Archive for July, 2008

23
Jul

ZMAJEVI

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Bića za koje nismo sigurni da li su nekad kroz povijest bauljala prostorima ovog planeta i da li to još uvijek rade čine posebnu kategoriju u paranormalnim slučajevima, bilo da time predstavljaju kakvu izgubljenu kariku u boljem upoznavanju nas samih ili nas njihove posebne mogućnosti naprosto fasciniraju. Ova kategorija dakako ima mnogo slučajeva, no “vrsta koja je najviše zainteresirala i maštu i radoznalost su definitivno zmajevi. Vjerojatno razlog tome leži u činjenici što su neizostavni dio tradicije većine svjetskih civilizacija počevši od davne Sumeranske kulture.

Problem u potrazi za dijeličkom dokaza koji bi nadu u njihovo postojanje potvrdio počinje u različitosti percepcije tih bića. Od pretpostavki da su ih istrijebili naši vitezovi u prošlosti, preko viđenja kao utjelovljenja zlih sila, egzistenciji u vlastitim ravnima, do one najjednostavnije kako postoje samo u ljudskoj mašti. Legende o zmajevima s vremenom su polako izblijedili. Prema većini teorija neizostavno je za pretpostaviti da je zmaj bio leteći reptil koji jeimao spsobnost riganja vatre. Iako danas leteći reptili ne postoje, priej nekih 200 milijuna godina, u vremenu famoznih dinosaura postojao je red takvih – pterosauri, koji u biti nisu spadali pod dinosaure no bili su vrlo slični. Od najmanjeg pterodaktila, koji je bio veličine vrapca, preko nešto većeg pteranodonsa, do najvećeg stanovnika neba ikad Quetzalocoatlus – najveći pronađen primjerak, odnosno fosilizirani ostatak imao je raspon krila 15,5 metara. Moguće je da su pronalasci ostataka Quetzalocoatlusa potakli mitove vezane uz zmajeve, no iako je bio leteći reptil, vatra iz njegovog ždrijela nije sukljala.

Sljedeći bi bio – ta neobična spsobnost zmajeva koji imaju, vlastiti sustav podgrijavanja hrane. Koliko god zvučalo bizarno, mogućnost riganja vatre nije posve nemoguća gledajući čak i današnju faunu. U probavnom sustavu postoji vrsta anaerobne bakterije koja proizvodi meta, plin koji uz prisustvo kisika može gorjeti. Smjesa zraka i metana u pstotku od 5-14 je eksplozivna što hoće reći lako zapaljiva, a temperature koje se proizvode pri sagorijevanju variraju oko 2000 stupnjeva. Ovakvu spsobnost imaju čak i ljudi pošto je metan nusproizvod i naše probave kojeg se rješavamo na jedan, kako bi ljudi rekli , u društvu nepogodan način. Taj plin se može vrlo lako zapalitii, u medicinskim zapisima postoje i slučajevi kada se plin zapalio prilikom podrgivanja, vjerojatno pri kontaktu sa zrakom.

Poznato je da ptice jedu kamenčiće zbog bolje prave hrane. To su činili i dinosauri prije njih. Dakle ukolilo bi jedan leteći reptil koji ima dovoljno bakterija koje proizvode metan progutao par kamenčića oni bi djelovali kao svojstven upaljač. Ovim je dokazano da su osobine koje posjeduju zmajevi u legendama, moguće u prirodi. Pitanje je da li se nešto takvu uistinu dogodilo i naravno kada se dogodilo.

Činjenica stoji da nijedan materijalan dokaz u prilog njihovog postojanja ne postoji, no koji je razlo što se njegov lik provukao kroz toliko kultura ukoliko to biće nikad nije postojalo. Bez obzira da li su zmajevi jednom i okupirali svoj kutak u našoj povijesti, mora se priznati da zauzimaju veliki prostor u našoj kulturi, što u mitologiji,religiji, što u današnjoj znanstvenoj fantastici koju možemo naći na policam knjižara ili za one malo manje sklone listanju i na filmskom platnu.

Tags: , , , , , ,

23
Jul

OLIVER LARCH

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Obitelj Larch imala je imanje nedaleko od South Banda, Indiana. Predio u kojem se nalazila kuća, a tu se i danas nalazi, bio je prekriven debelim slojem snijega, a nebo je bilo sivo kao pred oluju. Bilo je Badnje veče 1898. godine. U kući obitelji Larch odavno je vladalo blagdansko raspoloženje. U goste su im došli prijatelji i rodbina iz Chicaga, te umirovljeni sudac iz jednog obližnjeg gradića.

Nakon obilne večere, gosti su zamolili gđu Larch da odsvira nešto na orguljama, jer je ona svirala u lokalnoj crkvi, a njeno sviranje je bilo na samom vrhuncu, na pragu savršenstva.

Nekoliko minuta prije 11 sati, Oliverov otac ga je zamolio da ode do bunara i donese još jednu kantu svježe vode kako ne bi ostali bez nje tijekom noći. Bunar je bio udaljen tek nekoliko metara od kućnih vrata. Nekoliko sekundi kasnije, nakon što je Oliver zatvorio vrata, začuli su se njegovi povici u pomoć. Misleći da mu je sina napala divlja zvijer, gospodin Larch je uzeo šušu i zajedno s ostalim gostima izjurio van. No tamo su imalo što vidjeti. Oliverovi povici čuli su se “odozgo”. Uplašeni otac digao je cijev svoje puške, ali ga je spriječio spomenuti sudac. Oliverovi krici čuli su se sve slabije i slabije, odlazio je sve dalje i dalje.

Njegov nestanak arhiviran je kao “neobjašnjen”. Policijska istraga nije dala nikavog rezultata a dječakovi jasni tragovi u snijegu koji su samo na pola nestali, danima su još stajali na mjestu odajući jednu činjenicu… nije se uspio ni okrenuti…

Tags: ,

23
Jul

TELEPATIJA

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Telepatija ili ekstrasenzorna percepcija je komuniciranje mislima, ponakad i na znatnoj udaljenosti. Neki istraživači vjeruju da koncentrirane misli mogu pomicati predmete. Prvi znanstvenci koji su se bavili telepatijom bili su J.B.Rhine, William McDougall i Karl Zener. Evo nekoliko testova kojima su ti znanstvenici, a i mnogi drugi nakon njih pronalazili i istraživali telepatiju.

Karl Zener osmislio je karte sa simbolima koji se lako pamte, a međusobno se razlikuju. Tako je sastavljen špil od 25 karata, a na svakoj je od njih bio jedan od 5 sibola. U jednom od pokusa jedna bi osoba u jednoj sobi otvarala jednu kartu za drugom, dok bi druga u drugoj sobi bilježila te simbole. Najvjerojatnije je da se pogodi oko 20% simbola, ali neki ljudi su pgodoili i više od 40% simbola. Vjerojatnost da se to dogodi slučajno bila je manja od jedan prema deset bilijuna. Kasnije se od polaznika pokusa tražilo da unaprijed predvide redoslijed karta. Na to ih je potaknuo uspješni kockar koji je tvrdio  da usredotočenim mislima može odrediti redoslijed karata u špilu i na broj koji pokazuje kocka.

Kasnije su ispitanike smještali u udobne naslonJače i da bi smanjili vanjske smetnje na uši bi ima stavili slušalice. Usto bi nosio i naočale kroz koje bi vidio samo blago ružičasto svjetlo. Prije pokusa u računalo bi stavili pet različitih slika, koje bi oni odabirali nasumce i opisivali. Tek su poneki zaista točno opisali sliku, ali je više bilo onih koji su opisivali sojećaje koje slika u njima budi.

Poznato je da poneki ljudi koji imaju sposobnost telepatije mogu savijati žlice i mnoge druge metalne stvarčice. U takvim pokusima bilo je mnogo, varanje i krivotvorenja dokaza pa još i danas nisu pronađeni dovoljno jaki dokazi  koji bi potvrdili istraživanja i telepatiju.

Tags: , , , , ,

14
Jul

METOD TROBEC

   Posted by: Mika    in UBOJSTVA

Metod Trobec bio je optužen da je od ožujka 1975. godine do studenog 1978. godine u svojoj kući u Dolenjoj Vasi br.22, nedaleko od Ljubljane, hladnokrvno ubio 5 žena, a zatim ih, da bi prikrio dokaze, polio benzinom i zapalio u krušnoj peći.

Suđenje je čekao u kaznionici u Radovljici, kod Bleda. Tu je zajedno s još 27 zatvorenika, skraćivao vrijeme pripremajući mala pakovanja lavande, koja su se kasnije pradavala kao sredstvo proitv moljaca. Malo ljudi zapravo zna tko je Metod Trobec, a još manje što je učinio.

Kad je suđenje počelo, prostrana dvorana nije mogla primiti sve znatiželjnike, od kojih je najviše bilo žena. Publika natisnuta je čekala da sudac Anton Žitko oglasi početak procesa.

Utrenutku kad su Metoda Trobeca kod stražnjeg ulaza u sudsku zgradu izveli iz zatvorskog automobila, pa sve do ulaska u sudnicu, pa čak i dok je sjedio na optuženičkoj klupi, ponašao se kad da je sasvim slučajno uvučen u tu situaciju, da ga se tu ništa ne tiče, da je promatranje kroz prozor mnogo zanimljivije od onog što se događa oko njega.

Imao je i osobitu priču o sebi:”Nečovječno su se ponašali prema meni. Svi. Ranije, na slobodi, tražio sam povremeno utjehu u alkoholu. Sve moje nevolje počele su sa 16 godina kada sam, što nikada nije dokazano, u svom rodnom selu osumnjičen za podmetanje požara u nekoj štali. Od tada ljudi su me poprijeko gledali, a ja sam samovao. Nikada u svom životu  nisam imao pravog prijatelja. Imao sa dosta žena, ali nikada nisam bio prema njima grub. S njima nisam imao djece, ali je jedna djevojka s kojom sam se zabavljao ostala trudna. Želio sam to dijete, ali je ona odlučila drugačije. Mališane moje sestre s radošću sam obilazio. Ali, još u ranoj mladosti na moje i ime i na ime moje obitelji, jer smo vanbračna djeca, bačena je ljaga. Kasnije kad sam osuđivan, ljudi su me izbjegavali. Majka Marija oduvijek mi je bila najbliža, iako je imala malo vremana za mene. Ja sam joj jedini bio desna ruka, jedini koji joj je istinski pomagao. Od nje mi nitko nije bio preči, nijedna druga žena. Bio sam 4 godine u Njemačkoj. Ali, tamo, u “PorsheU” gdje sam radio, nisam imao nikakvih problema sa policijom. Želio sam da me brane dva odvjetnika, čak sam pomišljao na Filu Filotu (poznati Beogradski odvjetnik) ali nisam imao dovoljno novca za njega. Što se tiče Stanislava Klepa, koje  me sada zastupa, želio bi da češće dolazi, ali on se pojavljuje jednom mjesečno, pa i rjeđe. Kaže da ima previše posla. Zato mu i pišem pisma….”

Nizak, zbijen, s malo izraženim trbušćićem, u kožnoj vjetrovci i modernim hlačama, ruke zbijene pod remen, sve vrijeme je hinio čovjeka koji je kao zalutao u sudnicu. Promatrače sa strane ostavljao je posvemašnjoj nedoumici. Lako se moglo reći da je to i čovjek bez pamćenja. Već na samom početku glavne rasprave, u trenutku dok još publika nije bila ni zagrijala stolce u dvorani, Trobecov prigušeni glas romorio je o tome kako ga memorija uopće ne služi. Nije se sjećao ni gdje je išao u osnovnu školu, a s podugačkom zadrškom se prisjećao da je vojski služio u Kraljevu i Leskovcu.

36 stranica optužnice i obrazloženja ostavio je mučan dojam u sudnici. Sumoran katalog zločina i asocijalnog ponašanja od kojeg čovjeka podilaze žmarci. Trobec  uopće nije slušao tužitelje Andreja Polaka i Janeza Kovačiča. Gledao je na drugu stranu, prema prozoru. I svoje odvjetnike Stanislava Klepa i Mirka Možinu – također je potpuno ignorirao.

Trobec je prije početka suđenja smislio kako će se braniti. Sve ono što se nije uklapalo u okvire njegove pripremljene priče, smatrao je nevažnim.

Prva Troboceva žrtva bila je 19-godišnja Vida Markovčič. Imala je vrlo neuredan život. Oko 6 godina bila je u odgojno-popravnom domu Malči Beličev u Ljubljani gdje je završila dodatnu osnovu školu. Posljednju put je viđena živa u svibnju 1975. godine u Ljubljani.

O Vidi Markovčič Trobec je izjavio: “Mogla je imato oko 19 godina. Upoznao sam je u blizini “Maksimarketa” u Ljubljani. Rekla je da se zove Vera ili Tončka i da je iz Brezovice ili Borovnice. Nije krila ni to da je jedno vrijem boravila u odgojno-popravnom domu. Odvezao sam je motorom u Dolenju Vas, vikala je kad sam je počeo udarati i daviti. Zatim sam je stavio u krušnu peć i zapalio. Gorjela je najmanje 4 sata…”

Policija je pronašla u Trobecoj kući bijele natikače, ženski naračasti pulover i bluzu. Vidina majka prepoznala je bijele natikače. Natikače je prepoznala i Bogomila Kocijančič, Vidina odgojiteljica iz odgojno-popravnog doma.

Druga žena bila je umirovljenica Marijanca Cankar. Imala je 52 godina kada je završila u Trobecovoj krušnoj peći. Često je kod privatnika pospremala stanove i kuće i pomagala u raznim kućnim poslovima. Posljednju put je viđena u petak, 25. ožujka 1977. godine. Rođaci su prijavili njen nestanak 1. travnja 1977. godine. Republička policija razaslala je obavijest o njenom nestanku: “Nestala žena je epileptik i postoji mogućnost da je izvršila samoubojstvo. Osim toga sklona je prekomjernom uživanju alkohola. U slučaju pronalaska nestale ili njena leša, odmah nas obavijestite….”

Tako sročena obavijest unijela je malu pomutnju. Već unaprijed se račualo da je riječ o mogućem samoubojstvu. A o mogućem ubojstvo nitko nije ni razmišljao. Trobec je u istražnom postupku izjavio: “Bila je to starija žena. Mogla je imati oko 50 godina. Zvala se Marijanca Cankar. Upoznali smo se u Pivnici, u blizini Ljubljanske  “Name”. Odvezao sam je u Dolenju Vas. Iza nje je ostao karirani kaput i neki ključevi….”

Trobec je namjerno izbjegavao izravne odgovore. To se vidjelo ne samo po njegovu ishitrenom ponašanju, već i poonome što je govorio o detaljiva koji mu nisu mogli štetiti u postupku. On se vrlo jasno sjećao kome je proado kuću u Dolenjoj Vasi i kako je kupio novu kuću u Spodonjoj Beli. Sjećao se raznih sitnih pojedinosti u vezi kupnje kuće, a onoga što se događalo ubijenim ženama nije se sjećao.

Za treću žrtvu, 20-godišnu Uršku Brečko, uopće, kaže, ne može pojmiti da ikad postojala. Do 1973. godine živjela je kod majek u selu Okroglica, kod zidanog mosta. Poslije je počela raditi u gostionici “Turk” Ivanke Mlakar na Črnivcu kod Brezjah. K njoj se doselila i njena majka. Budući da joj je majka primala mirovinu u Okroglici, katkad je zamolila Uršku da joj podigne mirovinu. Tako je bilo i tog ožujka. Kad je nestala ukućani su se pokušali naši ali uzalod. Nestanak su prijavili i policiji. No policija je napravila grešku. U obavijesti o nestanku napisali su: “Brečkova je jako osjetljive narave, nesamostalna, smušena, nervozna i pokazuej duševu zaostalost. Kad se vraćala autobusom do željezničke stanice izgubila je novčanik. Ona nema ni jedne osobe uz koju bi se mogla osjećajno vezati ili bi se evenutualno mogla kod nje zadržati. Sumnja se da je izvršila samoubojstvo…..”

Opet pogrešna procjena i pogrešan trag. Na ubojstvo nitko nije pomišljao. Trobec je opet zavarao policiju. Znao je da leševe ubijenih žena policija neće pronaći, pa je već smišljao nove zločine.

U istražnom postupku Trobec je izjavio: “Bila je to umiljata djevojka. Rekla je da joj je ima Urška. Imala je na sebi plavi ili sivi ogrtač. Objasnila mi je da je zakasnila na vlak ili autobus, mislim. Odveo sam je u Dolenju Vas. Skuhao sam joj kavu i nisam imao namjeru da je ubijem. Kada sam je zgrabio za vrat počela je vikati. I ja također, ali od strasti. Iza nje je ostala torba s ključevima…” Ništa od toga Trobec nije ponovio niti priznao na glavnoj raspravi.

Četvrta Trobecova žrtva bila je 42-godišnja Ana Plevnik, ubijena je, zatim spaljena u krušnoj peći potkraj ožujka ili početkom travnja 1978. godine. Stanovala je u Ljubljani. Imala je muža i sina, ali joj je muž umro a sina joj je socijalna služba odvela u dom. Kratko je radila u staračkom domu no ubrzo je dala otkaz i predala se piću. Kad je nestala 1978. godine svi su mislili da je otputovala u Njemačku, gdje je nekad radila, pa njen nestanak nitko nije prijavio. Plevnikova je zalazila u bife “Sodček” gdje ju je neposrendno prije smrti vidjela konobarica sa Trobecom.

U istražnom postupku Trobec je rako da ju je sreo početkom 1978. godine i da ju je odvezao u Dolenju Vas. “Bilo je hladno pa smolegli na peć. Počelo sam je daviti za vrijeme seksualnog akta. Bila je sva krvava. Kad sam vidio da je mrtva, zamotao sam je u odjeću i gurnuo u peć i zapalio. U kući su ostali njezini dokumenti, ogrtač, šal, vesta, kemijske olovke…”

Kad je policija poslije Trobecova uhićenja temeljito pretražila njegovu kuću i dvorište u Dolenjoj Vasi u krušnoj peći i gnojnici pronašli su ostatke ljudskih kostiju i vatrom deformirane oštećene zlatne predmete. Pronašli su i jednu donju čeljust za koju je stomatogramskom analizom utvrđeno da pripada 32-godišnjoj čistačici slovenskog zavoda za statistiku Zoru Nikolić.

Prije nego što se zaposlila u Zavodu Zorka je radila kao čistačica u radnoj organiaciji “Metalka”. U isto vrijeme u “Metalki” je radio i Metod Trobec. Stanovala je kod sestre Marije u Ljubljani. 17. studenog 1978. godine Zorka Nikolić je otišla liječniku i više nikad se nije vratila. Sestra je prijavila njen nestanak, a policija je opet došla do nekog čudnog zaključka, jer je u obavijesti o nestanku napisala: “Zorka Nikolić se liječila u psihijatrijskoj bolnici u Ljubljani, a u posljednje vrijeme žalila se i na bolove u grudima, pa zbog toga postoji sumnja da je izvršila samoubojstvo….” O mogućem ubojstvu opet ni jednine riječi.

Mnogo kasnije na sjedištima Trobecova automobila nađena su razna vlakna. Usporednom analizom utvrđeno je da su to vlakna zimskog kaputa Zorke Nikolić. “Zvala se Nikolić ili Šinkovec”, rekao je Trobec u istražnom postupku. “Sjećam se, kad smo se upoznali bilo je hladno. Sreli smo se u restoranu “Šestica” u Ljubljani. Zatim smo prešli u gostionicu “Koper” odakle sam je automobilom odvezao u Dolenju Vas…”

I opet novi paradoks – policija uopće nije pokušla rekonstruirati njezino kretanje, pa tako nije ni posjetila gostionicu “Šestica” gdje je Zorka Nikolić rado i često zalazila. Tamo bi i našli ubojicu.

Trobec je zorki na papirić zapisao svoju adresu, a taj papirić je našla njena sestra u svom stanu na noćnom ormariću.  Grafološkom analizom je dokazano je ju na napisao Trobec. Kod Trobecove sestre je pronađen Zorkin kaput kojeg je Trobecova sestra trebala prodati. Trobec kaže da se od toga ničega ne sjeća. Kaže da otkako su ga 1974. godine liječili u duševnoj bolnici ničega se ne sjeća. Tamo su ga navodno mučili, nije mogao ništa raditi….

I zadnja šokantna spoznja: taj famozni papirić, na kojem su se nalazila i neka druga imena, ali nevažna za slučaj, bio je ključ cijele zagonetke. Na njemu je pisalo ime ubojice. Ali, policija ga je predvidjela što je potragu za zločincem silno produžilo.

Trobec i Zorka Nikolić, njega zadnja žrtva, dugo su se poznavali, a i povremeno susretali. Kad je ubojica već bio otkriven javio se jedan svjedok s neobičnom pričom: “Zorka mi se povjerila da hoda s nekim momkom koji se zove Trobec. Kaže da je veoma čudan. Stoga se boji da bi je on mogao ubiti…”

Da je kojim slučajem taj papirić odmah otkriven, žrtve ne bi bile spašene, ali bi potjera za monstrumom s dječjim licem trajala mnogo, mnogo kraće. Poslije završenog dokaznog postupka Temeljni sud u Kranju je 25. studenog 1980. godine Metoda Trobeca proglasio krivim i osudio na smrt. Poslije, smrtna kazna je preinačena u vremensku. Danas se taj višestrui ubojica nalazi u zatvoru Dob, nedaleko od Novog Mesta. 1992. godine Metod Trobec je pokušao ubiti osuđenika koji je s njim dijelio zatvorsku ćeliju, pa je osuđen na dodatnih 15 godina zatvora. Na slobodu je trebao izaći 2014. godine, ali si je presudio 2006. godine.

Metod Trobec nije i jedina osoba koja se u Sloveniji povezuje sa krušnom peći i spaljivanjem u njoj. Prije nekih stotinjak godina u okolici Maribora uhvaćen je stanoviti Franc Vratuša i osuđen na smrt, a potom na doživotnu robiju, jer je svoju 12-godišnju kćer Haniku zadavio, spalio u kaljevoj peći, a non toga dijelove tijela čak i pojeo. Međutim, bila je to velika sudska zabluda. Poslije se ispostavilo da ništa od toga nije istina. Mala Hanika je nađena živa, pa je njezin otac, nepravedno osuđen i zamalo pogubljen, a u međuvremenu prozvan i “ljudožderom iz Maribora” pušten na slobodu.

Protiv Trobeca je za suđenje prikupljeno na desetke kilograma dokaznog materijala. Među njima se našao i jedan kriminalistički roman “Lun i Ekskadus”. Roman govori o ubojici koji je svoje žrtve davio, a potom spaljivao. Je li taj ubojica bio inspiracija i Trobecu? Ne baš, ako je suditi po onomu što se moglo čuti od samoga Trobeca:”Nikada nisam čitao kriminalističke romane, niti su me zanimali. Pročitao sam samo nekoliko povijesnih knjiga. Na prste mogu izbrojiti koliko puta sam bio u kinu. Uvijek sam radio: na poslu, kod kuće, na imanju. Za čitanje kriminalističkih romana jednostavno nisam imao vremena…”

borja.org

Tags: , , , , , , , , ,

3
Jul

VJEŠTICE

   Posted by: Mika    in Uncategorized

Vjerovanje u vještice vrlo je stara i raširena pojava usko povezna sa šamanizmom. Vještice su uništavale plodve zemlje provodile tajnovite obrede, svojim su vračanjem pojedincima uzrokovale bolest, mogle su bacati ljubavne čini. Težnja viziji i proricanju, znanja o priremanju lijekova te s tima povezana nezobilazna bliskost s prirodom, sve je to govorilo u prilog ideji o ženama kao vješticama. Lik vještice je svoj konačni oblik poprimio u poganskim antičkim ženskim kultovima.

Od srednjeg vijeka ne samo žene koje su znale vračati, već i one koje su živjele bez muškaraca smatrali su opasnima. Strah od vještica potaknuo je strah od neobuzdane žene koji je tištao muškarce, ponajviše pripradnike svećenstva.Neprijateljski odnos prema ženi i osuda spolnosti Crkvi je olakšalo da žene obilježi kao vještice. Narod se bojao ljudi s natpriordnim osobinama. Crkva je taj strah spretno koristila tako što je sve naobjašnjive pojave nazivala vražjim poslima. To je vodilo nemilosrdnom progonu vještica koji je prije svega obilježio razdoblje od 1500. do 1700. godine. Osumnjičene žene se optuživalo za savezništvo s vragom ili za bavljenje čarobnjaštvom. Mučenjima se vješticu trebalo prepoznati, a potom pogubiti. Ti progoni nisu samo bili popraćeni okrutnim zlostavljanjima kojima se željelo iznuditi prizanje, nego su se izmišljali i novi “Božji sudovi” pod nazivom ordalije. Ispitivanjem reakcije na krv, vodu i vatru pozivala se viša sila kako bi se otkrila nevinost ili kaznila krivnja. Flamanski liječnik Johannes Weirus jedan je do prvih koji je oštro istupio protiv ideje da su vještice u savezu s vragom. On jerazvio psihološlku teoriju prema kojoj s vještice melankolične osobe koje savezništvo sa vragom samo umišljaju. One prije zaslužuju samilost nego kaznu. Ipak sve do 18. stoljeća bilo je puno bolesnika s psihopatskim poteškoćama koje se okrivljavalo da su odani vjerovanju u vještice.

Srednjovjekovne predodžbe o vješticama obuhvaćale su i paklenski obred, tzv. vještičji ples. Pomoću napitaka za letenje one bi noću letjele na drškama, metlama i životinjama. Okupljale bi se zatim na poljanama ili brežuljcima, te raskalašenim ponašanjem tokom jela, te divljem plesom izražavale svoju odanost sotoni, vođi vještičjeg roda. Postoji su stari kultovi, neka vrsta poganskog ženskog tajnog saveza, koji su se u podzemlju održali stoljećima. Oni su pomogli stvaranju fantastične predodžbe o vještičjem plesu, raspojasanoj svečanosti. Najstarije predodžbe o vješticama  odnose se na noćno letenje, te na odlazak na vještičji ples. Letjele bi na životinjama ili na predmetima, posebice na metlama. Taj se let katkada opisuje kao izdvajanje duše, demoni ili đavli odlete s dušom, a tijelo ostane ležati u snu sličnom smrti. Vjerovalo se da se sve ozlijede nanesene duši tokom takvog stanja mogu vidjeti drugog dana i na tijelu osobe.

Vještica u kasnoj srednjovjekovnoj i ranoj novovjekovnoj Europi nije netko tko navodno s pomoću tajnih zlih sila izaziva smrt, bolset i zlo. Vjerovalo se da je on, a mnogo češće ona, član gigantske zavjere koju je organizirao i vodio đavo, a cilj joj je bilo uništenje kršćanstva, unižavanje svih čudorednih vrijednosti, podbadanje siromašnih protiv bogatih, mladih protiv starih i rušenje društva u prah i pepeo. Oni na koje bi se posumnjalo da su počinitelji takvih prestupa bili su mučeni i obrađivani sve dok ne bi priznali, a potom su bili smaknuti. Smatra se da je optuženih nesretnika bilo između 250 000 do milijun.

U maniji proganjanja vještica leži mit o organiziranoj zavjeri. Taj mit se temelji na vjerovanju da zlo koje redovno napada svijet nije proizvod uobičajenog toka događaja, već da ga izazivaju rušilačke grupe ljudi odgovorne za sve okolnosti koje ozbiljno ugrožavaju život. U vrijeme progona vještica, te su se okolnosti uključivale od lošeg vremena, loše ljetine i epidemija. U kasnom srednjem vijeku, kad je lov na vještice uzeo velikog maha, zbivala se promjena u društvu. Uobičajene institucije su opadale, a crkva je trpjela od napada reformatora. Javio se strah da je sveukupno ustrojstvo društva u opasnosti. Vjerovalo se da se iza te opasnosti kriju đavolovi prsti. Kršćani su oduvijek bili skloni tome da sve zlo svijeta pripišu “neprijatelju”, a teolozi su od njega napravili lik titanske snage.

Papa Incent VIII i sam je bio jedan od najnečasnijih papa u razdoblju renesanse. On je 1484. godine, objavio Povelju o vješticama kojom se progon navodnih vještica poticao i pomagao. Uzimajući u obzir tu povelju, Heinrih Institoris i Jakog Sprenger su 1487. objavili tzv. Vještičji bat. Tu su opisali čarobnjaštvo i dali upute kako raditi na suzbijanju te pojave. Pod utjecajem ovog zloglasnog djela vjerovanje se pretvorilo u zabludu o čarobnjaštvu. Počeli su gotovo masovni progoni, najprije u Francuskoj, a tokom 16. stoljeća i u Njemačkoj. Ono što je ovu masovnu pojavu raspirivalo bilo je uvođenje mučenja i inkvizicje temeljene na rimskom pravu tako da se skoro svakoj optužnenoj osobi “dokazalo” da je vještica. U vrijeme progona vještica za vještičji  se koristio izraz “Synagoga diabolica”. Taj izraz potječe iz Ivanove apokalipse u kojoj se za nevjerne Židove koristio pojam “Synagoge Satans”. I vještice su se kao i spomenuti Židovi hranili mesom koje se kao žrtva pridonosilo idolu te su se prepouštale razvratnom ponašanju. Oslanjajući se na apokalipsu, služanje sotoni se ovdje shvaća simbolom skorašnje propasti svijeta. Služba Božja u židovskih sinagogama je krščanima nevidljiva te je obavijena tajnovitošću pa se stoga smatralo da postoji povezanost s vragom. Čovjekova mašta  sve strahove i iluzije prema svom nahođenju preslikava na ove nezamjetljive obrede. Postoje razmišljanja da se pri vještičjem plesu događju obredna pogubljenja, te druge odvratnosti i besramnosti. Uzrok takvom praznovjerju ležu u strahu od nepoznatoga.

Misterije, Neobjašnjivi Fenomeni – Knjiga III

Tags: ,

3
Jul

YETI

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Nikada nisu pronađeni nikakvi materijalni dokazi o pojatanju Yetija, ali ipak mnogo ljudi vjeruje u njegovo postojanje, pogotovo stanovnici teško prisupačnih planinskih predjela na cijelom planetu. Yeti je krajnje misteriozno biće koje u raznim dijelovima zemlje ima stotine različitih imena. Ipak, bez obzira kakvim ga sve imenima nazivali nitko do sada nije ponudio nepobitne dokaze o njegovom postojanju.

Polemika o Yetijevom postojanju je aktualna više od 400 godina kada ju je nagovijestio jedan njemački prirodnjak koji je tada boravio na neistraženim njemačkim planinama. Mnogi su alpinisti, avanturisti do sada pokušali dokazati Yetijevo postojanje. Raširene su mnoge priče o tragovima u snijegu, i isti su tragovi slikani, te je sakupljeno mnogo dlaka i sašušenog izmeta koji bi trebali pripadati sniježnom čovjeku, ali nitko do sada nije iznio nepobitne dokaze.

Postoji jedna vrlo zanimljiva teorija koja navodno dokazuje Yetijevo postojanje. Nekoliko znanstvenika sa raznih fakulteta u Velikoj Britaniji je dalo teoriju da je Yeti neandretalac, koji je preživo posljednje ledeno doba i koji se još uvijek skriva od moderne znanosti. Isti su istraživači i znanstvenici istraživali određene lokalitete na Altajskim planinama, te prema tvrdnjama lokalnog stanovništa Yeti postoji i da suga ti stanovnci visokih predjela više puta vidjeli.

3
Jul

BESMRTNI GROF SAINT GERMAIN

   Posted by: Mika    in DUHOVI, MISTERIJE

Grof de Saint Germain je bio nevjerojatno dobar alkemičar za kojeg se vjeruje da je proniknuo u tajnu života i postao besmrtan, te se vjeruje da živi i danas.

O njegovom životu ne zna se apsolutno ništa, Gdje je rođen, kada, tko su mu bili roditelji, gdje se školovao, gdje je živio; sve su to podaci koji se na znaju. Za njegovu smrt se tvrdi da je iscenirana i da je grof još uvijek živ i dan danas. Iako se o njemu ne zna niti se ikada znalo išta, ipak je bio slavan i poznat na Europskim dvorovima 17. stoljeća i zbog toga se smatra da je rođen u 17. stoljeću. Ali, uvijek postoji više teorija i tvrdnji, pa je tako i u ovom slučaju.

Druga teorija kaže da je živio još prije Krisa, da se je kroz povijest pojavljivao mnogo puta (čak i ne tako davne 1970. godine) i da je uvijek izgledao kao čovjek srednjih godina. Također se pouzdano zna da se je družio sa nekim važnim povjesnim ličnostima. U njegovoj kratkoj i ni približno potpunoj biografiji stoji da je bio čovjek koji jeimao ogromno znanje i iskustvo.

Kakav je to čovjek bio ili kakv jest, možemo samo nagađati. Ostaje tajna da li je grof de Saint Germain samo legenda i priča ili je zaista uspio proniknuti tajnu života, tajnu besmrtnosti…

Tags: , ,