Archive for August, 2009

28
Aug

MANTIKA

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Umijeće gatanja zove se mantika ili divinacija. Latinski oblik divinatio znači spoznaja božanskog mišljenja. Mantika dolazi od grčkog pojma mania, što znači ludilo, mahnitost, bješnjenje. Izraz mahnitost Grcima u svakom slučaju nije označavao samo psihopatološko stanje. Naprotiv taj se izraz odnosio na ekstazu i zanos, „biti izvan sebe“ označavalo je božansku inspiraciju. Mant je božanstvom inspiriran vidovnjak.

Veliki mitološki vidovnjaci staroga vijeka su u skladu s tim billi tumači božje volje a ne vračevi ili proricatelji budućnosti. Neki od njih su Helenije, Kalhije i slijepi vidovnjak Terezije koji je pokazao Edipovu sudbinu. Njihova se sposobnost sastojala u tome što su iz knjige prirode znali pročitati tajen poruke bogova.

Izvorna tehnika umijeća gatanja odnosila se na mogućnost prepoznavanja smislenih poruka u slučajnim događajima. Bogovi u nadnaravna stvorenja koriste to kao sredstvo pomoću kojeg obznanjuju svoju volju onima koji mogu razumjeti spomenute znakove. Božanske poruke tada postaju slučajni šumovi, jata ptica u preletu, obrisi u kostima, reflektirajući oblici na vodenim površinama. Šuškanje listova je bilo posebno pogodno da bi se postiglo mistično značenje. Šumom vjetra u dudovim stablima se još i Davida poticalo na proricanje.

Dodona je jedno od najznamenitijih Zeusovih proročišta, koje je spominjao i Homer. Tamo su svećenici vračali pomoću šuškanja svetog hrasta. U Dellu i u Delfinima su navodno postojala stabla lovora koja su se koristila na isti način.

Slučajni događaj potreban za vračanje se ponekad prouzročio i namjerno. Poznata Sibila iz Kume pisala je proročanstvo koje se nastavlja na nizu papira. Te bi papire razasula po podu svoje pećine. Kad bi zainteresirana osoba došla u njezinu spilju, njezini bi se papiri s proricateljskim porukama uskovitlali zbog propuha. Tako se došljak nikako nije mogao upoznati s cjelokupnim sadržajem proročanstva, već bi samo „uhvatio“ pojedine odlomke.

Istaknuti rimski govornik i filozof Marko T. Ciceron u svom djelu „De divinatione“l pravi razliku između umjetnog i prirodnog vračanja. Umjetno ili neprirodno vračanje prema njegovom mišljenju obuhvaća sve tehnike koje su se primjenjivale  kako bi se primilo božansko  proročanstvo. To se donosi na proučavanje utrobe životinja, bacanje kocke kao i na tumačenje znamenja.

Prirodno se vračanje pak događa u stanju transa, u božanskom zanosu ili snu. U staroj Grčkoj su pokušavali iskoristiti ovu prirodnu sposobnost proricanja za vrijeme snivanja u hramu. Na taj način je Heraklo u Sofoklovu snu razotkrio ime lopova koji je bio pokrao hramsko posuđe. Telesfor snivaocima u hramu šalje snove koji su stvarni i koji pomažu u izlječenju duše i tijela.

Tags: , ,

24
Aug

DIJAMANT HOPE

   Posted by: Mika    in LEGENDE, MISTERIJE, PARANORMALNO, PROKLETSTVA

Kao i „kobna lubanja“ priča o dijamantu Hope govori o tome kako kristali imaju moć upijanja ljudskih osjećaja.

Louis XIV. Kupio je dijamant 1668. godine od francuskog trgovca Jean – Baptistaea Taverniera, za kojega se vjeruje da ga je ukrao iz oka nekog idola u indijskom hramu. Tavernier je zatim bankrotirao i otplovio u Indiju ne bi li povratio bogatstvo, ali je na putu umro.

Kralj ej dao oblikovati dijamant u obliku srca, a nosila ga je Mme.de Montespan, kraljeva ljubavnica koja je bila upletena i u zloglasnu „aferu s otrovima“, u kojoj su razne gatare pribavljale otrov za ubijanje neželjenih muževa. Bila je upletena crna magija, a opat Guilborg sudjelovao je u crnim misama u kojima su se novorođenčad prinosila kao žrtve, pritom golo tijelo Mme.de Montespan služilo kao oltar. Skandal je ušutkan, ali Mme.de Montepan pala je u nemilost, a gatarama je tajno suđeno u chambre ardente („komori sa svijećama“) te su poslije spaljene. I tako se čini da je, poslije Taverniera, Mme.de Montespan koj je „francuski plavi“ kako su zvali dijamant, donio nesreću.

Stotinu godina poslije, kralj Louis XVI. dao je dijamant svojoj ženi, kraljici Mariji Antoaneti, zbog upletenosti u skandal sa dijamantnom ogrlicom izgubila je vjerodostojnost kod stanovništva, pa je to bio jedan od neizravnih povoda za francusku revoluciju, u kojoj je ostala bez glave. Princezu de Lamballe, kojoj je Marija Antoaneta  posudila dijamant, ubila je svjetina.

Dijamant se ponovo pojavio u Londonu, ali znatno smanjen – s izvornih 112,5 karata (22,5 grama) na 44,5 karata- manje od prvotne težine. Kupio ga je 1830. godine londonski bankar, Henry Thomas Hope, za 1800 funti i otada je poznat kao dijamant Hope. Koliko nam je poznato, Hopeu dijamant nije naškodio, a ni bilo kome iz njegove obitelji sve dok nije završio u rakama pjevačice Mary Yohe, koja se udala za Francisa Hopea. Njih su mučili bračni problemi i žena ga je proklela da će dijamant donijeti zlu sreću svakome tko ga bude imao. Umrla je u siromaštvu i za to je okrivljavala dijamant.

Lord Francis ga je, opterećen velikim financijskim teškoćama, početkom 20. stoljeća prodao francuskom burzovnom  mešetaru Jacquesu Colotu koji je poludio i ubio se, ali ne prije nego što je dijamant prodao ruskom princu Kanitovskom, koji ga je posudio francuskoj glumici, a onda je ustrijelio iz svoje lože prve večeri kad ga je nosila. Njega su zaklali revolucionari.

Kupio ga je grči draguljar Simon Mantharides i poslije pao u provaliju. Turski sultan Abdul Hamid poznat kao „Abdul ukleti“, kupio ga je 1908. godine, a 1909. godine bio je svrgnut, te je poludi. Sljedeći vlasnik, Habib Bey, utopio se.

Dijamant je zatim preko francuskog draguljara Pierra Cartiera otišao u Ameriku, Edwardu Bealeu Macleanu, vlasniku „Wahington Posta“. Nedugo potom umrla mu je majka, a zatim i dvije sluškinje. Njegov 10-godišnji sin Viorn, koji je uvijek bio strogo čuvan, jednog je dana pobjegao čuvarima, istrčao pred kuću i poginuo pred kotačima automobila. Maclean se rastao od svoje žene Evalyn, upleo se u poznati skandal Teapot Dome i završio kao psihotični alkoholičar. Evalyn je zadržala dijamant i često ga nosila, odbijajući priče o njegovoj zlokobnosti. Ali, kad joj se kći 1946. godine ubila tabletama za spavanje, svi su se sjetili da je na dan vjenčanja nosila dijamant.

Nakon što je Evalyn Maclean umrla 1947. godine, sv je njezine dragulje kupio newyorški draguljar Harry Winston, navodno za milijun dolara.  Izložio je dijamant u New Yorku, ali ga je an kraju odlučio darovati Institutu Smithsonian, a to što ga je poslao običnom poštom pokazuje da ga nije brinula „ukletost“ dijamanta. Paket je danas izložen zajedno sa dijamantom. Kada je 1965. godine testira ultraljubičastim svjetlom u laboratoriju DeBeers u Johanesburgu nastavio je žariti poput užarena ugljena na nekoliko minuta testiranja, što je jedinstven fenomen među dijamantima.

Skeptici prokletstvo dijamanta Hope, kao i prokletstvo Tutankamonove grobnice, smatraju mitom i ističu da mnoge vlasnike nije zadesila nikakva nesreća. I dok je u ovom slučaju skeptičnost možda opravdana, bilo bi preuranjeno odbaciti pojam prokletstva kao praznovjericu.

Pokojni T.C. Lethbridge bio je uvjeren da tragedije i neugodni događaji mogu ostaviti „otisak“ na mjestima na kojima su se dogodili. Tu teoriju je prvi iznio sir Oliver Lodge početkom 20.stoljeća. On je smatrao da se neka tzv. proganjanja mogu protumačiti kao „snimke“.  Takve snimke on je nazvao ghoul (lešinar ili demon) – pod njima je razumijevao neugodne osjećaje koje neka mjesta izazivaju.

Kad mu je bilo 18 godina, šetao se sa majkom po Velikoj šumi blizu Wokinghama kad ih je iznenada obuzela golema tjeskoba. Poslije su doznali da je blizu mjesta gdje su tada bili ležalo truplo čovjeka koji se ubio. Lethbridge je vjerovao da je tjeskoba tog čovjeka nekako „snimljena“ u okolini. 40 godina poslije, on i njegova žena Mina otišli su sakupljati morsku travu na obližnjoj plaži, Lethbridge je opet osjetio „plašt“ tjeskobe kao da je zakoračio u maglu. Ubrzo je Mina rekla: „Ne mogu podnije više ovo mjesto!“ pa su otišli.

Sljedećeg vikenda su ponovili izlet. Ponovno je osjetio isti „plašt tjeskobe“. Ovaj put Mina je otišla na vrh neke stijene kako bi crtala, a onda iznenada je osjetila neugodan osjećaj da je netko potiče da skoči sa stijene.

Poslije je Lethbridge otkrio da je neki muškarac nedugo prije skočio s te stijene i ubio se. Zaključio je da je opet to bio razlog tjeskobi, jad tog čovjeka nekako je bio „snimljen“ na električnom polju vode. Minu na skok nije poticao „duh“ samoubojice, nego je reagirala na njegov vlastiti poriv da skoči. Taj pojam „snimke“ temelj je teorije psihometrije.

Vidovnjaci vjeruju da kristali veliku sposobnost upijanja, odatle popularnost kristalnih kugli koje se drže zamotane u crni baršun koji ih štiti od svjetlosti i topline.

Ako Lethbridge ima pravo i ako je prokletstvo slamo neka vrsta negativne  snimke, to bi onda objasnilo zašto utječe na neke ljude a na neke ne.

Tags: , , , , ,

12
Aug

LJUDI SA ISUSOVIM RANAMA

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Stigmatizirani pripadaju u najosebujnije pojave u području vjerskih fenomena. To su ljudi na čijim se tijelima pojavljuju Isusove rane. Među prvim i najpoznatijim  stigmatiziranima bio je 1224. godine sveti Franjo Ašiški, osnivač franjevačkog reda. Pojavljivanje neobjašnjivih rana je psihički uvjetovan fenomen. Radi se o organskim tvorevinama na osnovi mašte, koja u promijenjenim stanjima svijesti može proizvesti neobične tjelesne simptome. Teolozi ih tumače kao karizmatični znak. Liječnici  i znanstvenici promatraju  fenomen kritički, jer su njihova istraživanja pokazala da mnogi pacijenti koji boluju od histeričnih bolesti sami sebi nanose stigme i ozljede.

Istraživanja su pokazala da su u prošlosti bile stigmatizirane uglavnom žene i da se u ortodoksnoj crkvi do danas nije dogodio nijedan slučaj stigmatizacije. Osobito često su se te rane pojavljivale kod srednjovjekovnih mističarki. Već se oko 920. godine izvještava o mladoj djevojci Ozani, primljenoj u samostan u Reimsu. Ona, navodno dvije godine nije jela meso ni kruh, no ipak je bila u dobroj snazi. Imala je faze s mnogo vizija. Znala je u krevetu ležati i po sedam dana potpuno nepokretna i oblivena krvavim znojem, koji je, na zaprepaštenje svih, kapao sa čela preko njezina lica, kao do trnove krune. Karakteristične osobine i simptomi, kao što su privremena sljepoća, gluhoća, nijemost, promjene okusa, mirisa ili opipa, kao i grčevi ili trenutci mišićne ukočenosti zajednički su svim stigmatiziranima.

Kod mnogih su tipična i spontana iscjeljenja. Znanstvenici, liječnici i psiholozi mogu i danas u mnogim stigmama i drugim simptomima prepoznati i utvrditi psihopatološke crte ili tjelesne smetnje kod dotičnih slučajeva.

Tags: , , , , ,

7
Aug

VJEŠTICE

   Posted by: Mika    in LEGENDE, MISTERIJE

Vjerovanje u vještice je vrlo stara i raširena pojava. Vještice su uglavnom bile žene. One su uništavale plodove zemlje, provodile tajnovite obrede, svojim su vraćanjem pojedincima uzrokovale bolest, a mogle su bacati i ljubavne čini. Težnja viziji i proricanju, znanja o pripremanju lijekova te s tim povezana nezaobilazna bliskost sa prirodom, sve to govori u prilog ideji o ženama kao vješticama.

Od srednjeg vijeka, ne samo žene koje su znale vračati nego i žene koje su živjele bez muškaraca smatrale su se opasnima. Strah od vještice potaknuo je strah od neobuzdane žene koji je tištio muškarce, najviše pripadnike svećenstva. Poimanje slobode takve žene odnosilo se na njenu spolnost. To se jedino moglo objasniti time da se ona prepušta sotonističkim utjecajima. Neprijateljski odnos prema ženi i osuda spolnosti, Crkvi je olakšalo da te žene obilježi kao vještice. A i društvo nepogodni muškarci bili su pod sumnjom da su vješci. Smatralo se da vuk je vražja životinja, pa se pretpostavljalo da se neki vješci pretvaraju preko noći u vukodlake. Mislilo se da vukodlak preko noći okreće krzno van, a preko dana se pokazuje kao lik čovjeka.

Ljudi su se bojali ljudi s natprirodnim osobinama. Crkva je spretno taj strah koristila tako što je sve neobjašnjive pojave nazivala vražjima. To je vodilo nemilosrdnom progonu vještica od 1500.-1700. godine. Osumnjičene žene se optuživalo za savezništvo s vragom ili bavljenje čarobnjaštvom. Mučenjima se trebalo prepoznati vješticu, a potom ju i pogubiti. Ti progoni nisu bili popraćeni jedino okrutnim  zlostavljanjem nego su se izmišljali i novi Božji zakoni. Ispitivanjem reakcije na krv, vodu i vatru prizivala se viša sila kako bi im se otkrila nevinost ili kaznila krivnja.

Flamanski liječnik Johannes Wiens jedan je od prvih koji je oštro istupio protiv ideje da su vještice u savezništvu sa vragom. Razvio je psihološku teoriju prema kojoj su vještice melankolične osobe koje samo umišljaju savezništvo s vragom. Sve do 18. stoljeća bilo je puno bolesnika s psihološkim poteškoćama koje se okrivljavalo da su odani vješticama.

Tags: , , ,