Vjerovanje u vještice vrlo je stara i raširena pojava usko povezna sa šamanizmom. Vještice su uništavale plodve zemlje provodile tajnovite obrede, svojim su vračanjem pojedincima uzrokovale bolest, mogle su bacati ljubavne čini. Težnja viziji i proricanju, znanja o priremanju lijekova te s tima povezana nezobilazna bliskost s prirodom, sve je to govorilo u prilog ideji o ženama kao vješticama. Lik vještice je svoj konačni oblik poprimio u poganskim antičkim ženskim kultovima.

Od srednjeg vijeka ne samo žene koje su znale vračati, već i one koje su živjele bez muškaraca smatrali su opasnima. Strah od vještica potaknuo je strah od neobuzdane žene koji je tištao muškarce, ponajviše pripradnike svećenstva.Neprijateljski odnos prema ženi i osuda spolnosti Crkvi je olakšalo da žene obilježi kao vještice. Narod se bojao ljudi s natpriordnim osobinama. Crkva je taj strah spretno koristila tako što je sve naobjašnjive pojave nazivala vražjim poslima. To je vodilo nemilosrdnom progonu vještica koji je prije svega obilježio razdoblje od 1500. do 1700. godine. Osumnjičene žene se optuživalo za savezništvo s vragom ili za bavljenje čarobnjaštvom. Mučenjima se vješticu trebalo prepoznati, a potom pogubiti. Ti progoni nisu samo bili popraćeni okrutnim zlostavljanjima kojima se željelo iznuditi prizanje, nego su se izmišljali i novi “Božji sudovi” pod nazivom ordalije. Ispitivanjem reakcije na krv, vodu i vatru pozivala se viša sila kako bi se otkrila nevinost ili kaznila krivnja. Flamanski liječnik Johannes Weirus jedan je do prvih koji je oštro istupio protiv ideje da su vještice u savezu s vragom. On jerazvio psihološlku teoriju prema kojoj s vještice melankolične osobe koje savezništvo sa vragom samo umišljaju. One prije zaslužuju samilost nego kaznu. Ipak sve do 18. stoljeća bilo je puno bolesnika s psihopatskim poteškoćama koje se okrivljavalo da su odani vjerovanju u vještice.

Srednjovjekovne predodžbe o vješticama obuhvaćale su i paklenski obred, tzv. vještičji ples. Pomoću napitaka za letenje one bi noću letjele na drškama, metlama i životinjama. Okupljale bi se zatim na poljanama ili brežuljcima, te raskalašenim ponašanjem tokom jela, te divljem plesom izražavale svoju odanost sotoni, vođi vještičjeg roda. Postoji su stari kultovi, neka vrsta poganskog ženskog tajnog saveza, koji su se u podzemlju održali stoljećima. Oni su pomogli stvaranju fantastične predodžbe o vještičjem plesu, raspojasanoj svečanosti. Najstarije predodžbe o vješticama  odnose se na noćno letenje, te na odlazak na vještičji ples. Letjele bi na životinjama ili na predmetima, posebice na metlama. Taj se let katkada opisuje kao izdvajanje duše, demoni ili đavli odlete s dušom, a tijelo ostane ležati u snu sličnom smrti. Vjerovalo se da se sve ozlijede nanesene duši tokom takvog stanja mogu vidjeti drugog dana i na tijelu osobe.

Vještica u kasnoj srednjovjekovnoj i ranoj novovjekovnoj Europi nije netko tko navodno s pomoću tajnih zlih sila izaziva smrt, bolset i zlo. Vjerovalo se da je on, a mnogo češće ona, član gigantske zavjere koju je organizirao i vodio đavo, a cilj joj je bilo uništenje kršćanstva, unižavanje svih čudorednih vrijednosti, podbadanje siromašnih protiv bogatih, mladih protiv starih i rušenje društva u prah i pepeo. Oni na koje bi se posumnjalo da su počinitelji takvih prestupa bili su mučeni i obrađivani sve dok ne bi priznali, a potom su bili smaknuti. Smatra se da je optuženih nesretnika bilo između 250 000 do milijun.

U maniji proganjanja vještica leži mit o organiziranoj zavjeri. Taj mit se temelji na vjerovanju da zlo koje redovno napada svijet nije proizvod uobičajenog toka događaja, već da ga izazivaju rušilačke grupe ljudi odgovorne za sve okolnosti koje ozbiljno ugrožavaju život. U vrijeme progona vještica, te su se okolnosti uključivale od lošeg vremena, loše ljetine i epidemija. U kasnom srednjem vijeku, kad je lov na vještice uzeo velikog maha, zbivala se promjena u društvu. Uobičajene institucije su opadale, a crkva je trpjela od napada reformatora. Javio se strah da je sveukupno ustrojstvo društva u opasnosti. Vjerovalo se da se iza te opasnosti kriju đavolovi prsti. Kršćani su oduvijek bili skloni tome da sve zlo svijeta pripišu “neprijatelju”, a teolozi su od njega napravili lik titanske snage.

Papa Incent VIII i sam je bio jedan od najnečasnijih papa u razdoblju renesanse. On je 1484. godine, objavio Povelju o vješticama kojom se progon navodnih vještica poticao i pomagao. Uzimajući u obzir tu povelju, Heinrih Institoris i Jakog Sprenger su 1487. objavili tzv. Vještičji bat. Tu su opisali čarobnjaštvo i dali upute kako raditi na suzbijanju te pojave. Pod utjecajem ovog zloglasnog djela vjerovanje se pretvorilo u zabludu o čarobnjaštvu. Počeli su gotovo masovni progoni, najprije u Francuskoj, a tokom 16. stoljeća i u Njemačkoj. Ono što je ovu masovnu pojavu raspirivalo bilo je uvođenje mučenja i inkvizicje temeljene na rimskom pravu tako da se skoro svakoj optužnenoj osobi “dokazalo” da je vještica. U vrijeme progona vještica za vještičji  se koristio izraz “Synagoga diabolica”. Taj izraz potječe iz Ivanove apokalipse u kojoj se za nevjerne Židove koristio pojam “Synagoge Satans”. I vještice su se kao i spomenuti Židovi hranili mesom koje se kao žrtva pridonosilo idolu te su se prepouštale razvratnom ponašanju. Oslanjajući se na apokalipsu, služanje sotoni se ovdje shvaća simbolom skorašnje propasti svijeta. Služba Božja u židovskih sinagogama je krščanima nevidljiva te je obavijena tajnovitošću pa se stoga smatralo da postoji povezanost s vragom. Čovjekova mašta  sve strahove i iluzije prema svom nahođenju preslikava na ove nezamjetljive obrede. Postoje razmišljanja da se pri vještičjem plesu događju obredna pogubljenja, te druge odvratnosti i besramnosti. Uzrok takvom praznovjerju ležu u strahu od nepoznatoga.

Misterije, Neobjašnjivi Fenomeni - Knjiga III