Prema knjizi Alfreda Metrauxa „Voodoo“ zombiji su „ljudi čija je smrt uredno zabilježena, a pokop mogu potvrditi očevici, koji, međutim, nakon nekoliko godina bivaju pronađeni… u stanju koje graniči s idiotizmom“.

 Jedan od prvih zapadnjaka koji je zabilježio stvarni slučaj zombija bila je crna etnografkinja Zora Neale Hurston. U listopadu 1936. u dolini Artibonite na Haitiju pronađena je gola žena koja je lutala tim područjem; zvala se Felicia Felix-Mentor, umrla je u 29. godini života, a zatim bila pokopana. Zora Hurston posjetila ju je u bolnici u Gonaivesu. U opisu je rekla da ima prazno lice s mrtvim očima te očne kapke koji su bijeli kao da su spaljeni kiselinom.

Prema mišljenju Zore Hurston ljudi bivaju pretvoreni u zombije ako izdaju tajne haićanskih tajnih društava. Nitko joj nije vjerovao te Metraux s visoka piše o Zori kao vrlo praznovjernoj. Unatoč tome, Metraux navodi priču u kojoj se govori o dva člana „visokog društva“. Kada mu se pokvario auto, jedan ga je od njih pozvao u dom malog čovjeka bijele brade,houngan ili voodoo svećenika. Potaknut skepticizmom gosta prema wangi (magijskim činima) starac ga je upitao poznaje li izvjesnog M. Celestina – koji je zapravo bio jedan od posjetiteljevih najbližih prijatelja.

 Dozvan fijukom biča neki se čovjek dogegao u sobu, a posjetitelj je na svoj užas u njemu prepoznao svojeg starog prijatelja Celestina koji je umro šest mjeseci prije toga. Kada je zombi ispružio ruku kako bi dohvati posjetiteljevu čašu – očito žedan – houngan zaustavio kada ju je htio doadti kazavši kako ništa nije opasnije nego dati ili uzeti nešto iz ruke mrtvog čovjeka. Houngan je svojem posjetitelju rekao da je Celestin umro od čini, a da ga je čarobnjak koji ga je ubio prodao za 12 dolara.

Druge priče koje je prepričao Metraux jasno pokazuju da smatra da su zombiji ljudi koji su doslovno umrli, a zatim ustali iz mrtvih. On to, naravno, odbacuje kao praznovjericu. Kao što ćemo vidjeti, Zora Hurston je imala pravo, a Metraux krivo.

Zora Hurston potvrdila je da se „zombifikacija“ postiže pomoću „brzo djelujućeg otrove“. No tek je početkom osamdesetih godina 20. stoljeća mladi američki antropolog Wade Davies čuo glasine prema kojima se u zombifikaciji koriste neki poznati otrovi od kojih je najvažniji otrov kuglaste ribe (puffer fish) – ribe koja je Japancima delikatesa iako se mora pripremati s krajnjim oprezom.

Pozvan na sastanak s newyorškim psihijatrom Nathanom Klineom Davisu je rečeno za dva nedavna slučaja koji, izgleda, izvan svake sumnje dokazuju da zombifikacija nije mit.  1962. haićanski seljak od 40-ak godina Clairvius Narcisse primljen je u bolnicu Albert Schweizer u dolini Artibonite zbog groznice; umro je dva dana poslije, a dan nakon toga sahranjen.

18 godina poslije, 1980. godine, neki je čovjek prišao Narcisseovoj sestri Angelini i predstavio se kao njezin brat Clairvius. Potvrdio je da ga je red njegovog brata s kojim se prepirao oko zemlje pretvorio u zombija. Izvađen je iz groba i odveden kako bi radio s drugim zombijima. Dvije godine poslije, njegov je gospodar ubije, a on je pobjegao i 16 godina lutao  otokom. Tek kada je čuo da mu je umro brat usudio se pokazati.

Narcisseov je identitet potvrđen, a BBC je o slučaju snimio kratki film. Iste godine pronađena je skupina „zombija“ koji su lutali po sjevernom dijelu zemlje -  gdje je Narcisse bio prisiljen raditi što je potvrdilo njegovu priču o bijegu.
1976.godine 30-godišnja Francia Illeus poznato kao „Ti Femme“ proglašena je mrtvom. 3 godine poslije njezina majka ju je pronašla živu i prepoznala pa ožiljku na sljepoočnici; otkriveno je da je njezin lijes prepun kamenja. Ona je mislila da su je otrovali po narudžbi ljubomornog muža.
1980. godine jednu drugu ženu, Natagette Joseph kojoj je bilo 60 godina, prepoznali su dok je lutala u blizini svojega rodnog sela: “umrla“ je 1964.

Kada je Davies otišao na Haiti da to istraži usredotočio se na „Daturu stramonium“  koja je poznata kao kužnjak, a na Haitiju kao zmijevski krastavac. Posjetio je Maxa Beauvoira, stručnjaka za vodoun. Intervjuirao je Clairviusa Narcissea i potvrdio njegovu priču. Otkrio je također i da Narcisse nije bio samo žrtva osvetoljubivog brata; bio je neka vrsta Casanove koji je posvuda ostavljao nezakonitu djecu, koju je odbijao izdržavati. Davies je poslije zaključio da se kod „zombifikacije“ ne radio samo o zlobi.

Tajna društva su na nemilom glasu no čini se da nisu bila toliko crna kao što ih se prikazuje i da su često bili zaštitnici od ugnjetavača. Čini se da je zombifikacija često bila kazna za besramno loše ponašanje.

Istraživanje je Daviesa dovelo do veoma otrovne žabe Bufo marinus i dvije vrste zelene kuglaste ribe koje se tako zove zato jer se napušu od vode kada su ugrožene. Obje su pune smrtonosnog neurotoksina koji se zove tetrodotoksin, čije smrtonosna doza nije veća od glavice pribadače. Kapetan Cook imao je ozbiljnih problema nakon što je pojeo kuhanu jetru i ikru zelene kuglaste ribe. Japanci bacaju sve otrovne dijelove ribe i jedu sirovo meso – kao sashimi -  ali se smrtonosna jetra također jede nakon što se očisti i prokuha.

Daviesu je, međutim, bilo jasno da otrov zelena kuglaste ribe nije jedna tajna „zombifikacije“. U svojoj izuzetnoj knjizi „Zmije i duga“ on opisuje svoju potragu za uzorcima zombijevskog otrova. Namjera mu je bila da dobije uzorke i odnese ih na testiranje u laboratorij. No iako je upoznao nekoliko houngana i psisustvovao nekim izvanrednim ceremonijama  -  na nekima je vidio ljude „opsjednute“ duhovima (tako da je jedna žena mogla staviti upaljenu cigaretu na jezik a da se ne opeče) – njegova potraga je naglo završila kada je jedan od ljudi koji su ga najviše podržavali umro, a drugi ostao oduzet nakon udara. Njegova knjiga, međutim, ne ostavlja mnogo mjesta sumnji da je tajna „zombifikacije“ otrov koji može izazvati sve znakove smrti. Kada se tijelo iskopa, da mu se protuotrov (Daveis je proučio neke protuotrove i zaključio da su „magijeske“ moći svećenika izgleda jednako važne kao i sami sastojci), a žrtva se ošamuti drugim drogama koje osobu svedu na razinu pravog idiotizma.

BBC-ijeva emisija iz 1984. koju je vodio John Tusa potvrdila je da je „zombifikacija“ posljedica otrova koji pogađa određena centre u mozgu i tako spušta svijest na razinu sna.
Wade Davies nije sumnjao da je „zombifikacija“ stvarna. No njegovo je istraživanje vodounske religije, čini se, uvjerio, da se svi fenomeni vodouna ne mogu objasniti takvim naturalističkim terminima.

Iz knjige “Velika enciklopedija neriješenih zagonetki”