Archive for October, 2009

23
Oct

TAJANSTVENI LJUDI S FLORESA – HOBITI

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

 

„Hobit“ J.R.R.Tolkiena započinje riječima „U rupi u zemlji živio je Hobit….“, to je priča o malim čovjekolikim stvorenjima koja će uskoro krenuti na put koji će promijeniti povijest Međuzemlja. Kao i većinu sličnih priča iz mitologija svijeta nismo, pa tako i ovu o hobitima, nismo uzeli za ozbiljno, nego kao plod mašte naših davnih predaka. No na samom početku novog tisućljeća, 2003. godine, na indonezijskom otoku Flores otkrivena je sasvim nova vrsta čovjekovih predaka – mali, hobitima slični ljudi, koji će promijeniti naše shvaćanje povijesti ljudskog života.

Priča o ljudima s Floresa započinje pričom o otoku. Njegova povijest oblikovala je živi svijet na njemu i možda krije odgovore na zagonetke koje su se pružile pred očima znanstvenika koji su istraživali povijest čovjeka i njegove selidbe jugoistočnom Azijom.

Flores je vulkanski otok na kraju lanca otoka koji započinje sumatrom i Javom. Središnji je otok Malih sundskih otoka i teritorijalno pripada Indoneziji. Plodno vulkansko tlo otoka omogućilo je razvoj bogatog biljnog i životinjskog svijeta, a izoliranost i skučenost oblikovali su taj život u nevjerojatne oblike od kojih smo najnevjerojatnije tek počeli otkrivati. Na njemu se pronalazilo uobičajenih vrsta, ali neobičnih dimenzija. Od patuljastih slonova do divovskih štakora i guštera, priroda se tu poigrala s proporcijama, a ta igra nije zaobišla niti čovjekove pretke koji su tamo obitavali.

Još sredinom 20. stoljeća svećenik i arheolog-amater Theodor Verhoeven je u zaljevu Soa otkrio kamene premete koje je obradila ljudska ruka. Predmeti su procijenjeni na 750 000  godina starosti, a analize iz 90-tih su pokazale i do 840 000 godina. To je govorilo da su na otoku živjeli čovjekovi preci, ali nije bilo poznato otkuda su na otok došli. Zna se da su na obližnjoj Javi živjeli pripadnici roda Homo erectus stari najmanje 1,5 milijuna godina.

U vrijeme Verhoevena većina znanstvenika bila je nesklona tome, jer je Flores oduvijek bio izoliran. Čak iu vrijeme najniže razine mora od kopna ga je dijelio vodeni pojas i do 24 kilometra širok pa se otok nalazio iza Wallacove linije. Smatralo se da Homo erectus nije bio sposoban prijeći takvu prirodnu barijeru, da je tek suvremeni Homo sapiens prije 50 000 godina napravio taj skok. Međutim dokazi su govorili suprotno i očito je Homo erectus savladao tu prepreku, a kako još ostaje zagonetka. Verhoeven je bio u pravu.

Međutim kako je Homo erectus došao na Flores nije bila jedina zagonetka tog otoka. Unatoč trudu znanstvenici nisu pronašli ostatke prastanovnika Floresa. Ekipa istraživača koja je radila na Floresu 2003. godine svoje je istraživanja usmjerila na špilju Liang bue (što na lokalnom mangaraj jeziku znači „hladna špilja“) ne bi li riješila tu zagonetku. Usprkos pronađenim životinjskim kostima i kamenim predmetima iz mlađih slojeva, nije bilo ni traga drevnom čovjeku kojemu su se pripisivala Verhoevenova otkrića. U tri mjeseca iskapanja ništa nije pronađeno. Međutim na samom kraju projekta, kada su nade već ugasle, pred očima istraživača počela se otkrivati jedinstvena zagonetka. Komadić po komadić kosti pokazao se kostur čovjeka ne većeg nego li je predškolsko dijete. Kostur je premazan učvršćivačem, iskopan i poslan paleontroplogu Peteru Brownu na Sveučilište New England u Australiji.

Analiza kostura koju je napravio Peter Brown zapanjila je znanstvenike. Sam Peter je rekao: „Već oko 60 sekundi nakon što sam ugledao čeljust, znao sam da je to nešto potpuno novo“. Pronađeni kostur pripadao je ženi. Građa tijela imala je sličnosti sa Homo Erectusom –koso čelo, snažna čeljust i arkade u obliku luka, međutim veličina tijela bila je nevjerojatna. Po istrošenim zubima znalo se da je riječ o odrasloj osobi, ali odrasloj osobi ne puno višoj od metra. Međutim najnevjerojatnije od svega je bilo to da je i mozak bio isto tako malen, oko tri puta manje zapremnine od one suvremenog čovjeka.

Ali tu nije bio kraj iznenađenjima. Lubanja je pokazivala sličnost ranijim, manjim pripadnicima Homo erectusa, a po udubljenjima sljepoočnice podsjećao je i na 1,77 milijuna starog čovjeka iz Dmanisija u kavkaskoj državi Gruziji. Osim toga pokazivao je, po građi čeljusti, i sličnosti sa skoro najstarijim fosilima čovjeka uopće nađenim – 3,2 milijuna godina starim etiopskim fosilom poznatim kao Lucy. To je bilo novo veliko iznenađenje za znanstvenike. Analiziranje je pokazalo da su kosti stare svega 18 000 godina. Daljnjim iskapanjima pronađeni su kosturi još šest pojedinaca u rasponu starosti od 13 000 do 95 000 godina. Pri tome se starost određivala na dva načina – radioaktivnim ugljenom i luminiscencijom okolnih slojeva. To je bilo nevjerojatno otkriće koje je postavljalo mnogo pitanja o prirodi tog zagonetnog prastanovnika Floresa.

Uz kosti su nađeni i ostaci vatre i lijepo isklesani kameni šiljci, za koje se smatra sa su vrhovi koplja. Također su pronađene kosti stegodonta (vrsta predaka slona) sa urezima i posjeklinama, što upućuje da su ih maleni ljudi s Floresa lovili. Kako je stegodont (patuljasti) životinja težine više od 360 kilograma, ljudi s Floresa su ih mogli loviti jedino u skupini, što upućuje na oblik zajedništva. Osim njih lovili su sve vrste koje su na otoku obitavale, od divovskih štakora do opasnih komodskih varana. Ti dokazi upućuju, da iako su imali malen mozak, ljudi s Floresa su bili inteligentni, vjerojatno i inteligentniji od njima suvremenih Homo erectusa. Također se smatra da su bili sposobni graditi male čamce od bambusa i tako možda preploviti i na susjedne otoke, a pripisuje im se i sposobnost komuniciranja vlastitim jezikom. Daljnja istraživanja će potvrditi ili oboriti te hipoteze. Osim toga, impresivna je i činjenica da je čovjek s Floresa živio paralelno sa suvremenim čovjekom gotovo 40 000 godina, što ih čini najduže živućom vrstom nemodernog čovjeka koja je opstala na planetu.

Međutim tko su uopće ti tajanstveni ljudi s Floresa? Thomas Sutikna iz indonezijskog Centra za antropologiju smatra da pronađeni kosturi pripadaju novoj ljudskoj vrsti, dok neki znanstvenici to negiraju tvrdeći da je riječ o pripadnicima suvremenog čovjeka oboljelim od mikrocefalije, bolesti koja uzrokuje prestanak razvoja lubanje u određenoj fazi razvoja. Međutim mikrocefalija za posljedicu ima i veću ili slabiju slaboumnost, što fino obrađeno oružje i skupni lov negiraju u slučaju ljudi s Floresa. Također nove studije i pronalazak više kostura odraslih pripadnika populacije istih karakteristika govori u prilog tome da ljudi s Floresa spadaju u novu vrstu ljudskih bića. S time na umu vrsta je nazvana Homo floresiensis.

Homo floresiensis je uistinu zagonetan i fascinantan pripadnik roda Homo. Ne samo zbog svojih neobičnih proporcija, već i svojih sposobnosti. Vjeruje se da se razvio iz ranije doseljenih pripadnika roda Homo erectus. Radna hipoteza je da je po slijedi otočni patuljasti rast. Naime, kada velike životinje dođu u mali izolirani okoliš s nedovoljno hrane, njihova tijela se počinju reducirati u sve manje oblike,. Dobar primjer toga su patuljasti slonovi. Vrijedi i obrnuto, kada mala vrsta dođe u povoljan krajolik bez velikih predatora, započinje njen rast, što dokaze nalazi u ostacima velikih guštera i štakora s otoka Flores. Zato se vjeruje da je Homo floresiensis u biti bila prilagodba dospjelog Homo erectusa na nove životne uvjete. Međutim nije pronađen niti jedan prijelazan kostur Homo erectusa u Homo floresiensisa pa porijeklo te vrste ostaje zagonetkom koju treba razriješiti.

Osim te zagonetke, postoji i ona kako i zašto su izumrli. Neki vjeruju da je tome možda uzrok promjena okoliša ili sukob sa suvremenim čovjekom, koji je na posljetku potisnu i istrijebio Homo floresiensisa. Osim toga postoji i hipoteza da bi izumiranju mogla biti kriva erupcija vulkana na Floresu pred 12 000 godina, uslijed koje su, primjerice, izumrli stegodonti na tom otoku. No usprkos toj činjenici, mnoge su vrste preživjele tu erupciju sklanjajući se na udaljenije i sigurnije dijelove otoka. Je li Homo floresiensis učinio slično? Lokalne legende govore o malom dlakavim ljudima koji žive duboko u prašuma otoka, a nazivaju se Ebu Gogoima. Njih su lokalna plemena opisala nevjerojatno slično znanstvenoj pretpostavki kako bi Homo floresiensis trebao izgledati. Osim njih, mnogi su zapadni misionari i kolonizatori opisivali susrete sa sličnim malim dlakavima ljudima, kako na Floresu, tako i na obližnjim otocima. Tako se na Sumatri slična čovjekolika patuljasta bića nazivaju Orang Pendek.

Po lokalnoj legnedi, nakon što su u nekoliko navrata napali njihovu djecu, lokalna su plemena uspjela na prevaru zarobiti u špilju i ubiti, sve osim jednog para koji je pobjegao duboko u šumu. Nakon toga, po legendi, Ebu Gogoi nisu viđeni. Bilo je to pred nekih tristotinjak godina. Je li moguće da je riječ o preživjelim Homo floresiensisima? Koliko je u pričama mašta, a koliko stvarnost nepoznato je, međutim nakon otkrića Homo floresiensisa, priča o Ebu Gogoima je dobila sasvim novu dimenziju. Zna se da je 12 000 godina u mjerilima geologije veoma malo, a i samo izumiranje vrste nije razjašnjeno, tako da ne bi bilo iznenađujuće da se negdje duboku u neistraženim predjelima prašume Floresa i obližnjih otoka možda i krije pokoji posljednji preživjeli par legendarnog Ebu Gogoa, ili znanstveno priznatog Homo floresiensisa.

Sve te zagonetke ostaju za riješiti generacijama novih arheologa, antropologa i drugih istraživača. Njihovim radom i trudom neprestano se otkrivaju nove vrste iz naše sadašnjosti i naše prošlosti, a možda uz malo sreće pronađemo i vrstu koja će prošlost i sadašnjost povezati u možda i najvećem otkriću početka 21. stoljeća – preživjelim pripadnicima zore čovjekova razvoja, malim ljudima s Floresa, Homo floresiensisima. I dok znanstvenici za sada bez traga lutaju hodnicima vremena i prostora u potrazi za odgovorima, ostaje nam na utjehu rečenica velikog J. R. R. Tolkiena, u čiju su čast ti ljudi popularno i nazvani hobitima, a koja kaže:
“Nisu izgubljeni svi koji lutaju”.

 

 

 

Tags: , , , , ,

16
Oct

AMELIA EARHART

   Posted by: Mika    in MISTERIJE


Amelia Earhart je bila miljenica svijeta avijacije, također medijski slavna osoba i nadahnuće mnogim ženama. Ušla je velikim koracima u svijet letenja kojim su isključivo vladi muškarci. Postavila je mnoge letačke rekorde s plemenitom mješavinom hrabrosti i dražesti. Amelia Earhart je bila nacionalna junakinja.

Amelia Earhart rođena je 24. srpnja 1897. godine u Atchinsonu u Kansasu. Iako je bila iz bogate obitelji, učila je za pomoćnu bolničarku u Torontu i radila je kao bolničarka Dragovoljačkog  pomoćnog odreda u vojnoj bolnici tijekom Prvog svjetskog rata. 1920. godine sa obitelji se preselila u Kaliforniju. Tamo je posjetila neko zrakoplovno natjecanje. Tako se rodila njena ljubav prema letenju. Brzo je odlučila letjeti i dvije godine kasnije postavila je ženski visinski rekord od 14 000 stopa. Kako su godine prolazile, njen pilotski ugled je rastao.

1928. godine nakladnik George Putnam iz New Yorka zamolio ju je da postane prva žena koja će preletjeti Atlantski ocean. Amelia Earhart je pristala. Taj let su prigodno nazvali „prijateljstvo“. Dali su joj nadimak „Lady Lindy“ no ona ga nije voljela, jer je na letu bila samo putnica.

Amelia Earhart nastavila je postavljati nove rekorde. 1928. godine poprijeko je preletjela Ameriku, putujući od Atlantskog oceana do Tihog oceana. 1931. godine postavila je visinski rekord od 14 000 stopa u giroplanu. 1932. godine sama je letjela preko Atlantskog oceana, sletjevši u Irskoj. Postala je omiljena putujuća predavačica. Predsjednik Hoover i Kongres dodijelili su joj odlikovanje, te je tako postala prva žena koja je primila letački križ za zasluge.  Amelia je imala još samo jedan izazov ispred sebe – put oko svijeta.

01. lipnja 1937. godine Amelia Earhart je poletjela iz Miamia na Flridi, namjeravajući preletjeti kuglu zemljaku u svom zrakoplovu Electra. S njom je bio samo njen navigator Fred Noonan. Najprije su se zaputili u Puerto Rico. Iz Južne Amerike letjeli su prema Africi, zatim do Crvenog mora. U Novoj Gvineji bili su 29. lipnja, spremni za dug put oko Tihog oceana. Bili su skoro doma. Novu Gvineju napustili su u ponoć po Greenwichu, a brod Itasca američke obalne straže smješten je uz otok Howland blizu Havaja kako bi omogućio radijsku vezu.

Amelia Earhart, nažalost, nikada nije stigla na svoje odredište. Poslala je jednu poruku na Itascu u 7.42., rekavši da ne vide brod i da im gas se slabije radi. Primljena je još jedna kratka poruka u 8.45, no potom je nastao muk. Američki narod koji je sve to slušao putem radija, bio je zaprepašten. Predsjednik Roosvelt u potrago je poslao vojne jedinice od 66 zrakoplova i 9 brodova, no ništa nije nađeno. 18. srpnja 1937. godine potraga je bila prekinuta. Amelia Earhart i Fren Noonan su nestali.

U jednom netipičnom gubitku svijesti Earhart je napravila pogrešku pri pokušaju polijetanja s jednog uzletišta blizu Pearl Harboura. Stajni postroj se slomio ozbiljno oštetivši zrakoplov. Mogli bi se to tumačiti kao loš predznak, jer bio je to isti zrakoplov u kojem će nestati iznad Tihog oceana.

Amelia je za vrijeme ovog leta bolovala od griže, što je možda oslabilo njezine mogućnosti prosudbe i prouzročilo nesreću. Neki su čak govorili i da je Amelia počinila samoubojstvo jer joj je bilo dosta medijske pažnje i svakodnevnog presinga. Ili da je jednostavno odlučila započeti  nov život daleko od očiju javnosti. U nekim teorijama se spominje i mogućnost da je otišla živjeti na neki osamljen otok s domorodačkim ribarima.

Drugi su pak tvrdili da je Amelia bila na tajnom zadatku koji je dobila od predsjednika Roosevelta, da prati nacističke djelatnosti po cijeloj kugli zemaljskoj. Ako su je oborili Nijemci, to bi objasnilo poveće vojne snage koje je Roosevelt poslao u potragu za njom, da se spase osjetljivi američki podaci ili korisna izvješća o nacistima.

Možda je Amelia Earhart ušla u Bermudski trokut. Ta bi teorija objasnila njenu zbunjenost i poteškoće s radijskom vezom s brodom Itasca.

Unatoč najopsežnijoj ikad upriličenoj vojnoj potrazi za nekim civilom, nikada nije nađena olupina niti bilo što s Amelinog zrakoplova, što navodi na zaključak da je bila izvan predviđenog pravca puta ili da se zrakoplov uopće nije razbio ili da je zbrisan s lica zemlje. Ili je možda vojska lagala da ga nije uspjela pronaći.

Tjedan dana nakon nestanka Amelie Earhart nekolicina radio operatera na raznim brodovima i zrakoplovima čula je poziv u pomoć koji je dolazio iz blizine otoka Gardner. Moguće je da je Amelia tamo sletjela, ali ništa nikad nije nađeno. 60 godina poslije istraživači su povjerovali da su možda pronašli dijelove njene odjeće, što uistinu zaziva pitanje zašto to nije primijećeno ranije.

 

Tags: , , , , , , ,