Umrla je u snu u svojoj omiljenoj ljuljački. Gosti još uvijek čuju njenu ljuljačku, a vlasnici tvrde da i ostali duhovi dođu tu i tamo javiti se gostima. Chuck Hanson kaže da duhovi otvore vrata, pale i gase svjetla, uzimaju gostima pokrivače. Ponekad se čak i kreveti zatresu. Gosti čuju korake kao da netko hoda po sobi, ne vide nikoga, iako neki tvrde da su vidjeli pokojeg duha, tj. duha žene kako hoda po sobi i onda nestane. Drugi tvrde da su vidjeli djecu kako se igraju u sobi i koja su prolazili kroz zatvorena vrata.

Engleski novinar Will Starr nije vjerovao u te priče, pa je odlučio otići u Ameriku i to ispitati. Takoje u Philadelphiji intervjuirao demonologa Loua Gentilea, na čiji je nagovor proveo dva dana u dvije zgrade u kojima navodno postoje duhovi.

Will kaže da ga je bilo strah duhova obje noći. Prvu noć , doveo ih je u kuću koja je bila sagrađena na vrhu groblja. Obitelj koja je tamo živjela proživljavala je strašne stvari – pojavljivala su se razna lica na prozorima, trogodišnji sin se žalio na noćne posjete starca, čulo se škripanje vrata.

Will tvrdi da je susret sa Louom promijenio njegovo gledanje na nadnaravne pojave. Počeo je razumjeti i sofisticirane elektronske aparate koje Lou koristi za snimanje duhova, a kojima može uhvatiti zvukove koje čovjek ne može čuti. Kao odgovor na pitanje, da li postoje duhovi u kući, primijetio je da je upaljena crvena lampica počela bljeskati što znači da je registrirala zvuk koji oni nisu mogli čuti. Kada su preslušali vrpcu, kao odgovor na postavljena pitanja čuo je režanje te osjetio dodir na ramenu.

Lou Gentile je imao dodatnu opremu za otkrivanje duhova, fotoaparat i digitalnu kameru te elektro-magnetski detektori koji navodno upućuje na aktivnost duhova. Njegov posao je da pronađe dokaze, što znači da osigura video materijal .

Will Storr je posjetio sva mjesta na svijetu gdje navodno postoje duhovi. U svojoj knjizi „Will Storr vs The Supernatural“ napisao je kronologiju svega što je doživio te razgovore s ljudima koji su tražili duhove, kao i onih koje su duhovi proganjali. On kaže da postoje vrlo stari objekti s dugačkom povijesti, često i krvavom kao zatvor Alcatraz.

Will objašnjava kako se treba ponašati na mjestima gdje navodno žive duhovi: svatko mora biti smiren pun poštivanja i otvorena duha da nauči nove stvari. Posjet nekom „ukletom mjestu“ daje ljudima novu perspektivu na život i smrt, i sve ostalo što dolazi poslije.

Sveti Brandon je povijesna osoba. Za svog dugog života postao je prava legenda. Putujući po sjevernim zemljama i otocima, širio je kršćanstvo i osnovao više samostana. Bio je jako uporan u organiziranju ekspedicija koje su tragale za otocima sretnih, u zapadnom Atlantiku , koji danas mnogi poistovjećuju sa legendarnim Avalonom, svojevrsnim rajem na Zemlji.

U irskom epu „Putovanja Svetog Brandona“ opisuje se uzbudljiva plovidba ovog misionara do neobičnog arhipelaga, udaljenog 40 dana plovidbe. Sa svojih 17 prijatelja, svećenika, Sveti Brandon se iskrcao na živopisni kameni otok sa kojega su se slapovi rušili u more. Tu su našli vodiča s kojim su se iskrcali na otok Ptičji raj, ali su uskoro nastavili plovidbu i nakon tromjesečnog putovanja kroz maglu, stigli do otoka na kojem je Sveti Ailbe živio u velikom samostanu.

Irska odiseja, opisuje vrijeme od više godina, u kojem se znameniti misionar iskrcavao i posjećivao neznan broj živopisnih otoka, kojih danas nema ni na jednoj pomorskoj karti Atlantskog oceana. Boravili su na šumovitom otoku prepunom vinove loze, kojeg su nazivali Otok grozda, odmarali su se na Otoku ovaca, sretali ledene sante i promatrali otoke s vulkanskim kupolama. Na kraju su stigli do obećane svete zemlje, bogate riznice  voća i povrća i svakojakog blagostanja, gdje su proveli 7 sretnih godina. Sveti se Brandon vratio u Irsku u poodmaklim godinama. Umro je sa 93 godine.

Jedan cijeli zid u katedrali u Herefordu i danas prekriva velika zemljopisna karta svijeta iz 1275. godine. Na toj karti su registrirana i otkrića Svetog Brandana, pa je na mjestu današnjih Kanara, ucrtano „7 Svetih otoka – otoci Svetog Brandona“. Na kasnijim kartama ovi otoci sve rjeđe se spominju, a u 18. stoljeću, otoci se javljaju pod imenom Kanari. Među stanovnicima tih 7 otoka vjerovalo se da postoji i osmi otok, nazvan Sveta Boronda i da je smješten oko 40 morskih milja od otoka Palme. Nekoliko ribarskih ekspedicija je 1721. godine tragalo za ovim otokom, ali njega više nije bilo na naznačenoj poziciji. O njemu se kasnije više nikada nije ništa čulo.

Jezero Champlain prostire se južnije, od Kanade, kroz Vermont i državu New York. Ni Amerikanci nisu bili bolje sreće

Međutim, u onom relativno pristupačnom dijelu New Englanda Champ se pojavljuje vrlo rijetko. Janet Tyer, zamjenica šerifa iz Westporta, čija kuća gleda na jezero, primijetila je kako neki stvor pljuska nasuprot njezinom trijemu, glave isturene nad vodom 3 do 4 stope; međutim, dok je stigla do telefona da bi okupila potjeru, čudovište je nestalo. Godine L. R. Jones iz Swantona pecao je sa dvojicom drugova nedaleko od otočića North Hero. On priča: ” Lubini su grizli uistinu dobro i baš smo se spremali dići sidro kad je nešto strahovito zapljusnulo. Jezero je bilo mirno i na vidiku nije bilo drugih brodića. Zatim je iz vode izronio golemi crni oblik. Pojavila su se 3 dijela, jasno vidljiva iznad površine, jedan od drugoga udaljeni oko 5 stopa, a cijelo je stvorenje bilo dugačko oko 25 stopa. ” Trojica u čamcu jednodušna u tome da je to svakako bio stvor koji se kretao brzinom oko 15 milja na sta. Ostao je na površini 2 do 3 minute, a onda je nestao.sa Champom. Joe Zarzynski, glavni Champov zagovornik, već ga je kandidirao za spisak američkih ugroženih vrsta, premda ga osobno nikad nije vidio. Champ ima vrlo slavnu i povijest. Prvi ga je 1609.godine opazio osobno Samuel Champlain, otkrivač jezera. Sedamdesetih godina pretprošlog vijeka, ustrašio je kremu njujorškog društva na izletu parobrodom. Zatim je oko prekretnice vijeka bezosjećajni vlasnik cirkusa P. T. Barnum rasipao nagradu od 50.000 dolara onom ko donese Champovo tijelo.

Premda je 1871. godine navodno, u jezeru Bear u Utahu ulovljeno mladunče čudovišta 20 stopa dugačko, koje se u vodi otiskivalo repom i nogama. Na mnogim jezerima, u kojima prema tvrdnjama Indijanaca žive čudovišta, bijelci su ih ponekad opazili. Na jezeru Walker u Nevadi viđen je 1956. godine brzi stvor dug 14 m. S jezera Flathead u Montani stizalo je toliko izvještaja da je neka kompanija raspisala nagradu od tisuću dolara za bilo kakvo biće, jesteru ili dugu ribu ili čudovište duže od 4 m koje bude izvađeno iz jezera. Izvještaji o čudovištima sa jezera Payette u Idahou, mnogih jezera u Winsconsinu, osobito Red Cedar Lakea, Ontariju i čak Slanog jezera u Utahu, nisu bili potkrijepljeni snimcima ili filmom.

Vrijeme vladavine divovskih reptila koji se nazivaju dinosaurima, kao i njihovih morskih varijanti, završilo je davno prije pojave čovjeka njihovim naglim masovnim izumiranjem, a pronalazak ostataka drevnoga morskog gmaza na području Zadarske županije pobuđuje maštu i tjera nas da se zapitamo o tome kako je izgledao danas već odavno izgubljeni svijet

Objava otkrića fosilnih ostataka davno izumrle morske životinje na Dugom otoku pobudila je prije nekoliko dana zanimanje ne samo znanstvenika, već i šire javnosti. Prvi zaključci znanstvenika koji su na licu mjesta proučili stijenu okrenutu otvorenom moru i izloženu valovima koja sadrži fosilizirane ostatke kostura drevne životinje duljine oko 2 metra, ukazuju da se vjerojatno radi o zasad neidentificiranoj vrsti drevnoga morskog gmaza koja je po svoj prilici živjela u geološkoj epohi gornje krede, vremenu kada su Zemljinim kopnima i morima vladali dinosauri. Pretpostavlja se da je živio u doba turona, prije otprilike 90-ak milijuna godina, a ostaci ukazuju na to da je donekle sličio današnjem krokodilu, te da je po svoj prilici bio brz plivač i mesojed. O kakvoj se točno životinji radi pokazat će detaljno proučavanje fosila koji će biti izrezan iz stijene u kojoj je počivao gotovo sto tisuća milenija.

Vrijeme vladavine divovskih reptila koji se nazivaju dinosaurima, kao i njihovih morskih varijanti završilo je davno prije pojave čovjeka njihovim naglim masovnim izumiranjem, a pronalazak ostataka drevnoga morskog gmaza na području Zadarske županije pobuđuje maštu i tjera nas da se zapitamo o tome kako je izgledao danas već odavno izgubljeni svijet i drevna mora u kojima se kretao u potrazi za plijenom, te kakva su mu sve srodna bića, velika i mala, “pravila društvo”. Da bismo dobili sliku o tome kako je točno izgledao svijet toga drevnog vremena, odnosno kakva neobična ili čak zastrašujuća stvorenja su gospodarila planetom Zemljom, nužno je osvrnuti se na neke dosadašnje spoznaje o razdoblju iz kojega potječe.

A kakav je bio svijet u razdoblju krede, kada je živio i naš gmaz? Prije svega, razlikovao se od današnjega ne samo po oblicima flore i faune, već i po izgledu oceana i kopnenih masa, kao i po klimatskim prilikama koje su prevladavale kroz 80 milijuna godina toga geološkog razdoblja. Čitavo razdoblje krede započinje otprilike prije 146 milijuna godina, a završava pred oko 65 milijuna godina, kada odumiru sve preostale vrste dinosaura i završava era dominacije velikih gmazova. Kontinenti su još daleko od njihova današnjeg oblika. Raspad prijašnjega jedinstvenog kontinenta Pangee, koji je započeo još u jurskom periodu, nastavlja se i kroz kredu, što rezultira nastajanjem i širenjem preteče današnjega Atlantskog oceana.

Velik dio današnjih kopnenih površina tijekom krede je prekriven morem čija je razina u odnosu na današnju povremeno bila viša i za 200 metara. Naravno, globalni površinski odnos kopna i oceana bio je još značajnije na strani oceana, što se odražavalo u ispresijecanosti kopnenih masa mnogobrojnim plitkim unutarnjim morima koja su današnje kontinentske mase dijelila na nizove velikih otoka. Razlog tome bile su vrlo visoke globalne temperature zraka i mora koje su u kredi bile više no ikad ranije i kasnije u povijesti Zemlje. Po tim plitkim i toplim morima, među tadašnjim brojnim otocima, negdje na području gdje će u dalekoj budućnosti biti ono što zovemo zadarskim arhipelagom, plivala je i životinja čiji su ostaci otkriveni na Dugom otoku. S obzirom na veličinu, hranila se vjerojatno ribom i drugim morskim stvorovima manjima od sebe.

Svjetska mora kroz milijune godina trajanja krede bila su dom nebrojenim vrstama živih organizama koji su evolucijski nastajali i odumirali. Najčešći fosilni nalazi na našoj obali jesu varijante planktonskih foraminifera, školjkaša i drugih sitnih organizama koji su posjedovali ljušture. Dominantna skupina riba u tom razdoblju postaju koštunjače iz skupine Teleostei koje su dosezale duljinu i do 5 metara.

Nama svakako najzanimljiviji drevni organizmi jesu upravo morski gmazovi od kojih su neki bili najveći grabežljivci krednih mora i među koje se, po prvim dojmovima, ubraja i naš dugootočki nalaz. U nebrojenoj raznolikosti vrsta reptila, koji su kroz milijune godina nastavali svjetska mora, nalaze se i brojni morski gušteri različitih veličina i oblika, te razni drugi morski gmazovi slični današnjim krokodilima s kojima je, prema prvim informacijama, uspoređen i gmaz s Dugog otoka. Najveći grabežljivci krednih mora bili su ihtiosauri i morski krokodili (iako rjeđi nego u juri), plesiosauri (dužine i do 10 m), morski gušteri mosauri, kao i prve morske zmije. Bile su prisutne i morske kornjače, kao i vrsta ptice malih krila koja je bila prilagođena plivanju i ronjenju (poput današnjeg pingvina). U nimalo gostoljubivim dubljim krednim morima vjerojatno su se odvijale bjesomučne nemilosrdne borbe između golemih, ali i rastom manjih morskih gmazova, gdje bi pobjedu odnosio onaj kojemu je evolucija namijenila ulogu više karike u hranidbenom lancu.

Iako je bez podrobne analize vrlo teško zaključiti kojoj vrsti drevnoga morskog gmaza pripada naša “jadranska Nessie”, te je li riječ o odraslom primjerku duljine dva metra ili mladunčetu kakvoga gorostasnijeg morskog guštera, vrijedi osvrnuti se na dosadašnje spoznaje o sličnim davno izumrlim bićima i njihovim vezama s današnjim gmazovima.

Među prvim kralježnjacima koji su ispuzali iz vode tijekom paleozoika i evolucijski se prilagodili životu na kopnu bili su upravo gmazovi. Za razliku od njima srodnih vodozemaca, mogli su se slobodnije kretati jer nisu morali polagati jaja u vodu i živjeti u područjima koja karakterizira velika vlažnost. Mnogo milijuna godina nakon što su se prvi put pojavili, neke vrsta gmazova vraćaju se u more vjerojatno zbog većih zaliha dostupne hrane. Iako su i dalje disali plućima te su morali povremeno izranjati i zaranjati zbog zraka poput današnjih kitova i dupina, po svemu ostalome savršeno su se prolagodili životu u vodenom okruženju. Primjerice, ihtiosaur, morski gmaz predator, u potpunosti je razvio hidrodinamičan oblik sličan ribljem. I danas postoje mnoge vrste gmazova koje žive ili provode većinu vremena u vodi, poput morskih kornjača, krokodila te raznih morskih zmija i guštera.

Među impozantnijim rodovima gornjokrednih morskih gmazova koji su po obliku slični reptilu otkrivenom u stijeni na Dugom otoku svakako su bili mosauri, morski gušteri čija je duljina u pojedinih vrsta bila i do 15 metara, a ime su dobili po najrobusnijem predstavniku koji se pojavio među kasnijim vrstama. Mosauri su bili mesojedi, imali su četiri uda nalik na peraje i izduljeno tijelo s dugim repom, te oštre zube i snažne čeljusti svojstvene predatorima, a evolucijski su se nametnuli izumiranjem spomenutog ihtiosaura krajem jurskog razdoblja. Ostaci mosaura pronađeni su po cijelom svijetu, od Europe do Australije, Afrike i Antarktike. Iako su uz njih u kasnijoj kredi postojali i drugi veliki predatori poput pliosaura, plesiosaura te divovskih morskih pasa, nijedna od spomenutih vrsta nije im mogla parirati po brojnosti.

Kategorija gmazova s kojom je gmaz pronađen na Dugom otoku prema prvim pretpostavkama mogao biti srodan jesu krokodili. Riječ je o jednoj od najuspješnijih kreacija evolucije čiji su se preci prvi put pojavili pred oko 250 milijuna godina te je, kao takva, preživjela i razdoblje krede te kraj ere dinosaura. Od svojih evolucijskih početaka do danas, oblik im je vrlo sličan i gotovo identičan današnjim vrstama, što je samo po sebi fascinantno jer dokazuje vrlo veliku prilagodljivost. Vodeni i morski krokodili bili su česti i u cijelom razdoblju krede, o čemu svjedoči niz paleontoloških otkrića diljem svijeta, poput nedavnog otkrića ostataka 10-tonskog superkrokodila u Sahari starih oko 110 milijuna godina.

Kojoj god drevnoj vrsti pripadala, životinja čiji su ostaci pronađeni u stijeni na Dugom otoku predstavlja vrlo vrijedan paleontološki nalaz. Iako zasad nisu pronađeni ostaci lubanje ili barem zuba, koji bi paleontolozima olakšali klasifikaciju ove životinje, vjeruje se da će ekspertiza dati neke odgovore nakon što fosilni ostaci budu dopremljeni na Geološko-paleontološki odjel Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. U svakom slučaju, vrijedno otkriće moglo bi pružiti tračak uvida u prošla vremena današnjeg zadarskog područja, davno prije pojave čovjeka.

Kada je  1902. godine podzemni sustav hramova nazvan Hal Saflieni ili poznatiji kao Hypogeum predstavljen svijetu, izazvao je senzaciju u arheološkim krugovima. Hramovi i podzemne odaje su bukvalno urezane u kameno podzemlje. Tu su pronađene kosti preko 7000 ljudi i stoga se smatra da je Hypogeum zapravo velika grobnica.

Svi tragovi misterioznih ljudi koji su izgradili Hypogeum nestaju oko 2000. godine prije nove ere. Jednako čudni su i tragovi kolica na kamenim putovima na Malti davno prije otkrića kotača. Hypogeum je jedan od najimpresivnijih objekata na Unescovoj listi i objašnjenju navode da je riječ o ostavštini  kulture s kojom se ne može usporediti nijedna druga na mediteranu i da se radi o jedinstvenoj epizodi i evoluciji čovječanstva.

Megalitski objekti na Malti poznati su još iz 16. stoljeća kada su vitezovi reda St.John prvi put posjetili otok. Otada pa u narednih 400 godina se smatralo da su hramovi ostavština mitske rase giganta.

Premda je Hypogeum toliko jedinstven, ipak su samo ulazne prostorije bile povremeno otvorene za javnost. Točnije, drugi niz godina tijekom 20. stoljeća bio je zatvoren za javnost pod izlikom „radova na konzerviranju“.

U pismu iz siječnja 1999. godine Slaw Law obavještava o mreži tunela i podzemnom svijetu poznatom kao „Hypogeum Hal Saflieni“. Tvrde da je zabilježen niz tajanstvenih nestanaka u podzemnim labirintima te da je kroz povijest učinjeno sve da se zna što manje o ovim objektima.

1940. godine National Geographic donosi članak u kojem piše da je Malta uzduž i poprijeko probušena mrežom tunela i hramova. Moguće je ispod zemlje proći s jednog na drugi kraj otoka. Ipak vlada je zatvorila sve ulaze. Razlog je navodno nestanak grupe učenika s nastavnicom koji su ušli u podzemni labirint i nikad se nisu vratili.

1998. godine njemački istraživač Werner Betz pisao je novu knjigu o Hypogeumu o koje je dosta mjesta našao za Malteške vladine predstavnike koji su davali sumnjiva objašnjenja , puna kontradikcija, o istraživanju i ponovnom otvorenju Hypogeuma. Očito je da se nešto krilo.

Sumerani su promatrali rast i opadanje vode te su na taj način su napravili kalendar. Zapanjujuća činjenica o Sumeranima je da su znali da godina ima 365 dana, 6 sati i 11 minuta, što se od današnjih proračuna razlikuje samo  tri

minute! Podijelili su dan na 86400 sekundi, dakle, 24 sata od 60 minuta sa po 60 sekundi. Impresivno zar ne? Pisali su tvrdim pisaljkama na glinenim pločicama pa je njihovo pismo nazvano  klinasto pismo. Zecharia Sitchin, profesor koji je cijeli život podredio Sumeranima otkrio nam je kako postoji još mnogo zapisa koje nisu uspjeli dešifrirati. Te pločice su pronađene početkom 20. stoljeća.

Pretpostavlja se da su Sumerani napisali prvi knjige na svijetu, da su znali za statički elektricitet i električnu energiju. Imali su znanje iz područja optike, a moguće je da su znali i za mikroskop. Njihovo znanje iz astronomije bilo je ne odlično, nego izvanredno. Znali su za Uran i Neptun, mada se Uran samo ponekad može vidjeti golim okom, dok se Neptun ne može vidjeti. Sumerani su znali da se sve planete i njihovi sateliti istog datuma i u istoj točki svakih 2268 miliona dana tj. svakih 6300 godina od 360 dana nalaze u istoj ravnini na nebu. Ali naravno to nije sve od njihovog astronomskog znanja. Kao što smo već rekli njihovo astronomsko znanje je ogromno, pa je logično da ono nije ograničilo samo na naš planetarni sustav. Oni su poznavali i zagonetno zviježđe Sirijus B koje je otkriveno tek 1862. godine i to teleskopom s promjerom od 40 cm. I opet, po stoti put se moramo pitati kako su oni mogli vidjeti nešto što smo mi tek uspjeli vidjeti prije gotovo 150 godina? A među ostalim planetima u našem sunčevom sustavu otkrili su i 10. planet, Nibiru. Prema njihovim zapisima taj planet je četiri puta veći od Zemlje. On kruži eliptičnom putanjom unutar Mliječne staze i ulazi u Sunčev sustav svakih 3600 godina. Suvremeni znanstvenici su otkrili postojanje nepoznatog planeta na rubu našeg Sunčevog sustava za koju vjeruju da je Nibiru. Taj planet je vrlo velike, moguće da je i do pet puta veći od Zemlje. Dok znanstvenici NASA-e opovrgavaju bilo kakve navode da postoji Nibiru, navodeći da bi se on davno otkrio i da bi do sada bio vidljiv golim okom. No gdje se danas nalazi Nibiru nije poznato, ali čak i da znanstvenici znaju, ne vjerujem da bi tu informaciju podijelili s nama običnim smrtnicima. U njihovim zapisima također stoji da su taj planet nastanjivali bića visoke civilizacije koji su se zvali Anunnakiji.

Prema zapisima koje su nam ostavili Sumerani, Anunnaki su prvi put na Zemlju sletjeli prije 450.000 godina. Oni nisu došli da bi se igrali Boga, nego su došli radi vađenja ruda koje su im bile potrebne za njihov planet. Vladar domovine Anunnakija zvao se Anu i imao je sina Enkija koji je bio glavni genetički znanstvenik. Shvatio je da je to pretežak posao za njegove ljude pa je dao svome sinu zadatak. Enki je od svog oca dobio zadatak da stvori novo biće, roba radnika, putem genetskog inženjeringa. Biće je moralo biti dovoljno napredno da obavlja složene poslove, naprednije od životinja, a manje napredno od njih samih da mogu opravdati zašto ih tretiraju kao robove. Nakon mnogo neuspjeha, Enki je uspio. Stvorio je Homo sapiensa.

Vođe Anunnakija bili su zadovoljni te su ih stavili da rade u rudnicima u Mezopotamiji na području današnjeg Iraka. No Enki je želio više. Želio je stvoriti biće po svom ugledu, slično ne samo fizički nego i mentalno, intelektualno, emotivno i duhovno, uključujući i vidovnjačke sposobnosti. Ostali Anunnakiji bili su ljuti i pokušali su uništiti Enkijevu kreaciju. Došlo je do ledenog doba i Velikog potopa. U pokušaju sabotaže, Enki se dosjetio kako spasiti svoju kreaciju, ljude. Naredio je Noi da sagradi arku i tako je spasio ljude.

Drevni narodi smatrali su da su njihovi Bogovi besmrtni. No njihova tzv.besmrtnost je bio njihov dug životni vijek. Enki je vodio prvu grupu Anunnakija na Zemlju prije 450.000 godina, a ipak je bio prisutan sve do 2024. godine prije Krista. No oni su ipak mogli umrijeti, mogli su biti ubijeni npr. u ratu. Zecharia Sitchin vjeruje da je Anunnakijev dug životni vijek rezultat toga kako je život evoluirao na njihovoj planeti, koja kruži oko Sunca 3600 zemaljskih godina, što znači da je jedna njihova godina 3600 naših. Međutim, Neil Freer, tvrdi da su Anunnaki produžili svoj životni vijek pomoću napredne biomedicinske tehnologije. U nekim tekstovima se otkriva da su Anunnakiji ponekad uspjeli oživjeti mrtve.  Oni su mogli letjeli avionom do bilo koje točke na svijetu. Bogovi svih drugih zemalja bili su baš oni samo što su imali druga imena.

Sumerani su detaljno opisivali sve te naprave i uređaje u svojim zapisima, pa si mi danas postavljamo pitanja na koja nemamo odgovor: kako su oni to mogli znati 4000.godina prije Krista; kako su mogli tako detaljno opisati letjelice s kojima su Anunnakiji došli sa svog planeta na našu Zemlju? Moderna povijest tvrdi kako oni nisu mogli imate sve te uređaje.

Po svemu ovome Sumerni su bili jedna vrlo tajanstvena civilizacija. Da li je stvarno moguće da su bili razvijeniji nego što smo mi? Da su imali znanje koje možda mi nikada nećemo imati a koje nam je nerazumljivo kako su oni ga imali? Opisivali su predmete koje u ono vrijeme nisu mogli imati. To je znak da su ipak ili imali posjetioce iz svemira ili odnekud drugdje dolazili do podataka. Ako je tako odakle? Sumerani su nestali iznenada, a razlog njihovog nestanka je i danas nepoznat. Možda kada se jednog dana budu uspjeli dešifrirati preostale glinene pločice koje su ostavili za sobom, budemo saznali njihovo podrijetlo i razlog njihovog nestanka.

Mlada djevojka ga je pokušala smiriti, vjerujući da se radi o duševnom bolesniku. Čovjek je imao čudnu odjeću za to vrijeme (1914. je godina). Na glavi je imao šešir sa kopčama kakvi su se nosili u doba Cromwella. Ono što je bilo najčudnije, čovjek je u lijevoj ruci držao zagriženi sendvič od crnog kruha, a u desnoj bič.

Djevojka i gospodin su pokušali pitanjima smiriti gospodina. No njemu nije bilo jasno gdje se nalazi, u čemu se vozi. Rekao im je da se zove Pimp Drake i da je iz Chattama. Gospodin se ustao i otišao je pozvati pomoć, a mladoj djevojci je rekao da pazi na gospodina.

Kada se gospodin vratio u pratnji dva konduktera, u odjeljku se nalazila samo djevojka koja je bila zaprepaštena. Rekla im je da je stariji gospodin samo odjednom nestao. Gospodin i kondukteri su bili zaprepašteni. Na podu su bili njegov šešir i bič. Dvoje putnika je ostatak vožnje razgovaralo o tom događaju pokušavajući shvatiti što se zapravo dogodilo, otkuda se stvorio taj čovjek i zašto je samo tako nestao.

Gospodin je bio inspektor, a mlada djevojka bolničarka. Dogovorili su se da budu u pismenoj vezi dok ne riješe ovu misteriju. U Glasgowu je obavio svoj policijski posao, ali je na povratku sišao u Shefieldu gdje se u policiji raspitivao o mjestu Chattam. Objasnili su mu da ono više ne postoji. Naselje je još 1890. godine kao zemljište rasprodano budućnoj tvornici vagona, ostala je jedino stara crkva, kojom se služe tamošnji radnici.

Sljedećih mjeseci inspektor je privatno radio na istrazi slučaja „čovjeka iz vlaka“ pa je od raznih muzejskih kustosa doznao, da su šešir i bič stari najmanje 120 godina. Jednog vikenda, pozvao je svoju ljupku poznanicu iz vlaka i sa njom otputovao u župu bivšeg naselja. Tamo ih je ljubazno primio svećenik i ponudio im svoje skromne usluge. Crkva je, na njihovu sreću imala stare knjige tog naselja čak 300 godina unazad.

Kad su svećeniku rekli što im treba on ih je zbunjeno pogledao i donio knjigu umrlih iz tog stoljeća. Pokraj datuma Drakove smrti bio je i kraći zapis mjesnog svećenika. Pisalo je da je siromašni čovjek umro u snu, nakon trogodišnje duševne bolesti. Dok se jedne večeri vraćao svojim teretnim kolima kući, odjednom su putem naletjela „đavolska kola“. Na neobjašnjiv se način našao na njima i vozi se nekoliko minuta. Kola su bila od željeza, dugačka poput zmije, a iz prednjeg dijela su bljuvala dim i vatru iz svojih usijanih čeljusti.

Pronašli su ga sljedećeg jutra, svog izgrebenog i modrog, kako se trese u jednom jarku pokraj puta. Njegov konj i kola bili su 7 km dalje. Do kraja svog mučeničkog života, suludo je hodao na okolo, prepričavajući onima, koji su ga htjeli slušati, o svojoj pomoćnoj vožnji u „đavolskim kočijama“.

Nije poznato koliko su se mlada djevojka i inspektor dugo zadržali na ovom slučaju, ali se zna da su se kasnije vjenčali i priču iznijeli na vidjeli tek 10 godina kasnije. Novinari su provjerili i zaključili da se u sve slaže. Oni su te noći zaista putovali s čovjekom iz prošlosti, iako nam vjerojatno još dugo neće biti jasno, kako se Drake našao u vlaku u tako dalekoj budućnosti. Novinari su otkrili još nešto, dio pruge za Glasgow prolazi djelomice baš po sredini zemljanog puta iz tog vremena.
 

1795. godine mladić Daniel McGinnis šetajući ovim otok naišao je na plitku depresiju u tlu iznad kojeg je sa stabla visjela nekakva kolotura. Sve je upućivalo na to da se tu nalazi nešto zakopano. Sljedeći dan vratio se s dvoje prijatelja te su otpočeli iskopavanje. Vrlo brzo su naišli na sloj kamenitih ploča, a zatim i na sloj neobrađenog drveća. Vjerovali su kako se takva konstrukcija nije mogla tu prirodno naći već da uistinu nešto skriva, nešto poput gusarskog blaga. No kako daljnjih iskapanjem nisu nailazili na ništa vrijedno, odlučili su prekinuti s radom dok ne pronađu dodatnu pomoć.

Pomoć su našli u lovcu na blaga Simeonu Lyndu i početkom 19. stoljeća iskapanja su ponovno započela.  Slojevi različitih materijala poput gline, ljuski kokosa, grana hrasta su se nizali jedan ispod drugog u identičnim intervalima. Sve do dubine od otprilike 27 m, gdje su naišli na ravan kamen na kojem su se nalazili nekakvi simboli. No sljedeće jutro jama se napunila morskom vodom se do dubine 10 m. kako nisu uspjeli isprazniti jamu odustali su od daljnjeg iskopavanja. Sljedeće godine su probali još jednom isprazniti vodu iz jame, no nisu uspjeli pa su odustali.

Jamu više nitko nije dirao sve do 1849. godine. Novi ljudi nastavili su iskapanje bez obzira na vodu. Uz glinu, komadiće drva naišli su i na tri karike zlatnog lanca – nalaza koji je dodatno potpirilo sumnju u zakopano blago. Unatoč želji za bogatstvom nisu bili uspješni sa iskopavanjem – i ovaj put je voda bila jača, a jedan život izgubljen.

Kako su godine odmicale rastao je i broj entuzijasta koji su potpuno devastirali cijelo područje kopanjem i dinamitom, te su stare karte otoka postale beskorisne novim tragačima. Jedan čovjek je poginu kada mu je konop skliznuo s koloture objesivši ga, a četvorica su nastradala zbog ispušnih plinova strojeva za iskopavanje te zbog plina koji je izvirao iz tog močvarnog područja.

Možda najupečatljivije i najtraumatičnije otkriće bilo je ono iz 1971. godine koje su proveli na potopljenoj jami malo sjevernije od „originala“. Uspjeli su uvući kameru te na taj način vidjeti što se sve skriva  u jami. Na dubini malo većoj od 60 m na ekranu vidjeli su nešto što je nalikovalo na ljudsku šaku odsječenu u području zgloba kako pluta, no prije nego što su uspjeli poslati ronioce da potvrde ono što su vidjeli kamerom, jama urušila se.

Milijuni su uloženi, životi su izguljeni no zamke vode nisu ni do danas uspjeli eliminirati, a od blaga ni trga. Daljnja istraživanja su obustavljena radi prepirke oko vlasništva lokacije što uvelike odgađa mogućnost razjašnjenja misterije otoka Oak. o samoj prirodi blaga špekulirao se naveliko: od blaga kapetana Kidda, preko izgubljenog blaga Templara, Shakespearovih originalnih rukopisa pa čak oko samog Svetog grala.

No sve pretpostavke lako padaju u vodu kada postoji mogućnost i to velika, kako se radi o prirodnom sustavu podzemnih rovova koji dovode vodu iz mora, a mogućnost postojanja blaga samo je produkt ljudskog pohlepnog uma, depresija isto tako lako može nastati u močvarnom području. Naravno da uz tolike pravilnosti u naslaganom materijalu u jami, logično bi bilo zaključiti kako je jama djelo inteligentnog bića umjesto same prirode, a vodene zamke namjerno napravljene kako se ne bi došlo do onog što jama čuva.

Niz znanstvenika je radilo na modelu rešetke Zemlje, no prvi je bio Ivan P. Sanderson, koji je pronašao kako postoji dvanaest “Đavoljih groblja” širom svijeta međusobno geometrijski razmještenih. “Đavolja groblja” su trokutasta područja na svijetu o kojima se mnogo izvješćivalo kao mjestima misterioznih nestanaka brodova i aviona bez jasnog razloga. Najpoznatije je “Bermudski trokut”; drugo je poznato kao Đavolje more istočno od Japana. Javljalo se mnogo puta o dilataciji vremena i prostora, što je bilo popraćeno prestankom rada kompasa, mjerača visine, pojavom umjetnih horizonata, gubitkom radio kontakta, te drugim čudnim fenomenima, koje su iskusili mnogi piloti aviona, leteći nad Bermudskim trokutom. Bilo je izvješća o avionima koji su po dolasku pokazivali znakove putovanja kroz drugu vremensku zonu, jer su svi satovi na letjelici kasnili točno za isti interval! Sanderson je uočio kako postoji pet “Đavoljih groblja” u sjevernoj femisferi, pet u Južnoj i dva na polovima, ukupno dvanaest koja tvore točno vrhove ikosahedrona!

Tri ruska znanstvenika, Nikolai Goncharov, Vyacheslav Morozov i Valery Makarov su napravili slijedeći korak u konstruiranju rešetke Zemlje. Počevši od Sanderson-ovog rada, dodali su dodekahedron mustri rešetke.
Bruce Cathie je nezavisno od drugih otkrio oktahedron i kocku u istančanom energetskom polju Zemlje, a kasnije je takva rešetka nazvana Cathie rešetka.

Supruzi znanstvenici William Becker i Bethe Hagens su konačno kompletirali svekoliku simetriju rešetke Zemlje. Becker je profesor industrijskog dizajna na sveučilištu Illiois, Chicago, a Bethe Hagens je profesor antropologije na Governors State sveučilištu u Illinois-u. Počevši od ikosadodekahedron rešetke, dodali su joj specijalni polihedron, koga je razvio istraživač svete geometrije R. Buckminster Fuller. Službeni termin njihove finalne rešetke Zemlje je Unified Vector Geometry 120 Polyhedron - Unificirani 120 polihedron vektorske geometrije ili UVG 120, također zvan “Zemaljskom zvijezdom”.

Rešetka Zemlje je bila ekstenzivno studirana i pokazuje mnoge začuđujuće činjenice, jer savršeno iscrtava oblike kontinenata, planinske lance, tektonske frakture u Zemljinoj kori, grebene na dnu oceana, mjesta vulkana, te mustre struja oceana. Svi ti geološki učinci i još mnogo toga se može preslikati na rešetku Zemlje. Mustra rešetke Zemlje se pridružuje torzijskim valovima, koji vrtložno ulaze u Zemlju. Iako su torzijski valovi vrlo sićušni, kolektivno postaju vrlo jaki i sposobni su kreirati stvarne geološke učinke koji su prepoznatljivi na kori naše Zemlje.

“Đavolja groblja ” su smještena na vrhovima ikosahedrona rešetke Zemlje. Na tim se mjestima mogu dogoditi abnormalni vrtlozi tijekom rijetkih interplanetarnih podešavanja unutar našeg Sučevog sustava. Prema David Wilcock-u različite gustoće etera u svemiru kreiraju mnoge različite fizikalne dimenzije. U osnovi postoji osam dimenzija koje su povezane s oktavom; međutim svaka od tih dimenzija može opet imati svojih osam pod-dimenzija. Ta podjela može se nastavljati neograničeno dajući beskonačne dimenzije unutar našeg svemira.

Misteriozni nestanak aviona i brodova u Bermudskom trokutu bez ostavljanja bilo kakvih olupina se može objasniti tim vremenskim i prostornim izobličavajućim vrtlozima na vrhovima ikosahedrona. Avioni i brodovi su bukvalno nestali u drugoj dimenziji.

Jedan takva vrtložna lokacija na Zemlji gdje se mogu iskusiti fizikalne anomalije je Oregon vrtlog u SAD-u. Vrtlog je otvoren za javnost i poznat je po svojem savijanju prostora i vremena. Čudnovati učinci kao što je skupljanje i istezanje ljudskog tijela zavisno o lokaciji unutar Oregon vrtloga se može osobno iskusiti.
Ono što se događa u Oregon vrtlogu dešava se i u Bermudskom trokutu, samo što su učinci znatno jači i mogu dovesti do nestajanja aviona na ovoj razini/ravnini egzistencije.

Obzirom na rešetku Zemlje, provedeno je niz znakovitih znanstvenih istraživanja. Za te je eksperimente posebno razvijen uređaj nazvan Vratima Zemlje. Ovaj uređaj može pokupiti energiju torzijskih valova rešetke Zemlje. Dizajn je ekstremno jednostavan, sastoji se od četverostrane piramide na vrhu s produženom invertiranom piramidom na donjoj strani, zajedno s 4 druga tetrahedron oblika na dnu, sve napravljeno od bakrenih “žica”.

U dizajnu Vrata Zemlje korištene su kugle od mjedi, koje su bile međusobno povezane šupljim mjedenim cijevima, zalemljenim na kugle. Cijela konstrukcija je žičani kostur, 1,8m visok s osnovicom od 1,10 x 1,10m.
Cijela ideja Vrata Zemlje je rezonancija Platonovih geometrija uključenih u žičanom kosturu sa spiralnim torzijskim valovima energije rešetke Zemlje. Cijela konstrukcija je neka vrsta antene ugođene na torzijske valove. Istraživači ju nazivaju “akupunkturnom iglom” zabodenom u energetsku rešetku Zemlje.

U višestrukim pokusima, uređaj je bio aktiviran meditacijom projiciranim intencijama ljubavi grupe ljudi prema Vratima Zemlje. Dodani su bili i specijalni zvukovi! Kada se aktivirao uređaj, počele su se pojavljivati svjetlosne kugle, nazvane orb-ima koje se moglo promatrati golim okom i koje su fotografirane i normalnom i infracrvenom fotografijom. Svjetlosne kugle su bile transparentne i izgledale kao da plutaju u zraku.
Magnetometar je pokupio jaki signal na 3 metra udaljenosti od Vrata Zemlje u ELF (Ekstra Niske Frekvencije 0 - 100 Hz) području frekvencija. Jaki se pak osnovni signal fokusirao na 7,8 Hz, frekvenciju Schumann-ove rezonancije zajedno s višim harmonicima.

Vidovnjake se pozvalo posvjedočiti eksperimentu Vrata Zemlje i oni su objašnjavali kako su se Vrata Zemlje povezala s energetskom rešetkom Zemlje, po aktiviranju Vrata Zemlje i podešavanju na os Sjever - Jug. Aktivacija Vrata Zemlje je prouzročila tijek kozmičke energije iz svemira, dok se istovremeno ista količina energije kretala iz Zemlje prema gore kroz uređaj prema iskazima motritelja, psihika.

Mogli su mjeriti toroidalni energetski vrtlog oko Vrata Zemlje; vrtlog je mjeren u horizontalnoj ravnini oko Vrata Zemlje. Objašnjenje anomalija koje su kreirala Vrata Zemlje je u skalarnim ili torzijskim valovima koji kao sveprisutni u fizikalnom vakumu uzrokuju te anomalne svjetlosne učinke. Neki vjeruju kako Vrata Zemlje stvarno djeluju kao akupunkturne igle, koje ojačavaju i uravnotežuju rešetku Zemlje.

Začuđujuća istina glede te tematike je što je čovječanstvo znalo o postojanju energetske rešetke, koja je obuhvaćala Zemlju barem već tisuću godina. Rešetka Zemlje je jednostavno ponovno otkrivena u 21. stoljeću  Sada postoji neoborivi dokaz kako su ‘primitivne kulture’ prošlosti, pradavne kulture koje su imale tako ‘ograničeno razumijevanje fizike’, znale za istančane energije Zemlje i njenu mustru rešetke!

U stvari sama je rešetka Zemlje položena u kamenju svuda po svijetu. Rešetku Zemlje čine imaginarne linije koje su označene megalitskim strukturama uključujući dolmene, menhire i krugove kamenja oko Zemlje. Megalitičke strukture su nađene svuda po svijetu oslikavajući precizne lokacije energetskih linija Zemlje. U Engleskom kraljevstvu su mjesta kao Avebury i Stonehenge na primjer smješteni na moćnim imaginarnim crtama - Ley lines.

Te se crte nalaze svugdje po svijetu i mnoge su se kulture u prošlosti referencirale na razne načina na energetske crte Zemlje, kao Kinezi, koji su ih zvali zmajevim strujama u staroj Feng-shui vještini, umjetnosti uravnoteživanja i harmoniziranja zemlje. Građenjem pagoda, hramova i kamenih struktura  vjerovali su kako pomažu liječenju Zemlje. Feng-shui je Zemlji ono što je akupunktura tijelu: regulira Chi tok, nevidljive eteričke životne sile.

Australski Aboridžini referenciraju crte energetske rešetke kao crte sna, koji bi se mogao iskusiti u sanjanju (stanju povišene svijesti).

Kada se konačno iscrtala rešetka Zemlje, otkrilo se kako su sve piramide i zigurati (piramide s odrezanim vrhom), kompleksi svetih hramova i krugovi kamenja širom svijeta razmješteni na vrhovima rešetke Zemlje. Spominjemo hram Maya u Yucatan-u, piramide na Giza platou i bijela piramida u Tibetu. Velika Piramida na Giza platou, piramida Khufu (Keops na grčkom) je najvažnija jer je smještena točno na sjevernom polu rešetkaste matrice Zemlje. Razlog zašto je odabran Giza plato za lokaciju Velike Piramide, je činjenica kako je to lokacija s najjačim vrtlogom etera na svijetu.

Većina ljudi zna piramide zahvaljujući onima u Egiptu i Meksiku, no piramide su raspršene širom svijeta u Kini, Japanu, Ekvadoru i El Salvadoru, Meksiku (Chichen Itza), Guatemali, Peru-u (Machu Picchu). Neki arheolozi vjeruju kako se piramide mogu naći i u Europi. Nađeni su neprirodni brežuljci prekriveni zemljom koji imaju oblike piramide u Engleskoj kod Silbury Hill-a, u Italiji u Monteveccia-u (3 moguća piramidalna oblika) i Njemačkoj.

Mjesto na kojem je izgrađena Velika Piramida je vrlo specijalno; to je jedino mjesto na Zemlji gdje se najduže proteže masa zemlje u odnosu na vodu. Kada se Zemlja okruži kružnicom povučenom kroz Veliku Piramidu, onda je ukupna prekrivenost zemljom u krugu veća od pokrivenosti vodom najveća moguća na Zemljinoj kugli. To je vjerojatno bilo prepoznato u pradavnim vremenima pa je to bio razlog povlačenja meridijana nula stupnjeva. Primarni meridijan je označen jednom od najčudnovatijih struktura u svijetu - Velikom Piramidom.

Egiptolozi nam govore kako su Egipćani gradili piramide koje su služile kao grobnice za faraone. Međutim nikada nisu nađene mumije u Velikoj piramidi, nazvanoj po Khufu (Keopsu) faraonu za koga se pretpostavlja da je u njoj pokopan. U kasnijim godinama Egipta piramide su građene sa znatno manjom kvalitetom od enigmatske Velike piramide i te su piramide sigurno bile izgrađene kao mjesta ukopa. Međutim niz arheologa sada vjeruje kako su ranije piramide, kao ona na Giza visoravni, služile potpuno drugoj svrsi.
Kako bi pronašli razloge građenja piramida, 20 velikih piramida je izgrađeno na 8 različitih lokacija u Rusiji nakon 1990. Građene su pokraj Moskve i u Ukrajini. Sve su konstruirane iz fiber-stakla; najveća je visoka 44 metra i teška 55 tona. Istraživanja na tim piramidama su provođena više od desetljeća pod nadzorom Aleksandra Goloda, direktora poduzeća Obrane iz Moskve. Mnogi su ruski znanstvenici bili uključeni iz redova poznatih ruskih akademika, te iz područja medicinskih znanosti, biofizike i fizike.

Prikupili su mnogo podataka, koji indiciraju kako piramide pokazuju do sada nepoznatu ‘moć piramida’. Istraživanja otkrivaju kako piramide mogu povećati moć imunog sustava organizma za poboljšavanje zdravlja. Agrikulturno sjeme postavljeno pokraj piramide od 1 do 5 dana daje povećanje uroda od 30% do 100%. Ruska je vojska mjerila vertikalu energije odmah iznad piramide pa do nekoliko kilometara u zrak do kuda se ta energija protezala. Stvarno začuđujuće je i poboljšanje ozonskog sloja na području piramide, te potpuni nestanak seizmičkih aktivnosti u tom području. Izvješća su potvrđena od strane Ruske Akademije nafte i plina.

Drugi zbunjujući učinak moći piramida je onaj koji se izgleda djeluje na ljudsku svijest. Provođeni su eksperimenti na 5000 kriminalaca u zatvorima u Rusiji, koji su potajno dobivali hrani zasoljenu i popaprenu s induciranom energijom piramida. Proučavanja pokazuju kako je unutar nekoliko mjeseci unutar zatvora kriminal skoro nestao, a svekoliko se ponašanje zatvorenika poboljšalo.
Testirani si i lijekovi nakon što su bili izloženi moći piramida i njihov se potencijal povećao, dok su nuspojave nestale.

Testovi su provođeni i s radioaktivnim otpadom nuklearnih centrala, koji su pokazali redukciju razine zračenja nakon izloženosti moći piramida unutar samih piramida.

Obična se voda nije smrzavala i do 40 stupnjeva ispod nule, i zadržavala je svoje tekuće stanje godinama. Sintetizirani dijamanti su postali tvrđi i čišći!

Svi ti učinci dokazuju realnost moći piramida i Rusi su bili uvjereni u njihovu moć, pa je Aleksandar Golod uspio uvjeriti rusku vladu 1998. da uzme uzorke kristalizirane supstancije energizirane unutar piramida na palubu MIR svemirske stanice za dobro svemirske stanice, te za općenito dobro svijeta!
Drugo iznenađujuće izvješće o moći piramida dolazi od gospodina Kirti Betai-a. U Agri u Indiji, Kirti Betai je izgradio 36.000 malih piramida i postavio ih u posebnu konfiguraciju, formirajući sustav izlječenja energijom piramida. Utemeljio je Daya Dhaar Centar Samo-pomoći, ne-profitnu organizaciju. Liječenje piramidama je besplatno i bez rezervacija raspoloživo svakomu.

Gospodin Betai je već pomogao desecima tisuća ljudi, koji su posjetili njegov centar. Tvrdi kako su se dogodila ‘čudesna’ izlječenja neizlječivih bolesti, te poziva znanstvenike na proučavanje njegovog rada.
Izgradio je konstrukciju kako bi se izliječio od zastoja jetre i bubrega nastalog krivom terapijom lijekova. Među svojim pacijentima je i njegova supruga koja je patila od kronične astme. Tvrdi kako je izliječio ženu s dijagnosticiranom mišićnom distrofijom u tretmanu koji je trajao dvije godine. Kada je ušla u program nije mogla samostalno stajati na nogama, no nakon dvije godine mogla stajati 5 minuta. Uzorci krvi su pokazivali izlječenje od bolesti.

Grčka riječ za piramidu je ‘pyramidos’, koja se sastoji od riječi ‘pyr’ u značenju ‘vatra’ i ‘amid’ u značenju ‘u sredini’. Tako piramida u stvari znači ‘vatra u sredini’. Rusko istraživanje je pokazalo kako je moć piramida stvarno ‘vatra’ u unutrašnjosti piramide.

Oblik piramide izgleda djeluje kao antena za spiralizirajuće torzijske valove. Pretpostavlja je kako piramida fokusira torzijske valove iz rešetke Zemlje u svoj centar. Megalitičko kamenje i strukture smještene na meridijanima rešetke Zemlje su akupunkturne igle u energetsko tijelo Gaia-e, kao što je to demonstriralo istraživanje s uređajem Vrata Zemlje. Pretpostavlja se kako su megalitske infrastrukture izgradile napredne pradavne civilizacije kako bi nas zaštitile od kozmičkih utjecaja, te stabilizirale auru i polja energije etera Zemlje.

Postoje podrobni dokazi koji sugeriraju kako je megalitske infrastrukture koristila civilizacija Atlantide za stabiliziranje kretanja tektonskih ploča, koje su bile uzrokom zemljotresa i vulkanskih aktivnosti širom svijeta. Međutim stanovnici Atlantide nisu mogli spriječiti pomak polova, koji je vjerojatno vodio uništenju Atlantide.

Hram sa pilonima građen je po ugledu na kraljevsku palaču. Međutim, palača je građena od drveta i ćerpiča, a hram od kamena. Kao palača, i hram se sastojao od tri dijela. Prilaz u hram činile su aleje oivičene sfingama, kojima su se za vrijeme svetkovina u slavu bogova, kretale svečane povorke. Na ulazu u hram bio je pilon koji se sastojao od dvije izdužene kule koje se sužavaju prema vrhu, sa jednom nižom kapijom između njih. Pilon je služio kao monumentalna kapija, zaštitni zid i mjesto na kome su ispisivana faraonova postignuća u boju ili lovu. Ispred pilona su često postavljani obelisci i sjedeće statue kraljeva i bogova. Obelisci su simbolizirali sunčeve zrake a kraljevi su pomoću njih pokazivali svoju odanost bogu - suncu Ra, bogu Heliopolisa.

Prvi dio hrama bila je velika sala sa stupovima ili hipostilna sala za prijem. Drugi dio činilo je četvrtasto dvorište sa bočnim stupovima. Treći dio čini sekos (svetište)- centralna, mračna prostorija u kojoj se čuva kip božanstva. Tu su bile još svećeničke prostorije, riznice i biblioteke.

U ovaj dio hrama su pristup imali samo svećenici i izabrane božje sluge. U većini slučajeva, hramovi su bili osno simetrični. Ovi hramovi su građeni tako da se vjernik, prolazeći redom kroz njihove prostorije, osjeća bespomoćnim i beznačajnim u odnosu na veličinu hrama i božanstvo. Njihove zidove krasili su obojeni reljefi na kojima je prikazivan kralj u društvu bogova.

Najpoznatiji hramovi sa pilonima su izgrađeni u Tebi, Luksoru i Karnaku u doba Novog carstva.
Hram u Luksoru posvećen je Amonu, njegovoj ženi Mut i njihovom sinu Konsuu. On je bio južno predgrađe Tebe i nazivali su ga,,Haremom Juga“. Njegovu izgradnju započeo je oko 1390. godine prije n.e. Amenofis III, a tek jedno stoljeće kasnije ga je proširio i dovršio Ramzes II. Sa obje strane ulaza nalazi se masivni zid zakošenih strana sa obeliscima i statuama Ramzesa II u sjedećem položaju, visokim 16 metara, koje doprinose veličanstvenosti hrama. U unutrašnjosti hrama se nalaze masivni stupovi, tako da je pogled vjernika bio ograničen samo na unutrašnjost hrama, što je imalo za posljedicu stvaranje misterije i osjećaja uniženosti posmatrača u odnosu na hram.
Hram u Karnaku takođe je bio posvećen bogu Amonu. Sam hram je dugačak 365 metara, a podignut je na početku ozidanog prostora u koji je u toku dugog vremenskog perioda, od 1530. g. prije n.e. do dolaska Rimljana, dodan i uklopljen veći broj zgrada. Neke od njih su hram posvećen bogu mjeseca, Konsuu, zatim hipostilna sala napravljena u vrijeme Setija I i Ramzesa II (oko 1300. g. prije n.e.), a tu je i sveto jezero koje je imalo ulogu u vršenju vjerskih obreda. Cijeli kompleks pokriva površinu od oko 25 hektara. U hramu se nalaze 134 stupa poredana u 16 redova, a u sredini se nalazi prolaz sa stupovima visine 24 metra i promjera 3,57 metara. Debljina ogradnog zida je od 6 do 9 metara. Prilaz u hram čini svečana aleja sfingi koje imaju tijelo lava a glavu ovna, svete životinje boga Amona. Sfinge su među šapama držale statuu boga ili faraona i vjerovalo se da su zaštitnice hrama.

Za vrijeme Ramzesa II izgrađen je Rameseum u Tebi, hram sa dva dvorišta, jednom hipostilnom salom, tri manje sale sa stupovima i većim brojem drugih pomoćnih odaja. Danas je veći dio ovog hrama razoren, ali još uvijek djeluje veličanstveno, pa nije čudno što su ga Grci i Rimljani ubrajali u čuda Egipta.
Peripteralni hram čini samo jedna manja prostorija uokvirena trijemom od okruglih ili četvrtastih stupova. Na ulazu u hram nalazi se monumentalno stepenište, a sam hram je podignut na visoki temelj.
Najstariji peripteralni hram u Egiptu izgradio je faraon Sezostris I u Karnaku u doba Srednjeg carstva (XII dinastija). Reljefi iz ovog hrama svrstani su među najljepše reljefe u Karnaku. U vrijeme vladavine Amenofisa III (XVIII dinastija), hram je porušen, a kamen od kojeg je bio izgrađen iskorišten je za izgradnju trećeg pilona Amonovog hrama koji se nalazio u blizini. Nedavno je ovaj hram rekonstruiran i predstavlja jedan od najznačajnijih egipatskih spomenika.

Podzemni (speos)hram po rasporedu prostorija sličan je hramu sa pilonima ali umjesto dvorišta ima monumentalno predvorje ukrašeno figurama faraona.

Najljepši podzemni hramovi su Mali i Veliki hram kod Abu Simbela, koji su izgrađeni u vrijeme faraona Ramzesa II (XIX dinastija, XIII vijek prije n. e.). Veći hram posvećen je Ramzesu II. Ima fasadu visoku 32 i široku 36 metara, ukrašenu sa četiri vladareve kolosalne statue, visoke po 20 metara. Ogromne figure su imale ulogu da pokažu božansku moć faraona i uliju strah promatraču. Pored kraljevih nogu isklesane su mnogo manje figure kraljice Nefertari - meri - Mut i neke od njihove djece. Manji hram ima fasadu visoku 27 i široku 11 metara, a posvećen je kraljici Nefertari, Ramzesovoj supruzi, i boginji Hator. Na fasadu je oslonjeno šest statua koje predstavljaju Ramzesa II, Nefertari i boginju Hator.

Polupodzemni (hemispeos)hramovi su vrsta hramova čiji se sekos (svetište)nalazi ispod zemlje a piloni, dvorište i hipostilna dvorana su pod vedrim nebom.

Najpoznatiji hramovi ove vrste su hram u Gerf Huseinu i hram kraljice Hatšepsut, jedine žene koja je, kao faraon, neograničeno vladala Egiptom. Hatšepsutin hram izgrađen je oko 1485 g. prije n. e. (XVIII dinastija)u Deir - el - Bahari kod Tebe, a posvećen je Amonu i još nekim božanstvima. Ovaj hram ima tri izdužena trijema sa stubovima, koji su postavljeni jedan iznad drugog i spojeni kosim prilazima. Na vrhu se nalazi centralna kapela koja je uklesana u stijenu. Senenmut, arhitekt koji je projektirao ovaj hram, savršeno je uspio uklopiti hram u okolinu koja ga okružuje.,, Vjernik je išao ka svetinji nad svetinjama - maloj prostoriji ukopanoj u stijeni - kroz tri velika dvorišta različite visine, povezana rampama između drugih kolonada : bio je to put procesija sličan kao u Gizi, samo što se ovdje umjesto piramide nalazio brijeg. Po veličanstvenoj mješavini ljudskom rukom načinjene i prirodne arhitekture - obratite pažnju na to kako rampe i kolonade odgovaraju oblicima litice - čini se da se Hatšepsutin hram može mjeriti sa bilo kojim spomenikom starog carstva