojstva su potom prestala, navodi se u knjizi.

Izvor: index.hr

Metod Trobec bio je optužen da je od ožujka 1975. godine do studenog 1978. godine u svojoj kući u Dolenjoj Vasi br.22, nedaleko od Ljubljane, hladnokrvno ubio 5 žena, a zatim ih, da bi prikrio dokaze, polio benzinom i zapalio u krušnoj peći.

Suđenje je čekao u kaznionici u Radovljici, kod Bleda. Tu je zajedno s još 27 zatvorenika, skraćivao vrijeme pripremajući mala pakovanja lavande, koja su se kasnije pradavala kao sredstvo proitv moljaca. Malo ljudi zapravo zna tko je Metod Trobec, a još manje što je učinio.

Kad je suđenje počelo, prostrana dvorana nije mogla primiti sve znatiželjnike, od kojih je najviše bilo žena. Publika natisnuta je čekala da sudac Anton Žitko oglasi početak procesa.

Utrenutku kad su Metoda Trobeca kod stražnjeg ulaza u sudsku zgradu izveli iz zatvorskog automobila, pa sve do ulaska u sudnicu, pa čak i dok je sjedio na optuženičkoj klupi, ponašao se kad da je sasvim slučajno uvučen u tu situaciju, da ga se tu ništa ne tiče, da je promatranje kroz prozor mnogo zanimljivije od onog što se događa oko njega.

Imao je i osobitu priču o sebi:”Nečovječno su se ponašali prema meni. Svi. Ranije, na slobodi, tražio sam povremeno utjehu u alkoholu. Sve moje nevolje počele su sa 16 godina kada sam, što nikada nije dokazano, u svom rodnom selu osumnjičen za podmetanje požara u nekoj štali. Od tada ljudi su me poprijeko gledali, a ja sam samovao. Nikada u svom životu  nisam imao pravog prijatelja. Imao sa dosta žena, ali nikada nisam bio prema njima grub. S njima nisam imao djece, ali je jedna djevojka s kojom sam se zabavljao ostala trudna. Želio sam to dijete, ali je ona odlučila drugačije. Mališane moje sestre s radošću sam obilazio. Ali, još u ranoj mladosti na moje i ime i na ime moje obitelji, jer smo vanbračna djeca, bačena je ljaga. Kasnije kad sam osuđivan, ljudi su me izbjegavali. Majka Marija oduvijek mi je bila najbliža, iako je imala malo vremana za mene. Ja sam joj jedini bio desna ruka, jedini koji joj je istinski pomagao. Od nje mi nitko nije bio preči, nijedna druga žena. Bio sam 4 godine u Njemačkoj. Ali, tamo, u “PorsheU” gdje sam radio, nisam imao nikakvih problema sa policijom. Želio sam da me brane dva odvjetnika, čak sam pomišljao na Filu Filotu (poznati Beogradski odvjetnik) ali nisam imao dovoljno novca za njega. Što se tiče Stanislava Klepa, koje  me sada zastupa, želio bi da češće dolazi, ali on se pojavljuje jednom mjesečno, pa i rjeđe. Kaže da ima previše posla. Zato mu i pišem pisma….”

Nizak, zbijen, s malo izraženim trbušćićem, u kožnoj vjetrovci i modernim hlačama, ruke zbijene pod remen, sve vrijeme je hinio čovjeka koji je kao zalutao u sudnicu. Promatrače sa strane ostavljao je posvemašnjoj nedoumici. Lako se moglo reći da je to i čovjek bez pamćenja. Već na samom početku glavne rasprave, u trenutku dok još publika nije bila ni zagrijala stolce u dvorani, Trobecov prigušeni glas romorio je o tome kako ga memorija uopće ne služi. Nije se sjećao ni gdje je išao u osnovnu školu, a s podugačkom zadrškom se prisjećao da je vojski služio u Kraljevu i Leskovcu.

36 stranica optužnice i obrazloženja ostavio je mučan dojam u sudnici. Sumoran katalog zločina i asocijalnog ponašanja od kojeg čovjeka podilaze žmarci. Trobec  uopće nije slušao tužitelje Andreja Polaka i Janeza Kovačiča. Gledao je na drugu stranu, prema prozoru. I svoje odvjetnike Stanislava Klepa i Mirka Možinu - također je potpuno ignorirao.

Trobec je prije početka suđenja smislio kako će se braniti. Sve ono što se nije uklapalo u okvire njegove pripremljene priče, smatrao je nevažnim.

Prva Troboceva žrtva bila je 19-godišnja Vida Markovčič. Imala je vrlo neuredan život. Oko 6 godina bila je u odgojno-popravnom domu Malči Beličev u Ljubljani gdje je završila dodatnu osnovu školu. Posljednju put je viđena živa u svibnju 1975. godine u Ljubljani.

O Vidi Markovčič Trobec je izjavio: “Mogla je imato oko 19 godina. Upoznao sam je u blizini “Maksimarketa” u Ljubljani. Rekla je da se zove Vera ili Tončka i da je iz Brezovice ili Borovnice. Nije krila ni to da je jedno vrijem boravila u odgojno-popravnom domu. Odvezao sam je motorom u Dolenju Vas, vikala je kad sam je počeo udarati i daviti. Zatim sam je stavio u krušnu peć i zapalio. Gorjela je najmanje 4 sata…”

Policija je pronašla u Trobecoj kući bijele natikače, ženski naračasti pulover i bluzu. Vidina majka prepoznala je bijele natikače. Natikače je prepoznala i Bogomila Kocijančič, Vidina odgojiteljica iz odgojno-popravnog doma.

Druga žena bila je umirovljenica Marijanca Cankar. Imala je 52 godina kada je završila u Trobecovoj krušnoj peći. Često je kod privatnika pospremala stanove i kuće i pomagala u raznim kućnim poslovima. Posljednju put je viđena u petak, 25. ožujka 1977. godine. Rođaci su prijavili njen nestanak 1. travnja 1977. godine. Republička policija razaslala je obavijest o njenom nestanku: “Nestala žena je epileptik i postoji mogućnost da je izvršila samoubojstvo. Osim toga sklona je prekomjernom uživanju alkohola. U slučaju pronalaska nestale ili njena leša, odmah nas obavijestite….”

Tako sročena obavijest unijela je malu pomutnju. Već unaprijed se račualo da je riječ o mogućem samoubojstvu. A o mogućem ubojstvo nitko nije ni razmišljao. Trobec je u istražnom postupku izjavio: “Bila je to starija žena. Mogla je imati oko 50 godina. Zvala se Marijanca Cankar. Upoznali smo se u Pivnici, u blizini Ljubljanske  “Name”. Odvezao sam je u Dolenju Vas. Iza nje je ostao karirani kaput i neki ključevi….”

Trobec je namjerno izbjegavao izravne odgovore. To se vidjelo ne samo po njegovu ishitrenom ponašanju, već i poonome što je govorio o detaljiva koji mu nisu mogli štetiti u postupku. On se vrlo jasno sjećao kome je proado kuću u Dolenjoj Vasi i kako je kupio novu kuću u Spodonjoj Beli. Sjećao se raznih sitnih pojedinosti u vezi kupnje kuće, a onoga što se događalo ubijenim ženama nije se sjećao.

Za treću žrtvu, 20-godišnu Uršku Brečko, uopće, kaže, ne može pojmiti da ikad postojala. Do 1973. godine živjela je kod majek u selu Okroglica, kod zidanog mosta. Poslije je počela raditi u gostionici “Turk” Ivanke Mlakar na Črnivcu kod Brezjah. K njoj se doselila i njena majka. Budući da joj je majka primala mirovinu u Okroglici, katkad je zamolila Uršku da joj podigne mirovinu. Tako je bilo i tog ožujka. Kad je nestala ukućani su se pokušali naši ali uzalod. Nestanak su prijavili i policiji. No policija je napravila grešku. U obavijesti o nestanku napisali su: “Brečkova je jako osjetljive narave, nesamostalna, smušena, nervozna i pokazuej duševu zaostalost. Kad se vraćala autobusom do željezničke stanice izgubila je novčanik. Ona nema ni jedne osobe uz koju bi se mogla osjećajno vezati ili bi se evenutualno mogla kod nje zadržati. Sumnja se da je izvršila samoubojstvo…..”

Opet pogrešna procjena i pogrešan trag. Na ubojstvo nitko nije pomišljao. Trobec je opet zavarao policiju. Znao je da leševe ubijenih žena policija neće pronaći, pa je već smišljao nove zločine.

U istražnom postupku Trobec je izjavio: “Bila je to umiljata djevojka. Rekla je da joj je ima Urška. Imala je na sebi plavi ili sivi ogrtač. Objasnila mi je da je zakasnila na vlak ili autobus, mislim. Odveo sam je u Dolenju Vas. Skuhao sam joj kavu i nisam imao namjeru da je ubijem. Kada sam je zgrabio za vrat počela je vikati. I ja također, ali od strasti. Iza nje je ostala torba s ključevima…” Ništa od toga Trobec nije ponovio niti priznao na glavnoj raspravi.

Četvrta Trobecova žrtva bila je 42-godišnja Ana Plevnik, ubijena je, zatim spaljena u krušnoj peći potkraj ožujka ili početkom travnja 1978. godine. Stanovala je u Ljubljani. Imala je muža i sina, ali joj je muž umro a sina joj je socijalna služba odvela u dom. Kratko je radila u staračkom domu no ubrzo je dala otkaz i predala se piću. Kad je nestala 1978. godine svi su mislili da je otputovala u Njemačku, gdje je nekad radila, pa njen nestanak nitko nije prijavio. Plevnikova je zalazila u bife “Sodček” gdje ju je neposrendno prije smrti vidjela konobarica sa Trobecom.

U istražnom postupku Trobec je rako da ju je sreo početkom 1978. godine i da ju je odvezao u Dolenju Vas. “Bilo je hladno pa smolegli na peć. Počelo sam je daviti za vrijeme seksualnog akta. Bila je sva krvava. Kad sam vidio da je mrtva, zamotao sam je u odjeću i gurnuo u peć i zapalio. U kući su ostali njezini dokumenti, ogrtač, šal, vesta, kemijske olovke…”

Kad je policija poslije Trobecova uhićenja temeljito pretražila njegovu kuću i dvorište u Dolenjoj Vasi u krušnoj peći i gnojnici pronašli su ostatke ljudskih kostiju i vatrom deformirane oštećene zlatne predmete. Pronašli su i jednu donju čeljust za koju je stomatogramskom analizom utvrđeno da pripada 32-godišnjoj čistačici slovenskog zavoda za statistiku Zoru Nikolić.

Prije nego što se zaposlila u Zavodu Zorka je radila kao čistačica u radnoj organiaciji “Metalka”. U isto vrijeme u “Metalki” je radio i Metod Trobec. Stanovala je kod sestre Marije u Ljubljani. 17. studenog 1978. godine Zorka Nikolić je otišla liječniku i više nikad se nije vratila. Sestra je prijavila njen nestanak, a policija je opet došla do nekog čudnog zaključka, jer je u obavijesti o nestanku napisala: “Zorka Nikolić se liječila u psihijatrijskoj bolnici u Ljubljani, a u posljednje vrijeme žalila se i na bolove u grudima, pa zbog toga postoji sumnja da je izvršila samoubojstvo….” O mogućem ubojstvu opet ni jednine riječi.

Mnogo kasnije na sjedištima Trobecova automobila nađena su razna vlakna. Usporednom analizom utvrđeno je da su to vlakna zimskog kaputa Zorke Nikolić. “Zvala se Nikolić ili Šinkovec”, rekao je Trobec u istražnom postupku. “Sjećam se, kad smo se upoznali bilo je hladno. Sreli smo se u restoranu “Šestica” u Ljubljani. Zatim smo prešli u gostionicu “Koper” odakle sam je automobilom odvezao u Dolenju Vas…”

I opet novi paradoks - policija uopće nije pokušla rekonstruirati njezino kretanje, pa tako nije ni posjetila gostionicu “Šestica” gdje je Zorka Nikolić rado i često zalazila. Tamo bi i našli ubojicu.

Trobec je zorki na papirić zapisao svoju adresu, a taj papirić je našla njena sestra u svom stanu na noćnom ormariću.  Grafološkom analizom je dokazano je ju na napisao Trobec. Kod Trobecove sestre je pronađen Zorkin kaput kojeg je Trobecova sestra trebala prodati. Trobec kaže da se od toga ničega ne sjeća. Kaže da otkako su ga 1974. godine liječili u duševnoj bolnici ničega se ne sjeća. Tamo su ga navodno mučili, nije mogao ništa raditi….

I zadnja šokantna spoznja: taj famozni papirić, na kojem su se nalazila i neka druga imena, ali nevažna za slučaj, bio je ključ cijele zagonetke. Na njemu je pisalo ime ubojice. Ali, policija ga je predvidjela što je potragu za zločincem silno produžilo.

Trobec i Zorka Nikolić, njega zadnja žrtva, dugo su se poznavali, a i povremeno susretali. Kad je ubojica već bio otkriven javio se jedan svjedok s neobičnom pričom: “Zorka mi se povjerila da hoda s nekim momkom koji se zove Trobec. Kaže da je veoma čudan. Stoga se boji da bi je on mogao ubiti…”

Da je kojim slučajem taj papirić odmah otkriven, žrtve ne bi bile spašene, ali bi potjera za monstrumom s dječjim licem trajala mnogo, mnogo kraće. Poslije završenog dokaznog postupka Temeljni sud u Kranju je 25. studenog 1980. godine Metoda Trobeca proglasio krivim i osudio na smrt. Poslije, smrtna kazna je preinačena u vremensku. Danas se taj višestrui ubojica nalazi u zatvoru Dob, nedaleko od Novog Mesta. 1992. godine Metod Trobec je pokušao ubiti osuđenika koji je s njim dijelio zatvorsku ćeliju, pa je osuđen na dodatnih 15 godina zatvora. Na slobodu je trebao izaći 2014. godine, ali si je presudio 2006. godine.

Metod Trobec nije i jedina osoba koja se u Sloveniji povezuje sa krušnom peći i spaljivanjem u njoj. Prije nekih stotinjak godina u okolici Maribora uhvaćen je stanoviti Franc Vratuša i osuđen na smrt, a potom na doživotnu robiju, jer je svoju 12-godišnju kćer Haniku zadavio, spalio u kaljevoj peći, a non toga dijelove tijela čak i pojeo. Međutim, bila je to velika sudska zabluda. Poslije se ispostavilo da ništa od toga nije istina. Mala Hanika je nađena živa, pa je njezin otac, nepravedno osuđen i zamalo pogubljen, a u međuvremenu prozvan i “ljudožderom iz Maribora” pušten na slobodu.

Protiv Trobeca je za suđenje prikupljeno na desetke kilograma dokaznog materijala. Među njima se našao i jedan kriminalistički roman “Lun i Ekskadus”. Roman govori o ubojici koji je svoje žrtve davio, a potom spaljivao. Je li taj ubojica bio inspiracija i Trobecu? Ne baš, ako je suditi po onomu što se moglo čuti od samoga Trobeca:”Nikada nisam čitao kriminalističke romane, niti su me zanimali. Pročitao sam samo nekoliko povijesnih knjiga. Na prste mogu izbrojiti koliko puta sam bio u kinu. Uvijek sam radio: na poslu, kod kuće, na imanju. Za čitanje kriminalističkih romana jednostavno nisam imao vremena…”

borja.org

Jack Trbosjek je jedan od najpoznatijih serijskih ubojica s kraja 19. stoljeća. Identitet mu nikada do kraja nije otkriven, što se s vremeno pretvorilo u misteriju. Jack Trbosjek se pojavljuje kasno noću. Iz magle, ubija nasilno i nestaje u sekundi bez traga. Svako ubojstvo je sve gore, svaku sljedeću žrtvu sve je teže prepoznati, a njegov bijes je kulminirao u gotovo potpunom masakriranju posljednje  žrtve i da bi nakon toga potpuno nesato sa “scene”.

Žrtve Jacka Trbosjeka bile su protitutke. Ubojstva su se događala na uglavnom javnom mjestu. Prvo bi im prerezao grkljan, a zatim bi nožem izmasakrirao područje trbuha. Nekim je žrtvama vadio unutarnje organe, pa je policija pretpostavila da ubojica ima određeno znanje u medicini ili da je možda bio mesar. Ubojstva su se događala u londonskoj četvri Withechapel u jesen 1888. godine. Prvo ubojstvo se dogodilo 31. kolovoza 1888. godine. Prva žrtva bila je Mary Anne Nichols, poznata kao Polly. Pronašao ju je vozač kočije Charles Cross oko 4 sta ujutro. Polly je ležala na leđima uzdignute suknje iznad struka. Njeno grlo je bilo toliko presječeno da su se vidjeli kralješci. Rez na trbuhu se protezao od dna rebara do stidne kosti. Bila je udanai imala je petero djece, a zbog problema sa alkoholom ostavila je obitelj i zarađivala prostitucijom. U vrijeme kad je ubijena, nitko od susjeda nije ništa čuo.

Druga žrtva bila je 47-godišnja Annie Chapman, poznata kao Dark Annie. Pronašli su je mrtvu 8. rujna 1888. godine oko 6 ujutro u stražnjem dijelu Ulice Hanbury. Tu noć je bila izbačena iz prenočišta jer nije imala čime platiti. Annie je ležala na leđima prerezanog vrata i rasporenog trbuha iz koje je kriuškom preciznošću izvađena maternica i dio crijeva. Izvađeni unutrašnji organi ležali su kraj desne strane njenog tijela.

30. rujna 1888. godine, oko 1 sat ujutro Louis Diemschultz otkrio je polumrtvo žensko tijelo. Žrtva je ležala na leđima prerezanog vrata, lagano skvrčenih nogu. Preminula je nakon par minuta. Utvrđeno je da je policajac, obavljajući rutinsku provjeru, prošao onuda 20-ak minuta prije nego je tijelo otkriveno, ali tada nije bilo nikoga. Bila je to Elizabeth Stride, 3 km dalje pronađeno je još jedno žensko tijelo, prerezanog grkljana, izmasakriranog lica i rasparanog trbuha s izvađenom polovicom unutrašnjih organa. Bila je Cathrine Eddowes, koja je kao i ostale žrtve imala problema sa alkoholom i bila prostitutka.

Posljednja žrtva bila je mlada irkinja Mary Jane Kelly. Imala je tek 24 godine. Pronađena je mrtva 9. studenog 1888. godine. Jack Trbosjek je ovog puta nadmašio samog sebe. Tijelo Mary Jane Kelly ležalo je na krevetu, koje je bilo masakrirano, neprepoznatljivog lica s kojeg su bili odrezani nos, uši, obrve. Glava joj je bila gotovo odrezana, visjela je samo na komadiću kože. I grudi du joj bile odrezane a trbuh je bio razrezan od prsa do spolnih organa i apsolutno svi organi bili su izvađeni i razbacani po sobi. Tek nakon dužeg pregleda otkriveno je da je čak i srce izvađeno.

Ubojstvo Mary Jane Kelly je posljednje ubojstvo Jacka Trbosjeka. Nekoliko mjeseci kasnije ubojstva više nije bilo, pa je policija vjerovala da je Jack Trbosjek počinio samoubojstvo ili da je završio u duševnoj bolnici. U siječnju 1889. godine iz rijeke iz izvučeno tijelo jednog liječnika, a policja i detektivi su sami sebe uvjeravali da je baš to Jack Trbosjek. Ali to nikada nije bilo potvrđeno.

1993. godine pojavio se novi vrlo uvjerljiv kandidat kada je objavljena knjiga “Dnevnik Jacka Trbosjeka”. Autor Dnevnika bio je James Maybrick, liverpoolski trgovac pamukom čiju su mladu ženu Florence optužili da ga je otrovala. Osuđena je na smrti, ali je kasnije pomilovana. Dnevnik otkriva da je Maybrick “jeo arsen” (arsen je u malim količinama snažan stimulans) i da su ga nevjere mlade supruge dovodile do ludila. Poslom je često dolazio u Withchapel i kako piše u dnevniku, dao maha svome bijeu na Florence ubijajući protitutke.

Iako je autentičnost “Dnevnika” sprona, važni unutarnji dokazi ukazuju na to da ga je doista napisao James Maybrick i da je on bio Jack Trbosjek.

“VELIKA ENCIKLOPEDIJA NERIJEŠENIH ZAGONETKI”

WIKIPEDIJA

Nakon smrti Sir Johna Mainrada, uglednog poznavatelja prava, među njegovim papirima pronađeni su opisi nevjerojatnog slučaja leša koji krvari.

Suđenje na kojem su izneseni dokazi održalo se u Herefordu Assizesu u Herefodshireu 1629. godine. Između Arthura Norkota i njegove žene Joan bilo je nesuglasica. Između ostalog pretpostavljalo se da ju je suprug sumnjiči za nevjeru. No neki vjeruju da je do njihovog neslaganja dovelo samo previše ljudi u kući. Naime, Joan je živjela u kući sa dvije sobe sa mužem, malim djetetom, svekrvom Mary, te šurjakinjom i šurjakom Agnes i Johnom Okemanom.

Joan je jednog jutra pronađena u krevetu prerezanog vrata, a dijete je neozlijeđeno ležalo pokraj nje. Okrvavljeni nož bio je zaboden u gole podne daske.

Prema riječima rodbine, Arthur Norkot, Joanin muž, te noći nije bio kod kuće. Bio je posjeti prijateljima u Tewkesburyju. Ukućani su se zaklinjali da je nemoguće da je Joan netko ubio, zato što bi svi koji bi ušli u kući morali proći kroz sobu u kojoj su oni spavali da bi došli do njene sobe.
Na ispitivanju ukućani su priznali da je bilo velikih problema između muža i žene i da je Joan bila u lošem raspoloženju kada je otišla u krevet. No kada je pregledan nož, u maloj rupi na podu koju je svojom oštricom načinio primijećeno je da je njegova drška okrenuta prema vratima te da je metar-dva udaljen od kreveta. Ako je Joan bacila nož, nakon što je sebi prerezala vrat, drška bi zacijelo bila okrenuta prema krevetu. Unatoč svemu, zaključeno je da je riječ o samoubojstvu te je Joan sahranjena prema propisima, u neposvećenu zemlju.

Zbog dokaza o nožu počele su se širiti neugodne glasine, te je mrtvozornik zamoljen da ponovno otvori slučaj. Tijelo je ekshumirano te je utvrđeno da je vrat umrle slomljen. Zamijećeno je da je bilo više krvi na podu nego na krevetu, što je bilo čudno s obzirom na pretpostavku da je Joan sama sebi prerezala vrat. Alibi Arthura Norkota srušen je kada su njegovi prijatelji rekli da ga nisu vidjeli tri godine. Na suđenju, četvorka je oslobođena, jer je porota smatrala dokaze neuvjerljivima.        

Četvorku su ponovno izveli na suđenje. Na tom suđenju je neimenovani svećenik iz njihove župe, podastro dokaz da je leš optužio ubojice. Začuđeni sudac je pitao da je još netko to vidio, a svećenik je odgovorio: „Mislim da su to svi vidjeli.“

Čini se da je se dogodilo ovo: 30 dana nakon što je sahranjeno, tijelo Joan Norkot izvađeno je iz groba, a lijes položen pokraj njen, gotovo sigurno na stalak za piljenje drva. To zacijelo nije bio lijepi prizor budući da je kroz prerezanu vratnu žilu izgubila veći dio krvi. Zatim su prema starom vjerovanju, sve optužne zamolili da jedan po jedan dotaknu tijelo. Vjerovalo se da će, ako ubojica dotakne leš, rane opet prokrvariti. Gospođa Okeman je pala na koljena i molila Boga da dokaže njenu nevinost. Zatim je dotaknula leš, poput svih ostalih.

Prozvani su dotaknuli mrtvo tijelo, nakon čega se čelo umrle, koje je bilo modrosivo ili boje strvine, orosilo ili se na njemu pojavio znoj koji je u kapljicama pao na lice, a čelo je poprimilo živu i svježu boju. Umrla je otvorila svoje jedno oko i zatvorila ga, i tako nekoliko puta. Na sličan način je triput ispružila i povukla prstenjak, a iz njega je na travu kapnula krv.

U tom trenutku sudan je pokazao svoju nevjericu, no svećenikov brat, koji je također bio prisutan, potvrdio je cijelu priču. Nakon toga ponovljeni su svi dokazi iz prethodnog suđenja.
Postalo je jasno da se dogodilo sljedeće: muž i žena su se posvađali, a onda su se njegove ruke našle na njezinom vratu, ona je pala i glavom udarila o nešto slomivši pri tome vrat. Obuzet panikom, Arthur se posavjetovao sa majkom i sestrom što da učini. Čini se da je najbolje Joan prerezati vrat kako bi sakrili modrice. No bili su takvoj panici da su joj prerezali vrat na podu a ne na krevetu. Zatim su je smjestili na krevet i stavili dijete pokraj nje. Dok su izlazili iz sobe netko je krvavi nož, koji je vjerojatno bio pokraj vrata, ponovno bacio u sobu te se tako zabio u pod nedaleko od kreveta. Zatim je Arthur žurno opravo mrlje krvi sa sebe i otišao napustivši majku da sljedećeg jutra „pronađe“ Joan mrtvu i da kaže kako je on u posjeti svojim prijateljima.

Arthur Norkot osuđen je zajedno sa svojom majkom i sestrom na smrt, a Johna Okemana, porota je odlučila osloboditi. Smrt Agnes Okeman je bila odgođena jer je otkriveno da je trudna. Mary i Arthur su obješeni. Obitelj Norkot nikada nije priznala da je počinila taj zločin.