Archive for April, 2009

30
Apr

LET 19

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Najpoznatiji događaj vezan uz Bermudski trokut – od kojeg, zapravo, i započinje moderna legenda – jest nestanak “leta 19″. Dogodilo se to 5. prosinca 1945. godine kad je pet mornaričkih bombardera misteriozno nestalo na rutinskom zadatku, a nestao je i avion upućen u potragu. Ukupno, bez traga je nestalo 27 ljudi.

Kao Bermudski trokut, ovo je područje “krstio” Vincent Gaddis u članku “Smrtonosni Bermudski trokut” što ga je 1964. godine objavio u listu Argosi. Zanimanje za fenomen područja s kojeg se bestragom nestaje u pravu je euforiju, međutim, preraslo kad je Charles Berlitz 1974. godine objavio bestseller Bermudski trokut. Podgrijavanju euforije puno su pridonijeli i mas-mediji.

I danas Bermudski trokut intrigira svojim tajnama, no skeptici su sve glasniji: njihova je teorija da je prava misterija kako je Bermudski trokut uopće postao misterija. Tajanstveno i neobjašnjivo ljudima je oduvijek bilo privlačno i zanimljivo, a uz tajanstvenost, čudo i misteriju nikako ne idu racionalna objašnjenja. No, upravo su takva objašnjenja ona koja za slučajeve iz Bermudskog trokuta daju skeptici. Što se Kolumba tiče – prema podacima iz njegova brodskog dnevnika – on je poludjeli kompas objasnio odstupanjem između geografskog i magnetskog sjevernog pola. Svjetla koja je opisao kao “velike vatrene buktinje” vjerojatno su bili meteori.

Tags: , , , , ,

29
Apr

VREMENSKI POMAK U VERSAILLESU

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Dana 10. kolovoza 1901. u popodnevnim satima ravnateljica fakulteta Charlotte “Annie” Moberly i ravnateljica škole Eleanor Jourdain, šetale vrtovima dvorca Versailles i tražile zgradu koja se zove mali Trianon.

Ogledavajući se, opazile su da ljudi nose čudnu odjeću koja se nosila u Francuskoj prije revolucije u osamnaestom stoljeću. Na stubama vrtne kućice stajao je čovjek također u starinskoj odjeći čije je lice bilo puno ožiljaka od vodenih kozica koje su bile uobičajene u osamnaestom stoljeću. Kad su došle do Malog Trianona, Moberli (ali ne i Joudain) vidjela je ženu u haljini iz osamnaestog stoljeća kako crta drugu ženu koja je jako sličila na suprugu kralja Luja XVI.-Mariju Antoanetu!

U svojoj knjizi Pustolovina,dvije su žene izrazile mišljene da su ili vidjele duhove iz 1780-ih godina, ili su otputovale u prošlost.Tada su se javili i drugi ljudi koji rekli da su imali slična iskustva u Versilleskim vrtovima. Nadalje učiteljica Clare M. Burrow navodno je prošla kroz vrata u vrtu za koja se poslije pokazalo da su zapečaćena više od jednog stoljeća.
U knjizi Duh Trianona Michael H. Coleman zaključuje da su dvije žene vjerojatno neočekivano naišle na glumce u kostimima koji su uvježbavali kazališnu predstavu. Ali kako onda objasniti zapečaćena vrata gđice Burrow? Jednako je tako žena tvrdila da je u vrtu vidjela oranicu. Međutim, vrtlari su joj rekli da oranice nema, ali da je bila tu za vrijeme vladavine Luja XVI.

Tags: , , , , , ,

28
Apr

DRUGA PRILIKA – ŽIVOT PRIJE ŽIVOTA?!

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Jan Vlatko se rodio 1943. godine u jednom malo mjestu u Istočnoj Europi. Tijekom i poslije rata živio je sa majkom na selu kod njezinih roditelja. U školu je krenuo sa 7 godina i tamo se odmah istaknuo iznimnim darom za crtanje. Druga djeca su crtala kuće, livade, cvijeće i drveće, a Jan je crtao unutrašnjost dvoraca ukrašenih u stilu rokokoa. Bili su to sjano dekorirani zidovi i stropovi, sa visokim francuskim vratima i prozorima, kitnjastim lusterima i pozlaćenim zrcalima. Na nekim od tih crteža nalazila bi se djevojka u raskošnoj krinolini.

Učitelji su bili iznenađeni Janovim crtežima, te su majku upitali da li je vodila Jana u takve dvorce. Majka je ostala iznenađena. Rekla je učitelju kako je mislila da je to  dječak vidio negdje u školi, te im je rekla da i kod kuće stalno crta unutrašnjost dvoraca. Učitelj je rekao da ne može vjerovati da crta nešto što nikada nije vidio.

Poslije završene osmogodišnje škole Jan je ostao raditi u svome selu kao traktorist u radnoj zadruzi. Zbog slabog financijskog stanja nije imao mogućnosti nastaviti školovanje u gradu. Jan je sad crtao raskošne dvorce sa preciznošću iskusnog arhitekta. Svoje slobodno vrijeme provodio je kod kuće izrađujući skice i čitajući razne knjige koji su opisivali život i običaje prije 100 godina.  Ona djevojka sa krinolinom sada je poprimila jasne karakterne crte iskusnog slikara. Bila je to vitka plavuša bijele kože, uvijek u svijetloplavoj krinolini duboko dekoltiranoj krinolini, sa punđom  složenom na vrhu lijepe glave. Uvijek bi imala na sebi skroman nakit, isti nakit.

Kad god bi mu se ukazala prilika Jan bi otišao u obližnji gradu u posjet tamošnjem dvorcu. Kao opijen bi šetao raskošnim salama i piljio u prebogato ukrašene dvorane, vraćajući se kući sa nekakvom neobjašnjivom tugom.

Kada je njegov kolektiv 1956. godine odlučio posjetiti obližnju Austriju, Jan im se pridružio. Znao je da je Beč prepun starih dvoraca i muzeja i da će ovo putovanje biti nezaboravno.

Kada su se konačno našli na glasovitom dvoru Marije Terezije, prekrasnoj građevini iz vremena rokokoa, Jan je pomislio da će se onesvijestiti od nenadanog uzbuđenja. Gledao je raskošne lustere, zidove, te su ga prijatelji morali neprestano tražiti i vući za sobom.

Ubrzo se Jan izgubio u obližnjem dvorcu, po čijim je sjajnim odajama i salama koračao kao da je u nekom snu. Našao se na jednoj od balskih dvorana u kojoj je bio smješten jedan bijeli instrument nalik tadašnjem pianinu. Za tim instrumentom se nalazila mlada djevojka nježne bijele kože, odjevena u raskošnu krinolinu iz 18. stoljeća i svirala jednu tužnu melodiju iz tog vremena.

Jan se jednostavno nije mogao pomaknuti s mjesta na kojem je stajao. Kao opijen slušao je kako djevojka svira. Kada je nakon nekih sat vremena završila, naklonila se nazočnima, te je otišla. Dvoranu su svi napustili, osim Jana. Došao je do pianina. Sjeo je na stolicu, gledao je stare note, prelistao ih nekoliko puta, pa je počeo svirati jednu popularnu melodiju za ples iz 18. stoljeća.  Prvo je pratio note a zatim mu one više nisu bile potrebne. Cijeli jedan sat je svirao a kad je završio čuo je pljesak. Oduševljeno ga je hvalio jedan stariji gospodin pokraj kojega je stajala ona djevojka. Ona je bila obučena u svijetloplavu krinolinu s dubokim izrezom i uredno složenom punđom.

Jan im je počeo pričati o svom životu, a oni su ga pažljivo slušali. Kustos muzeja s lakoćom je nagovorio Jana da ostane raditi u beču. Jan je bez dvoumljenja pristao. Radio je u dvorcu kao pijanist. Život mu je potpuno promijenio u kratko vrijeme boravka u Beču.
Jan se počeo viđati sa mladom pijanisticom. Priznao joj je da se još nije zabavljao, da je vjeran svojoj djevojci iz snova. Djevojka je bila romantične naravni, voljela je staru arhitekturu i glazbu, pa se ubrzo pronašli ne samo zajednički jezik, već su otkrili da ne mogu jedno bez drugoga. Isabella, tako se zvala, predložila je Janu da se podvrgnu regresiji. Kustos muzeja se također složio da bi to moglo dati odgovor na pitanje otkuda Janu neshvatljiv dar za glazbu i crtanje.

Podvrgnuti su regresiji kod jednog poznatog psihoterapeuta, istog dana, ali posve odvojeno. Kada je sredio njihove vrpce i papire, psihijatar ih je obadvoje pozvao u svoj ured. Otkriveno je da su se na samo ranije već jednom sreli, nego su živjeli pod istim krovom.  Bilo je to u Rusiji pred kraj 18. stoljeća. Jan je bio sin jednog velikog ruskog plemića, veoma bogatog čovjeka, s mnogobrojnim posjedima i dvorcem u rokoko stilu. Dječaka je još kao malog napala teška bolest od koje je od 12 godine paraliziran od struka na niže i bio prikovan za stolicu. Toliko se povukao u sebe da više nikada nije napustio dvorac. Bilo mu je teško takav se pojavljivati vani, a kada bi im došli gosti, brzo su ga morali odvoziti u njegovu sobu. Sve do jednog dana kada se pojavila jedna lijepa plavokosa djevojka njegovih godina.

Bila  je to kćer jednog očevog prijatelja koji je poginuo u ratu, pa je s majkom došla živjeti kod njih. Bili su ludo zaljubljeni. Ona ga je naučila svirati pianino. A od prije je razvio dar za crtanje, a nemajući šta drugo raditi. Jan je sve umjetničke darove doveo do savršenstva. Ali kada su počeli planirati zajedničku budućnost, bez obzira na njegovu paralizu, mladić je u 22. godinu nenadano preminuo. Djevojka mu je ostala vjerna do kraja života. Umrla je u 56. godini života.

Kada su obje regresije uspoređene, s lakoćom se dalo zaključiti da se radi o istim osobama. Svako od njih je u detalje ispričalo svoju sudbinu, spomenuo ista imena i događaje.

Tags: , , , , , , , , , , , , , ,

24
Apr

ANĐEO ČUVAR

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Barey i Margaret Lockwood vraćali su se sa djecom iz kampa u kojem su proveli 15 dana godišnjeg odmora. Vraćali su se autom s kojim su vukli kamp prikolicu u kojoj je spavalo njihovo troje djece. Barey je žurio jer mu je telefonom javljano da mu je majka na samrti, a djecu su bezbrižno spavala ni ne sluteći u kakvu smrtnu opasnost srljaju. No, Barey je želio zadnji put se pozdraviti s majkom pa je divljao po autoputu usprkos slaboj vidljivosti. Nakon višesatne vožnje Bareya je trznula njegova žena i upitala ga tko je ono te mu je rekla da stane.

Vani je, 15-ak metara ispred auta na oluji stajala blijeda ženska prilika koja im je rukama davala znakove da stanu. Barey je naglo zakočio i pomislivši da ta osoba treba pomoć. Zajedno sa ženom je izašao iz auta. Blijeda ženska prilika, u bijeloj haljini i bijelim rukavicama nestala je prije nego što joj je bračni par uspio razaznati crte lica. Tek nakon toga Barey i Margaret su shvatili  da se njihov auto zaustavio samo 1 metar udaljen od ponora. Mosta preko kojeg su trebali preći nije bilo. Odnijela ga je oluja. Barey je pogledao na sat. Bilo je točno 23 sata. Par je skupa sa djecom proveo noć u već spomenutom kamp prikolici.

Sljedećeg jutra policija ih je prevela preko montažnog mosta na drugu stranu rijeke. Barey je oko podneva došao u kuću svoje majke, ali se nije mogao pozdraviti s njom. Umrla je prošle noći, nekoliko minuta prije 23 sata.

Tags: , , , , , ,

15
Apr

“TITANIC”

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Brod „Titanic“ građen je više od tri godine, a potonuo je za manje od tri sata. U 02.40 sata poslije ponoći „Titanic“ je bio na dnu Atlantskog oceana. 

Bio je dug 269 metara i širok 28 metara. Deset mjeseci na „Titanic“ su ugrađivani strojevi i uređivana je unutrašnjost. U ožujku 1912. godine radovi na „Titanicu“  bili su potpuno gotovi, a termin polaska je bio 10. travanj 1912. godine. Njegova je težina iznosila oko 52 300 tona, dubina gaza 10,5 metara, dok je vidina od kobilice do komandnog mosta bila 32 metra., a do vrha njegovih četiriju dimnjaka 56 metara. Tri pogonska propelera pokretala je kombinacija jedne niskotlačne turbine, a dva bočna propelera pokretala su po dva četverocilindrična klipna parna stroja, što je sve skupa moglo razviti snagu do 51 500KS. Maksimalna brzina iznosila je 25 čvorova.

Imao je posebnu konstrukciju od duplog dna i trupa podijeljenog na 15 vodootpornih pregrada zbog čega je smatran nepotopivim. Bio je namješten u stilu edvardilijanske ere, što je zajedno  sa svim salonima i sveopćom raskoši utjecalo na to da postane simbolom vremena u kojem su se cijenili novac, položaj i plava krv.

Na brod je utovareno oko 560 tona raznog tereta.. među ukrcanim teretom moglo se naći 33 tone mesa, 40 tona krumpira, 5 tona šećera, 5 tona različitog povrća, 6700 litara mlijeka, 40 000 jaja, 20 00 boca piva 850 boca žestokih pića, a povrh svega i 5892 tone ugljena. Pet dana prije polaska dopušteno je da ljudi prošetaju brodom jer je tih dana bio prava atrakcija. Upravo je tom prilikom napravljeno mnogo fotografija. U srijedu 10. travnja 1912. godine, rano ujutro na brod se ukrcao kapetan Edward J.Smith.

Oko 10 h počeli su se ukrcavati i putnici koji su tek stigli vlakom iz Londona. U kabina 3.razreda ulazili su siromašni iseljenici iz Hrvatske, Italije, Francuske, dok se u salone i prostorije 1. razreda smještalo plemstvo i aristokracija. Među putnicima iz visokih slojeva društva bili su John J. Astor, vlasnik najveće robne kuće na svijetu „Macy’s“ i milijunaš Benjamin Guggenheim.

Na „Titanicu“ je bilo oko 2200 ljudi. 10. travnja 1912. godine, točno u podne „Titanic“ je isplovio na svoje prvo i posljednje putovanje. Tisuće ljudi su došli ispratiti „Titanic“ i ne znajući kakvu će sudbinu doživjeti.

„Titanic“ je točno u 23.40h, 14.travnja 1912. godine udario u santu leda koja je probila trup. Nakon 25 minuta bilo je potpuno jasno da će brod potonuti. U 00.25h uputili su poziv u pomoć, a najbliža im je bila Carpathija. Žene i djeca su ukrcavani na čamce za spašavanje, a čamaca nije bilo dosta za sve putnike na brodu. Dva sata nakon sudara brod je bio već na pola poplavljen. „Titanic“ je potonuo 15. travnja 1912. godine u 02.40h.

Carpathija je stigla rano ujutro, oko 04.00h, te je započela akciju spašavanja ljudi. S „Titanicom“ je nestao i oko 1500 ljudskih života.

 

Tags: , , , , , , ,

14
Apr

DJEVOJKA SA MOSTA

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Generala Andersona nazvao je general Paterson te mu je rekao da se mora vratiti u Omahu jer imaju hitan sastanak sa članom kongresa. Rekao je svojoj supruzi Emi da moraju prekinuti godišnji odmor te se vratiti kući još danas. Svoju vikendicu su napustili oko pola devet. Oko 22.30 prošli su kroz gradić Logan i počeli su se približavati tamnoj konstrukciji željeznog mosta preko rječice Boyer. Na radiju je svirala lagana glazba. Bilo je to 1959. godine.

Odjednom je Anderson počeo naglo kočiti što je probudilo njegovu ženu. Nasred pustog vlažnog puta, na ulazu na most stajala je mlada djevojka. Pod svjetlima farova činila se nestvarno.  Prišla je desnim vratima njihovog automobila,čiji je prozor gđa Ema već spuštala. Pozdravila ih je čudnim baršunastim glasom koji je više ličio na glasan šapat. Rekla im je da živi nedaleko odavde i da li bi ju htjeli povesti.  General Anderson i gđa Ema odmah su pristali pomoći djevojci. Sjela je na stražnje sjedalo. Tijekom voženje stalno je gledala kroz prozor, nije ni riječi izustila. General Anderson je pogledavao njeno blijedo lice, nije mogla imati više od 18 godina i kada bi se našminkala sigurno bi bila prava ljepotica.  Njeno lice ga je podsjećalo na jednu djevojku koja se utopila prije tri godine a u čijem je neuspješnom spašavanju i sam sudjelovao.

General ju je upitao da li voli slušati Platterse, a djevojka je odgovorila da joj smeta glazba. Gđa Ema je odmah ugasila radio te su po njem glasu zaključili da joj se dogodilo nešto ozbiljno. Zamolila ih je da skrenu u sljedeću ulicu koja je vodila na neki privatni ranč. Uskoro dođoše do velike bijele kuće u kolonijalnom stilu. Bilo je očigledno da ovjde žive neki teški bogataši. Anderson ju je upitao da li želi da obavijesti njene roditelje da je stigla. Djevojka je pristala. Pitao ju je što da im kaže pošto ne zna ni kako se zove. Djevojka mu je rekla da im kaže da  je došla Loni, njihova kćer.

Kada je pozvonio vrata mu je prosjedi crnac zaprepaštenim izrazom lica pustio u kuću nakon što mu je Anderson rekao zašto je došao. Otac je sišao i Anderson mu je rekao da je naišao na djevojku na mostu koja tvrdi da se zove Loni i da je njegova kćer. Bila je odjevena u tanku haljinu. Otac je ostao zaprepašten te je pitao Andersona da li može vidjeti tu djevojku. Odveo ga je do auta te je gđa Ema spustila staklo na svom prozoru. Anderson je iznenađeno upitao gdje je djevojka, a gđa Ema se okrenula pa je ostala šokirana kad je vidjela da je nema a pričale su prije nepune minute. Otac djevojke ih je zamolio da uđu u kuću s njim.

Otac im je rekao da im vjeruje, jer ovo nije prvi put da se događa. Objasnio im je da djevojka koju su doveli više nije živa. Anderson bio vidno iznenađen te je nije mogao vjerovati u to što čuje. Otac se konačno predstavio, zove se Lloyd Robinson. Bio je aktivan u Kongresu. Anderson ga se prisjetio. Lloyd mu je počeo pričati što se dogodilo Loni. Bila je mlada djevojka, jedinica u obitelji. Željeli su da diplomira pravo i da se uda za mladića sebi ravne klase. Ali Loni se zaljubila u jednog lokalnog mladića, dosta pristojnog ali veoma siromašnog. Lloyda i njegovu suprugu je bilo stid te veze i sve su pokušali samo da se ne uda za njega. Ali bez uspjeha. Kada je saznala što su htjeli napraviti dogovorila se sa njim da pobjegnu njegovim autom. Lloydov sluga je to na vrijeme otkrio te su otišli za njima. Na krivini pred samim ulazom na most njihov automobil se naglo zanio i iz sve snage je udaio u limenu ogradu, provalio je pao u nabujalu rijeku, te su ih pronašli gotovo 12 kilometara dalje nakon dva dana potrage.

Anderson je opet bio zatečen i nije mogao vjerovati da je djevojka mrtva već dvadeset godina. Ali Loni se nije smirila, nego je na neki način kažnjavala svoje roditelje zbog primitivnog ponašanja. Zaustavljala je mnoge vozače koji bi ju tako vozili do kuće a nekima bi i nestala tijekom vožnje. To su njeni pokušaji da se vrati u ovaj svijet, iz kojeg je tako mlada otišla na tako tragičan način.

Tags: , , , , , , ,

3
Apr

STVARI KOJE NE BI TREBALE POSTOJATI? 1.dio

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Arheolozi često znaju pronaći stvari koje zapravo ne bi smjele postojati; npr. 1500 godina stari modeli aviona, računala iz antičke Grčke, žarulje iz Egipta, kristale lubanje iz prašuma Južne Amerike.

1927. godine britanski arheolog i avanturist Fredric Mitchell Hedges i njegova kćer su zajedno bili u potrazi za nestalim civilizacijama koje su povezane sa Atlantidom. Njegova kćer je nekim čudom pronašla lubanju izrađenu od čistog kristala. Pri vijest o pronalasku lubanje odmah su došli domoroci iz obližnjih mjesta, pali na koljena i molili se. Jedan stari Maya je objasnio da je lubanja stara, preko 100 000 godina i da je samo jedna od ukupno 13 lubanja koje su neprocjenjivo blago njegovih predaka. Ona sadrže informacije o nastanku  čovjeka, odgovore na pitanja o najvećim tajnama i ako se svih 13 lubanja spoje, počinju razgovarati.

Detaljnija pretraga lubanje, koja je učinjena 1970. godine u laboratorijima Hewlett-Packarda, potvrdila je sljedeće navode:
- lubanja je izrađena od čistog kristala i suprotno njenoj prirodnoj osovini. Pri takvoj obradi bi trebala zapravo se raspasti u tisuću dijelova
- vjerojatno je prvo grubo obrađena dijamantnim oruđem, te kasnije sa smjesom vode i pijeska glatko polirana. Procijenjeno radno vrijeme: preko 300 godina. „ova prokleta stvar zapravo ne bi smjela postojati“ izjavio je jedan od znanstvenika.

Postavlja se pitanje da li su Maya bili u stanju izraditi predmete koje ni danas, sa najmodernijom tehnologijom nismo u stanju napraviti? Da li su prijašnje civilizacije  bile naprednije i razvijene više od nas?

Odgovori na ovakva pitanja nisu jednostavna, jer znanstvenici i arheolozi uvijek pronađu predmete koje nije moguće smjestiti u poznati tok povijesti. Oni se ističu iz toga i nazivaju se Out of place artefacts. Tome pripadaju i baterije iz doba prije našeg vremenskog računanja, slike žarulja iz starog Egipta, željezni predmeti pronađeni u sedimentima pijeska iz kamenog doba, pa i računala iz antičke Grčke. Jedan od takvih predmeta je i bagdadska baterija. 1936. godine, u Khujut Rabu austrijski istraživač dr. Wilhelm Konig je iskopao jednu čudnu glinenu posudu staru preko 2000 godina. Unutar te posude se nalazio bakreni cilindar, koji je omotavao željeznu polugu. Omot je tako postavljen, da ga je bilo moguće popuniti sa nekom tekućinom. U srediti te tekućine, od bakra i električno, nalazila bi se spomenuta željezna poluga. Znanstvenici nisu mogli naći odgovor i tada je dr. Konig postavio svoju smjelu tezu: Ta glinena posuda mogla je biti baterija. Prema toj tezi, električna struja nije otkrivena 1798. godine nego skoro 2000 godina ranije.

Mnoge istraživačke grupe  uspjele su dokazati da je ta glinena posuda mogla proizvoditi električnu struju. Znanstvenici su sami takvu identičnu posudu napravili, te je ispunili sa sokom od grožđa: između bakrenog cilindra i željezne poluge je bio napon od 0,5 Volt. Sa malim naporom Partareni su znači mogli da proizvode struju. Ali, za šta? Sijalice, telefoni, motori ili fliperi tada nisu postojali.

Ili jesu? “Vec je starom Egiptu postojalo električno osvjetljenje” , tvrde Peter Krass i Reinhard These, autori knjige o sijalici iz Egipta. Glavna osnova njihove argumentacije je reljef iz Dendere. Na tom reljefu, nastao oko 50 p.n.e., vidljiv je egipatski svećenik koji drži u rukama ogromni predmet u obliku balona. U unutrašnjosti tog balona vidljiva je zmija koja se kreće prema nebu. Za Krassa i Habeck-a indicija je jasna: Taj reljef je tehnički nacrt, balon je žarulja, a zmija je bakrena spirala u žarulji. Sa takvim električnim osvjetljenjem, Egipćani su osvjetljavali tamne hodnike piramida. S time bi bilo objašnjeno zašto hodnici u piramidama nisu začađeni po zidovima i plafonima.

Interesantna pretpostavka – ali ne i dokaziva. Bagdadska baterija proizvodi struju, ali jako malo. Da bi sijalicu od samo 1 Watt (jako slabu žarulju) upotrijebili, potrebno bi bilo 40 bagdadskih baterija spojiti – sabrana težina: 80 kg. “Za osvjetljenje svih hodnika jedne piramide, potrebno bi bilo 116 milijuna baterija!, sa ukupnom težinom od 233 600 tona!”, objašnjava fizičar i matematičar Frank Dörneburg. Te dodaje: “Zašto ni jedan primjerak baterije nije pronađen? Ni jedan!” Pored toga: Ni danas ne postoje tolike sijalice kao navodno predstavljene na spomenutom reljefu. Iz dobrog razloga: One bi bile bi opasne po život. Snaga implozije jednog staklenog predmeta koji nema zrak u sebi, raste sa veličinom tog predmeta – a veličina “sijalice” iz Dandere bi imala pritisak zraka od 63 tone.

Egiptolozi imaju drugačije objašnjenje za “žarulju” iz Egipta: Egipatski reljefi uvijek imaju simbolično značenje: Stvarnost nikad nije predstavljena. Stilizacija ponekad ide tako daleko da je moguće iz malih isječaka rekonstruirati kompletna djela.

U reljefu oni prepoznaju čamac boga sunca, Ra, koji završava u cvijetu lotosa. (Drugi to shvaćaju kao “kablove” u “dršci” žarulje). U mitologiji Egipćana, sunce navečer umire, da bi se ujutro ponovo rodilo. Stoga je zmija kao simbol ponovnog rađanja. Na “šalteru” ispod “žarulje” bog Heh pruža svoje ruke prema nebu i usmjerava Sunce prema nebu. Kontroverzni dio reljefa predstavlja “navoje žaruljne drške”. Ni egiptolozi točno ne znaju kako da se odrede, odnosno tumače, ti “navoji”. Mogao bi značiti “horizont”, i tada bi reljef predstavljao boga sunca, što u jutro Nove Godine, putuje ka nebu.
Jedno je sigurno: Radnici koji su klesali taj reljef, svoj posao nisu radili pri električnom osvjetljenju, već pri sjaju baklji. Iz doline kraljeva pronađeni su detaljni zapisi o upotrebi baklji; kome su dodijeljene, koliko komada i koliko ih je vraćeno. A, plafoni i zidovi hodnika što nisu začađeni? Izmišljeni su! U stvarnosti su ti zidovi i plafoni toliko začađeni, da je potrebno bilo određene hodnike restaurirati.
Ako baterija iz Bagdada nije služila za osvjetljenje – čemu je onda služila? Jedino logično i uvjerljivo objašnjenje: za pozlaćivanje figura. Za galvanizaciju dovoljno je imati malu jačinu i napon struje.
Uspješno je učinjen i taj eksperiment. Jedna mala figura je uspješno pozlaćena. Postavljena je bila u posudu napunjenu sa mješavinom zlatnog praha i priključena sa baterijom. Već poslije dva sata, figura je bila obložena zlatom – pozlaćena. Tako je to moglo biti.
Ipak, mnogo pitanja ostaje: Da li su baterije zaista bile upotrebljavane za pozlaćivanje? Da li su Partareni uopće poznavali proizvodnju zlatnog praha potrebnog za galvanizaciju? I zašto arheolozi pronalaze i slične “baterije” u kojima, umjesto željeznih poluga, se nalaze bakrene poluge u bakrenoj spirali? Sa dva ista metala nije moguće proizvesti struju. Da li je te posude onda slučajno moguće upotrijebiti za galvanizaciju, dok zapravo služe za nešto drugo?
Naše pretke ne bi smjeli podcjenjivati. Što su stvarno mogli i sta su pojedinci mogli, poslije par stoljeća teško je znati. Vjerojatno su postojali genijalci i genijalni izumi o kojima su nestali svi tragovi i za koje nikad saznati nećemo. Ako naučnici danas pronađu takvu stvar, onda se nađu pred novom zagonetkom.