Archive for March, 2009

26
Mar

SERIJSKE UBOJICE – ALEXANDER PICHUSHKIN

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Alexander Pichushkin rođen je 9. travnja 1974. godine. Poznat kao šahovski ubojica, imao je jedinstven plan da ubije 64 osobe, po jednu za svako mjesto na šahovskoj ploči. Iako je optužen za 48 ubojstava, navodno ih je počinio oko 60. najčešće bi ubijao znance ili klošare koje bi našao u parku gdje bi ih pozvao da popiju piće u čast njegovog mrtvog psa. Zatim bi ih odveo u park i zatukao ih čekićem, nakon čega bi ih bacio u kanal i , a ko je žrtva još disala, nabio bi im grlo boce od votke u razmrskanu lubanju što je s vremenom postao njegov potpis. Čepove boca bi sačuvao za uspomenu. Rekao je da se osjeća kao Bog, jer bi odlučivao hoće li netko živjeti ili umrijeti.

Prvo ubojstvo počinio je 1992. godine kad je predložio prijatelju da ubiju nekoga. Kad ga je prijatelj odbio, Pichushikn ga je namamio u šumu, zadavio užetom i bacio u kanal. Sljedećih 9 godina nije nikoga ni dotaknuo, ali 2001. godine mu je želja za oduzimanjem tuđih života sasvim pomutila razum. Uhićen je 16. lipnja 2006. godine i osuđen u listopadu 2007. godine na doživotan zatvor, od čega će 15 godina provesti u samici.

 

Tags: , , , , , ,

25
Mar

SLUČAJ OTMICE – NLO

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Srijeda, 5. studeni 1975. godine, nekolicina ljudi je doživjela nešto što im je obilježilo cijeli život. Walton je radio za Mikea Rogersa koji je unazad devet godina radio za šumarstvo SAD-a. Bili su bliski prijatelji. Walton je izlazio sa Mikeovom sestrom te su se i vjenčali. Ostali zaposleni bili su Ken Peterson, John Goulette, Steve Pierce, Allen Dallis i Dwayne Smith; svi su živjeli u u malome gradiću Snowflake, Arizona. Toga dana posao im je bio rušenje manjih stabala te čišćenje šikara pored Turkey Springsa u Arizoni. Posao je obuhvaćao dosta veliko područje te je bio najveći posao koji su dobili od šumarstva sjedinjenih država, ali je posao išao sporo pa su radili sa zakašnjenjem. Kako taj posao donosi veliki prihod, radnici su se žrtvovali da stignu završiti posao do roka, pa su radili od 6 ujutro do zalaska sunca.

Nešto poslije 18h toga 5. studenog, radnici su završili posao namijenjen za taj, te su spremili sve alate u Rogersov kamionet te započeli put prema Snowfakeu. Nedugo nakon što su krenuli, iza obližnjeg brda počelo se pojavljivati veliko svjetlo. Misleći kako se možda radi o nekakvome požaru, radnici su se odvezli prema svjetlu te vidjeli veliki srebrenkasti disk kako lebdi iznad livade te odašilje žarku svjetlost. Rogers je zaustavio kamionet te je Walton iskočio i zaletio se prema disku ignorirajući povike kolega koji su ga molili da se vrati. Kada je napokon došao ispod diska, disk je počeo stvarati veliku buku te se njihati lijevo-desno. Walton je počeo odstupati od diska ali ga je tada pogodilo nekakvo plavo-zeleno svjetlo od čega je Waltonovo tijelo odletjelo par metara te palo na zemlju. Rogers je, misleći da je Walton mrtav, odjurio prema cesti od straha da će ih disk početi slijediti. Nakon par kilometara i prvobitnog šoka, zaustavili su auto, i odlučili skupiti hrabrosti te vratiti se po kolegu. Vrativši se, diska više nije bilo. Kolege su ga tražile nekih pola sata nakon čega su odlučili otići po pomoć.

Negdje oko 19,30 toga dana Peterson poziva policiju grada Hebera. Poziv zaprima zamjenik šerifa Chuck Ellison kojemu Peterson kaže samo kako im je kolega nestao. Zamjenik šerifa i radnici su se odlučili sastati u centru grada. U suzama i šoku, prepričali su mu događaj te ga je zamjenik šerifa primio vrlo skeptično. Zamjenik šerifa Ellison poziva šerifa Marlina Gillespiea koji mu govori da zadrži radnike do njegovog dolaska. Nakon nekih sat vremena stigli su šerif te policijac Ken Coplan te poslušali priču radnika. Rogers je inzistirao da se vrati na mjesto događaja sa psima tragačima te počnu potragu za Waltonom. Iako nisu bili opremljeni psima dio radnika se vratio sa policijom na mjesto događaja, dok je ostali dio radnika bio previše potresen te se vratio prenijeti lošu vijesti obitelji Travisa Waltona. Stigavši na mjesto događaja, šerif je postao sumnjičav prema pričama radnika zbog manjka fizičkih dokaza. Iako su i dobrovoljci stigli u potragu za Waltonom, nisu ga našli. Duge zimske noći su govorile šerifu kako se je Walton vjerojatno izgubio te umro od pothlađenosti jer je radio u trapericama te traper jakni.

Do sljedećeg jutra ispred šume se našla poveća masa ljudi koja je odlučila pomoći u potrazi za Waltonom. Nisu našli ikakve tragove koje bi objasnile gdje se nalazi. Šerif je počeo vjerovati kako je sve to samo varka kako bi se prikrilo ubojstvo. U subotu ujutro, Waltonova obitelj ljutito ulazi u šerifov ured. Oni su se ponovno okupili pored šume ali nitko od policije nije došao u potragu za Waltonom. Još tog popodneva, policija je izvršila još jednu potragu, ovaj puta helikopterima, terenskim vozilima te policajcima na konjima.

Te iste subote,vijest o njegovu nestanku se proširila na cijelu zemlju. Masa ljudi, novinari, ufolozi,te znatiželjnici, zaposjeli su obližnje gradiće. Sljedećeg ponedjeljka, svi radnici koji su bili prisutni bili su poslani na detektor laži kojega su prošli. Nakon izvješća o detektoru laži, šerif izjavljuje kako počinje vjerovati u njihovu priču o NLO-u.

Nešto prije ponoći tog ponedjeljka, Grant Neff, muž Waltonove sestre Alison se javlja na telefon. Osoba koja se predstavlja kao Travis Walton mu kaže kako se nalazi na telefonskoj govornici na benzinskoj postaji te da treba pomoć, da je ozlijeđen i da dođu po njega. Odvezli su se do benzinske postaje te našli Travisa Waltona u nesvijesti u jednoj od telefonskih govornica. Bio je obučen kao i kada je nestao, nije bio obrijan i bio je mršaviji nego kada je nestao. Na putu prema kući, Walton je pričao o bićima sa velikim strašnim očima, mislio je kako ga nije bilo tek nekoliko sati, ali kada je saznao istinu bio je iznenađen i prestao je pričati.

Tags: , , , , , ,

17
Mar

ZAGONETNA SMRT MARY ROGERS

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Mary Cecillia Rogers rodila se 1820. godine u New Yorku. Majka joj je vodila pansion i tako ih uzdržavala. Mary je izrasla u visoku, veoma lijepu mladu djevojku. To je navelo Joha Andersona, vlasnika trgovine cigara na Brodwayu da joj ponudi posao prodavačice. 1840. godine to se smatralo sramotnom djelatnošću, a mlade neudane djevojke nisu se pokazivale iza dućanskih pultova, posebice ne u trgovinama koje su posjećivali isključivo muškarci. Maryna majka se usprotivili toj zamisli, no kćerino oduševljenje je pobijedilo. Privukla je mnogo mušterija, a njeno ponašanje je bilo uzor pristojnosti te je uvijek odbijala sve pokušaje približavanja.

Radila je u trgovini oko 10 mjeseci, a onda se jednog dana u siječnju 1841. godine nije pojavila. Njezina majka nije imala nikakvu predodžbu o tome gdje je, a gospodin Anderson nije znao što je razlog njezinog nestanka. Šest dana poslije pojavila se umornog i prilično bolesnog izgleda i rekla kako je bila u posjeti rođacima na selu. Njezina majka i poslodavac su očito potvrdili tu priču. No kada su počele kružiti glasine kako je za vrijeme odsutnosti viđena s visokim, zgodnim mornaričkim časnikom, Mary je iznenada dala otkaz. Mjesec dana poslije je objavila zaruke s jednim od majčinih podstanara, činovnikom Danielom Paynom.

Pet mjeseci poslije, u nedjelju 25. srpnja 1841. godine, Mary je oko 10 sati ujutro pokucala na vrata svojeg zaručnika i rekla mu da ide u posjet svojoj tetku u ulici Bleecker; Payne je rekao da će navečer doći po nju. Payne je taj dan proveo izvan kuće, no budući da se spustila silovita oluja, te je odlučio pustiti Mary da prespava kod tetke. No sljedećeg dana kad se Mary nije vratila, majka se počela brinuti. Kada se Payne vratio s posla i saznao da se Mary još nije vratila kući, odjurio je kod tetke, gospođe Downing i još se više zabrinuo kada mu je rekla da u posljednjih 48 sati nije vidjela Mary.

Dva dana poslije, u srijedu ujutro, tri su čovjeka s nekog jedrenjaka u vodama ispred Castel Pointa u Hobokenu ugledali tijelo. Bila je to Mary, a prema izvješću „New Bila je to Mary, a prema izvješću „New York Tribuneu“ bilo je očito da je bila silovana i ubijena na užasan način. Bila je potpuno odjevena iako joj je odjeća bila razderana, a podsuknje nije bilo. Komad čipke s dna haljine toliko je duboko utonuo u grlo da je gotovo nestao. Obdukcija koja je obavljena gotovo odmah je pokazala da je bilo brutalno silovana. Daniel Payne, začudo, nije otišao vidjeti tijelo iako ju je prije tražio po cijelom New Yorku uključujući i Hoboken. No policija ga je pustila nakon što ga je ispitala.

Prošlo je tjedan dana, a nikakvi se novi tragovi nisu pojavili te je ponuđena nagrada. Zatim je mrtvozornik dobio pismo od anonimnog muškarca koje je rekao kako se nije prije javio zbog opreza, te je tvrdio da je vidio Mary Rogers one nedjelje poslijepodne kada je nestala. Rekao je da je izašla iz čamca sa šestoricom muškaraca gruba izgleda i otišla s njima u šumu, veselo se smijući i očito bez ikakve prisile. Ubrzo nakon toga pristao je čamac s tri dobro odjevena muškarca od kojih je jedan pristupio dvojici ljudi koji su šetali plažom i upitao ih jesu li nedavno vidjeli mladu ženu i šest muškaraca. Rekli su da jesu i činilo se da svojevoljno ide s njima. Nakon toga trojka je okrenula čamac i krenula prema New Yorku.

Dva su se muškarca s plaže javili policiji i potvrdili tu priču. No iako su obojica iz viđenja poznavali Mary Rogers, nijedan se nije mogao zakleti da je djevojka koju su vidjeli sigurno Mary.

Druga važna informacija dobivena je od vozača kočije Adamsa koji je rekao da je vidio Mary kako je stigla trajektom u Hoboken u društvu dobro odjevenog tamnoputog muškarca nakon čega su otišli u krčmu Nick Mullen’s. Vlasnica te krčme bila je gospođa Loss koja je rekla policiji da se par „okrijepio“ i otišao u šumu. Nakon nekog vremena čula je krikove iz šume no budući da je to mjesto „utočište sumnjivih likova“ nije više mislila na to.

Dva mjeseca poslije ubojstva, 25. rujna, djeca koja su se igrala u šumi pronašli su u guštari  izgubljenu podsuknju, bijeli svileni šal, suncobran i rupćin na kojem su bili inicijali „M.R.“. Ubrzo nakon toga, na tome će mjestu Daniel Payne počiniti samoubojstvo. Kockar po imenu Joseph Morse koji je živio u ulici Nassau uhićen je i optužen za ubojstvo, zbog dokaza koji su upućivali da je viđen s Mary večeri kada je nestala. Sljedećeg dana je pobjegao iz New Yorka. Morsea su oslobodili jer je dokazao da je tu večer bio na Staten Islandu s drugom djevojkom. Prema jednoj neobičnoj priči iz Tribunea Morse je mislio da djevojka jest Mary Rogers, te kada je doznao za njen nestanak pretpostavio je da je počinila zbog načina na koji je s njom postupao – pokušao ju je zavesti u svojoj sobi. Odahnuo je kada je shvatio da je djevojka s kojom je proveo poslijepodne još uvijek bila živa.

1842. godine, u tri nastavka objavljena je knjiga „Zagonetka Marie Rogers“ Edgara Allana Poea. Poe tvrdi da Mary Rogers nije ubila skupina ljudi nego jedan čovjek. Mislio je da je motiv silovanje, a poslije je čuo da je umrla od posljedica pobačaja, te je žurno napravio nekoliko izmjena u priči. On tvrdi da znakovi borbe u šumi i njezino ispaćeno lice pokazuju da ju je ubio samo jedan čovjek. On govori i o uskom komadu njezine podsuknje kojoj oj je bio omotan oko struka kao neka vrsta ručke za nošenje strijela. No u iskazima dvojice svjedoka koji su izvukli tijelo iz vode ne spominje se „ručka“. Unatoč tome, nema sumnje da Poevi argumenti protiv teorije o grupnom ubojstvu imaju težinu.

U jednom broju časopisa „The Unexplaind“ Graham Fuller i Ian Knight dolaze do zaključka da je možda i sam Edgar Allan Poe ubio Mary Rogers. Svjedok je mislio da ju je to popodne kada je umrla vidio s visokim, dobro odjevenim muškarcem tamne puti, a Poe je bio tamne puti uvijek dobro odjeven. Oni također zaključuju da je Poe možda ubio Mary u napadaju „alkoholnog ludila“. 1841. godine Poeva je supruga umirala od tuberkuloze te je on bio pod velikim stresom; poslije je napisao: „Poludio sam, no imao sam duga razdoblja strašnog duševnog zdravlja. Za vrijeme tih napadaja nesvijesti pio sam, a sam Bog zna koliko i koliko često.“ No unatoč tome, nitko od Poevih biografa nikada nije natuknuo da je bio nasilan, nego većina naglašava njegovu blagost i uljudnost.

1842. godine Poeu nije bilo poznato da je policija kao osumnjičenog ispitala i Marynog poslodavca Johna Andersona  i pustila ga poput ostalih. No 1891. godine, 50. godina poslije na vidjelo su izašli novi dokazi. Anderson je tada bio mrtav 10 godina. Svojim prijateljima je rekao da je zbog Mary Rogers proveo mnogo nesretnih dana i noći te da je bio u vezi s njenim duhom. 1891. godine njegova kćer pokušala je osporiti njegovu oporuku na temelju tvrdnje da je u vrijeme pisanja oporuke bio duševno nesposoban. Spor je riješen bez suda, a zapisi su uništeni. No odvjetnik Samuel Copp Worthen, koji je bio u bliskoj vezi s Andersonovom kćeri, znao je da njegova tvrtka čuva kopiju svjedočenja s Vrhovnog suda u New Yorku iz 1891. godine te je učinio sve da je pročita. 1948.  godine u časopisu „American Literature“ opisao je sve što je doznao. Otkrilo se da je Andersona ispitala policija zbog smrti Mary Rogers i da ga je to toliko morilo da je odbio kandidaturu za gradonačelnika New Yorka kako netko ne bi doznao njegovu tajnu.

Najznačajniji dio njegovog iskaza bila je potvrda da je Anderson priznao kako je platio pobačaj Mary Rogers i zbog toga se uvalio u nevolje. No uporno je tvrdio kako nije imao izravnih problema s njom. To bi moglo objasniti Maryno cjelotjedno odsustvo s posla kao i činjenicu da je izgledala bolesno kada se vratila. Objašnjava vjerojatno i razlog zbog koje je nakon tjedan dana odlučila dati otkaz; ne zbog tračeva o mornaričkom časniku nego zato što je trebala više odmora za oporavak od pobačaja.

Prema Worthenovoj teoriji Mary je nakon 6 mjeseci što je otišla iz trgovine cigara pet ostala trudna i opet obratila Andersonu za pomoć. Kada je te nedjelje ujutro otišla iz kuće namjeravala je otići u Hobokren zbog pobačaj. Umrla je za vrijeme pobačaja, a a tijelo je bačeno u rijeku kako bi se zaštitio vršitelj pobačaja, tamnoputi muškarac s kojim je viđena na trajektu, kao i obitelj gospođe Loss.

Gospođa Loss je navodno priznala samo da je Mary umrla tijekom pobačaja u njezinoj krčmi. Poe je tvrdio da ju je iz strasti ubio muškarac koji je zatim odvukao njeno tijelo do obale. Vjerojatnije je da je umrla od plućne embolije i da je vršitelj abortusa uz pomoć gospođe Loss, smrt prikazao kao ubojstvo tako što je zavezao komad tkanine oko njezinog vrata; njih dvoje su je vjerojatno odnijeli do mora.

 

Tags: , , , ,

13
Mar

PET ZANIMLJIVOSTI O PETKU 13.

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Ako je petak 13. nesretan dan, onda je 2009. iznimno nesretna godina jer takav dan pada triput u ovoj godini, objavio je internetski portal livescience.com

Prvi je bio u veljači, drugi je danas, a treći će biti u studenome. Takvo trostruko pojavljivanje događa se jednom u jedanaest godina.

Podrijetlo vjerovanja u nesreću povezanu s tim danom nije razjašnjeno. Cijela stvar možda potječe još iz biblijskih vremena jer je 13. gost na Posljednjoj večeri izdao Isusa. U Srednjem vijeku već su i petak i 13. smatrani nesretnima.

Evo pet zanimljivih činjenica bez kojih ni strah od petka 13. nije kompletan.

1. Strah od petka 13. jedan je od najpopularnijih mitova u znanosti i ima stručni naziv paraskavedekatriafobije ili frigatriskaidekafobija. Sama triskaidekafobija strah je od broja 13.

2. Mnoge bolnice nemaju subu s brojem 13, neki neboderi ni taj kat, a ni aerodromi nisu imuni pa katkad izostave Izlaz 13.

3. Američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt nije putovao 13. u mjesecu, niti je ikad ugostio trinaestero ljudi za stolom. Napoleon i američki predsjednik Herbert Hoover također su imali nenormalan strah od trinaestice, bili su triskaidekafobi.

4. Mark Twain jednom je bio predviđen kao 13. gost na nekoj zabavi i prijatelj mu je rekao da ne ide. “Istina, bila je to nesreća”, rekao mu je Twain poslije. “Bilo je hrane samo za dvanaestero”. U Parizu restorani s praznovjernom upravom često angažiraju profesionalnog 14. gosta.

5. Broju 13 škodi pozicija iza 12, kažu numerolozi koji dvanaesticu smatraju kompletnim brojem jer je u godini 12 mjeseci, u zodijaku 12 znakova, na Olimpu 12 bogova, Heraklo je odradio 12 zadaća, Izrael je imao 12 plemena, Isus 12 apostola, 12 dana nakon Božića došla su Sveta tri kralja, a u tucetu je 12 jaja.

 

Totalportal.hr

Tags: , , , ,

9
Mar

POSTOJE LI VILE?

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

1920. godine britanska javnost bila je zaintrigirana kada je doznala o novim znanstvenim dokazima o postojanju vila. U časopisu „Strand“ na stranici gdje je počinjao članak bila je fotografija mlade djevojke u bijeloj pamučnoj haljini kako sjedi na livadi i pruža ruke prema gnomu koji pleše. Na drugoj fotografiji vidjela se i mlađa djevojčica kako blagim pogledom gleda objektiv iznad skupine od 4 vile koje se zabavljaju.

Djevojčice na fotografijama bile su Elsie Wright i Frances Griffiths. Živjele su  u Cottingleyu. Frances je tvrdila kako na poljima oko njihove kuće ima vila, osobito blizu potoka. Jedne večeri poslije škole otišla je do potoka, do omiljenog mjesta kod vrbe. Onda se jedan list počeo tresti – samo jedan list. Nije bilo vjetra. Onda se na granu popeo mali čovjek odjeven u zeleno. Nije se htjela pomaći da ga ne uplaši. Pogledao ju je u oči i nestao. Frances je to odlučila nikome ne reći. Sve je više vremena provodila kraj potoka čekajući vile. Kada se jednom vratila kući mokra, majka ju je tražila objašnjenje. Priznala je majci da ide na potok gledati vile. Tada je njena 17-godišnja sestrična također rekla da je i ona vidjela vile.

Elsie je jedne subote pitala svoga oca da joj posudi njegov fotoaparat. Otac je pristao. Elsie i Frances su otišle do potoka i vratile su se brzo. Kad se slika počela razvijati, vidjela se Frances kako se naslanja na obalu koja kao da je prekrivena nekim papirima. A onda je na svoje zaprepaštenje primijetio da su ti „papiri“ vile. Otac je bio uvjeren da je Elsie nešto napravila od papira. Frances i Elsie nisu mogle uvjeriti oca da su to zapravo vile.Opet su posude fotoaparat. Ovog puta su uslikali Elsie kako sjedi na livadi i gleda gnoma. Nakon toga, otac ima nije dao da posuđuju fotoaparat.

Polly Wright je bila na sastanku Teozofskog društva te je ispričala govorniku o fotografijama te mu predala fotografije. Predsjednik društva, Edward L. Gardner, odnio je te fotografije profesionalnom fotografu Harlodu Shellingu. Shellingovo izvješće o fotografijama je bilo da vile koje plešu nisu izrađene od papira ni od nikakve tkanine niti su naslikane na fotografskoj pozadini. Ali ono što je najviše začudilo Shellinga je to da su se ti likovi pokretali dok su snimani. 1920. godine Gardner je došao kod Wrightovih. Tada mu je Elsie pokazala livade i mjesto kraj potoka. Gardner je znao da mu treba još fotografija da bi mogao dokazati postojanje vila.

Gardner je opet posjetio Wrightove ,a li je ovog puta ponio kamere. Ovog puta Gardenr je upoznao i Frances. Budući da je bilo kišovito i oblačno, prema djevojkama, nepogodno vrijeme za susret s vilama. Ostavio im je fotoaparat i vratio se u London. Kada se razvedrilo Frances i Elsie odlučile su otići slikati vile. Vratile su se sa još dvije slike. Na jednoj je bila vila s krilima, mirno je stajala na grani i pružala Elsie malu kiticu zvončića. Na drugoj je bila Frances kako zabacuje glavu dok druga vila s krilima skače prema njoj. Gardner  je i te slike dao na stručni pregled i opet mu je rečeno da nema znakova krivotvorenja. Posljednja fotografija snimljena je 21. kolovoza 1921. godine.

Na toj fotografiji se vide dvije vile kako vješaju koprenastu tkaninu na travu kako bi napravile sklonište od kiše. Frances je rekla kako je često viđala vile da to rade kad je oblačno. Sve engleske novine pisale su o vilama iz Cottingleyja.

U „Strandu“ su 1921. godine objavljenje i posljednje fotografije. Ljudi baš nisu previše vjerovali u vile. Uvijek bi nalazili neke „nedostatke“. 1922. godine objavljena je knjiga „The Coming of the Fairies“, Connan Doyle“ no iako je objavio sve fotografije i izvješća o susretima s vilama, nije uspio uvjeriti skeptike. Elsie i Frances su sljedećih 40-ak godina bile zaboravljene.

1965. godine novinar „Daily Expressa“, Petar Chambers našao je tada 60-godišnju Elsie. Chambers je bio uvjeren da su slike bile falsifikati, a Elsiena opaska da treba pustiti ljude da sami odluče o tome samo je probudila sumnje. Elsie je rekla još nešto neobično: „Što se tiče fotografija, recimo samo da su to snimke plodova naše mašte, Francesine i moje i ostavimo stvar na tome.“

Ta rečenica se mogla promašiti na dva načina:  ili je zaobilazno aludirala na teoriju ektoplazme ili je priznala da vile nikada nisu vidjele izvan svoje mašte. 1971. godine Elsie je bile gost u jednoj emisiji BBC-a. Pitali su je da li se može zakleti na bilbiju da pri sniamnju snisu upotrijebili nikakve trikove, zastala je i potom odgovorila: „Ako nemate ništa protiv, to bih pitanje radije ostavila otvoreno….“ Ali kad je Yorkshireska televizija pitala Frances jesu li fotografije krivotvorine, odgovorila je:“Naravno da nisu.  Recite mi kako bi ona to izvela, njoj je bilo 16, a meni 10 godina. Može li  10-godišnje dijete cijeli život čuvati tajnu?!“

1977. godine došlo je do zanimljivog obrata. Istraživač Fred Gettings naišao je, radeći na ilustracijama bajki iz 19. stoljeća, na jednu knjigu koja je sadržavala par slika vila. Dvije vile bile su gotovo identične vilama iz Cottingleyja. Promijenj ej samo njihov položaj.

U kolovozu 1978. godine vijeće za znanstveno istraživanje dali su fotografije postupku uvećavanja i otkrili su da su vile obješene na konce. Cooper je 1981. godine pisao knjigu o telepatiji, a Frances ga je pozvala da ju posjeti. Frances mu je tada nešto rekla: „S mjesta gdje sam stajala, mogla sam dobro vidjeti igle za šešir koje su držale figure. Oduvijek me čudilo što je itko shvatio to ozbiljno.“ Cooper ju je upitao jesu li i ostale 4 krivotvorine, a Frances mu je rekla da tri jesu, a posljednja da je prava. U antologiji „Nerazjašnjeno“ 1982. godine, objavljen je članak Joe Cooper u kojem je otkrio da su vile na prve tri fotografije bile izrezani likovi pričvršćeni za grane iglama za šešir.  Frances i Elsie su se uzrujale. Frances je 1985. godine nazvala Joe Coopera i rekla mu da je izdajnik.

Frances je umrla 1986. godine, a Elsie 1988. godine, a Elsie 1988. godine. U izvorni rukopis o Cottingleyu, Joe Cooper je uvrstio poglavlje pod naslovom „Druga viđenja“. Ono se sastojalo od priča o vilama koje su mu ispričali svjedoci. 80-godišnji član Teozofskog društva tvrdio je da ga je kad je bio mali, u krevetu često posjećivao gnom odjeven u zeleno. Još jedan starac je ispričao da je vidio gnoma oko 60 cm, kako hoda stazom u polju kukuruza. Nekoliko mladih studenata ispričalo je kako su šetajući po šumi vidjeli vile koje su  „kruži i plesale“, ali su bile vidljive samo ako bi ih se gledalo krajičkom oka.

Neka starica pokazala je Cooperu fotografiju gnoma viđenog kroz mrazom prekriveni prozor, a na joj su vidljive i sićušni bijeli zečići. Jedna od najuvjerljivijih priča o vilama dala je  Lois Bourne u svojoj knjizi „Witch Among Us“. U knjizi, među mnogim pričama , pripovijeda o nečemu zbog čega će većina čitatelja posumnjati u njezinu vjerodostojnost ili zdrav razum. Kad je bila na odmoru u Crantocku u Cornwallu srela je članicu vještičjeg  sijela i provela je noć u njezinoj kući. Muž njene prijateljice, Rob, upitao ju je da li želi vidjeti vile i objasnio da se svakog jutra u zoru jedan pojavljuje blizu mlina na potoku. Sljedećeg jutra Lois je pošla vidjeti vile. Lois je zabilježila: „Nikada, sve do danas, nisam bila kadra odlučiti jesam li dosita vidjela tog vilenjaka ili me Rob uvjerio da ga vidim. Što god to bilo, na kamenu je mirno sjedilo stvorenje nalik vilenjaku s crvenim šeširom, zelenim kaputom i jednom žutom čarapom, dok je drugu mirno prao u vodi.“

Kada se sva ta svjedočanstva uzmu u obzir, nije odveć teško povjerovati da vile zapravo možda i postoje.

Tags: , , , , , , , , , , , ,

2
Mar

SLUČAJ ROSWELL

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Willy Brasel bio je na svom imanju sa svojom obitelji. Iznenada je počela snažna oluja sa grmljavinom koja nije prestajala. Brasel je imao dojam da gromovi udaraju samo u jedno mjesto, kao da ih tamo baš nešto privlači. Mislio je da se ispod površine nalaze naslage nekog minerala ili slično. Nije o tome baš mnogo razmišljao, sve dok nije začuo neku čudnu podmuklu eksploziju koja ga je podsjetila na neki jači udar groma. Sutradan je otišao do pašnjaka da pregleda svoje stado ovaca, ali tamo je naišao na posve nešto neobično.

 

Tamo je našao gomile razbacanog metala. O tome što je našao nije razmišljao kao o nečemu ozbiljnom. Nakon nekoliko dana odlučio je to prijaviti mjesnom šerifu. Šerif je o tome obavijestio najbližu vojnu bazu. Willy Brasel je završio u zatvoru u vojnoj bazi Roswell i to na 7-dnevnom ispitivanju da bi se ustanovilo da li je rekao nekome nešto o onome što je pronašao.  Razlog za toliko zanimanje vojnih vlasti može se potražiti u priči koju je ispričao inženjer federalne vlade Barnet.

 

Barnet je radio u blizini Magdalene u New Meksiku. Jednog jutra pažnju im je privukla svjetlosna refleksija koja se odbijala od nekog metalnog predmeta udaljenog milju do milju i pol. Pomislio je da je tijekom noći došlo do avionske nesreće. Kada je došao tamo ustanovio je da metalni objekt nije avion, već jedan golemi disk širok oko 7 metara. Dok je pokušavao shvatiti što bi to moglo biti, primjetio je da mu u susret prilazi grupa ljudi. Objasnili su mu da su pripadnici jedne arheološke grupe sa sveučilišta u Pennsylavaniji, te da su i oni pomislili da se radi o srušenom avionu. Okupili su se oko nečega na zemlji. Prišao je i vidio da je na tlu, neposredno ispod velike kutije, ležalo nepomično tijelo nekog čudnog bića. Pogledao je unutar objekta i vidio još nekoliko tijela. Bili su vrlo čudni. Glave su im bile goleme i neproporcionalne u odnosu na tijelo, nisu imali kose, tijelo im je kržljavo, vrat, noge i ruke bili su izuzetno tanki.  Na sebi su imali neku vrstu tamnih jednodijelnih kombinezona tijesno pripijen uz tijelo i bili su niski – oko 130 cm. Slični su na ljude ali to svakako nisu bili. Na okruglim glavama dominirale su male, razmaknute, uvučene i blago iskošene oči, a usta, nos i uši bili su gotovo neprimjetni. Umjesto tih organa imali su male otvore i rupice. Na kombinezonima se nije mogao primijetiti nikakav pojas, patent, kopča ili dugmad. Sva bića bila su mrtva.

 

Kad su pogledali oko sebe vojska je blokirala čitavo područje. Bilo je mnogo naoružanih vojnika koji su stigli s nekoliko velikih kamiona. Prišao im je jedan oficir i rekao da se udalje s tog mjesta i da nikome ne smiju pričati o tome što su vidjeli.

 

Tajanstveni objekt i posada odmah su uklonjeni s tog mjesta. Ostaci letjelice, kao i mrtva tijela članova posade prevezeni su u vojnu bazu Roswell, 7. srpnja 1947.

 

Barner je prekršio riječ koju je dao vojnim vlastima, te je u veljači 1950. godine svoj doživljaj ispričao svojim najboljim prijateljima L.W. Vernu Maltazu i njegovoj supruzi. Mnoge pojedinosti saznale su se na indirektan način, jer su se očevici bojali da će imati posla s vojskom ako nešto procuri u javnost.

 

Poručnik Walter Hout, u to doba je u vojnoj bazi bio zadužen za informacije i objavljivanje u lokalnom tisku. On je za tisak 8. srpnja 1947. objavio kratak članak : “Mnogo priče o čudnim letećim diskovima koje se pojavljuju u posljednje vrijeme, jučer su konačno potvrđene. Obavještajna služba roswelske vojne zrakoplovne baze imala je sreću da dođe do jednog takvog objekta koji je pronađen  na jednom ranču nedaleko od Roswella.  Po hitnom postupku predmet je prebačen u vojnu bazu Roswell gdje je pregledan  i ispitan. Opširniji podaci o letjelici nisu poznati.“

 

Poručnik Hout se malo zaletio sa izvještajem. To se može zaključiti i iz toga što se napominje da je objekt pronađen na ranču, što se odnosi na ranč Willyja Brasela.

 

Nakon tog članka nastala je opća uzbuna u javnost. U vojnu bazu su cijelu noć pristizali pozivi iz gotovo svih krajeva svijeta.

 

Vojnim vlastima je postalo „gusto“ i morale su se poduzeti hitne mjere da se spasi ono što se može spasiti. U novinama je sljedeći dan vojna obavještajna služba sve demantirala. Da to njihovo demantiranje ne bi izgledalo apsurdno, objavili su da je pronađeni predmet zapravo meteorološki balon. Tolika zainteresiranost vojske ne bi nas trebala začuditi ako obratimo pažnju na strukturu materijala koji je pronađen. Opis tog materijala dao je Braselov sin Bill. Bill je imao dio tog materijala. Otac mu je pokazao mjesto na kojemu je bio materijal i svaki put poslije jačeg pljuska neke krhotine bile otkrivene na površini , jer bi se zemlja s njega isprala.

 

Bilo je nekoliko vrsta materijala. Sve su to bili jako sitni dijelovi i izuzetno lagani. Jedna vrsta materijala podsjećala je na drvo. Na tome materijalu nije se mogla napraviti ni najmanja ogrebotina, a isto tako je bio nesalomljiv, iako se mogao savijati.  Druga vrsta materijala sličila je na aluminijsku foliju, ali malo tamnije boje. Mogao se savijati na sve moguće načine, ali se nije mogao iskidati. Mogao se i zgužvati, ali čim bi se ispustio iz ruke vratio bi se u svoj prvobitni izgled.  Bill također napominje da mu je jednom otac rekao (iako je o tome rijetko razgovarao) da su mu u vojnoj bazi objasnili da taj materijal ne potječe s našeg planeta.

 

Nijedan o tih materijala nije djelovao prirodno, kao da je sve bilo od sintetike. Bill također napominje da je njegov materijal bio bez ikakvih oznaka , ali se prisjeća da mu je otac jednom rekao da je na materijalu koji je on pronašao i koji je do sada u posjedu vojnih vlasti bilo oznaka koje su ga podsjećale na petroglife koji su stari indijanci ucrtavali na stijene.

 

Dvije godine nakon tog događaja 1949. godine saznalo se za kolekciju Billa Brasela. Odmah su ga posjetila četiri vojna lica. Bill je bio prisiljen da preda vojsci svoju kolekciju materijala. Rekli su mu da je ta „gomila metala veoma bitna za cjelokupnu nacionalnu sigurnost.“ Još su jednom pregledali imanje Brasela, no nisu više ništa našli. Bill im je morao obećati, da će im ako nešto nađe hitno predati. Više se nije pronašao niti jedan dijelić materijala.

 

9. srpnja 1947. godine kada je vojska demantirala izjavu poručnika Houta, nekim novinarima bio je dozvoljen pristup u vojnu bazu Roswell. U posebnoj prostoriji dozvoljeno im je da fotografiraju pronađeni materijal, a s udaljenosti od dva metra. Nisu ga smjeli dodirivati, jer je straža čuvala pristup. Zatim je taj materijal odnesen u donesen je drugi koji je zaista pripadao meteorološkom balonu. Tek tada su ga novinari smjeli dodirivati.

 

Mnogo gluposti je tada izmišljeno da bi se smirila javnost. Poručnik Hout je nakon onog članka „hitno ušutkan s nekoliko specijalnih poziva iz Washingtona“, a zatim je smjenjen i više nitko nije čuo za njega.

 

Nakon dva dana materijal je hitno prebačen u vojnu bazu Edward u pustinji Mojave u Kaliforniji, zatim jedan dio u Fort Wort, jedan dio materijala u bazu Right Peterson, Ohio i jedan dio u glavnu bazu CIA-e. to je bilo nužno jer materijal nije bio više siguran u bazi Roswell. Transport je izvršen uz pomoć velikih kamiona do baze Edwards, te uz pomoć bombardera B-29 za ostatak baze. To su potvrdili ljudi koji su sudjelovali u transportu, ali nisu bili više pod utjecajem vojske.

 

Pristali su dati svoje izjave, ali pod uvjetom da ostanu anonimni. Hitno su oformljene specijalne vojne jedinice za takve slučajeve tansporta, koje su bile spremne preuzeti materijal u bilo kojem dijelu države. Materijal i leševi posade tada su postali dobro osigurani i istraživanje na njima je moglo početi. Vojne vlasti imale su velikih problema  da slegnu gusto podignutu prašinu i oni koji su bili zaduženi za to nastojali su postići svoj cilj na sve moguće načine u što kraćem roku. Novine su bile preplavljene vojnim demantima. Neki prvobitni izvještaji rekonstruirali su taj događaj pada NLO-a u New Meksiku na malo drugačiji način.

 

Spominjao se rančer iz Roswella koji je obavijestio šerifa da mu je jedan NLO preletio kuću i udario u obližnje drvo prilikom čega je eksplodirao. Još je uvijek bio u plamenu na njegovom posjedu kada je pristigla vojska i okupirala čitavo područje. Nikome nije bio dopušten pristup. Nakon nekoliko dana objavljena je fotografija jednog pilota koji u rukama drži dječji zmaj za čiji rep je pričvršćena aluminijska ploča veličine oko pola četvornog metra. To je navodno pomagalo kojim se koristilo Ratno zrakoplovstvo za ispitivanje novih radarskih uređaja, na taj način bi se radarski signali odbijali od ploče i vraćali u radarsku antenu. Zbog „neke greške“ zmaj je pao na ranč nedaleko od Roswella. Ali nije objašnjeno na koji način je mogal ta papirnato-metalna spravica eksplodirati.

 

Prisjetimo se da je Ratno zrakoplovstvo izjavilo da se radi o meteorološkom balonu. A zbog njega se dogodilo sljedeće:

 

-          rančer Brasel je zadržan 7 dana u pritvoru u vojnoj bazi Roswell da bi se ispitalo nije li slučajno rekao nešto o tome što je pronašao na svom posjedu

-          cijelo područje oko mjesta gdje je došlo do pada „NLO“ je blokorano jakom stražom i nikome nije dozvoljen pristup

-          novinarima kojima je sutradan dozvoljen pristup nije dopušteno da diraju materijal već samo da ga snimaju

 

sretna okolnost u svemu tome je bila ta što je prilikom pada letjelice nekoliko nesretnih tijela ispalo iz nje, te su ih slučajni očevici koliko toliko uspjeli promotrili i dodirnuti.

 

Nakon što je materijal stigao u bazu Edwards smješten je hangar br. 27. Ali naravno, u službenim izvještajima taj hangar ne postoji niti je ikada postojao. Tijela mrtve posade smještene su u posebno napravljene kapsule od prozirne materije i vjerojatno su zaštićena od raspadanja. Jedno od tijela nije odmah „konzervirano“ nego je predano timu stručnjaka da obave autopsiju i kompletnu analizu. Opis tijela doznaje se od više ljudi kao npr. Leonarda Stringfielda, Won Phopena, Teda Philipsa i jedne medicinske sestre koja je vodila zapisnik.

 

Visina oko 115do 130 cm. Glava je velika u odnosu na grudni koš i na udove. Mozak je neusporedivo veći od onoga kojim raspolažu ljudska bića. Glava i tijelo su bez ijedne dlake. Oči su velike i duboke, utonule, razmaknute i blago iskošene. Ni s jedne strane glave nisu opažene ušne školjke. Postoje samo nezaštićeni otvori. Nos je bezobličan, dok su nosnice istaknute blagim izbočinama. Usta su im vrlo mala. Vrat je relativno tanak, kao i ruke i noge na svakoj ruci nalaze se 4 prsta. Krv ne nalikuje na ljudsku ni po boji ni po sastavu. A izvještaji o unutrašnjim organima nisu bili dostupni.

 

Bill Dawlin je u proljeće 1952. godine sasvim slučajno došao do još zanimljivih podataka.  Bill se sasvim slučajno u vlaku upoznao s jednim vojnikom te su počeli priču o NLO-ima. Taj vojnik mu je rekao da je on bio jedan od tri vozača kamiona koji su prevozili ostatke NLO-a. Za vrijeme te operacije vojnici su vidjeli tijela izvanzemaljaca. Rekli su da su jako niski. Koža im je bila boje breskve. Bili su muškarci i jedna žena. On je izbrojio 16 takvih tijela, ali je on uvjeren da ih je bilo čak i više.

 

Letjelica je bila oblika diska, oštrih rubova i kupolom na sredini. Objekt je imao oko 10 m u promjeru. Ni najškolovaniji  stručnjaci nisu uspjeli otkriti od kojih je elemenata sastavljen materijal od kojeg se sastoji objekt. Poznato je da sadrži određene količine magnezija, nikla i još čitavo mnoštvo materija koje us nam potpuno nepoznate. Sastav, kao i tehnološki postupak izrade još će dugo ostati velika i nerješiva tajna.

Tags: , , , , , , , , ,