Archive for December, 2008

30
Dec

IZGUBLJENI NA PALMYRI

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

 

5o52′ SZŠ i 162o6′ ZZD nalazi se u samom centru Tihog oceana usamljen i nenaseljen koraljni atol – Palmyra.
Priča oko otkrića Palmyre već ima svoju mističnu konotaciju – 1798. godine brod Betsy na čelu s kapetanom Edmond Fanning-om bio je na putu za Aziju. Kao i svake večeri Fanning se povukao u svoju kabinu na počinak. Nedugo nakon što je zaspao – Fanning se probudio, no ne u svom krevetu nego na silaznim skalama. Kako nikad prije nije hodao u snu to mu je bilo prilično neobično, no uskoro se vratio u krevet i nastavio san. Nije prošlo dugo i Fanning se ponovo probudio i to opet na silaznim skalama. Brzo se vratio u krevet. Kada se po treći put te noći probudio, naravno opet na silaznim skalama, no ovaj put potpuno odjeven – zaključio je kako mu nešto poput šestog čula govori da bi bilo bolje zaustaviti brod dok ne svane, što je na iznenađenje posade i učinio. Ovaj put je čvrsto zaspao i nije se više budio do jutra. Sa danjim svjetlom Betsy je nastavila plovidbu. Nisu prošli niti milju a pred brodom se ukazao greben – koji bi ih, da su nastavili plovidbu prethodne noći, potopio. To je bio sjeverni dio koraljnog grebena što okružuje atol Palmyre. Iako je Fanning upisao položaj novootkrivenog otoka nije ga predao na vrijeme te je otkriće pripalo drugom kapetanu čiji je brod zvan Palmyra – zbog nevremena skrenuo s kursa i “naletio” na atol.

Tropski položaj Palmyre pretvorio je atol u pravi mali netaknuti raj – pun prekrasne vegetacije poput kokosovih palmi, mangrova, bijelih pješčanih laguna, nekompromitiran smećem, smogom, gužvom – jedno od zadnjih mjesta na zemlji koje još uvijek stoji nenaseljeno. No, poznavajući ljudski hedonizam treba se zapitati – zbog čega je jedno tako prekrasno mjesto ostalo nenaseljeno? Možda zbog populacije morskih pasa koja obitava uokolo otoka i u njegovim lagunama? Ili su krivci kukci poput komaraca? No takve “nepogode” se mogu naći i na drugim, ipak naseljenim, tropskim otočićima – po čemu se ovaj razlikuje?

“Palmyra – svijet izvan vremena, mjesto gdje čak i vinil trune – nigdje drugdje nisam vidio da vinil trune.”

Paradoksalnom izgledu Palmyre, ovo je samo jedna od mnogih neobičnih izjava o atolu – koje ga uglavnom opisuju kao mjesto na kojem nije ugodno boraviti, kao da posjeduje nekakav neprijateljski gard, kojeg ljudi, koji kroče njegovim tlom, iz neobjašnjivog razloga osjećaju.
Evo ukratko što se sve događalo na Palmyri:

                - 1816. Godine Palmyra je pružila utočište posadi španjolskog broda koji je stradao u borbi s drugim brodom. Priče kažu kako je posada uspjela spasiti s broda i blago koje se nalazi zakopano na podrućju atola. Kada su napravili dvije splavi – uputili su se s atola no samo jedna splav pronađena sa samo jednim preživjelim članom, kojeg je nedugo nakon spašavanja dokrajčila upala pluća. Mjesto eventualnog blaga nikad nije otkriveno.
                - 1855. – kitolovac se nasukao na Palmyru, pomoć nije dočekao ni brod ni njegova posada, koji su netragom nestali
                - 1974. godine atol je ponovo bio lokacija brutalnom događaju. Bračni par Graham je ubijen, najvjerojatnije zbog njihove skupocjene jahte koja je imala zalihe hrane. Počinitelj je bio bivši zatvorenik, koji je za taj zločin dobio doživotnu kaznu. Oko cijelog procesa nalaženja tijela i samog suđenja ima dosta neobičnih koincidencija koji sami tvore intrigantnu priču… no ostavit ću to za neki drugi put.
Otok se prodavao, većinom u privatno vlasništvo – no u 2 svjetskom ratu, unatoč činjenici da američka država nije uspjela sudskim procesom preuzeti vlasništvo nad njim, služio je kao morska i zračna baza u napadima protiv Japana. I danas se na području Palmyre mogu pronaći ostaci ratne opreme, kao i bunkeri i podzemni tuneli, te staza za slijetanje. Tokom rata Palmyra je napadnuta samo jednom – neuspješno, no otok je imao svoja mala ratna iznenađenja kao npr. avionu koji bi se srušio u njegovoj blizini izgubio bi se svaki trag, jednom prilikom polijetanja avion je umjesto na sjever skrenuo na jug, iako je bio sunčan dan, bez ikakvih atmosferskih smetnji – ni za dva pilota ni za avion više se nikad nije čulo. Otprilike u to vrijeme se prvi put spominje prokletstvo atola.
Nerijetko su se i u kasnijim godinama prošlog stoljeća brodovi nasukavali na ovaj atol, a poneki posjetitelji bi nakon napuštanja atola zajedno sa svojim brodom nestali i nikad bili pronađeni. Mnogi su svjedočili o neobičnom jezivom osjećaju koji dolazi prilikom stupanja na otok, i to ne samo oni koji su došli poslije brutalnih ubojstava te su posjedovali takav osjećaj kao nametnut – već prvi posjetioci Palmyre znali su kako nešto ne štima na tom otoku… Norman Sanders je izjavio: Palmyra će uvijek pripadati samo sebi i nikad čovjeku

 

Chimaera

 

Tags: , , , , ,

30
Dec

GRAD BEZ SMRTI

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Kažu da će smrt posjetiti svakoga, od okrutnoga tiranina do najvelikodušnijega čovjeka na svijetu. A baš to je bio Ivica Marinović, velikodušan i ljubazan mladi seljak i svi za njega kažu da nije zaslužio ništa drugo, nego samo najbolje u životu.

Živio je sa svojom ženom, u koju je bio zaljubljen već od djetinjstva, u jednom malom selu u brdima. Bili su poprilično siromašni, ali su bili veoma sretni i nisu se nikad žalili. Jedina stvar koju su željeli je ta da ostanu zajedno zauvijek.

Jedne zime u selo je došla jedna teška bolest i njegova se žena razboljela. Svaki dan joj je bilo sve gore i gore. Nakon mjesec dana borbe s bolesti, jednog jutra se nije probudila.

Seljani su pokopali njegovu ženu na mjesnom groblju. Ivica je znao da ne može ostati u selu jer je puno njihovih uspomena. Nedugo nakon smrti, u proljeće je Ivica spakirao stvari i otišao zauvijek iz sela.

Išao je preko planina i dolina, prolazio kroz krajeve koje nikad nije vidio, prolazio je kroz šume, gdje je često čuo zastrašujuće zvukove koji su dolazili od iza mračnih drveća. Na putovanju je jeo samo ono što je našao na putu, poput raznih životinja, šumskih plodova i slično. Nakon 3 mjeseca lutanja Ivica se zaželio ljudskog društva. Jednoga dana je došao do jednog brda sa kojeg je vidio jednu prekrasni nizinu u kojoj je bio jedan grad u kojemu je vidio lijepe nove kuće. Ivica je krenuo u grad i na ulazu je stajala ploča s natpisom:

”Dobrodošli u Ličku Rječicu, svi su dobrodošli”. Ivica je ušao u grad i u gradu je vidio ono što svaki grad ima: crkva, trgovina, restoran i mali hotel. Ali se začudio kad je vidio u da u gradu nedostaje nešto veoma važno. Lička Rječica nije imala groblje.

Došao je do jednog mještanina i pitao ga: ”Oprostite gospodine, možete li mi reći gdje je vaše groblje?”

Na to pitanje čovjek se počeo smijati i rekao ”U našem gradu nema groblja.”

Ivica se začudio kako u gradu nema groblja na što mu je čovjek odgovorio da ovom gradu ne treba groblje zato što ovdje nitko ne umire, svi su ljudi zdravi i sretni.

Čovjek mu je pokazao malu rječicu i rekao je da je puna mineralima koji su ljekoviti, zato što rijeka dolazi iz jedne špilje koja ja sveta. I rekao je da u ovom gradu nitko se ne razbolijeva i nitko ne umire!

Čovjek je pogledao čovjeka i rekao mu je: ”Sigurno si gladan, dođi danas navečer u restoran na večeru, obećajem da će biti puno hrane za tebe.

Ivica nikad nije čuo tako ludu priču i razmišljao je da ne prihvati ponudu, ali je bio preumoran od puta i pregladan da odbije. I na kraju ipak je prihvatio ponudu.

Čovjek je dao Ivici da se okupa i dao mu je neku svoju odjeću da odjene, zato što je njegova bila pokidana od puta.

Ivica je došao u restoran i bilo je baš kao što je rekao čovjek, stol pun razna hrane: voća, povrća, kruha i mesa. Ivica se dobro najeo i rekao je da nikad nije jeo bolje meso od ovoga i pitao je o koje je to životinje, a nitko mu nije htio reći.

Ivica je odlučio da mu Lička Rječica postane novi dom. Našao je posao kod jednog farmera. Svaku večer nakon posla, Ivica je išao u restoran i tamo ga je svaki dan čekao pun stol hrane.

Nakon nekog vremena Ivica je počeo vjerovati da tu nitko ne umire. Svi su izgledali sretni i zdravi. Ivica je čak pomislio da je tijekom putovanja umro i da je ovo sve raj.

Ali jedne noći Ivica se probudio iz dubokog sna i čuo je neki čudan zvuk. Zvuk je dolazio iz mračne šume koja je okruživala grad. U početku on je samo čuo cvrčke i vukove, ali onda bi čuo nešto poput šaputanja. Mnogo glasova je dolazila iz mračne šume. Ivica to nije mogao shvatiti što je to. Nakon nekog vremena bi zvukovi prestali i on bi ponovno zaspao.

To se ponavljalo svakog dana, nakon posla odlazio je na večeru i onda je otišao kući spavati gdje je čuo zvukove. Nakon nekog vremena više nije ni mogao prestati jesti tu ukusnu hranu.

Stravični, nerazumljivi glasovi dopirali su iz mračne šume, pojačavajući se kao da ga okružuju, tada nestajali brzo kao što su i došli. Ivica je shvatio da mu nešto iz hrane daje te lude snove ali mu to nije puno smetalo zato što mu je ta hrana bila toliko neodoljiva da nije mogao prestati jesti.

Jedne noći kad se probudio čuo je glasove, ali sada iz kuće njegovog šefa. Pogledao je kroz prozor i kroz zavjesu od šefove kuće je vidio tri sjene. To mu je bilo veoma čudno, zbog toga što je šef bio budan tako kasno u noći, a još je imao i društvo. Ivica je čuo kako oni govore: ”Taj momak postaje sve bolesniji svaki dan”, rekao je njegov šef. ”Ako čekamo još puno, on će bit prebolestan za nas da jede.”

”Postao je dosta velik za sada”, rekao je drugi. ”Jesi li ga vidio nedavno? Od njega možemo dobiti 3-4 dobrog ručka od njega.”

”Samo gledajući ga kako radi, već počnem sliniti”, rekao je treći.

Ivičin šef je tada odgovorio: ”Dobro, ubit ću ga sutra, ali mi vi morate pomoći ovaj put. Neću da opet moram ostati budan cijelu noć, kuhajući ga, kao prošli puta.”

Kada je to čuo smučilo mu se i sada zna zašto u Ličkoj Rječici nema groblja. On je jeo tijela mrtvaca i što je najgore, on je sljedeći!!!

Znao je da nema izbora i da mora pobjeći. Istrčao je iz kuće i otrčao je u šumu. Prolazio je u sred noći kroz mračnu šumu, nije ništa vidio, ali je samo trčao ravno da dođe do nekog tko mu može pomoći. Trčao je dokle je mogao. Nakon nekog vremena srušio se, u ušima je čuo otkucaje svoga srca.

Počeli su se čuti oni glasovi ponovno. Glasovi su postajali sve glasniji i glasniji, i napokon je uspio čuti što to glasovi govore:

”Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!”

To je bilo u trenutku kada je mjesečeva svijetlost prodrla kroz grane drveća i tako na mjesečini je mogao vidjeti prizor od kojeg mu se krv sledila. Šuma je bila puna ljudskih kostiju, lubanja, ruka, nogu i prstiju. Možda su oni bili samo putnici poput Ivice. Šaputanje je postalo još glasnije:

” Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!”

Ivica je bio dobar čovjek i htio je pomoći njihovim dušama. Bio prestravljen, umoran i bolestan, ali je znao što treba učiniti. Našao je veliki kamen i iskopao je jedan veliki grob. Nakon nekoliko sati kopanja, njegove ruke su bile izrezane i krvarile su. Stavio je kosti u grob i zatrpao ga je sa zemljom.

Nakon što je pokrio sve kosti sa zemljom, glasovi su odjednom prestali i noć je postala ponovno tiha. Ivica je tada nastavio dalje trčati i nestao je u mraku šume.

Nakon nekoliko dana Ivica je stigao u jedan grad, gdje je odmah potražio šerifa. Ispričao je cijelu priču jednom policajcu, koji mu naravno nije odmah povjerovao, ali je posumnjao da bi to mogla biti istina zato što su i prije neki ljudi odlazili u taj grad, a nitko se nikad nije vratio. Policajac je pristao s njime otići natrag u grad.

Kada su došli u grad, ulice grada su bile prazne. Pokušavali su nekoga dozvati, ali se nitko nije javio. Kada su otvorili vrata restorana, vidjeli su zastrašujući prizor. Bila je jedna večera odjednom smrznuta u vremenu. Stolovi su bili puni pokvarene, smrdljive hrane. Na stolcima su sjedili mrtvi građani Ličke Rječice, na njihovim licima se moglo vidjeti da su umrli u velikim bolovima, njihova koža je bila ljubičaste boje.

Tada se policajac okrenuo prema Ivici i rekao: ”Ti su se ljudi sigurno otrovali hranom.”, i uzeo je jedan dio mesa da ga ispita u laboratoriju.

Došli je još ljudi iz drugog grada koji su pomogli zakopati tijela pokojnika da se ne bi širila bolest, stvorivši tako prvo groblje Ličke Rječice.

Ivica je znao da se nisu otrovali hranom, nego da pokopavši kosti iz šume, njihove duše su se osvetile njihovim ubojicama prije odlaska na posljednje počivalište.

Ivica se odselio u drugi grad, koji je imao groblje, i Ivica je shvatio da od smrti ne možeš pobjeći i da svatko od nas jednom mora umrijeti.

Tags: , , ,

30
Dec

DEVETNAESTA PARALELA I MEKSIKO

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Devetnaesta paralela već duže vremena zaokuplja našu pozornost. Na toj koordinati nalaze se jedne od najvećeih svjetskih misterija: najvjerojatnije Atlantida, Bermudski trokut, vulkani, pa i Cydonia regija na devetnaestoj paraleli na Marsu, i Meksiko. Maye su zasigurno bili jedan od najrazvijenijih naroda tog doba, imali su kalendar, matematičko i astronomsko znanje, a piramide su čvrst dokaz njihove razvijenosti. Te piramide su vrlo slične onima u Kini, čak su im i neki simboli u unutrašnjosti jednaki. Ti simboli datiraju iz 1200. Godine pr.n.e. iz dinastije Shang, a opisuje dva znaja u međusobnom sukobu. Kinezi su također bili svjesni ciklusa sunca isto kao i Maye s ovakvim dokazima bi mogli reći da su oni bili u izravnoj vezi, no udaljenost između ta dva naroda je kamen spoticanja. Osim ako u pitanju nije bio isti učitelj.

Zvanje u funkcioniranju prirodnih pojaseva može se objasniti korištenjem magnetosfere ili Van Allenovih pojaseba za prijenos, te da je Meksiko otvoren za taj ulaz. Ipak, trebamo dati opis svih pojaseva kako bi mogli objasniti ideju prijenosa.

Zemljinu magnetosferu je pronašao „Explorer 1“, 1958. Godine. Ti pojasevi leže unutar plazmosfere, a nazvani su po otkrivaču Van Allenu. Dva pojasa paralelna su sa unutarnjom magnetskom linijom Zemlje. Unutarnji pojas sastavljen je od visokoenergetskih nabijenih, a vanjski od visokoenergiziranih elektrona. Vanjski pojas je ispunjen elektronima koji stvaraju kozmičke zrake i magnetosfera ubrza proces.

Kakva je interakcija ovih zbivanja s Meksikom?! Uglavnom, ovi su pojasevi zaštićeni sloj Zemlje od kozmičkog zračenja. Čije zrake ponekad idu i brže od svjetlosti. Budući da su Maye imali saznanja o tome, zaključujemo da su unutarnji slojevi iznad tog područja takvi da se krajolik Meksika, posebno u Peubla području čini idealnim za prolaz tehnologije druih životnih vrsta. Naprimjer sunce emitira plamen i dio te izgubljene energije udari u vanjski pojas. To izaziva udubljenje vanjskog pojasa, tj.udubljenje u magnetskom omotaču planeta. Udubina pojasa u nižem sloju, nad Južnom Amerikom meže se manifestirati kroz vuklansku  aktivnost (na 19. Paraleli ih je 14) ili se može pojaviti bilo koja nevidljiva sila koja ostavlja posljedice na niži pojas.

Ovdje se očito radi o višedimenzionalnom putovanju prilikom kojeg ne vrijede naši zakoni fizike. Da bi se pribavili čvrsti dokazi treba otići u Meksiko i detaljno pretražiti sva oguća mjesta na kojima bi mogla postojati ta višedimenzionalna vrata i jednom zauvijek, jednim udarcem rzriješti slučaj Maya i devetnaeste paralele.

Tags: , , , ,

27
Dec

DUH DJETETA

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

U jednom gradu je živio mladi bračni par, Marko i Ivona sa svojim 5-godišnjim sinom Nikolom. Oni su često odlazili vikendom u svoju vikendicu na jezeru. Jednom Ivona nije mogla ići, pa su otišli sami, Marko i njegov sin. Marko je malo previše popio i nije ni primjetio da se njegov sin utapa u jezeru. Kada je primjetio da nema njegovog sina, brzo je došao k sebi i odmah ga je počeo tražiti. Kad je pogledao u jezero, vidio je beživotno tijelo svoga sina kako pluta po jezeru. Pokušao ga je spasiti , ali više nije mogao učiniti ništa za svoga sina.

Kada je to doznala njegova supruga, ona ga je zauvijek krivila za to. On je rekao da on ništa više nije mogao učiniti i da ne može njega kriviti za tu nesreću. Njih dvoje više nisu  mogli ostati u svom gradu, zbog toga što je tu bilo previše uspomena na sina, pa su se odlučili presliti u drugi grad, Ličku Rječinu. Prodali su svoju staru kuću i vikendicu i kuili su jednu kuću u Ličkoj Rječini.

Nedugo nakon useljenja, često ih je nićima budio dječji plač. Ali nikako nisu uspjeli saznati odakle dolazi taj plač. Kada bi krenuli da čuju odakle dolazi plač, on je brzo prestao. Oni su nastavili spavati. Mislili su da netko od susjeda ima dijete, i da ih njegov plač budi i po noći.

Nakon nekoliko dana kada im je to postalo već čudno , pitali su susjede da li imaju dijete ili da li čuju plač, ali nitko od susjeda nije imao dijete, a nisu ni čuli plač.

Jedne nići probudila se samo Ivona i ona se digla iz kreveta da vidi odakle taj plač dolazi, ali ovaj put nije prestajao brzo. Zvuk plača vodio je Ivonu do jedne male sobice na tavanu. Kada je otvorila vrata od sobe, vidjela je samo sjenu jednog djeteta. Ivona je upitala dijete zašto plače, a dijete je počelo glasnije plakati, a nakon toga  počelo je nešto nerazumno govoriti. To je postajalo sve glasnije i glasnije i već se moglo razumjeti da je dijete reklo: „Tata je kriv! Tata je kriv!“

Kada je Ivona to čula, a već je i sama krivila Marka za sinovu smrt, potpuno je izgubila kontrolu nad sobom i otišla u kuhinju Uzela je nož i otišla kod muža u sobu i poečela ga bosti nožem i vikati:“Ovo ti je za Nikolu!“

Kada je Ivona vidjela što je učinila, znala je da ne smije zvati policju, jer bi ju sigurno osudili za ubojstvo. Odvukla je njegovo tijelu u podrum, izbacila svu hranu iz zamrzivača i stavila je njegovo tijelu unutra. Počistila je svu krv u kući. Sljedeći dan je rekla da je Marko otišao poslovno iz grada.

Sljedeću noć je ponovno čula dječji plač i ponovno otišla gore. Tamo je opet  vidjela sjenu djeteta i ponovno čula: „Tata je kriv!“ sada joj nije bilo jasno što sada dijete hoće. Ona je rekla:“Osvetila sam se za tvoju smrt, što sada hoćeš da učinim?“ Dijete je odgovorilo: „Učini mu ono što je on učini meni.“

Ivoni nije bilo jasno što ztreba učiniti. Sljedeći dan dok je razgovarala sa susjedom saznala je da su bivši stanari imali dijete koje je nestalo i nikada nije pronađeno. Ako ju zanima više o tome, trebala bi pitati bivše stanare. Rekla joj je gdje oni žive.
Ivona je odmah otišla kod njih i pitala ih što je bilo s djetetom, na što su oni odgovorili da ni oni ne znaju rekli su da ga je policija tražila godinu dana ali ga nije uspjela pronaći.

Ivona im nije povjerovala, pa se malo propitala kod susjeda. Oni su rekli da je otac često tukao dijete i zatvarao ga u sobu na tavanu. Majka je uvijek bila protiv toga, ali je on i nju tukao, pa se ona nije smjela previše buniti. I reli su još da se govori da je otac ubio dijete.

Ivona je sljedeću noć otišla gore u sobu i pitala dijete što treba učiniti. Dijee je samo govorilo:“Ruže u dvorištu.“
Sljedeće jutro Ivona je otišla u dvorište do ruža i tamo je sve izgledalo normalno, a onda je počela kopati kod ruža i našla je kosti. Odmah je posumnjala da su to kosti djeteta. Odnijela ih je odmah policiji. Policija je otkrila da su to kosti nestalog djeteta. Policija je odmah uhitila majku i oca djeteta.

Ivona je otišla na tavan u sobu i dijete joj je samo reklo „Sada sam slobodan. Hvala!“ Nakon što je to rekao nastala je jaka bijela svjetlost u sobi i kada je nestala, soba je izgledala potpuno normalno.

Nakon što joj je umrlo dijete i nakon što je ubila svog muža bez pravog razloga bila je u prevelikoj depresiji i uzela je onaj nož s kojim je bila muža i počinila samoubojstvo.

Sljedećeg jutra stražari su pronašli u ćeliji oca djeteta, očevo beživtno tijelo s veoma bolnim izrazom lica. Mrtvozornik je otkrio da je umro od nedostatka kisika, baš kao da je sahranjen u ezmlju živ. Majka je puštena iz zatvora zbog nedostatka dokaza protiv nje.

Policja je pornašla tijela Marka i Ivona u kući. Kuća je poslije pradana nekom mladom bračnom paru.

Tags: , , , , , ,