Archive for December, 2010

30
Dec

EGIPATSKI HRAMOVI

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Egipatski hramovi bili su posvećeni kultu umrlog kralja, a napravljeni su uglavnom u doba Srednjeg i Novog carstva. Kraljevi su podizali hramove u znak zahvalnosti bogovima za njihovu milost. Tijekom vremena u egipatskoj arhitekturi razvila su se četiri tipa hrama :
• Hram sa pilonima, koji je najčešće građen u doba Novog carstva
• Peripteralni hram, građen u vrijeme Srednjeg carstva
• Speos (podzemni hram)
• Hemispeos (polupodzemni hram)

Hram sa pilonima građen je po ugledu na kraljevsku palaču. Međutim, palača je građena od drveta i ćerpiča, a hram od kamena. Kao palača, i hram se sastojao od tri dijela. Prilaz u hram činile su aleje oivičene sfingama, kojima su se za vrijeme svetkovina u slavu bogova, kretale svečane povorke. Na ulazu u hram bio je pilon koji se sastojao od dvije izdužene kule koje se sužavaju prema vrhu, sa jednom nižom kapijom između njih. Pilon je služio kao monumentalna kapija, zaštitni zid i mjesto na kome su ispisivana faraonova postignuća u boju ili lovu. Ispred pilona su često postavljani obelisci i sjedeće statue kraljeva i bogova. Obelisci su simbolizirali sunčeve zrake a kraljevi su pomoću njih pokazivali svoju odanost bogu – suncu Ra, bogu Heliopolisa.

Prvi dio hrama bila je velika sala sa stupovima ili hipostilna sala za prijem. Drugi dio činilo je četvrtasto dvorište sa bočnim stupovima. Treći dio čini sekos (svetište)- centralna, mračna prostorija u kojoj se čuva kip božanstva. Tu su bile još svećeničke prostorije, riznice i biblioteke.

U ovaj dio hrama su pristup imali samo svećenici i izabrane božje sluge. U većini slučajeva, hramovi su bili osno simetrični. Ovi hramovi su građeni tako da se vjernik, prolazeći redom kroz njihove prostorije, osjeća bespomoćnim i beznačajnim u odnosu na veličinu hrama i božanstvo. Njihove zidove krasili su obojeni reljefi na kojima je prikazivan kralj u društvu bogova.

Najpoznatiji hramovi sa pilonima su izgrađeni u Tebi, Luksoru i Karnaku u doba Novog carstva.
Hram u Luksoru posvećen je Amonu, njegovoj ženi Mut i njihovom sinu Konsuu. On je bio južno predgrađe Tebe i nazivali su ga,,Haremom Juga“. Njegovu izgradnju započeo je oko 1390. godine prije n.e. Amenofis III, a tek jedno stoljeće kasnije ga je proširio i dovršio Ramzes II. Sa obje strane ulaza nalazi se masivni zid zakošenih strana sa obeliscima i statuama Ramzesa II u sjedećem položaju, visokim 16 metara, koje doprinose veličanstvenosti hrama. U unutrašnjosti hrama se nalaze masivni stupovi, tako da je pogled vjernika bio ograničen samo na unutrašnjost hrama, što je imalo za posljedicu stvaranje misterije i osjećaja uniženosti posmatrača u odnosu na hram.
Hram u Karnaku takođe je bio posvećen bogu Amonu. Sam hram je dugačak 365 metara, a podignut je na početku ozidanog prostora u koji je u toku dugog vremenskog perioda, od 1530. g. prije n.e. do dolaska Rimljana, dodan i uklopljen veći broj zgrada. Neke od njih su hram posvećen bogu mjeseca, Konsuu, zatim hipostilna sala napravljena u vrijeme Setija I i Ramzesa II (oko 1300. g. prije n.e.), a tu je i sveto jezero koje je imalo ulogu u vršenju vjerskih obreda. Cijeli kompleks pokriva površinu od oko 25 hektara. U hramu se nalaze 134 stupa poredana u 16 redova, a u sredini se nalazi prolaz sa stupovima visine 24 metra i promjera 3,57 metara. Debljina ogradnog zida je od 6 do 9 metara. Prilaz u hram čini svečana aleja sfingi koje imaju tijelo lava a glavu ovna, svete životinje boga Amona. Sfinge su među šapama držale statuu boga ili faraona i vjerovalo se da su zaštitnice hrama.

Za vrijeme Ramzesa II izgrađen je Rameseum u Tebi, hram sa dva dvorišta, jednom hipostilnom salom, tri manje sale sa stupovima i većim brojem drugih pomoćnih odaja. Danas je veći dio ovog hrama razoren, ali još uvijek djeluje veličanstveno, pa nije čudno što su ga Grci i Rimljani ubrajali u čuda Egipta.
Peripteralni hram čini samo jedna manja prostorija uokvirena trijemom od okruglih ili četvrtastih stupova. Na ulazu u hram nalazi se monumentalno stepenište, a sam hram je podignut na visoki temelj.
Najstariji peripteralni hram u Egiptu izgradio je faraon Sezostris I u Karnaku u doba Srednjeg carstva (XII dinastija). Reljefi iz ovog hrama svrstani su među najljepše reljefe u Karnaku. U vrijeme vladavine Amenofisa III (XVIII dinastija), hram je porušen, a kamen od kojeg je bio izgrađen iskorišten je za izgradnju trećeg pilona Amonovog hrama koji se nalazio u blizini. Nedavno je ovaj hram rekonstruiran i predstavlja jedan od najznačajnijih egipatskih spomenika.

Podzemni (speos)hram po rasporedu prostorija sličan je hramu sa pilonima ali umjesto dvorišta ima monumentalno predvorje ukrašeno figurama faraona.

Najljepši podzemni hramovi su Mali i Veliki hram kod Abu Simbela, koji su izgrađeni u vrijeme faraona Ramzesa II (XIX dinastija, XIII vijek prije n. e.). Veći hram posvećen je Ramzesu II. Ima fasadu visoku 32 i široku 36 metara, ukrašenu sa četiri vladareve kolosalne statue, visoke po 20 metara. Ogromne figure su imale ulogu da pokažu božansku moć faraona i uliju strah promatraču. Pored kraljevih nogu isklesane su mnogo manje figure kraljice Nefertari – meri – Mut i neke od njihove djece. Manji hram ima fasadu visoku 27 i široku 11 metara, a posvećen je kraljici Nefertari, Ramzesovoj supruzi, i boginji Hator. Na fasadu je oslonjeno šest statua koje predstavljaju Ramzesa II, Nefertari i boginju Hator.

Polupodzemni (hemispeos)hramovi su vrsta hramova čiji se sekos (svetište)nalazi ispod zemlje a piloni, dvorište i hipostilna dvorana su pod vedrim nebom.

Najpoznatiji hramovi ove vrste su hram u Gerf Huseinu i hram kraljice Hatšepsut, jedine žene koja je, kao faraon, neograničeno vladala Egiptom. Hatšepsutin hram izgrađen je oko 1485 g. prije n. e. (XVIII dinastija)u Deir – el – Bahari kod Tebe, a posvećen je Amonu i još nekim božanstvima. Ovaj hram ima tri izdužena trijema sa stubovima, koji su postavljeni jedan iznad drugog i spojeni kosim prilazima. Na vrhu se nalazi centralna kapela koja je uklesana u stijenu. Senenmut, arhitekt koji je projektirao ovaj hram, savršeno je uspio uklopiti hram u okolinu koja ga okružuje.,, Vjernik je išao ka svetinji nad svetinjama – maloj prostoriji ukopanoj u stijeni – kroz tri velika dvorišta različite visine, povezana rampama između drugih kolonada : bio je to put procesija sličan kao u Gizi, samo što se ovdje umjesto piramide nalazio brijeg. Po veličanstvenoj mješavini ljudskom rukom načinjene i prirodne arhitekture – obratite pažnju na to kako rampe i kolonade odgovaraju oblicima litice – čini se da se Hatšepsutin hram može mjeriti sa bilo kojim spomenikom starog carstva

Tags: , , , , , ,

29
Dec

DOGONI

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Mali je pretežno pustinjska zapadnoafrička država. Rijeka Niger prolazi kroz južni dio, a nekoliko planina je na sjevernom dijelu. No zađe li se malo dublje u planine Malija, naći ćemo se u čudu. Astronomija zapadnog svijeta se ne može mjeriti s usmenim predanjem „domorodaca“.

Prave tajne kriju se u krilu plemena Dogon, u planinama Homburi, u centralnom Maliju. Središnje mjesto u religijskim tradicijama ovog plemena je učenje o zvijezdi koja je nevidljiva golim okom – Sirijus B. Robert Temple je posvetio 8 godina rasvjetljavanjem bizarnih informacija plemena Dogon. Temple potvrđuje tezu da već pet tisuća godina (točnije 3200. godine prije nove ere) Dogoni imaju dokaze o posjeti civilizacije iz zvjezdanog sustava Sirijus. Oni tvrde da svoje znanje duguju posjetiteljima sa Sirijusa.

Tradicija Dogona govori o tri zvijezde u ovom sustavu. Sirijus A je vidljiv golim okom na samo 2,6 svjetlosne godine od nas. Za postojanje Sirijusa B se nagađalo zadnjih stotinjak godina. Prve fotografije su dokazale njegovo prisustvo tek od 1970. godine postojanje zvijezde Sirijus C su prvi pretpostavili dvojica francuskih astronoma 1995. godine nakon niza godina istraživanja.

Dogoni nazivaju zvijezdu Sirijus B imenom „Po Tolo“. U prijevodu „po“ znači najmanja sjemenka, a „tolo“ zvijezda. Ovime su opisali veličinu zvijezde. Također tvrde da je to „najteža zvijezda“ i da je „bijela“.. moderna astronomija poznaje klasu zvijezda tzv. Bijelih patuljaka. Njihove osobine su mali masivni i bijeli..

Dogoni tvrde da je umjesto „zemlje“ Po Tolo sagrađen od „sagala“ (čvrste) materije. Riječ je o izvanredno teškom metalu, toliko teškom da ga sva zemaljska bića ne bi mogla podići. Zbilja, klasa „bijelih patuljka“ su izvanredno guste i masivne zvijezde.

Dogoni tvrde da znaju da Po Tolo ima orbitu elipse (potvrđeno prije 30 godina) i da je njen orbitalni period dug 50 godina (procjena današnjih astronoma je 50.04 godine +/- 0.09 godina) i da rotira oko svoje osi (potvrđeno).

Dogoni opisuju i treću zvijezdu koju zovu „Emme Ya“. U prijevodu je riječ o vrste tropske biljke i ženskom biću. Zasada nije odgonetnuto zašto su joj Dogoni dali takvo ime. Postojanje zvijezde Sirijus C još nije službeno potvrđeno. Fotografija nema, ali pretpostavke spomenutih Francuza su da je riječ o „crvenom zvjezdanom patuljku“.

Dogoni tvrde da se u orbiti oko Emme Ya nalazi samo jedan satelit. Naravno, naši aparati su preslabi da registriraju Sirijus C, a pogotovo njegov sićušni satelit.

Dogonska mitologija uključuje 4 kalendara: Sunčev, Mjesečev, Sirijuski i Venerin. Preciznost sva 4 kalendara su potvrđena. Davno u prošlosti bili su svjesni o postojanju 4 Jupiterova mjeseca. Ideja da se zemlja kreće oko Sunca bila im je znana 4500 godina prije Galilea.

Dogoni kažu da im je astronomsko znanje dao NOMMOS. Riječ je o amfibijskim bićima, poslanim na Zemlju sa Sirijusa da pomognu prosperitetu Zemljana. Došli su na zemlju Dogona sa  sjeveroistoka. Kada je njihovo vozilo sletjelo, uz veliku buku, nova „zvijezda“ je viđena na nebu. Ime Nommos kod Dogona znači pripremiti više. Nommos također je zvan i Vladarom vode, Monitorom ili učiteljem. Nomos je više sličio ribolikim nego humanoidnim bićima. Morao je živjeti u vodi. Ta bića su bili duhovni zaštitnici. Legenda kaže da će Nommos u budućnosti opet posjetiti Zemlju, ovaj put u humanoidnom obliku. Tek kasnije će se vratiti u svojoj amfibijskoj formi i „vladat će se iz vode“.

Dogoni sugeriraju da Nommosi imaju svoju bazu u našem solarnom sustavu, koja se kreće u orbiti kao 10. mjesec na jednoj od vanjskih planeta. Pluton ima samo 1 mjesec, Neptun 8 poznatih, oko Urana se kreće 5 pratilaca, saturn ih ima 18 (zadnjeg je otkrio Voyager 1990. godine) Jupiter ih ima 16. kad su u pitanju Saturnovi mjeseci, svi osim jednog imaju površinu izbrazdanu meteorskim kraterima.

Slike Voyagera pokazuju da taj Mjesec poznat kao Enceladus, ima savršeno glatku površinu. Za razliku od ostalih Saturnovih satelita, Enceladus ima retrogradnu orbitu oko matične planete. Spomenuti mjesec ima radijus od oko 160 km. Masa mu je nepoznata, jer se ne zna njegovo sastav. Orbita oko Saturna traje 523 dana. Brod Smith s University of Arizona je, nakon analize Voyagerovih rezultata, zaključio da je ovo nebesko tijelo savršeno okruglo i da ima samo 3% refleksije.

Značaj ove izjave je u tome što da se perfektne nebeske lopte vrlo rijetko sreću, Zemlja nije okrugla. Kao ni naš Mjesec. Kao ni ostale planete Solarnog sustava. A što se tiče refleksije, to samo budi daljnje sumnje da je riječ o umjetnom objektu. Možda uspavanom svemirskom brodu Nommosa. Dogoni su najavili ponovni dolazak Nommosa na Dan ribe. Prva indikacija njihovog dolaska bit će nova zvijezda na nebu, zvijezda desetog mjeseca.

Profesor Griaule je najveći dio svog života posvetio proučavanju tradicije Dogona. Njegova ustrajnost i predanost bile su nagrađene kada su mu 1946. godine, starješine plemena, prepoznavši u njemu istinskog tragača, nakon 15 godina istraživanja, odlučili otkriti i ezoterijske aspekte svoje religije. Za prenositelja svojih tajnih učenja odabrali su slijepog starca Ogotemmelija. Ovaj mudrac je Griauleovom timu istraživača u 33 dana iznio predaje Dogona vezane za stvaranje svemira i povijest ljudskog roda i time izazvao revoluciju u široko prihvaćenom stavu o inferiornoj kulturi Afrikanca i primitivnih naroda uopće.

Griaule i njegovim suradnicima iznesena je iscrpna kozmogonijska slika svijeta Dogona koja u sebi sadrži iznenađujuću razinu astronomskih znanja, posebno kada se uzme u obzir potpuna odsutnost bilo kakvih mjernih instrumenata. Brojna istraživanja među Dogonima otkrila su opsežno poznavanje anatomije i fiziologije, te postojanje sustavne farmakopeje.

Amma, vrhovne biće, postojao je kada još nije bilo svemira, ni prostora, ni vremena. Riječ Amma na dogonskom jeziku znači držati nešto na jednom mjestu, čvrsto stežući. Po riječima Dogona, Amma je bilo nešto kao spiralno kretanje unutar jajeta. Pod utjecajem tog spiralnog kretanja nastalo je najmanje zrnce po. Ono se nalazilo u središtu, okretalo se i lučilo čestice materije sa zvučnom i svjetlosnim djelovanje, ali je samo ipak ostajalo nevidljivo i nečujno. Po, koje se najčešće uspoređuje sa zrnom sirka značajnom ratarskom kulturom Dogona, uzeto je samo simbolično da bi se dao prikaz nastanka materije i samog Boga Amma koji se poistovjećuje s najsitnijom česticom materije.

Dogoni govore o dvije etape stvaranja svemira: prvo – djelovanjem Amme, a drugo – djelovanjem zrnca po. Dio ovog zrnca našao se u kovčegu kojeg je sagradio uskrsli Nommo. Spuštanjem kovčega na Zemlju završeno je stvaranje svijeta, nakon čega se Amma zavukao, poprimivši svoj prvobitni oblik.

Ono što daje naročit pečat iznesenim predajama Dogona jest činjenica da su one postale djelatne, njihove kozmologijske ideje prožele su svakodnevni život u svim njegovim porama, one su se štoviše ukorijenile u njihova vjerovanja i postupke. Odredile su tlocrt sela, izradu hambara koji u sebi nose ideju kovčega, utjecale su na njihove  obrte i složenoj, ali uređenoj osnovi u kojoj ništa nije slučajno.

Dogoni brižljivo njeguju svoje stare tradicije, a najveća zasluga za to pripada instituciji tajnih društava koja je ustvari svojstvena čitavoj tropskoj Africi. Kod Dogona tu ulogu obavlja Ava-Društvo maski,a svaki član društva ima svoju posebnu masku i aktivno sudjeluje u religioznim obredima, naročito u obredu zvanom Sigi. Na toj se svečanosti biraju veliko-dostojnici Društva maski, tzv. Olubaru, koji  polaze posebnu obuku iz tajnog jezika Sigi so i potom postaju nositelji ezoterijske predaje.

Ono što danas izaziva najviše polemike uze predaje Dogona je njihovo poznavanje astronomije. Precizna znanja o zvijezdi Sirijus A, Sigi Tolo i njezinim satelitima Po Tolo ili Sirijus B i Emme ja tolo još uvijek izazivaju nevjericu i preispitivanje izvora tih znanja kod jednog plemena koje je stoljećima živjelo u izolaciji. Prema njihovoj predaji, Sirijus i srodne mu zvijezde čine oslonac temelja svijeta, i predstavljaju unutrašnji Zvjezdani stav koji, prema mišljenju Dogona neposredno sudjeluje u životu i razvoju ljudi na Zemlji. Vanjski zvjezdani sustav sastoji se od udaljenih zvijezda koje manje sudjeluju u ljudskom životu.

Ali njihova se astronomska znanja ne ograničavaju samo na Sirijus. Oni spominju Jupiterove satelite i Saturnov prsten, mada im vanjski planeti, Neptun, Pluton, Uran i Merkur nisu bili poznati. Zanimljivo je da za svaki položaj Venere, na nebeskom svodu imaju poseban naziv. Također spominju i njen satelit, što suvremena znanost nije potvrdila. Poznato im je da se Sunce vrti oko svoje osi, Zemlja se vrti oko sebe i oko Sunca, dok je Mjesec suh i mrtav i okreće se oko zemlje. Nadalje, čini se da Dogoni ne prestaju iznenađivati. Oni razlikuju prividan položaj zvijezda od njihovog stvarnog položaja u prostoru.

Ono što uistinu začuđuje jest činjenica da Siriusov satelit „Po Tolo“ zauzima središnje mjesto u mitologiji Dogona i simbol je cjelokupnog stvaranja. To tim više što je satelit Siriusa vidljiv tek uz pomoć snažnih teleskopa i prvi je put fotografski zabilježene tek 1970 godine. Dogonske predaje govore da je nakon pojave ljudi na Zemlji, Sirijusov satelit, zvijezda Po, neočekivano bljesnula, a zatim se počela postupno gasiti, da bi nakon 240 godina postala potpuno nevidljivom.

Dok Po tolo ima potvrdu u današnjoj znanosti, „Emme ja tolo“ još uvijek ostaje velika nepoznanica. Dogoni tvrde da je nešto već i četiri puta lakša od Po tolo. Zovu je „Malim suncem žena“ Jau nai dagi, i tvrde da i ona ima svoja dva satelita. Nadalje, kažu da predstavlja „posrednika“ između Sirijusa B i Sirijusa A i da ustvari „naredbe“ Siriusa B prenosi Siriusu A.

Pred znanstveni svijet se postavlja pitanje koji je izvor svih tih znanja olubara ? Kako su Dogoni stekli znanje o Siriusovom satelitu, njegovoj boji, periodu kruženja i gustoće njegove materije bez astronomskih instrumenata nama je neobjašnjivo. Nesumnjivo je da su Dogoni tijekom svoje prošlosti doživjeli različite vanjske utjecaje. Nije sasvim isključen ni utjecaj staroegipatske kulture. Postoje razne pretpostavke o “pozajmicama” i utjecajima izvana, manje vjerojatna nagađanja o dovitljivoj preradi učenja koja su prenijeli misionari iz Europe, pa sve do susreta “treće vrste”. Možda odgovor treba ipak potražiti u dogonskoj mitologiji koja je tako vješto utkala astronomska znanja u svoju kozmogoniju. Naime, u njihovoj se mitologiji spominje četvrti Nommo, zvani Ogo, koji je pri stvaranju svijeta zadavao Ammi glavobolje i upuštao se u izlete u prostor, dok nije završio na Zemlji gdje je dobio ime “Blijedi lisac” – Juruga. Zanimljivo je da postoji više mitova o liscu, a jedan crtež prikazuje kako se “Lisac spustio sa zvijezde Po”. Postoji još jedan crtež koji prikazuje Sunce i Sirius spojene krivuljom koja opet obavija svaku od ove dvije zvijezde. Osim silaska Lisca, spominje se Nommoin kovčeg u kojem su se na Zemlju spustili preci Dogona. Prema predaji, kovčeg se prizemljio u noći “digavši u velikom kovitlacu oblak prašine.” Nebeski prostor od “četiri kuta” pretvorio se u zemaljski otvor “od četiri strane”. Iz kovčega je prvi izišao Nommo, a zatim i sva ostala bića. Amma je digao natrag na nebo lanac kojim je pridržavan kovčeg i “zatvorio” nebo. Kao mjesto prizemljenja olubaru spominju jezero Debo, koje se stvara za kišne sezone uz rijeku Niger. Na jednom otočiću tog jezera nalazi se prikaz kovčega medu zvijezdama, izveden u kamenu. Spuštanje kovčega je simbolički prikazano i na pročelju dogonskog hrama.

Izvor dubokih i drevnih znanja mogli bismo možda potražiti u dalekim, iščezlim svjetovima… Dokučiti te izvore olakšalo bi nam razumijevanje i naših vlastitih. Čini se da ćemo mi, ljudi dvadesetog stoljeća, morati preispitati i promijeniti odnos prema starim kulturama, pri čemu nas “primitivni” Dogoni još jednom podsjećaju na varljivu prirodu vanzemaljskog.

 

Tags: , , , , , , , ,

27
Dec

MAJE IZMEĐU LEMURIJE I 2012.GODINE

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Nekoliko je francuskih znanstvenika XIX stoljeća koji izazivaju moje poštovanje.

Abbe Brasseur de Bourbourg (1814-1874) je svoje najkreativnije godine posvetio izučavanju civilizacije Maja u Srednjoj Americi. Zadržavajući se u Meksiku i Guatemali po nekoliko godina, naučio je jezik, običaje i rituale lokalnih indijanaca; u svojim je čestim putovanjima po europskim gradovima pretraživao arhive sa dokumentima iz doba španjolskih osvajanja. U nizu svojih publikacija Abbe piše o svojim prevodima stela Maja i malo poznatih dokumenata koje je dobio na uvid od lokalnih spiritualnih lidera.
Svakako, najspektakularnije je njegovo otkriće Troano Codex-a u Madridu 1866. godine. Riječ je o jednoj od četiri knjige Maja koje su uspjele izbjeći vatre konkvistadora iz XVI stoljeća. Ovu knjigu je svećenik na službi u Meksiku donio u Madrid i tamo je ležala zaboravljena 200 godina. Kada ju je profesor paleografije Juan de Tro y Ortolano kupio 1860. na aukciji nije bio svjestan što ima u rukama. Abbe je knjigu identificirao kao kodeks Maja i nazvao je Troano kodeks.

Abbe Brasseur je iz Kodeksa saznao da je strašna kataklizma uništila veliki otok (Atlantidu) u Atlantiku u davnoj prošlosti. Kodeks opisuje meteore koji su pali iz svemira označavajući kraj naprednoj civilizaciji iz davnina. Godine neumornog znanstvenog rada i objavljivanje sasvim novih teza o ljudskoj povijesti nisu donijele slavu ovom Francuzu: kolege su ga ismijale, a znane institucije izbjegavale do kraja života.
Autori kodeksa su posebno obučavani. Jer, sadržaj kodeksa je, prema Majama, povezan sa nebesima. Onaj koji piše mora biti u kontaktu sa bogovima i stoga je knjiga sveti produkt.

Knjige su se držale u posebnim prostorijama u hramovima. Mogli su ih čitati samo svećenici koji su prethodno prolazili proces purifikacije (čišćenja) prije nego se obrate narodu na festivalima i specijalnim ceremonijama.

Pisci kodeksa su imali titulu “ah tsib” (pisac) i “ah voh” (slikar). Svećenici su izabirali najtalentiraniju djecu koja su pripremana da apsorbiraju duboke nivoe znanja u područjima kao povijest, jezik, astronomija, medicina, itd. Oni bi, zatim, čitav život posvećivali pisanju kodeksa u gradovima Maja.

Boje u kodeksima nisu imale ukrasnu ulogu. One su vrlo simbolične i svaka boja ima posebno značenje i vezu sa prirodom, svemirom i božanstvima. Papir na kome se pisalo potiče iz unutrašnje kore drveta smokve (“kopo”). U slučaju sačuvanih kodeksa, dužina knjiga je nekoliko metara, a širina oko 20 cm. Preklopljene su i savijene kao lepeze. Zaštitna tekućina od kalcijum karbonata je između pojedinih stranica. Unutar stranica su tipični kvadrati Maja sa ideogramima. Hijeroglifi, pored vlastitih imaju dodatna značenja svojim rasporedom i komunikacijom sa susjednim hijeroglifima.

Teme o kojima govore kodeksi su različite: od astronomije, religije, poljoprivrednih ciklusa i povijesti do proročanstava. Ali, svima im je zajedničko da je sadržaj uvijek povezan sa spiritualnim svijetom.

Nedugo nakon otkrića Troano kodeksa, Španjolac Juan Palacios je ponudio Kraljevskoj knjižnici u Parizu i britanskom Kraljevskom muzeju dokument za koji je tvrdio da je četvrti kodeks Maja. Knjiga nije bila prodana do 1872. kada ju je napokon kupio španjolski kolekcionar Jose Ignacio Miro. On je, opet, prodao tri godine kasnije madridskom Arheološkom muzeju. Dobila je ime Codex Cortesianus, misleći da je nekad pripadala Hernan Cortes-u.

Te, 1875. godine, Leon de Rosny je došao u Madrid i zaključio da su ova dva dokumenta dio jedne knjige i nazvao ih je Tro-Cortesanius Codex. Od 1888. su ove knjige zajedno; danas su poznate kao Madridski kodeks i čuvaju se u Arheološkom muzeju u Madridu.

Kada se raširi, knjiga je dugačka skoro sedam metara. Ima 112 stranica (tekst je sa obje strane). Dijeli se na 11 sekcija: od rituala bogu Kukulkanu, preko opisa kalendara i 52-o godišnjeg ciklusa, do procesa umiranja, pročišćavanja i sl.

Ovime dolazimo i do drugog Francuza kojeg želimo posebno spomenuti. Dr. Augustus Le Plongeon (1825-1908) se, obišavši čitav poznati svijet, skrasio na Yukatan-u. Poznat je kao prvi istraživač Chichen Itza-e odakle je donio preko 500 fotografija snimljenih u posebnoj tehnici koja omogućava trodimenzionalno gledanje (nekoliko web site-ova se moŽe naći na Internetu sa njegovim slikama; za 3D su potrebne posebne naočale koje se koriste kod gledanja trodimenzionalnih filmova).

Le Plongeon je također naučio jezik lokalnih indijanaca, studirao njihovu kulturu, slušao priče, učestvovao u šamanskim ritualima. Zaključio je da okultna znanja potiču iz daleke prošlosti. Ritualni običaji su bili identični inicijacijama u drevnom Egiptu. Pošto je Le Plongeon bio mason zaprepastio se otkrićem masonskih običaja i masonske simbolike na skulpturama Maja.

Nekoliko izvora koji obrađuju život Augustusa Le Plongeon-a istiću da on do svoje smrti u 83. godini “nije dobio naučno priznanje za svoj rad na Yukatan-u, jer su njegove teorije smatrane čudnim” (npr. John Hoopes “Early Publishers, Explorers, Adventurers & Schoolars”, 2000).

Svoje znanje je Augustus Le Plongeon primjenio prevodeći kodeks Troane. U slijedećem pasusu se opisuje kraj civilizacije Mu u Pacifiku:

“U šestoj godini Kan, jedanaestog Mulue, mjeseca Zac, došlo je do strašnih potresa, koji su potrajali bez prestanka do trinaestog Chuena. Zemlja Mu je bila žrtvovana. Dvaput dizana i spuštana iz vode, napokon je zauvijek potonula jedne noći. Vulkanske sile su neprestano tresle vodeni bazen potapljajući kopno na različitim mjestima. Deset zemalja je na kraju ostalo pod vodom. Stradalo je 64 miliona stanovnika… osam tisuća i šezdeset godina prije pisanja ove knjige.”
Pretpostavlja se da su Maje kodekse pisale prije tri i po tisuće godina. Le Plongeon spominje osam tisuća godina prije nastanka kodeksa. Jednostavnom računicom dolazimo do 11500 godina. To je doba kada je i Atlantida nestala. Svemirske i prirodne kataklizme su, očigledno, dovele i do kraja velikih pacifickih otoka koji su činili civlizaciju Mu.

Le Plongeon je prevodio i hijeroglife na hramu u Uxmal-u. Oni govore da se “… građevina diže u znak sjećanja na Mu, zemlju sa zapada iz koje su došle svete misterije…”

Pošto su zaključci ove vrste bili suprotni vladajućim doktrinama, Le Plongeon je izgubio svoj kredibilitet i naučna zajednica ga je odbacila, isto kao i Abbe Brasseur-a. I ne samo to. Meksička vlada je konfiscirala veliki dio artefakata koji su lokalni indijanci dali Le Plongeon-u. Pred kraj svog života, Le Plongeon je izgubio interes da dijeli svoja otkrića sa vanjskim svijetom. Nakon njegove smrti, supruga Alice je saopćila da je njen muž sakrio vrijedne mape koji su pokazivali podzemne pećine i prostorije u kojima su pohranjeni savršeni dokumenti o Majama. Da li će oni ikada ponovo biti otkriveni da bi nam rekli punu istinu o Majama?

Direktor Kraljevske knjižnice u Dresdenu (Njemačka) je 1739. kupio knjigu od svojih kolega u Beču. Pretpostavlja se da je u Beč došla sa španjolskog dvora u XVI stoljeću, jer je u to doba kralj Španjolske bio ujedno i kralj Austrije. Prošlo je sedamdesetak godina u kojima je ova knjiga prolazila nezapaženo dok je 1810 Alexander von Humblodt nije spomenuo u svom djelu o “domorocima Amerike”. I napokon je 1829. Constantine Rafinesque ovu knjigu identificirao kao kodeks Maja.

Od tada je Dresdenski kodeks postao ključ za dešifriranje hijeroglifa Maja i najpoznatija i najljepša knjiga Maja.

Tokom Drugog svjetskog rata Dresden je teško bombardiran tako da je i knjižnica pretrpila oštećenja. Dvanaest stranica Kodeksa je uništeno sa svim hijeroglifima. Originalna knjiga je 20 cm široka i kada se raširi dugačka je 3,5 metra. Sedamdeset četiri stranice su obojene sa posebnom vještinom i uz korištenje specijalno tankih i preciznih kistova. Osnovne boje su crvena, crna i azurno plava boja Maja. Opisi u Kodeksu se vezu za grad Chichen Itza-u na Yukatan-u. (Vjerna replika nagorenog Kodeksa se nalazi u samoj Chichen Itza-i)

Osnovna tema Kodeksa je astronomija. Kodeks se dugo upotrebljavao za proročanstva. U njemu su astronomske i astrološke tabele. Ono što se može, na osnovu našeg dostignutog astronomskog znanja, dokučiti je opis eklipsi planete Venere. Projekcije drugih zvjezdanih sistema, ostalih planeta Sunčevog sistema i Mjeseca su također zastupljeni u Kodeksu. Jedna stranica je posvećena drevnom potopu i nestanku prošlih civilizacija.

Već spominjani Francuz Leon de Rosny (1837-1914) je u kanti za smeće Pariške Imperijalne knjižnice 1859. pronašao drugi kodeks Maja. Bila je zamotana u papir na kojem je pisalo “Peres” i “tzeltal” (na aztečkom Nahuatl jeziku) i čekala da završi u smeću. U Knjižnici se nalazila od 1832. kada je katalogizirana pod brojem “2 Meksičkog Fonda”.
Nakon što je spasio knjigu, Rosny ju je identificirao kao kodeks Maja pod imenom Peresianus Codex. U lošijem je stanju nego Drezdenski i Madridski kodeks i nešto inferiornijih umjetničkih kvaliteta. Pretpostavlja se da je nastao i korišten u Palenque-u. Jedanaest stranica (24 cm x 13 cm) posvećuje tekst božanstvima i ceremonijama, ritualima i proročanstvima, almanasima budućnosti i zodijačkim predviđanjima.

Izvan Tical-a (Guatemala) nalazi se impresivno drvo yaxche. Bijelo deblo preko 20 metara visoko, uočljivo je te se razlikuje od okolnog raslinja.

U simbolici Maja yaxche ima posebno mjesto. Naime, ljudi nakon svoje smrti se uspinju uz sklisko bijelo deblo prema krošnji ovog drveta (“drvo života”). Na vrhu je nebo (“Caan”). Nebeska sfera odiše mirom, pod blagotvornim je božanskim utjecajem i u njoj dominira svijetlo.

Caan je podijeljen na trinaest nivoa. Grafički je to predstavljeno na piramidama kod kojih je šest nivoa locirano na istoku, šest na zapadu, a sedma je platforma koja simbolizira centar svemira. Bog Hunab Ku vlada različitim, nižim božanstvima. Među njima su Ixchel, boginja plodnosti, voda i duge (koju se nalazila na Isla Mujeres). U Caan-u prebiva i Čak, bog kiše i naš suputnik platoom Yukatan-a. Kukulkan, pernati serpent, naš suputnik iz Chichen Itza-e, Teotihuacan-a i Tule, simbolizira želju Zemlje da ode na nebo, ali i želju neba da bude prisutno na Zemlji.

Zemlja, odnosno “srednji svijet”, se simbolično predstavlja kao leđa serpenta. Pošto su reptili po sebi božanstva, onda je i Zemlja božanstvo. To znači da su Maje s pravom tvrdile da one žive unutar božanstva (“majka Zemlja”) koje im daje hranu, vodu i sve materijale neophodne za život.

Bogata simbolika ideograma prati uklesane serpente u Palenque-u (Slika: Serpent iz Palenque-a) i honduraškom Copan-u (Slika: Serpent iz Copan-a). Kada bih se susretali sa ovim uklesanim prikazima serpenta, dobivali bi osjećaj da se pred nama kulture drevnog Istoka i Zapada stapaju u jednu, u pradavni izvor kojeg možemo da, svojim intelektualnim naporom, dokučimo.
Devet nivoa Podzemnog svijeta Maja (“Xibalba”) Maje su iznimno poštovale. Pratile su me piramide sa četiri nivoa koje se spuštaju sa zapada, četiri sa istoka i devetog nivoa/platforme koja sjedi iznad centra Podzemnog svijeta. Njime vlada bog smrti, Ah Puch a pomaže mu bog Jaguar, životinja koje su Maje najviše cijenile u životinjskom carstvu.

Jaguar također pomaže Suncu da kompletira svoje putovanje kroz mrak; točke na koži jaguara simboliziraju zvjezdano nebo. Promatrajući Lacandon indijance u njihovom rezervatu u Chiapas-u možemo se prisjetiti njihovih legendi koje kažu da će jednog dana jaguar uništiti Sunce i na taj način okončati život na Zemlji.

Slika jaguara u Chichen Itza-i još jednom nas uvjerava u astronomsku i filozofsku dubinu znanja Maja. Nebo i Podzemni svijet okarakterizirala je vječni antagonizam, trinaest bogova Neba se bori sa devet lordova Podzemnog svijeta…
Vječna konfrontacija između dobra i zla proizvodi fenomene na Zemlji; dobri bogovi donose kišu i sunce; zli bogovi nose suše, tornada, ratove, smrt i destrukciju. Potreba da se balansiraju ove moćne sile se postavlja pred čovjeka. Maje se odigrale važnu ulogu u ovoj svemirskoj bitci u želji da postignu harmoniju na Zemlji. Ulogu koja je nama još uvijek nepoznata… jer još nismo u stanju da ih razumijemo.

Uklesane kamene figure Maja u joga poziciji nalaze se posvuda: u Palenque-u, Yaxchilan-u, Copan-u, Tical-u… Prekrižene noge sa izrazom lica koje očigledno predstavljaju osobu u meditaciji … premošćava se razdaljina između Srednje Amerike i Dalekog Istoka. Spiritualnost Lemurije i Atlantide se raširila posvuda, Pacifikom i Atlantikom.

Umjetnik Copan-a je, ističući duhovnu superiornost svojih vladara, prikazao simboličan prijenos vlasti sa 16 kraljeva Copan-a, pri čemu se svi nalaze u joga poziciji. Original bareljefa se nalazi u Copan-skom muzeju; replika je na otvorenom.

Ne tako davna otkrića dokaza o životu ljudi u sićušnom Belizeu na istočnoj obali Yukatan-a iz 9000 godina prije nove ere jedan su od primjera spone između velikih civilizacija Lemurije i Atlantide sa njihovim potomcima u centralnoj Americi.

Potomci Maja, Lacandon indijanci u Chiapas-u, su otkriveni polovinom XX stoljeća. Ova izolirana zajednica pokazala je začuđujuću sličnost sa Baskima i Berberima: izrazito prisustvo RH-negativnog krvnog faktora, orlovski nosevi, tamnija put… Lacandon indijanci su konstantno igrali igru s loptom vrlo sličnu “pelote Basque”, nacionalnoj igri Baska, njihovih dalekih rođaka. Riječ je, naravno, o prebacivanju lopte kroz kameni prsten postavljen visoko na zidu, pri čemu se ruke ne smiju upotrebljavati.

Jezik Baska, “usher”, je unikatan i nema zajedničko porijeklo sa europskim jezicima. Kada su misionari Baska iz španjolskih planina posjećivali indijance centralne Amerike prije 450 godina, obraćali su im se na svom materinjem jeziku. Indijanci Guatemale su ih jasno razumjeli. (Braghine, “The Shadow of Atlantis”)

U svetoj knjizi Maja Popul Vuh, opisuju se svemirski putnici, upotreba kompasa, činjenica da je Zemlja okrugla, poznavanje tajni univerzuma…

Gradnja hramova u obliku piramida je omogućavala Majama da raspolažu sa više energije… iz unutrašnjosti Zemlje, jer su piramide podizali na energetski potentnim točkama… i iz svemira, jer se dolazeća energija u piramidi zadržavala duže i bila je intenzivnija. Za dodatni energetski efekat Maje su stavljale moćne kvarcne kristale na vrh piramide. Tako bi se stvaralo dodatno energetsko polje za one kojima je energija bila potrebna da se kreću drugim duhovnim dimenzijama ili u svrhu liječenja.

Znanje Maja je naslijeđeno od predaka sa Atlantisa i Lemurije (Mu). Gradovi su planirani i podizani oko glavnog trga prema kojemu su se orijentirale piramide i hramovi. One su komunicirale sa kretanjem Sunca i putanjama drugih nebeskih tijela.

Maje su objašnjavale da su gradove tako aranžirali “po uzoru na bogove koji su započeli sa svijetom”.

Niz kultura diljem Planete, od Indije, Sumera, Egipa, Perua, indijanaca Sjeverne i Srednje Amerike, Inka i Maja, sebe zovu “Djecom Sunca” ili “Djecom Svijetla”. Njihovi daleki preci, civilizacije Atlantisa i Lemurije, podigli su prve hramove na energetski potentnim točkama Planete. Njihova najvažnija funkcija je bila da služe kao vrata prema drugim svjetovima i dimenzijama.

Piramide podignute na ovim energetski moćnim lokacijama su omogućavale Majama da budu bliže nebesima… i drugim nivoima svijesti.

Kako se približavamo 21. prosincu 2012. i kraju značajnog 5200-godišnjeg ciklusa u kalendaru Maja te završetku još dužeg ciklusa od 26000 godina, pitamo se o nadolazećim promjenama koje su Maje najavile.

Današnje doba tranzicije i kaosa o kome govori mudrost Maja će se zamijeniti “Svijetom Petog sunca”.

Dolazak našeg Sunčevog sistema u početni položaj prema centru galaksije Mliječni put, kada ćemo ponovo biti obasjani energetskim snopom… što su napokon prije petnaestak godina potvrdili i moderni astronomi… može donijeti pozitivni svemirski zamah našoj civilizaciji. Unaprijeđena DNK nas može dići na viši nivo.

Znanje Maja ne govori o apokaliptičnom kraju svijeta već o transformiranom svijetu.

Kada se “nebo otvori” i kada poteče svemirska energija prema našoj sićušnoj Planeti… da li će nas dići na viši nivo vibracija… i prevladati doba mračnjaštva koje nas pritišće i ne dopušta da napredak se pokrene punim kapacitetom?

Tags: , , , ,

22
Dec

CRNI FARAONI

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Crni faraoni

Godine 730. prije Krista, Pij je zaključio kako je najbolji način da spasi Egipat od njega samoga taj da ga napadne. Ali prije nego što ga spasi, mnogo će se krvi proliti.

“Upregnite najbolje konje iz konjušnica”, naredio je svojim zapovjednicima. Veličanstvena civilizacija koja je izgradila goleme piramide izgubila je svoj sjaj, razjedinjena među sitnim vojskovođama. Dva je desetljeća Pij vladao vlastitim kraljevstvom u Nubiji, područjem Afrike koje se nalazi uglavnom na teritoriju današnjeg Sudana. No smatrao se i istinskim vladarom Egipta, zakonitim baštinikom vjerskih običaja kojih su se pridržavali faraoni poput Ramzesa II. i Tutmozisa III. Kako Pij najvjerojatnije nikad nije bio u Donjem Egiptu, neki to njegovo hvalisanje i nisu uzimali ozbiljno. Međutim, uspjet će mu podjarmiti dekadentni Egipat – “Donji Egipat osjetit će stisak mojih prstiju”, zapisao je poslije.

Pijevi su vojnici otplovili Nilom prema sjeveru. Iskrcali su se u Tebi, glavnom gradu Gornjeg Egipta. Vjerujući u ispravan način vođenja svetih ratova, Pij je svojim ratnicima naredio da se prije bitke pročiste kupanjem u Nilu, odjenu finu odjeću i poškrope tijela vodom iz hrama u Karnaku, svetog mjesta ovnoglava boga Sunca Amona, kojega je bio odabrao za svoje osobno božanstvo. I sam Pij svetkovao je i Amonu prinio žrtve. Posvećeni na taj način, zapovjednik i njegovi ljudi krenuli su u boj protiv svih vojski koje su im se našle na putu.

Nakon jednogodišnjeg ratovanja svi su se egipatski vođe predali – uključujući i moćnoga vojskovođu Tefnakhta, vladara delte, koji je Piju bio poslao glasnika s porukom: “Budi milostiv! Ne mogu te pogledati u danima srama; ne mogu stati pred tvoju vatru, strahujem pred tvojom veličinom.” U zamjenu za svoje živote, poraženi su Piju ponudili da svetkuje u njihovim hramovima, da uzme sve njihove najvrednije dragulje i najbolje konje. Pristao je. A zatim je, dok su vazali pred njim drhtali, novoproglašeni vladar Dviju Zemalja učinio nešto sasvim neobično: pokupio je svoju vojsku i ratni plijen i otplovio na jug, kući u Nubiju. Više se nikad nije vratio u Egipat.

Kad je Pij 715. godine prije Krista umro nakon 35 godina vladanja, podanici su poštovali njegovu želju i pokopali ga u piramidi egipatskog stila, uz njegova četiri najdraža konja. Bio je to prvi faraon koji je nakon više od 500 godina dobio takav pogreb. Stoga je doista šteta što nam je lice velikog Nubijca, koji je ostvario tolike podvige, ostalo doslovce nepoznato. Prikazi Pija na pomno izrađenim tankim granitnim pločama, to jest stelama, koji su slavili uspomenu na njegovo osvajanje Egipta, odavno su uništeni. Na jednom reljefu u hramu nubijske prijestolnice Napate ostale su još samo Pijeve noge. Poznata nam je tek jedna fizička osobina tog čovjeka – naime, bio je tamnoput.

Pij je bio prvi među takozvanim crnim faraonima – nubijskim kraljevima koji su kao 25. dinastija vladali čitavim Egiptom tri četvrtine stoljeća. Iz natpisa što su ih na stelama uklesali kako Nubijci tako i njihovi neprijatelji, moguće je pratiti povijest tih vladara i dubok trag koji su ostavili na afričkom kontinentu. Crni su faraoni iznova ujedinili rascjepkani Egipat i ispunili njegov krajolik veličanstvenim spomenicima, stvorivši carstvo koje se prostiralo od južne granice kod današnjega Kartuma sve do Sredozemnoga mora. Suprotstavili su se krvoločnim Asircima, spasivši možda pritom i Jeruzalem.

Sve donedavno njihovo je poglavlje povijesti bilo uglavnom neispisano. Tek su u posljednja četiri desetljeća arheolozi uspjeli uskrsnuti njihovu priču – i shvatiti kako se crni faraoni nisu pojavili niotkuda. Proizišli su iz robusne afričke civilizacije koja je 2500 godina cvala uz južne obale Nila, sežući unatrag barem do 1. egipatske dinastije…

13
Dec

KAKO JE NASTAO ŽIVOT NA ZEMLJI?

   Posted by: Mika    in MISTERIJE

Kako je nastao život na zemlji?Kako je nastao život na zemlji? Znanost tvrdi da je život na zemlji nastao kao rezultat kombinacije beživotnih kemikalije i plinova. S druge strane imamo Bibliju, koja nam govori o stvaranju čovjeka iz gline i žene iz Adamovog rebra. No milijarde ljudi bespogovorno prihvaćaju ili jednu ili drugu teoriju.

Kako je moguće da sav zemaljski život ima samo jedan genetski kod? Ako je život nastao u onoj pretpovijesnoj kemijskoj „kaši“ onda bi bilo logično za pretpostaviti i očekivati da se zaviju i organizmi sa mnoštvom različitih genetskih kodova.

Manje-više postoji suglasnost da je starost zemlje oko 4 i pol milijarde godina. Novija istraživanja potvrđuju da su vrlo jednostavne živote forme bile prisutne već nakon nekoliko stotina milijuna godina. To izgleda previše rano za spor i evolutivni proces. Sve ovo nedvojbeno upućuje da je zemaljska životna iskra došla iz kozmosa.

Ideja da je čovjeka kreirao Nefilim, prvi put je zapisana kod Sumerana. I kao takva izgleda da se suprotstavlja objema vladajućim teorijama: hebrejsko-kršćanskoj baziranoj na Bibliji i Darvinovoj baziranoj evoluciji.

U svojim epovima Sumerani opisuju čovjeka i kao „stvorenog od strane Bogova“ ali i kao vezu u evolucijskom lancu koji je počeo s nebeskim događajima opisanim u epu o kreaciji.

Novo biće, kako stari zavjet kaže, nazvan je Adam. Sumeranski Adama je za značilo zemaljsko tlo. Adam je, drugim riječima , bio zemljanin. Čovjekov daleki predak homo je nesumnjivo proizvod evolucije. Ali Homo sapiens je proizvod nekog iznenadnog revolucionarnog događaj. Jednostavno se potajno nekoliko godina prije reda. Nauka nema definitivan odgovor. Ali sumeranski i babilonski tekstovi ga imaju. I stari zavjet također.

Homo sapiensa modernog čovjeka, stvorili su Bogovi. Superiorna vanzemaljska civilizacija. Oko 30 000 godina unazad Nefilim je uzeo majmunolikog čovjeka (Homo erectus) genetski ga modificirao, prema svom imidžu, i stvorio čovjeka koji misli. Evolucija i drevne bliskoistočne priče nisu u kontradikciji. One dopunjavaju jedne druge. Jer bez kreativnosti Nefilima, mi bismo bili milijunima godina udaljeni od našeg evolutivnog stabla.

Nefilim je u svojim periodičnim posjetama planeti zemlji uzimao materijalne resurse koji su mu bili neophodni na njegovoj planeti, Marduku. Broj astronauta – radnika je bio relativno malen, a zahtjevi veliki. Potreba za dodatnom radnom snagom je rasla i donijeta je odluka da se domaća primitivna vrsta (homo) genetski unaprijedi i zamijeni „bogove“ u radu.

Brojni slikovni i tekstualni dokumenti govore o ovom laboratorijskom procesu genetske manipulacije. Nakon niza testiranja i prolaza kroz pokušaje i greške, došlo se do perfektnog proizvoda.  Enki, jedan od Bogova ga je nazvao Adapa. U Bibliji se on spominje kao Adam a moderna znanost ga zna kao Homo Sapiensa. Jedna od boginja bila je vrlo zadovoljna rezultatom da je odlučila da tom stvorenju da kožu bogova – glatku, bezdlaku kožu, toliko rzaličito od onog dlakavog majmuna-čovjeka.

Finalni proizvod je bio genetski kompatibilan s Nefilim bićima. Drugim riječima bogovi su mogli imati djecu s novostvorenim ljudima.

Po Sitchinu, biblijski tekstovi su bili kondenzirani originalni sumerski tekstovi. A ovi izori govore da nakon što su pokušali stvoriti čovjeka kombinacijom majmunolikog čovjeka i životinje, shvatili su da jedina kombinacija koja daje dobre rezultate je ona između Nefilima i Homo bića. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, model „Adapa/Adam“ je stvoren.

Kada se pokazalo da je ovaj model dobro rješenje, on je korišten kao genetski kalup za kreiranje duplikata. A duplikati su bili muški i ženski. Biblijsko „rebro“ iz koga je nastala  žena je zapravo igra riječi. Sumeranska riječ „ti“ znači rebro ali i život. Na taj način se potvrđuje da je Eva nastala iz Adamove „životne supstance“.

Drevne legende, biblijske informacije i moderna znanost imaju iste zaključke u još jednom aspektu. Moderni antropolozi tvrde da je čovjek nastao i evoluirao u jugoistočnoj Africi. Mezopotamski tekstovi sugeriraju da je stvaranje čovjeka bilo u zemlju Apsu, nižem svijetu gdje su zemlje i rudnici bili locirani. U toj zemlji je bog Enlil imao strašno oružje s „zubom“ koji je napadao i uništavao velike zidove. Prema ovom opisu, riječ je bila o moćnom vozilu nalik buldožeru, koje  je s lakoćom bušilo zemljane zidove imajući sprijeda neku vrstu bušilice. Tek mnogo kasnije su bogovi doveli Adama istočnu, u Mezopotamiju, na druge zadatke.

Općepriznata priča o Adamu i Evi i njihovom boravku, a onda izbacivanju iz Rajskog vrta, traži povijesno objašnjenje. Dok su bili u raju, Adam i Eva su bili goli. Uzimanje jabuke, na nagovor zmije, završilo je pojavom srama te oblačenjem prvih ljudi. Ali da li je to stvarno poruka koju trebamo zapamtiti iz ove Biblijske priče?

Duž  čitavog starog Zavjeta termin „znati“ se upotrebljava da označi seksualni odnos u svrhu imanja potomstva. Priča o Adamu i Evi je priča o ključnom događaju u čovjekovom razvoju: dobivanju mogućnosti razmnožavanja. Ideja da prvi ljudski predstavnici nisu bili u mogućnosti da se razmnožavaju ne treba čuditi. Bez obzira koju je metodu Nefilim koristio da kombinira svoj genetski materijal sa majmunolikim čovjekom , prva bića su bili hibridi. Mješavina dva različita bića.

U južnom Elamu pronađena je scena uklesana u kamen u kojoj se prikazuje neka vrsta laboratorija. Bogovi rade u njoj, a kao rezultat su redovi i redovi ljudskim bića koji su identični. Sumerske priče o nesavršenim muškarcima i ženama, upućuju na ova bića kao seksualno ne kompletna. Dakle, prvi hibridni ljudi, mada stvoreni na sliku bogova su bili seksualno inferiorni. Nedostajala im je ta komponenta ili ono što tumačimo kao biblijsko „znanje“.

Biblijska izdajica zmija, nije bila niže biće. Ona je razgovarala sa Evom, a zmija je znala za „skriveno znanje“. Ponovno biblijska objašnjenja moraju ići k svojim korijenjima, Sumeru. Biblijski termin „zmija“ dolazi od riječi „nahash“, koja zbilja označava zmiju. Ali isto tako ova riječ znači i otkriti, onaj koji otkriva. A taj je bio bog Enki, glavni znanstvenik Efilima, bog znanja. I upravo Enki je bio onaj koji je omogućio perfektuiranje primitivnog radnika da dobije sposobnost razmnožavanja. Dobivanjem te sposobnosti, došlo je do „konflikta u raju“. Čovjek je unaprijeđen, a bogovi su se posvađali oko ove odluke.

Kakvo tipično ljudsko ponašanje ovih bogova. Prvo su odlučili stvoriti čovjeka, jer su se njihovi radnici pobunili što su morali sami kopati po rudnicima. Kada su stvorili sebi zamjenu, vremenom su ga dalje unapređivali i ponovno se međusobno posvađali, jer nisu imali konsenzus kojim putem dalje. I onda će ovaj novi čovjek, kao što će vrijeme pokazati, početi oslobađati se svojih kreatora i gospodara. Ovaj se obrazac, verojatno često sreće u kozmosu. P i mi ga primjenjujemo sa svojom tehnologijom. Stvorit ćemo androide i robote koji će nas prvo zamjenjivati u dosadnim i teškim poslovima. A s razvojem umjetne inteligencije stvorit ćemo bića koja misle i kojima mi nećemo biti potrebni. A imat će mogućnost da se razmnožavaju.

Sitchin daje zanimljiv odgovor, ali i otvara nova pitanja. Što će biti kada se Marduk ponovo pojavi u orbiti zemlje? Dali su Nefilim nastali sporim evolutivnim procesom ili je i kod njih neka kozmička ruka posijala sjeme života? I tako se ponovno krećemo prema izvoru svog života u kozmosu. I pitanju svih pitanja.