7
Nov

Biblijske priče

   Posted by: Mika   in

BLAGO VITEZOVA TEMPLARA

templari1118. godine u križarskom Jeruzalemskom Kraljevstvu Red vitezova templara osnovali su francuski vitez Hugues de Payens i njegovih osam suboraca. Kralj Jeruzalema Balduin II. smjestio ih je u odaje dijela kompleksa na Brdu hrama, po čemu je Red dobio ime.

Usprkos skromnim počecima, do moći, bogatstva i ugleda stigli su zadivljujućom brzinom. No, godine 1307. ljubomorni na njihovo bogatstvo – a možda potaknuti i mračnijim motivima – francuski kralj Filip IV Pravedni i papa Klement V urotili su se protiv templara s namjerom da ih unište.

Noć uoči 13. listopada – istovremenog uhićenja svih templara u Francuskoj – mala grupa vitezova koje je doušnik upozorio na predstojeću izdaju, prokrijumčarila je blago Reda iz templarske utvrde u Parizu. Blago, koje se sastojalo kako od golemog bogatstva, tako i od nečeg daleko vrednijeg – relikvija, dokumenata, artefakata ili tajnog znanja – prebačeno je u La Rochelle na zapadnoj obali Francuske, utovareno na jedan od brodova moćne flote Reda te prebačeno u Škotsku. Kad je 1312. godine Red konačno uništen, Filip je ostao praznih ruku, dok je flota naoko iščezla sa lica zemlje.

Na goli kostur ovih događaja nahvatao se veliki broj intrigantnih i potencijalno eksplozivnih detalja. Posebice fascinantne priče su o tome kako su uopće templari stekli svoje ogromno blago, od čega se ono sastojalo, te što se s blagom – i templarima – događalo u stoljećima koja su slijedila.

Kad je riječ o ovoj temi, alternativne povijesti djeluju poprilično konfuzno, nudeći najmanje tri različita izvora koji su templarima prenijeli navodnu „ultimativnu tajnu“, premda se često sugerira da su ovi izvori međusobno povezani i da tvore zajedničku nit.

Jedno objašnjenje predlaže da je templare osnovala jedan još tajnovitija i moćnija organizacija, Sionski priorij, tajni red zadužen za očuvanje Kristove krvne linije. Ova, opet, seže od Marije Magdalene i samoga Isusa, koji su bili vjenčani, imali djecu i došli u južnu Francusku, a njihovi potomci osnovali su merovinšku kraljevsku lozu. Premda bi pripadnici ove krvne linije bili implicitni zakoniti kraljevi Zapada (ako ne i cijeloga svijeta), njihovu moć preotela je Katolička crkva, čije se čitavo učenje temelji na obmanama o raspeću i pravoj naravni Krista.

Priorat je osnovan da bi se štitila i očuvala stvarna, fizička krvna linija Kristovih nasljednika, ali i različiti oblici tajnog znanja o kršćanstvu i raznim misterijama (znanje koje se po nekim tumačenjima proteže unazad sve do graditelja piramida i Salomonova hrama, Atlantide itd). Priorij je templare osnovao dijelom radi povećanja vlastitog utjecaja u kršćanskom svijetu, a dijelom i radi prisutstva u Svetoj zemlji, možda čak i da bi tamo izveli određena istraživanja.

Drugo objašnjenje porijekla tajnog templarskog znanja/blaga kaže da su templari otkrili nešto u temeljima Salomonovog hrama u Jeruzalemu. Po ovoj teoriji, početna snaga od devet vitezova koji su osnovali Red templara brojem je očito bila premala da bi učinkovito ispunjavala svoju javno obznanjenu misiju zaštite hodočasnika u Svetoj zemlji. Ovi templari zapravo su vrlo svjesno izvršili pritisak na Balduina da ih smjesti na Brdo hrama da bi se mogli uključiti u iskapanja na lokaciji staroga hrama.

Smješteni u nizu podzemnih prostorija poznatih pod nazivom Salomonove staje, jednoj od rijetkih još postojećih građevina povezanih sa starim Hramom, templari su se bacili na istraživanje tunela i odaja ispod brda, otkrivši tajno spremište dokumenata/artefakata/relikvija. Tako opremljeni mogli su poslati izaslanike nazad u Europu i započeti svoj nevjerojatan uspon ka moći i bogatstvu. Europski prinčevi i plemići navodno su se polomili da se templarima stave na uslugu i poklone im zemljišta, dok im je papa dao izvanredne povlastice, isključujući ih iz svake sudske nadležnosti osim vlastite. Templari su tako u velikoj mjeri postali zakon za sebe, a regruti su pohrlili pod njihov stijeg, da bi zatim bili uvedeni u njihove čudne rituale.

Treće objašnjenje, također potencijalno povezano s pričom o Kristovoj lozi/Sionskom prioratu, jest da su templari svoje blago naslijedili od katara. Katari su bili heretička kršćanska sekta koja je moć i popularnost stekla u 11. stoljeću u južnoj Francuskoj. Njihova verzija kršćanstva, pristigla s Istoka, posjedovala je brojne gnostičke elemente. Temeljeno vjerovanje gnosticizma jest da je božansko prisutno u svakom pojedincu, a da se jedinstvo s božanskim postiže preko osobne gnoze ili samoispitivanja. Ova se suprotstavlja katoličkom pristupu koji kaže da su svećenici potrebi kao posrednici između pojedinaca i Boga.

Katari su oduševljavali svojoj predanošću i čistoćom, stječući mnoge obraćenike i sljedbenike i zaštitu mnogih plemića u regiji Languedoc. Brojni pokušaji Crkve da zaustavi njihovo širenje vrhunac su dosegnuli 1208. godine pokretanjem križarskih pohoda albigneza, čemu je 1229. godine uslijedilo osnivanje Inkvizicije. Rezultat je bio krvavi holokaust koji je gotovo zbrisao katare u Francuskoj, a posljednji katarski vođa smaknut je 1321. godine.

Ključni dio ove tužne priče je opsada Montsegura iz 1244. godine . Montsegur je bila katarska utvrda na vrhu planine. Pretpostavlja se da su katari tamo držali pehar koji su slavili u svojim obredima i koji se povezuje sa Svetim Gralom. Katarima su također pripisana i razna druga blaga, obično nalik onima koja su vezivana i iz templare.

Prema poznatoj legendi koja jako podsjeća na priču o ponoćnom bijegu templara , netom prije nego što su katolici provalili i zauzeli utvrdu, četiri katara spustila su se niz zidove i odnijeli blago na sigurno. Mnogi od vitezova templara došli su iz ove regije i pretpostavlja se da su morale postojati veze između te dvije grupe, i da je blago ovim putem preneseno templarima.

Osim što su posjedovali to tajno/sveto blago templari su se također izuzetno obogatili i u puno konvencionalnijem, materijalističkim smislu. Priskrbili su ogromna gospodarstva, prostrana imanja i vrijedne ukrase za svoje crkve. U vrijeme prije pojave banaka, bilo je uobičajeno da bogati svoju tekuću imovinu čuvaju na najsigurnijem mogućem mjestu, što je često značilo u sigurnim prostorijama nekog religijskog reda. Kao vojni red s bezgrešnom reputacijom i ogromnom mrežom baza templari su bili logičan izbor.

Iskustvo u prenošenju novca iz Europe (gdje se stvarao) u Svetu zemlju (gdje se trošio) templare je učinilo stručnjacima u transferima gotovine, a mudri trikovi omogućili su im da zaobiđu zabranu profitiranja posuđivanjem novca koja je vrijedila za kršćane, pa su posuđivali novac uz kamate širom Europe. Počeli su se čak baviti i transportom, prevozeći hodočasnike u Svetu zemlju, zajedno s vlastitim ljudstvom i zalihama.

Teoretičari templarskih zavjera zanemaruju ovakve konvencionalne metode poslovanja i tvrde da je templare iznimno uspješnima učinilo posjedovanje tajnog znanja/relikvija. Prestiž i moć proizašli su iz blaga, možda i uz okultne izvore informacija, pomogli su im da utjecajem, nasiljem i ucjenama dođu do bogatstva. Kako god da je stečeno, obično se smatra da je dio tog ogromnog bogatstva bio među blagom navodno ukradenom u noći 13. listopada 1307. godine.

Kad su u Francuskoj templari izvedeni na suđenje, jedna od brojnih optužbi usmjerenih protiv njih bila je da su obožavali nekakvog demona po imenu Bafomet. Također se obično navodi da su opsjednuto obožavali odsječene glave. Ove su se optužbe ispreplele, pa se za templare smatralo da su Bafometovu glavu učinili središtem svojih čudnih rituala. Je li ova čudna glava bila blago templara? Ako jest, čija je to glava bila? Među kandidatima je i glava Ivana Krstitelja (odsječena da se udovolji Salomi), kao i Isusova glava. Postoji čak i tumačenje po kojemu je glava mogla govoriti i proricati, bilo pomoću mračnih vještina ili neke čudne tehnologije.

Možda se blago sastojalo od/sadržavalo neke druge relikvije. Spominju se komadići Pravog križa, Koplje sudbine , Zavjetni kovčeg i Torinsko platno. Očiti kandidat je i Sveti gral, kako u svom doslovnom, materijalnom obliku, kao sveta/čarobna posuda, tako i u metaforičkom smislu, kao Isusova krvna linija. Jedno je od mišljenja da su templari posjedovali drugačije verzije Evanđelja, koje nadilaze ona koje je prigrlila Crkva i možda otkrivaju drugačiju verziju povijesti, pobijajući uobičajeno katoličku verziju. Ta su Evanđelja mogla nalikovati onima otkrivenima u svicima s Mrtvog mora i možda su pripovijedala o Kristu koji se ženi i ima djecu.

Pretpostavlja se i da su templari bili nasljednici drevne tradicije ezoteričke mudrosti naslijeđene od Atlantiđana, preko graditelja piramida i Salomonova hrama. Ne samo da se templarima time pripisuje znanje o tajnama monumentalnih građevina, nego se tako objašnjavaju i njihovi čudni mistični, gnostički i razni drugi nekršćanski običaji, najpoznatiji od kojih su inicijacijski rituali, koji su uključivali pljuvanje na križ, parodije mise i navodno proricanje Isusa.

Kako i što su stekli templari tek je početak priče. Prava pripovijest leži u onome što se dogodilo nakon toga, premda opet postoji nekoliko različitih verzija glede mjesta na kojemu je templarsko blago danas, svaka s različitim implikacijama.

Škotsku se često reklamira kao moguće odredište odbjegle templarske flote s blagom. U to vrijeme Škotska je bila usred spora s papinstvom i stoga ekskomunicirana, što je značilo da bi se, došavši tamo, templari našli van domašaja papinog autoriteta pa je, bivajući u Škotskoj, tijekom sljedećih nekoliko godina mučenja i suđenja na kontinentu, Red mogao izbjeći progonima. Vjeruje se da su vladari Škotske bili u dobrim odnosima s templarima, čak do te mjere da se govori kako su se 1314. godine na Bannockburnu vitezovi borili protiv Engleza.

Rosslyn se već pojavljuje u drugom poglavlju, u raspravi o Svetom Gralu, no po alternativnim povjesničarima njezin istinski značaj je u tome što je ona svojevrsni templarski kriptogram. Između 1440. i 1480. godine kapelu je sagradio William Sinclaire. Obitelj Sinclaire navodno je bila istaknuta među templarima u 13. stoljeću, a smatra se da je slobodne zidare u Škotskoj osnovao William Sinclaire, čime se templarstvo dovodi u vezu s njihovim pretpostavljenim nasljednicima, masonima. Brojne masonke i kvazi-masonske grupe danas prisvajaju templarsko naslijeđe.

Kapela Rosslyn odražava Sinclairovo poznavanje templarskih arhitektonskih tajni i prožeta je masonskom simbolikom. Kažu da je kapela kopija Salomonova hrama i da je namjerno nedovršena kako bi nalikovala urušenom originalu. Za kićeno isklesan Šegrtski potporanj unutar kapele priča se da je skrovište templarskog plijena, a isto vrijedi i za par velikih škrinja za koje se govori da su zakopane negdje na imanju, možda u tajnim kriptama pod zemljom.

I kapela Rosslyn navodno prikazuje floru Amerike, isklesanu prije Kolumbovih putovanja. Ovo se nadovezuje na legende o Henryju Sinclairu, pretku graditelja kapele i navodnom templaru, za koga se govori da je potajice putovao preko Atlantika, vjerojatno koristeći tajno znanje stečeno iz templarskog blaga, a možda sa svrhom skrivanja blaga Reda u Americi, daleko od pohlepnih europejskih ruku.

Prije nego što je kapela Rosslyn postala središte interesa lovaca na templare, prvi izbor bilo je živopisno selo Renes-Le_Chateau u staroj katarskoj regiji Languedoc. Misterij Berengera Saunirera desetljećima je ovdje uzbuđivao lovce na blago. U razdoblju od 1889. do 1905. godine Sauniere je služio kao seoski svećenik siromašne župe Rennes. Sudeći po službenim primanjima, većinu života trebao je provesti nepoznat i na rubu gladi, no tijekom 1890 – tih počeo je neumjereno trošiti, najprije na renoviranje crkve, što je uključivalo neke bizarne preinake, poput postavljanja kipa demona iznad vrata, a kasnije i na izgradnju luksuzne vile za sebe. U kozmopolitskom Parizu provodio je puno vremena s bogatima i slavnima, okultistima i polusvijetom, a kod kuće je priređivao raskošne zabave. Kad je umro, govorilo se da je bio težak milijune franaka.

Kao izvor ovog bogatstva navio se tajnoviti svitak koji je Sauniere našao skrivenog u stupu seoske crkve. Svitak mu je pomogao da otkrije neko skriveno blago u blizini, možda izgubljeno katarsko – templarsko blago. Naoružan znanjem/moćima koje je blago donijelo mogao je steći utjecajne prijatelje i postati strahovito bogat. Ipak, njegovom smrću 1917. godine tajna blaga je izgubljena, možda i zakopana ispod Rennesa ili negdje u okolici.

Unatoč svim različitim teorijama ne postoji dokaz da su templari uistinu otkrili ili naslijedili nešto izvanredno. Tri glavna izvora blaga koji se spominju su Sionski Priorat, Brdo hrama, i katari. Svi počivaju na klimavim i nepostojećim temeljima.

Priču o Sionskom prioratu izmislio je francuski prevarant i maštalac po imenu Pierre Plantard. Nakon Drugog svjetskog rata Plantard je osmislio složenu i razrađenu verziju povijesti po kojoj je on potomak merovinških kraljeva, pa tako i samoga Krista. Zatim je izmislio tajno društvo s navodno mističnim i iznimno uglednom prijašnjim članovima, nazvao ga Sionski priorat i unovačio par članova za kvazireligijske aktivnost pomalo neukusnog nacionalističko-rojalističkog političkog karaktera. Čak je i prokrijumčario krivotvorene dokumente u francuski nacionalni arhiv u Bibliotheque Nationale.

Kad su istraživači kasnije otkrili ove dokumente, priča koju je Plantard za njih ispreo dobila je vjerodostojnosti. Premda je kasnije upao u nevolje sa zakonom i naređeno mu je da prestane potpirivati svoju varku, do tada su se Sionski priorat i njegova duga tradicija čuvanja Kristova loze već učvrstili u mašti javnosti. Veza između Priorija i templara još je jedan dio priče koju je zakuhao Plantard. Treba istaknuti da je stvarni Sionski red uistinu nakratko i postojao, ali da isti nije imao nikakve veze s Plantardovim Prioratom, već su to bili redovnici smješteni oko jedno opatije na brdu Sionu u Svetoj zemlji, a taj je red propao nakon saracenskih pobjeda u kasnom 13. stoljeću.

Jedan od najuobičajenijih elemenata priče o templarima jest tvrdnja da su osnivači Reda vršili iskapanja ispod Brda hrama. U stvarnosti, međutim nema ni trunke primarnih dokaza koji bi sugerirali da su templari ikad izvodili bilo kakva iskapanja izvan građevinskih radova koje su poduzimali kasnije tijekom svojeg postojanja da bi povećali ili opremili svoje sjedište na Brdu hrama. Iako tuneli u Brdu hrama uistinu postoje, nema dokaza da su ih templari ikada istraživali ili se uopće zanimali za njih.

Povjesničar Kevin McClure istraživao je literaturu i otkrio pravi izvor mnogih mitova o iskapanju i taj izvor je zabrinjavajuć. Korijen tvrdnji brojnih alternativnih povjesničara McClure je pronašao u odlomku u knjizi o templarima autora Guya Delaforgea, kasnijeg osnivača kvazimasonskog reda Sunčevog hrama, koji je tvrdio da je nasljednik templarske tradicije (i tajnog znanja), i koji je kasnije proglašen odgovornim za užasna umorstva više od 70 ljudi. Delaforgeova knjiga u kojoj on opisuje iskapanja čista je fikcija i on čak ni ne pokušava pozvati se na neki izvor. Ipak, njega je samog kao izvor očigledno koristilo nekolicina kasnijih pisaca.

Tvrde o iskapanjima često se podupiru pretpostavkom da je devet vitezova osnivača bila premala snaga za ispunjavanje navedene zadaće zaštite hodočasnika, pa su stoga morali imati skrivene motive. Ova logika je sumnjiva, osobito znajući da je svaki vitez mogao imati pratnju naoružanih ljudi, što bi ih učinilo daleko impresivnijom silom. Još važnije, njihov početni zadatak je bio jednostavno praćenje hodočasnika od Jeruzalema do rijeke Jordan, za što nije bila potrebna vojska.

Katarska veza podjednako je sumnjiva. Ne postoje dokazi da su katari posjedovali ikakvo skriveno blago, kao ni dokazi koji bi poduprli priču o bijegu iz Montsegura, koja zvuči kao čista romantična fikcija. Nema ni dokaza o posebnim vezama između templara i katara, osim okolnosti da su ove dvije grupe postojale istovremeno i da je u katarskom području bilo templarskih utvrda, kao što ih je bilo po cijelom Francuskoj. Puno se važnosti pridavalo religijskim sličnostima između ove dvije grupe, no vjerojatno se radi o pretjerivanju. Templari su bili odani kršćani i mnoge hereze koje su im pripisane mogu se objasniti kao podmetanja njihovih francuskih progonitelja.

Jedna od uobičajenih zabluda o templarima je da su bili neopisivo bogati kada su započeli progoni i da je njihovo blago potom misteriozno nestalo. Ovo je mit. Zapravo, u vrijeme svog raspadanja templari su bili u misnu iz više razloga; kako zbog inflacije, tako i zbog promjena u ekonomskoj politici diljem Europe. Većina njihovih doabra bile su nekretnine, a za svoje enormno skupe avanture na istoku trebali su sav novac od iznajmljivanja i prihode od imanja koji su mogli prikupiti. Do kraja 13. stoljeća templari su, zajedno s ostalim križarima, izbačeni iz Svete zemlje, čemu je slijedio gubitak prestiža, pa tako i smanjenje donacija. Postoje značajni dokazi da su se do 1307. godine templari hrvali s plaćanjem temeljenog održavanja vlastitih baza i mnogi njihovi članovi živjeli su u oskudici.

Slavna templarska flota također se pokazala mitskom. Iako su zahvaljujući svojim stalnim putovanjima iz Europe u Svetu zemlju i natrag templari bili ozbiljno uključeni u prijevoz putnika i trgovinu, nije vjerojatno da su ikad posjedovali više od šačice brodova. Godine 1312. rivalski red vitezova hospitalaca, posebno uključenih u morske operacije, posjedovao je tek četiri ratna broda i teško je povjerovati da su templari imali puno više. Rijetku su zapisi koji točno utvrđuju koliko brodova su imali, no najveći broj koji se igdje spominje je dva. Kad su trebali dodatne brodove unajmljivali bi ih. Također, njihovi brodovi bile su galije, potpuno neprikladne za oceanske istraživanja kakva im pripisuju neki alternativni povjesničari.

Dodatne zablude stvaraju se oko sudbine templara. Njihova propast uslijedila je više zbog slabosti nego zbog straha od njihove snage. Tek kad su postali ranjivi zbog novčanih poteškoća i gubitka prestiža, njihovi neprijatelji mogli su stupiti u akciju. Iako su u Francuskoj templari uistinu loše prošli i mnogi su pogubljeni zbog hereze, u mnogim drugim dijelovima Erurope nisu bili osuđivani ni progonjeni. Papa Klement u poečtku je pokušao zaustaviti progon, no Filip Pravedni templare je u Francuskoj preuspješno ocrnio klevetanjem i prikupljanjem priznanja mučenjem, pa je papa na kraju bio prisiljen rasputiti Red, što nije isto što i potpuno ga uništiti. Ono malo posjeda templara razdijeljeno je među ostalim redovima uključujući i par sljedbeničkih redova u Portugalu i Španjolskoj oko kojih nije bilo ničeg tajnovitog ili nejasnog. To , kao i činjenica da je zapravo bilo vrlo malo toga za dijeljenje, objašnjava zašto je Filip završio praznih ruku.

Nema dokaza da su templari posjedovali neku veliku tajnu. Kao dio zavjere da se ocrni templarsko ime Filipovi progonitelji preuveličavali su njihove čudne običaje, što je potaknulo mnoga nagađanja i legende. Bafomet, takozvani demon, vjerojatno je bila riječ za opisivanje muhamedanaca, s kojima su templari zasigurno imali brojne okršaje u Svetoj zemlji. Navodno obožavanje glava možda je temeljno na njihovu posjedovanju nekih relikvija, poput dviju glava ženskih mučenica, posebice glave svete Eufemije, no te relikvije bile su dobro poznate i ni u kom slučaju nisu tajna.

Tajno znanje za koje se govori da su ga posjedovali i prenijeli na masone čista je spekulacija. Veze između masona i templara potpuno su fikcionalne, a izmislile su ih neke masonske grupe i pisci iz 18. stoljeća i kasnije, pokušavajući si na taj način priskrbiti impresivnije podrijetlo.

templari_0

Prema Evelyn Lord, autorici knjige Vitezovi templari u Britaniji, za to nema dokaza. Kapela je sagrađena stotinu godina nakon zatiranja reda. Navodna škotska veza općenito je tanašna. Suprotno legendi, zapisi o borbi templara nastrani Roberta od Brucea, koji bi morali postojati da su sudjelovali u borbi, ne postoje. Zapravo, templari su bili u dobrim odnosima s engleskim kraljevima kojima se Robert od Brucea suprotstavljao. Sinclairovi iz tog vremena teško da su prijateljevali s templarima, a zabilježeno je i da su svjedočili protiv njih na suđenjima 1309. godine. Jedan od ranijih Sinclaira mogao je biti templar, no to su bili mnogi drugi plemići tog razdoblja.

Sama kapela Rosslyn gotovo sigurno je kopija kora obližnje glasgovske katedrale, što pretpostavku o masonima kao njezinim mogućim graditeljima čini uvjerljivijom od ideje kapele kao verzije Hrama. Vjerojatno je ostavljena nedovršena zbog manjka novca, što je za privatne kapele bilo uobičajeno. Kapela, međutim, teško da ima veze sa slobodnim zidarstvom, budući da je ono osnovano tek stotinama godinama kasnije. Navodne veze između graditelja kapele Williama Sinclaire i slobodnog zidarstva u Škotskoj lažne su i temeljne i temeljene na kasnijim fikcijama, kao što je to uostalom i velik dio masonske povijesti. Nema dokaza, osim nekih pisama iznimno sumnjive autentičnosti, da je ijedan davni Sinclair putovao preko Atlantika.

Poput Plantardove prevare sa Sionskim prioratom, čini se da veći dio renskog misterija korijene vuče iz francuske podvale iz 1950-tih. U ovom slučaju se Noel Corbu, vlasnik novootvorenog restorana u staroj Saunierovoj vili, dosjetio da bi mušterije mogao privući dobar misterij o blagu. U stvarnosti, nijedan nije mogao privući dobar misterij o blagu. U stvarnosti, nijedan od „misterija“ nije pretjerano misteriozan. Saunierovo neobjašnjivo bogatstvo poteklo je od njegova običaja prodavanja oprosta. U zamjenu za naknadu svećnik bi održao misu kojom bi se skratio platiteljev boravak u čistilištu. Katolička crkva zabranila je ovaj običaj i Sauniere je,

zbog stalnih prekršaja, uistinu bio suspendiran i na kraju otpušten. Osim toga, nije umro kao bogataš. Naprot

Neobične preinake koje je izveo na svojoj crkvi rezultat su simbolizma povezanom s njegovim radikalnim prorojalističkim i konzervativnim pogledima. Šuplji stup u kojem je navodno otkrio pergament i koji je i danas izložen za posjetitelje gotovo je sigurno krivotvorina i nikada nije bio dijelom crkve. Ne postoji nikakav dokaz o bilo kakvom blagu koje je ikad zakopano ili pronađeno na tom području.iv, mnoge od svojih kasnijih godina proveo je na rubu siromaštva, očajnički trebajući novac.

Zbog Plantardovih i Corbuovih laži i obmana, kao i njihova ponavljanja i proširivanja u radovima kasnijih autora, pravi interes za templare i razne srodne misterije ostaje u sjeni. Na primjer, moguće je da su zbog svojih iskustava na istoku templari usvojili neke nekonvencionalne pristupe kršćanstvu. Osim tragične priče o njihovu brutalnom zatiranju, o katarima se zna malo. Kapela Rosslyn uistinu je izniman i divan primjerak arhitekture, bogate doista čudnovatim simbolizmom. No zbog načina na koji se pseudopovjesničari nekritički recikliraju fikciju, spekulacije i dezinformacije, takozvani templarski misterij pretvara se u snježnu kuglu koja se kotrlja nizbrdo, dobivajući na masi i brzini, no u svom središtu ne nosi ništa osim bljuzge.

TOMINO EVANĐELJE

200px-Nag_Hammadi_copticEgipatski seljaci su 1946. godine u grobu u Nag Hamadi otkrili 49 vjerskih tekstova na koptskom jeziku iz prvih stoljeća naše ere. Između ostalih, nalazio se i traktat kojemu se iz spisa ranokršćanskih autora znao samo naslov: „Tomino evanđelje“. Taj tekst revolucionirao je naše poznavanje autentičnih Isusovih učenja i ranog Isusovog pokreta.

Tomino evanđelje je starije od ona 4 evanđelja koja sačinjavaju Novi zavjet i čuva brojne rečenice koje je Isus stvarno rekao i koje mu evanđelisti nisu stavili u usta. Ta okolnost navela je utjecajna udruženja znanstvenika da Tomino evanđelje, kao peto evanđelje prilikom analize autentičnih Isusovih izreka ravnopravno obrade uz kanonska evanđelja.

Aforizmi iz Tomina evanđelja pokazuju začudne paralele sa s istočnjačkom, osobito budističkom filozofijom. Njemački istraživači dr. Elmar R. Gruber i Holger Kersten uspjeli su dokazati da je Isus uistinu bio pod utjecajem budističkih učenja.

Vježbanje pozornosti za budista znači osvježavanje svih djelatnosti pa i svakodnevnih automatskih funkcija, poput disanja ili hodanja i zauzimanje meditativnog stava čistog promatrača. Satipatthana (četiri buđenja pozornosti je temeljna vrsta meditacije). Konsekventne pozornost trebala bi sve što je nejasno preobratiti u jasno, sve nesvjeno u svjesno i svako neznanje u razumijevanje.

U Tominom evanđelju se govori o tom stavu. S budističkim izvorima se podudaraju i za kršćanske usporedbe sa svjetlom i tamom.

Iz knjige „Misteriji zapada“

SVETI GRAL

0000647171_350Sveti gral je doslovno značenje riječi “Sangreal”. Izraz je izveden od francuske riječi “sangraal” koja se razvila u sangreal i na kraju se podijelila u dvije riječi, San Greal.

Spisi Sangreal su samo polovica blaga Svetog grala. Pokopani su sa samim gralom i otkrivaju njegovo istinsko značenje. Ti spisi su vitezovima Templarima dali toliko moći jer se na tim stranicama otkriva istinita priroda grala.

Sionski priorat tvrdi da Sveti gral uopće nije kalež, nego domišljato smišljena alegorija, metafora nečeg drugog, nečeg puno moćnijeg. Sveti gral je najtraženija blago u povijesti čovječanstva.

Za gral se vjerovalo da se nalazi negdje u Europi, točnije u Engleskoj, zakopan u tajnoj odaji ispod jedne osi mnogobrojnih crkvi templara od 1500. godine.

Priorat je, kako bi zaštitio svoje spise, bio prisiljen često ih premještati tijekom ranijih stoljeća. Povjesničari danas vjeruju da je gral čak 6 puta premještan otkad je stigao u Europu iz Jeruzalema. Zadnji put je “viđen” 1447. godine, kad su brojni svjedoci opisali da je izbio požar koji je zamalo progutao sve spise prije nego što su ih odnijeli na sigurno – 4 ogromne škrinje koje su morala nositi po šestorica ljudi. Nakon toga nitko više nije tvrdio da ih je vidio. Ostala su samo povremena šaputanja da je skriven negdje u Velikoj Britaniji, zemlji kralja Arthura i Vitezova okruglog stola.

Entuzijasti koji vjeruju u postojanju grala još uvijek gube vid nad da Vincijevim umjetničkim djelima i dnevnicima u nadi da će ga pronaći ili barem neki trag koji će ih dovesti do lokacije Svetog grala.

Umjetnička djela Leonarda daVincija kao da na očigled žele reći neku tajnu, a ona opet ostaje možda skrivena ispod slojeva boje, možda kodirana, ravno pred našim očima ili je možda uopće nema. Možda obilje daVincijevih tragova nije ništa drugo nego prazno obećanje koje frustrira znatiželjne, poput podsmjeha na licu sveznajuće Mona Lise.

Lokacija Svetog grala najbolje je čuvana tajna u povijesti čovječanstva. Članovi Priorata desetljećima dokazuju da su dovoljno pouzdani prije nego što ih se uzdigne u najviše ešalon bratstva gdje saznaju gdje se nalazi gral. Tu tajnu čuva složen sustav znanja raspoređenog na zasebne dijelove i podijeljenog među više članova i iako je bratstvo vrlo veliko, samo četvorica članova znaju gdje se nalazi gral – Veliki meštar i njegova tri senexhauxa. Leonardnovi osjećaji vezani uz Bibliju odnose se izravno na Sveti gral. Zapravo, daVinci je nacrtao pravi sveti gral.

Sve što treba znati o Bibliji sažeo je veliki kanonski doktor Martyn Percy u jednoj rečenici:” Biblija nije stigla faksom iz raja.” Biblija je ljudski proizvod, a ne Božji. Ona nije pala s neba. Napisao ju je čovjek kao povijesni zapis nemirnih vremena i razvila se kroz brojne prijevode, dodatke i revizije. U povijesti nikada  nije postojala definitivna verzija Biblije.

Isus Krist je bio povijesna ličnost s nevjerojatnim utjecajem, možda najzagonetniji vođa na svijetu, koji je bio sposoban nadahnuti ljude. Kao najavljeni Mesija, Isus je imao veću moć od kraljeva, inspirirao je milijune ljudi i bio osnivač novih filozofija. Kao potomak kralja Salomona i kralja Davida, Isus je imao zakonito pravo na židovsko prijestolje. Njegov život je bilježilo tisuće njegovih sljedbenika u cijeloj zemlji.

Prilikom sastavljanja novog zavjeta razmatralo se više od 80 evanđelja, a opet samo nekoliko je izabrano da uđe u njega – Matej, Marko, Luka i Ivan bili su među tih nekoliko.

Bibliju, onakvu kakvu je danas poznajemo, kolacionirao je rimski car Konstantin Veliki koji je bio poganin. Konstanitn je cijeli život poganin, te je sakrament krštenja primio tek na svojoj smrtnoj postelji, preslab da se pobuni. U Konstantinovo vrijeme, službena rimska religija bila je obožavanje sunca – kult Sol Invctus ili Nepobjedivog sunca – a Konstantin je bio njegov glavni svećenik. Na nesreću za njega, Rim su u to vrijeme obuhvatili sve veći vjerski nemiri. Tri stoljeća nakon Kristova raspeća, Kristovi sljedbenici množili su se nevjerojatnom brzinom. Kršćani i pogani su se počeli sukobljavati i taj sukob se toliko raširio da je prijetio raskol Rima na dva dijela. Konstantin je odlučio 325. godine poslije Krista ujediniti Rim pod jednom zajedničkom religijom – kršćanstvom.

Konstantin je bio poslovni čovjek. Vidio je da je kršćanstvo u usponu i jednostavno se kladio na konja koji je ionako već pobjeđivao. Povjesničari se još uvijek dive genijalnosti kojom je Konstantin obratio pogane koji su obožavali Sunce u kršćane. Stapanjem poganskih znakova, datuma i rituala u kršćansku tradiciju koja se sve više širila, stvorio je vrstu hibridne vjere koja je bila prihvatljiva objema stranama.

Tragovi poganske religije u kršćanskoj simbolici ne mogu se poreći. Egipatski sunčevi diskovi postali su aureole oko glava katoličkih svetaca. Prikazi Izide kako doji svog čudesno začetog sina Hora, postali su predlošci za suvremene prikaze Djevice Marije i djetešca Isusa. A gotovo svi elementi katoličkog rituala – tamjan, oltar, napjevi i pričest, čin “jedenja Boga” – uzeti su ravno iz ranijih poganskih religija.

U kršćanstvu ništa nije originalno. Pretkršćanski bog Mitra – zvan Sin Božji ili Svjetlo svijeta – rođen je 25. prosinca, umro je, pokopan u kamenoj grobnici, a potom uskrsnuo tri dana kasnije. A inače, 25. prosinca je i datum rođena Ozirisa, Adonica i Dioniza. Novorođenom Krišni također je kao dar doneseno zlato, tamjan i mirta. Čak je i kršćanski sveti dan u tjednu ukraden od pogana.

Izvorno su kršćani slavili Sabbath ili subotu, ali Konstantin je to promijenio da se taj dan poklapa s poganskim štovanjem dana Sunca. Do danas većina vjernika koja ide nedjeljom u crkvu na misu nema pojma da je to povezano s poganskim danom u tjednu kada se štovalo sunce. Tijekom stapanja vjere, Konstantin je morao ojačati tu novu kršćansku tradiciju i održao slavno ekumensko okupljanje poznatim pod nazivom “Prvi opći koncil kršćanske crkve u Niceji”.

Na tom se skupu raspravljalo i odlučivalo o puno aspekata kršćanstva – datum Uskrsa, ulozi biskupa, provođenju sakramenata i naravno, Isusovom božanstvu. Do tog trenutka u povijesti na Isusa su njegovi sljedbenici gledali kao na smrtnog proroka… velikog i moćnog čovjeka, ali ipak čovjeka, smrtnika. Isusovo uspostavljanje za “Sina Božjeg” službeno je predložio i izglasao Koncil. I to relativno tijesnog glasovanja. Utvrđivanje Isusova božanstvo bilo je presudno za daljnje ujedinjenje Rimskog carstva i novi temelj političke moći vatikana. Službenim utemeljenjem Isusa kao Sina Božjeg, Konstantin je Isusa pretvorio  u Božanstvo koje je postojalo izvan okvira ljudskog svijeta, biće čija se moć nije mogla osporiti. To ne samo da je spriječilo daljnja osporavanja kršćanstva od strane pogana, nego su se po novom Kristovi sljedbenici mogli iskupiti jedino putem utemeljenog svetog kanala -  Rimske katoličke crkve.

Sve se to svodilo na to tko će imati moć. Krist kao Mesija bio je presudan za funkcioniranje crkve i države. Veliki broj znanstvenika tvrdi da je rana Crkva doslovno „ukrala“ Isusa od njegovih izvornih sljedbenika otimajući ljudsku poruku, obavijajući je neprobojnim plaštem božanstva i koristeći je kako bi proširila svoju moć. Konstantinovo potajno političko djelovanje nije umanjilo veličanstvenost Kristova života. Nitko ne kaže da je Isus bio varalica ili poriče da je hodao zemljom i nadahnuo milijune ljudi da vode bolje živote. Konstantin je iskoristio Kristov stvaran utjecaj i njegova  važnost i time oblikovao lice kršćanstva onakvog kakvog ga danas poznajemo.

Budući da je Konstantin uzdigao Isusa 4. stoljeća nakon njegove smrti, do tada je postojalo na tisuće spisa koji su kronološki bilježili njegov život kao život običnog smrtnika. Konstantin je preradio povijesne knjige, a iz toga je proistekao najdubokoumniji trenutak u povijesti kršćanstva.

On je naručio i financirao sastavljanje nove Biblije u kojoj su bila ispuštena ona evađelja koja su govorila o Kristovim ljudskim obilježjima i uljepšao  ona u kojima je predstavljen kao božanska osoba. Ranija evanđelja su zabranjena, sakupljena i spaljena. Svi oni koji su se odlučili za zabranjena evanđelja bili su proglašeni hereticima.

Neka evanđelja koja je Konstantin pokušao izbrisati, nekako su preživjela. Kod zapadne obale Mrtvog mora 1950.-tih u spilji u blizini Kumrana u židovskoj pustinji pronađeni su stari hebrejski rukopisi, a 1945. godine Koptski spisi u Nag Hammadi. Ti spisi govore istinu o gralu, ali i o djelovanju Isusa Krista kao čovjeka.  Vatikan je u skaldu s vlastitom tradicijom  krivog informiranja, pokušao spriječiti objavljivanje tih spisa. Iz njih se vide jasna povijesna neslaganja i izmišljotine koje jasno potvrđuju da su suvremenu Bibliju sastavili i uredili ljudi koji imaju određeni politički cilj, a to je da promoviraju božanstvo čovjeka Isusa Krista i njegov utjecaj koriste kako bi pojačali vlastitu moć.

Želja suvremene crkve da spriječi objavljivanje tih spisa  proizlazi iz iskrenog uvjerenja koje su sami utemeljili. Vatikan čine duboko pobožni ljudi koji uistinu vjeruju da ti spisi koji tvrde suprotno ne mogu biti ništa drugo nego lažno svjedočenje.

Isus je podijelio jedan kalež vina sa svojim učenicima, ali pogled na daVincijevu „Posljednju večeru“ govori nam drugačije. Svi za stolom  imali su po jednu čašu, uključujući i Isusa. To nisu bili kaleži nego 13 malih, ravnih staklenih čaša. Na slici nema kaleža ili svetog grala. „Posljednja večera“ je ključ tajne svetog grala.

Suvremeni znak za muškarca je ♂ a za žene ♀. Ovi znakovi  nisu izvorni znakovi za muškarca i ženu.

 Ovaj znak je izvorni za muškarca , osnovni znak za falus. On je formalno poznat kao „oštrica“ i predstavlja agresivnost i muškost. Ovaj znak za falus koristi se još uvijek  i to na vojnim uniformama.

 Ovaj znak se zove Kalež. Kalež nalikuje šalici ili posudi, ali što je još važnije, nalikuje obliku ženske maternice. Ovaj znak sugerira ženstvenost i plodnost. Ali opis grala kao „kaleža“ nije ništa drugo nego alegorija kako bi se zaštitila prava priroda grala.

Gral je doslovno drevni simbol ženstvenosti, a Sveti gral predstavlja svetu ženstvenost i boginju, koja se do danas izgubila. Moć žene i njezina sposobnost da stvori život nekoć su bile vrlo svete, ali predstavljale su opasnost u usponu pretežno muške crkve, pa je tako sveta ženstvenost demonizirana i proglašena nečistom. Muškarac je, ne Bog, stvorio koncept „izvornog grijeha“ gdje Eva zagrize jabuku i prouzrokuje pad ljudske rase. Žena, nekoć sveta davateljica života, sada je proglašena neprijateljem.

Taj koncept žene kao donositeljice života bio je temelj drevnih religija. Rađanje je bilo mistično i moćno. Na žalost, kršćanski filozofi su zatajili žensku snagu stvaranja zanemarujući biološku istinu i stvarajući muškaraca Stvoriteljem. U Knjizi postanka  govori se da je Eva nastala od Adamova rebra. Žena je postala izdanak muškarca. I to grešni.

Gral je znak za izgubljenu boginju. Legende o viteškim traganjima za izgubljenim gralom zapravo su priče o zabranjenim traganjima za izgubljenom svetom ženstvenošću. Vitezovi koji su izjavljivali da „tragaju za kaležom“ govori u kodovima kako bi se zaštitili od Crkve koja je podčinila žene, istjerala boginju i zabranila pogansko štovanje svete ženstvenosti. Sveti gral  je žena, žena koja je u sebi nosila tako moćnu tajnu, da bi kad bi j otkrila, uništila sam temelj kršćanstva.

Osoba koja na slici „posljednja večera „ sjedi s lijeva Isusu je žena, a ne muškarac. Unaprijed stvorena predodžba koju imamo o toj slici toliko je snažan da naš mozak blokira neslaganja i zanemari ono što oči vide. To je poznato kao scotoma.

Žena na slici je Marija Magdalena. Ona nije bila prostitutka niti išta slično. Ta nesretna zabluda naslijeđe je pokvarene kampanje koju je lansirala rana crvka. Crkva je htjela zaprljati ime Marije Magdalene kako bi prikrili njenu opasnu tajnu – njenu ulogu kao Svetog grala.

Rana Crkva uistinu je uvjerila svijet da je smrtni prorok Isus bio „Božansko biće“. Evanđelja koja su opisivala „zemaljske“ značajke njegova života ispuštena su iz Biblije. Jedna od posebno zabrinjavajućih zemaljskih tema bila je Marija Magdalena, ili točnije njezin brak s Isusom Kristom.

The-Last-Supper-Da-Vinci-1495-98„Posljednja večera“ gotovo da galami na sav glas da su Isus i Marija Magdalena bili vjenčani. Na slici se može primijetiti da je odjeća koju nose kao odraz u ogledalu. Boje odjeće bile su im upravo suprotne. Isus je bio u crvenoj halji i plavom plaštu, a Marija Magdalena  u plavoj halji i crvenom plaštu.

Kada se obrati pozornost kako su Isus i Marija Magdalena kao povezani na kuku i naginju se jedno od drugoga kao da stvaraju jasno određeni prostor između sebe. Ako se gleda Isus i Marija Magdalena kao elemente kompozicije, u oko će upasti još jedan očigledan oblik. Jedno slovo abecede, u sredini slike vidi se neupitni obris golema, besprijekorno slovo M. Oni koji podržavaju teoriju zavjere kažu da označava Matrimonio ili Marija Magdalena.

Brak Isusa i Marije Magdalene dio je povijesnog zapisa. Isus kao oženjeni čovjek ima više smisla od standardnog biblijskog pogleda da je bio neženja. Isus je bio židov, a pravila u to vrijeme doslovno su zabranjivala da židovi budu nevjenčani. Prema židovskom običaju, celibat je bio osuđivan i svaki Židov je imao obvezu pronaći odgovarajuću ženu svome sinu. Ako Isus nije bio oženjen, onda bi se to spomenulo u barem jednom evanđelju i ponudilo bi se neko objašnjenje zašto je Isus bio u celibatu.

Petar je bio ljubomoran na Mariju Magdalenu. Tu se nije radilo o samoj ljubavi. Ulozi su bili puno veći. Isus naslućuje da će uskoro biti uhićen i razapet. Zato Mariji Magdaleni daje upute kako da nastavi voditi Njegovu Crkvu nakon što njega više ne bude. Petar izražava svoje nezadovoljstvo što je druga violina i to iza žene. Prema nepromijenjenim evanđeljima, Isus nije dao upute Petru prema kojima je trebao utemeljiti kršćansku crkvu, nego Mariji Magdaleni.

Isus je namjeravao budućnost svoje crkve ostaviti u rukama Marije Magdalene. Marija Magdalena bila je iz Benjaminovog plemena, što znači da je imala kraljevske krvi. Proglašena je bludnicom da bi se izbrisali dokazi njezinih snažnih obiteljskih veza.

Crkvu nije brinulo to što je Marija Magdalena imala kraljevsku krv, koliko što se družila sa Kristom koji je također bio kraljevske krvi. Isus je bio potomak kralja Salomona, kralja Židova. Ženidbom sa snažnom kućom Benjaminovom, Isus bi spojio dvije kraljevske linije i stvorio snažan politički savez, te je mogao zakonski zatražiti prijestolje i povratiti liniju kraljeva kao u vrijeme Salomona.

Legenda o svetom gralu jest legenda o kraljevskoj krvi. Kad se govori o „kaležu u kojem je bila krv Kristova“ govori se zapravo o Mariji Magdaleni koja je u svojoj utrobi nosila Isusovu kraljevsku krvnu liniju.

To je najveća tajna u povijesti čovječanstva. Ne samo da je Isus bio oženjen, nego je bio i otac. Marija Magdalena bila je sveta posuda. Bila je kalež koji je u sebi nosio kraljevsku krvnu liniju Isusa Krista. Bila je utroba u kojoj je rasla loza i vino iz kojeg je potekao sveti plod.

U spisima Svetog grala nalaze se dokazi da je Isus bio kraljevske krvi. Sveti gral je Marija Magdalena. … majka potomka kraljevske krvne linije Isusa Krista. Leonardo nije jedini na svijetu koji je pokušao reći istinu o Svetom gralu. Kraljevsku krvnu liniju Isusa Krista iscrpno je zapisalo mnogo povjeničara.

Nakon izlaska knjige „Sveta krv, sveti gral“, Crkva je bila izvan sebe, ali to se moglo i očekivati. Ipak to je bila tajna koju je Vatikan pokušao zakopati u 4. stoljeću. Križarski ratovi su se djelomično voditi oko toga, prikupljanja i uništavanja podataka. Prijetnja koju je Marija Magdalena predstavljala muškarcima koji su vodili ranu Crkvu mogla ih je uništiti. Marija Magdalena je bila fizički dokaz da je novo obznanjeno „božanstvo“ poteklo od linije smrtnika. Crva je ovjekovječila Mariju Magdalenu kao prostitutku i sakrila dokaze Kristova braka s njom onemogućujući na taj način bilo kakve moguće tvrdnje da je Isus imao potomka i da je bi smrtni prorok.

Isusovo dijete potkopalo bi presudno stajalište da je Krist božanstvo, a samim tim i stajalište da kršćanska crkva koja je samog sebe postavila za jedinog  posrednika Božjeg na zemlji, doista može dovesti čovječanstvo u nebo i uvesti ga u kraljevstvo nebesko.

Ruža s pet latica je simbol Priorata za gral, Mariju Magdalenu. Budući da je Crkva zabranila njezino ime, Marija Magdalena je postala tajno poznata pod pseudonimom – Kalež, Sveti gral, Ruža. Simbol ruže povezan je s venerinim pentagramom i ružom kompasom. Ruža također je anagram od grčke riječi EROS, grčkog boga spolne ljubavi.

Ruža je uvijek bila glavni simbol ženske spolnosti. U primitivnim kultovima koji su štovali boginje, ruža sa 5 latica predstavljala je 5 postaja žene -  rođenje, menstruaciju, majčinstvo, menopauzu i smrt.

Prema Prioratu, Marija Magdalena je bila trudna u vrijeme raspeća. Radi njene sigurnosti Kristova nerođena djeteta, nije imala drugog izbora nego pobjeći iz Svete zemlje. Uz pomoć Isusova vjernog ujaka, Josipa Arimatejca, Marija Magdalena potajno je otputovala u Francusku koja je tada bila poznata kao Galija. Tamo je našla utočište u jednoj židovskoj zajednici. Francuskoj je rodila kćer. Dala joj je ime Sara.

Živote Marije Magdalene i Sare zabilježili su do najsitnijih pojedinosti Židovi koji su ih čuvali. Kako je Marija Magdalena po podrijetlu pripada liniji židovskih kraljeva, Židovi u Francuskoj su je smatrali svetom kraljevskom osobom i štovali je kao preteču slavne linije kraljeva. Velik broj ondašnjih znanstvenika iz tpg doba vodilo je kroniku života Marije Magdalene. U Francuskoj, uključujući Sarino rođenje i kasnije nastavljanje obiteljskog stabla. To je jedna od kamena temeljaca spisa Svetoga grala. Potpuna genealogija ranih potomaka Kristovih.

Spisi svetoga grala uključuju i desetke tisuća stranica podataka. Svjedočenja iz prve ruke o blagu Svetog grala opisuju da se ono nalazi u 4 golema sanduka. U njima se navodno nalaze „čisti dokumenti“, tisuće stranica nepromijenjenih spisa iz vremena prije Konstantina koje su napisali rani Isusovi sljedbenici i u kojima su ga štovali kao čovjeka, učitelja i proroka. Kruži glasina da je dio tog blaga legendarni „Q“ spis, rukopis za koji čak i Vatikan priznaje da vjeruju da postoji. Navodno, to je knjiga Isusovih učenja za koju se vjeruje da ju je napisao svojom rukom.

Drugi eksplozivni spis navodno se nalzi u rukopisu pod nazivom „Magdalenini dnevnici“, osobni zapisi Marije Magdalene o njezinoj vezi s Kristom, Njegovom raspeću i vremenu koje je proživljavala u Francuskoj.

Potraga za Svetim gralom doslovno je traganje da se klekne pred kosti Marije Magdalene, to je putovanje da se pomoli pod nogama one koju su izbacili, pod nogama izgubljene Svete ženstvnenosti.

Mjesto na kojem je skriven Sveti gral zapravo j grobnica u kojoj se nalazi tijelo Marije Magdalene i spisi koji pričaju istinitu priču o njezinom životu. Potraga za svetim gralom uvijek je bila potraga za Marijom Magdalenom – Kraljicom kojoj je nanesena nepravda i koja je zakopana zajendo s dokazom da ima zakonito pravo na moć. Članovi priorata sve su ove godine bili zaduženi da štite spise i grob Marije Magdalene te samo potomstvo.

Rana crkva se bojala da bi, ako se krvna linija nastavi, tajna Isusa i Magdalene mogla izaći na vidjelo i osporiti temeljnu katoličku doktrinu – da se Mesija nikada nije sjedinio sa ženom niti upustio u spolno sjedinjenje. Kristova krvna linija potajno se nastavila u Francuskoj sve dok u 5. stoljeću nisu učinili hrabar potez i sjedinili se s Francuskom lozom te na taj način stvorili obiteljsku lozu poznatu kao dinastija Merovinzi.

Merovinzi su osnovali Pariz. To je jedan od razloga zašto je legenda o gralu toliko poznata u Francuskoj. Veliki broj vatikanskih potraga za gralom u Francuskoj zapravo bili su tajni pokušaji da se izbrišu članovi kraljevske Isusove loze.

Dagobert je bio merovinški kralj. Ubili su ga ubodom bodeža u oko dok je spavao. Ubili su ga Vatikan i Pipin d’Heristal krajem 7. stoljeća. Nakon toga, linija Merovinga je gotovo nestala. Srećom, Dagobertov sin Sigisbert, uspio je potajno preživjeti napad i nastavio lozu čiji je član kasnije bio Godefroi de Bouillon – osnivač Sionskog Priorata..

Isti čovjek koji je naredio vitezovima templarima da rate dokumente Svetog grala iz ruševina Salomonova hrama i na taj način pribave kraljevskoj lozi Merovinga dokaz njihove hereditarne veze s Isusom Kristom Suvremeni Sionski priorat ima izuzetno značajnu dužnost. Ona se sastoji od tri dijela. Bratstvo mora štitit Kristovu krvnu liniju, spise Svetog grala i grob Marije Magdalene.

Iz knjige “Da Vincijev kod”