1
Feb

SKRIVENO BLAGO OTOKA OAK

   Posted by: Mika   in MISTERIJE

Otok Oak
Otok Oak u Mohone zaljevu u Kanadi 2 stoljeća je mamio pohlepne u nadi da će na njemu pronaći skriveno blago.

1795. godine mladić Daniel McGinnis šetajući ovim otok naišao je na plitku depresiju u tlu iznad kojeg je sa stabla visjela nekakva kolotura. Sve je upućivalo na to da se tu nalazi nešto zakopano. Sljedeći dan vratio se s dvoje prijatelja te su otpočeli iskopavanje. Vrlo brzo su naišli na sloj kamenitih ploča, a zatim i na sloj neobrađenog drveća. Vjerovali su kako se takva konstrukcija nije mogla tu prirodno naći već da uistinu nešto skriva, nešto poput gusarskog blaga. No kako daljnjih iskapanjem nisu nailazili na ništa vrijedno, odlučili su prekinuti s radom dok ne pronađu dodatnu pomoć.

Pomoć su našli u lovcu na blaga Simeonu Lyndu i početkom 19. stoljeća iskapanja su ponovno započela.  Slojevi različitih materijala poput gline, ljuski kokosa, grana hrasta su se nizali jedan ispod drugog u identičnim intervalima. Sve do dubine od otprilike 27 m, gdje su naišli na ravan kamen na kojem su se nalazili nekakvi simboli. No sljedeće jutro jama se napunila morskom vodom se do dubine 10 m. kako nisu uspjeli isprazniti jamu odustali su od daljnjeg iskopavanja. Sljedeće godine su probali još jednom isprazniti vodu iz jame, no nisu uspjeli pa su odustali.

Jamu više nitko nije dirao sve do 1849. godine. Novi ljudi nastavili su iskapanje bez obzira na vodu. Uz glinu, komadiće drva naišli su i na tri karike zlatnog lanca – nalaza koji je dodatno potpirilo sumnju u zakopano blago. Unatoč želji za bogatstvom nisu bili uspješni sa iskopavanjem – i ovaj put je voda bila jača, a jedan život izgubljen.

Kako su godine odmicale rastao je i broj entuzijasta koji su potpuno devastirali cijelo područje kopanjem i dinamitom, te su stare karte otoka postale beskorisne novim tragačima. Jedan čovjek je poginu kada mu je konop skliznuo s koloture objesivši ga, a četvorica su nastradala zbog ispušnih plinova strojeva za iskopavanje te zbog plina koji je izvirao iz tog močvarnog područja.

Možda najupečatljivije i najtraumatičnije otkriće bilo je ono iz 1971. godine koje su proveli na potopljenoj jami malo sjevernije od „originala“. Uspjeli su uvući kameru te na taj način vidjeti što se sve skriva  u jami. Na dubini malo većoj od 60 m na ekranu vidjeli su nešto što je nalikovalo na ljudsku šaku odsječenu u području zgloba kako pluta, no prije nego što su uspjeli poslati ronioce da potvrde ono što su vidjeli kamerom, jama urušila se.

Milijuni su uloženi, životi su izguljeni no zamke vode nisu ni do danas uspjeli eliminirati, a od blaga ni trga. Daljnja istraživanja su obustavljena radi prepirke oko vlasništva lokacije što uvelike odgađa mogućnost razjašnjenja misterije otoka Oak. o samoj prirodi blaga špekulirao se naveliko: od blaga kapetana Kidda, preko izgubljenog blaga Templara, Shakespearovih originalnih rukopisa pa čak oko samog Svetog grala.

No sve pretpostavke lako padaju u vodu kada postoji mogućnost i to velika, kako se radi o prirodnom sustavu podzemnih rovova koji dovode vodu iz mora, a mogućnost postojanja blaga samo je produkt ljudskog pohlepnog uma, depresija isto tako lako može nastati u močvarnom području. Naravno da uz tolike pravilnosti u naslaganom materijalu u jami, logično bi bilo zaključiti kako je jama djelo inteligentnog bića umjesto same prirode, a vodene zamke namjerno napravljene kako se ne bi došlo do onog što jama čuva.

 

18
Jan

REŠETKA ZEMLJE

   Posted by: Mika   in MISTERIJE

Vibrirajuća energija etera koja oblikuje atom iz trenutka u trenutak, oblikuje isto tako i planete, zvijezde i ostatak svemira. Polja Platoničke energije na kvantnoj razini bi se stoga trebala također naći i na makroskopskoj razini vlastitog planeta Zemlje. Mjerilo valnih dužina može biti drugačije, no omjeri interferirajućih  valnih dužina etera su isti, omjer je inherentno fiksiran geometrijom Platon-ovih krutih tijela.
Drugi način kazivanja iste stvari, je izrijek kako su atomi, planeti i zvijezde međusobno povezani fraktalnim mustrama Platon-ovih krutih tijela. U ovom ćemo poglavlju demonstrirati kako Platonv-a kruta tijela također kreiraju energetsku matricu oko Zemlje, koju sada znanstvenici nazivaju “rešetka Zemlje”.

Niz znanstvenika je radilo na modelu rešetke Zemlje, no prvi je bio Ivan P. Sanderson, koji je pronašao kako postoji dvanaest “Đavoljih groblja” širom svijeta međusobno geometrijski razmještenih. “Đavolja groblja” su trokutasta područja na svijetu o kojima se mnogo izvješćivalo kao mjestima misterioznih nestanaka brodova i aviona bez jasnog razloga. Najpoznatije je “Bermudski trokut”; drugo je poznato kao Đavolje more istočno od Japana. Javljalo se mnogo puta o dilataciji vremena i prostora, što je bilo popraćeno prestankom rada kompasa, mjerača visine, pojavom umjetnih horizonata, gubitkom radio kontakta, te drugim čudnim fenomenima, koje su iskusili mnogi piloti aviona, leteći nad Bermudskim trokutom. Bilo je izvješća o avionima koji su po dolasku pokazivali znakove putovanja kroz drugu vremensku zonu, jer su svi satovi na letjelici kasnili točno za isti interval! Sanderson je uočio kako postoji pet “Đavoljih groblja” u sjevernoj femisferi, pet u Južnoj i dva na polovima, ukupno dvanaest koja tvore točno vrhove ikosahedrona!

Tri ruska znanstvenika, Nikolai Goncharov, Vyacheslav Morozov i Valery Makarov su napravili slijedeći korak u konstruiranju rešetke Zemlje. Počevši od Sanderson-ovog rada, dodali su dodekahedron mustri rešetke.
Bruce Cathie je nezavisno od drugih otkrio oktahedron i kocku u istančanom energetskom polju Zemlje, a kasnije je takva rešetka nazvana Cathie rešetka.

Supruzi znanstvenici William Becker i Bethe Hagens su konačno kompletirali svekoliku simetriju rešetke Zemlje. Becker je profesor industrijskog dizajna na sveučilištu Illiois, Chicago, a Bethe Hagens je profesor antropologije na Governors State sveučilištu u Illinois-u. Počevši od ikosadodekahedron rešetke, dodali su joj specijalni polihedron, koga je razvio istraživač svete geometrije R. Buckminster Fuller. Službeni termin njihove finalne rešetke Zemlje je Unified Vector Geometry 120 Polyhedron – Unificirani 120 polihedron vektorske geometrije ili UVG 120, također zvan “Zemaljskom zvijezdom”.

Rešetka Zemlje je bila ekstenzivno studirana i pokazuje mnoge začuđujuće činjenice, jer savršeno iscrtava oblike kontinenata, planinske lance, tektonske frakture u Zemljinoj kori, grebene na dnu oceana, mjesta vulkana, te mustre struja oceana. Svi ti geološki učinci i još mnogo toga se može preslikati na rešetku Zemlje. Mustra rešetke Zemlje se pridružuje torzijskim valovima, koji vrtložno ulaze u Zemlju. Iako su torzijski valovi vrlo sićušni, kolektivno postaju vrlo jaki i sposobni su kreirati stvarne geološke učinke koji su prepoznatljivi na kori naše Zemlje.

“Đavolja groblja ” su smještena na vrhovima ikosahedrona rešetke Zemlje. Na tim se mjestima mogu dogoditi abnormalni vrtlozi tijekom rijetkih interplanetarnih podešavanja unutar našeg Sučevog sustava. Prema David Wilcock-u različite gustoće etera u svemiru kreiraju mnoge različite fizikalne dimenzije. U osnovi postoji osam dimenzija koje su povezane s oktavom; međutim svaka od tih dimenzija može opet imati svojih osam pod-dimenzija. Ta podjela može se nastavljati neograničeno dajući beskonačne dimenzije unutar našeg svemira.

Misteriozni nestanak aviona i brodova u Bermudskom trokutu bez ostavljanja bilo kakvih olupina se može objasniti tim vremenskim i prostornim izobličavajućim vrtlozima na vrhovima ikosahedrona. Avioni i brodovi su bukvalno nestali u drugoj dimenziji.

Jedan takva vrtložna lokacija na Zemlji gdje se mogu iskusiti fizikalne anomalije je Oregon vrtlog u SAD-u. Vrtlog je otvoren za javnost i poznat je po svojem savijanju prostora i vremena. Čudnovati učinci kao što je skupljanje i istezanje ljudskog tijela zavisno o lokaciji unutar Oregon vrtloga se može osobno iskusiti.
Ono što se događa u Oregon vrtlogu dešava se i u Bermudskom trokutu, samo što su učinci znatno jači i mogu dovesti do nestajanja aviona na ovoj razini/ravnini egzistencije.

Obzirom na rešetku Zemlje, provedeno je niz znakovitih znanstvenih istraživanja. Za te je eksperimente posebno razvijen uređaj nazvan Vratima Zemlje. Ovaj uređaj može pokupiti energiju torzijskih valova rešetke Zemlje. Dizajn je ekstremno jednostavan, sastoji se od četverostrane piramide na vrhu s produženom invertiranom piramidom na donjoj strani, zajedno s 4 druga tetrahedron oblika na dnu, sve napravljeno od bakrenih “žica”.

U dizajnu Vrata Zemlje korištene su kugle od mjedi, koje su bile međusobno povezane šupljim mjedenim cijevima, zalemljenim na kugle. Cijela konstrukcija je žičani kostur, 1,8m visok s osnovicom od 1,10 x 1,10m.
Cijela ideja Vrata Zemlje je rezonancija Platonovih geometrija uključenih u žičanom kosturu sa spiralnim torzijskim valovima energije rešetke Zemlje. Cijela konstrukcija je neka vrsta antene ugođene na torzijske valove. Istraživači ju nazivaju “akupunkturnom iglom” zabodenom u energetsku rešetku Zemlje.

U višestrukim pokusima, uređaj je bio aktiviran meditacijom projiciranim intencijama ljubavi grupe ljudi prema Vratima Zemlje. Dodani su bili i specijalni zvukovi! Kada se aktivirao uređaj, počele su se pojavljivati svjetlosne kugle, nazvane orb-ima koje se moglo promatrati golim okom i koje su fotografirane i normalnom i infracrvenom fotografijom. Svjetlosne kugle su bile transparentne i izgledale kao da plutaju u zraku.
Magnetometar je pokupio jaki signal na 3 metra udaljenosti od Vrata Zemlje u ELF (Ekstra Niske Frekvencije 0 – 100 Hz) području frekvencija. Jaki se pak osnovni signal fokusirao na 7,8 Hz, frekvenciju Schumann-ove rezonancije zajedno s višim harmonicima.

Vidovnjake se pozvalo posvjedočiti eksperimentu Vrata Zemlje i oni su objašnjavali kako su se Vrata Zemlje povezala s energetskom rešetkom Zemlje, po aktiviranju Vrata Zemlje i podešavanju na os Sjever – Jug. Aktivacija Vrata Zemlje je prouzročila tijek kozmičke energije iz svemira, dok se istovremeno ista količina energije kretala iz Zemlje prema gore kroz uređaj prema iskazima motritelja, psihika.

Mogli su mjeriti toroidalni energetski vrtlog oko Vrata Zemlje; vrtlog je mjeren u horizontalnoj ravnini oko Vrata Zemlje. Objašnjenje anomalija koje su kreirala Vrata Zemlje je u skalarnim ili torzijskim valovima koji kao sveprisutni u fizikalnom vakumu uzrokuju te anomalne svjetlosne učinke. Neki vjeruju kako Vrata Zemlje stvarno djeluju kao akupunkturne igle, koje ojačavaju i uravnotežuju rešetku Zemlje.

Začuđujuća istina glede te tematike je što je čovječanstvo znalo o postojanju energetske rešetke, koja je obuhvaćala Zemlju barem već tisuću godina. Rešetka Zemlje je jednostavno ponovno otkrivena u 21. stoljeću  Sada postoji neoborivi dokaz kako su ‘primitivne kulture’ prošlosti, pradavne kulture koje su imale tako ‘ograničeno razumijevanje fizike’, znale za istančane energije Zemlje i njenu mustru rešetke!

U stvari sama je rešetka Zemlje položena u kamenju svuda po svijetu. Rešetku Zemlje čine imaginarne linije koje su označene megalitskim strukturama uključujući dolmene, menhire i krugove kamenja oko Zemlje. Megalitičke strukture su nađene svuda po svijetu oslikavajući precizne lokacije energetskih linija Zemlje. U Engleskom kraljevstvu su mjesta kao Avebury i Stonehenge na primjer smješteni na moćnim imaginarnim crtama – Ley lines.

Te se crte nalaze svugdje po svijetu i mnoge su se kulture u prošlosti referencirale na razne načina na energetske crte Zemlje, kao Kinezi, koji su ih zvali zmajevim strujama u staroj Feng-shui vještini, umjetnosti uravnoteživanja i harmoniziranja zemlje. Građenjem pagoda, hramova i kamenih struktura  vjerovali su kako pomažu liječenju Zemlje. Feng-shui je Zemlji ono što je akupunktura tijelu: regulira Chi tok, nevidljive eteričke životne sile.

Australski Aboridžini referenciraju crte energetske rešetke kao crte sna, koji bi se mogao iskusiti u sanjanju (stanju povišene svijesti).

Kada se konačno iscrtala rešetka Zemlje, otkrilo se kako su sve piramide i zigurati (piramide s odrezanim vrhom), kompleksi svetih hramova i krugovi kamenja širom svijeta razmješteni na vrhovima rešetke Zemlje. Spominjemo hram Maya u Yucatan-u, piramide na Giza platou i bijela piramida u Tibetu. Velika Piramida na Giza platou, piramida Khufu (Keops na grčkom) je najvažnija jer je smještena točno na sjevernom polu rešetkaste matrice Zemlje. Razlog zašto je odabran Giza plato za lokaciju Velike Piramide, je činjenica kako je to lokacija s najjačim vrtlogom etera na svijetu.

Većina ljudi zna piramide zahvaljujući onima u Egiptu i Meksiku, no piramide su raspršene širom svijeta u Kini, Japanu, Ekvadoru i El Salvadoru, Meksiku (Chichen Itza), Guatemali, Peru-u (Machu Picchu). Neki arheolozi vjeruju kako se piramide mogu naći i u Europi. Nađeni su neprirodni brežuljci prekriveni zemljom koji imaju oblike piramide u Engleskoj kod Silbury Hill-a, u Italiji u Monteveccia-u (3 moguća piramidalna oblika) i Njemačkoj.

Mjesto na kojem je izgrađena Velika Piramida je vrlo specijalno; to je jedino mjesto na Zemlji gdje se najduže proteže masa zemlje u odnosu na vodu. Kada se Zemlja okruži kružnicom povučenom kroz Veliku Piramidu, onda je ukupna prekrivenost zemljom u krugu veća od pokrivenosti vodom najveća moguća na Zemljinoj kugli. To je vjerojatno bilo prepoznato u pradavnim vremenima pa je to bio razlog povlačenja meridijana nula stupnjeva. Primarni meridijan je označen jednom od najčudnovatijih struktura u svijetu – Velikom Piramidom.

Egiptolozi nam govore kako su Egipćani gradili piramide koje su služile kao grobnice za faraone. Međutim nikada nisu nađene mumije u Velikoj piramidi, nazvanoj po Khufu (Keopsu) faraonu za koga se pretpostavlja da je u njoj pokopan. U kasnijim godinama Egipta piramide su građene sa znatno manjom kvalitetom od enigmatske Velike piramide i te su piramide sigurno bile izgrađene kao mjesta ukopa. Međutim niz arheologa sada vjeruje kako su ranije piramide, kao ona na Giza visoravni, služile potpuno drugoj svrsi.
Kako bi pronašli razloge građenja piramida, 20 velikih piramida je izgrađeno na 8 različitih lokacija u Rusiji nakon 1990. Građene su pokraj Moskve i u Ukrajini. Sve su konstruirane iz fiber-stakla; najveća je visoka 44 metra i teška 55 tona. Istraživanja na tim piramidama su provođena više od desetljeća pod nadzorom Aleksandra Goloda, direktora poduzeća Obrane iz Moskve. Mnogi su ruski znanstvenici bili uključeni iz redova poznatih ruskih akademika, te iz područja medicinskih znanosti, biofizike i fizike.

Prikupili su mnogo podataka, koji indiciraju kako piramide pokazuju do sada nepoznatu ‘moć piramida’. Istraživanja otkrivaju kako piramide mogu povećati moć imunog sustava organizma za poboljšavanje zdravlja. Agrikulturno sjeme postavljeno pokraj piramide od 1 do 5 dana daje povećanje uroda od 30% do 100%. Ruska je vojska mjerila vertikalu energije odmah iznad piramide pa do nekoliko kilometara u zrak do kuda se ta energija protezala. Stvarno začuđujuće je i poboljšanje ozonskog sloja na području piramide, te potpuni nestanak seizmičkih aktivnosti u tom području. Izvješća su potvrđena od strane Ruske Akademije nafte i plina.

Drugi zbunjujući učinak moći piramida je onaj koji se izgleda djeluje na ljudsku svijest. Provođeni su eksperimenti na 5000 kriminalaca u zatvorima u Rusiji, koji su potajno dobivali hrani zasoljenu i popaprenu s induciranom energijom piramida. Proučavanja pokazuju kako je unutar nekoliko mjeseci unutar zatvora kriminal skoro nestao, a svekoliko se ponašanje zatvorenika poboljšalo.
Testirani si i lijekovi nakon što su bili izloženi moći piramida i njihov se potencijal povećao, dok su nuspojave nestale.

Testovi su provođeni i s radioaktivnim otpadom nuklearnih centrala, koji su pokazali redukciju razine zračenja nakon izloženosti moći piramida unutar samih piramida.

Obična se voda nije smrzavala i do 40 stupnjeva ispod nule, i zadržavala je svoje tekuće stanje godinama. Sintetizirani dijamanti su postali tvrđi i čišći!

Svi ti učinci dokazuju realnost moći piramida i Rusi su bili uvjereni u njihovu moć, pa je Aleksandar Golod uspio uvjeriti rusku vladu 1998. da uzme uzorke kristalizirane supstancije energizirane unutar piramida na palubu MIR svemirske stanice za dobro svemirske stanice, te za općenito dobro svijeta!
Drugo iznenađujuće izvješće o moći piramida dolazi od gospodina Kirti Betai-a. U Agri u Indiji, Kirti Betai je izgradio 36.000 malih piramida i postavio ih u posebnu konfiguraciju, formirajući sustav izlječenja energijom piramida. Utemeljio je Daya Dhaar Centar Samo-pomoći, ne-profitnu organizaciju. Liječenje piramidama je besplatno i bez rezervacija raspoloživo svakomu.

Gospodin Betai je već pomogao desecima tisuća ljudi, koji su posjetili njegov centar. Tvrdi kako su se dogodila ‘čudesna’ izlječenja neizlječivih bolesti, te poziva znanstvenike na proučavanje njegovog rada.
Izgradio je konstrukciju kako bi se izliječio od zastoja jetre i bubrega nastalog krivom terapijom lijekova. Među svojim pacijentima je i njegova supruga koja je patila od kronične astme. Tvrdi kako je izliječio ženu s dijagnosticiranom mišićnom distrofijom u tretmanu koji je trajao dvije godine. Kada je ušla u program nije mogla samostalno stajati na nogama, no nakon dvije godine mogla stajati 5 minuta. Uzorci krvi su pokazivali izlječenje od bolesti.

Grčka riječ za piramidu je ‘pyramidos’, koja se sastoji od riječi ‘pyr’ u značenju ‘vatra’ i ‘amid’ u značenju ‘u sredini’. Tako piramida u stvari znači ‘vatra u sredini’. Rusko istraživanje je pokazalo kako je moć piramida stvarno ‘vatra’ u unutrašnjosti piramide.

Oblik piramide izgleda djeluje kao antena za spiralizirajuće torzijske valove. Pretpostavlja je kako piramida fokusira torzijske valove iz rešetke Zemlje u svoj centar. Megalitičko kamenje i strukture smještene na meridijanima rešetke Zemlje su akupunkturne igle u energetsko tijelo Gaia-e, kao što je to demonstriralo istraživanje s uređajem Vrata Zemlje. Pretpostavlja se kako su megalitske infrastrukture izgradile napredne pradavne civilizacije kako bi nas zaštitile od kozmičkih utjecaja, te stabilizirale auru i polja energije etera Zemlje.

Postoje podrobni dokazi koji sugeriraju kako je megalitske infrastrukture koristila civilizacija Atlantide za stabiliziranje kretanja tektonskih ploča, koje su bile uzrokom zemljotresa i vulkanskih aktivnosti širom svijeta. Međutim stanovnici Atlantide nisu mogli spriječiti pomak polova, koji je vjerojatno vodio uništenju Atlantide.

 

 

Tags: , , , , ,

30
Dec

EGIPATSKI HRAMOVI

   Posted by: Mika   in MISTERIJE

Egipatski hramovi bili su posvećeni kultu umrlog kralja, a napravljeni su uglavnom u doba Srednjeg i Novog carstva. Kraljevi su podizali hramove u znak zahvalnosti bogovima za njihovu milost. Tijekom vremena u egipatskoj arhitekturi razvila su se četiri tipa hrama :
• Hram sa pilonima, koji je najčešće građen u doba Novog carstva
• Peripteralni hram, građen u vrijeme Srednjeg carstva
• Speos (podzemni hram)
• Hemispeos (polupodzemni hram)

Hram sa pilonima građen je po ugledu na kraljevsku palaču. Međutim, palača je građena od drveta i ćerpiča, a hram od kamena. Kao palača, i hram se sastojao od tri dijela. Prilaz u hram činile su aleje oivičene sfingama, kojima su se za vrijeme svetkovina u slavu bogova, kretale svečane povorke. Na ulazu u hram bio je pilon koji se sastojao od dvije izdužene kule koje se sužavaju prema vrhu, sa jednom nižom kapijom između njih. Pilon je služio kao monumentalna kapija, zaštitni zid i mjesto na kome su ispisivana faraonova postignuća u boju ili lovu. Ispred pilona su često postavljani obelisci i sjedeće statue kraljeva i bogova. Obelisci su simbolizirali sunčeve zrake a kraljevi su pomoću njih pokazivali svoju odanost bogu – suncu Ra, bogu Heliopolisa.

Prvi dio hrama bila je velika sala sa stupovima ili hipostilna sala za prijem. Drugi dio činilo je četvrtasto dvorište sa bočnim stupovima. Treći dio čini sekos (svetište)- centralna, mračna prostorija u kojoj se čuva kip božanstva. Tu su bile još svećeničke prostorije, riznice i biblioteke.

U ovaj dio hrama su pristup imali samo svećenici i izabrane božje sluge. U većini slučajeva, hramovi su bili osno simetrični. Ovi hramovi su građeni tako da se vjernik, prolazeći redom kroz njihove prostorije, osjeća bespomoćnim i beznačajnim u odnosu na veličinu hrama i božanstvo. Njihove zidove krasili su obojeni reljefi na kojima je prikazivan kralj u društvu bogova.

Najpoznatiji hramovi sa pilonima su izgrađeni u Tebi, Luksoru i Karnaku u doba Novog carstva.
Hram u Luksoru posvećen je Amonu, njegovoj ženi Mut i njihovom sinu Konsuu. On je bio južno predgrađe Tebe i nazivali su ga,,Haremom Juga“. Njegovu izgradnju započeo je oko 1390. godine prije n.e. Amenofis III, a tek jedno stoljeće kasnije ga je proširio i dovršio Ramzes II. Sa obje strane ulaza nalazi se masivni zid zakošenih strana sa obeliscima i statuama Ramzesa II u sjedećem položaju, visokim 16 metara, koje doprinose veličanstvenosti hrama. U unutrašnjosti hrama se nalaze masivni stupovi, tako da je pogled vjernika bio ograničen samo na unutrašnjost hrama, što je imalo za posljedicu stvaranje misterije i osjećaja uniženosti posmatrača u odnosu na hram.
Hram u Karnaku takođe je bio posvećen bogu Amonu. Sam hram je dugačak 365 metara, a podignut je na početku ozidanog prostora u koji je u toku dugog vremenskog perioda, od 1530. g. prije n.e. do dolaska Rimljana, dodan i uklopljen veći broj zgrada. Neke od njih su hram posvećen bogu mjeseca, Konsuu, zatim hipostilna sala napravljena u vrijeme Setija I i Ramzesa II (oko 1300. g. prije n.e.), a tu je i sveto jezero koje je imalo ulogu u vršenju vjerskih obreda. Cijeli kompleks pokriva površinu od oko 25 hektara. U hramu se nalaze 134 stupa poredana u 16 redova, a u sredini se nalazi prolaz sa stupovima visine 24 metra i promjera 3,57 metara. Debljina ogradnog zida je od 6 do 9 metara. Prilaz u hram čini svečana aleja sfingi koje imaju tijelo lava a glavu ovna, svete životinje boga Amona. Sfinge su među šapama držale statuu boga ili faraona i vjerovalo se da su zaštitnice hrama.

Za vrijeme Ramzesa II izgrađen je Rameseum u Tebi, hram sa dva dvorišta, jednom hipostilnom salom, tri manje sale sa stupovima i većim brojem drugih pomoćnih odaja. Danas je veći dio ovog hrama razoren, ali još uvijek djeluje veličanstveno, pa nije čudno što su ga Grci i Rimljani ubrajali u čuda Egipta.
Peripteralni hram čini samo jedna manja prostorija uokvirena trijemom od okruglih ili četvrtastih stupova. Na ulazu u hram nalazi se monumentalno stepenište, a sam hram je podignut na visoki temelj.
Najstariji peripteralni hram u Egiptu izgradio je faraon Sezostris I u Karnaku u doba Srednjeg carstva (XII dinastija). Reljefi iz ovog hrama svrstani su među najljepše reljefe u Karnaku. U vrijeme vladavine Amenofisa III (XVIII dinastija), hram je porušen, a kamen od kojeg je bio izgrađen iskorišten je za izgradnju trećeg pilona Amonovog hrama koji se nalazio u blizini. Nedavno je ovaj hram rekonstruiran i predstavlja jedan od najznačajnijih egipatskih spomenika.

Podzemni (speos)hram po rasporedu prostorija sličan je hramu sa pilonima ali umjesto dvorišta ima monumentalno predvorje ukrašeno figurama faraona.

Najljepši podzemni hramovi su Mali i Veliki hram kod Abu Simbela, koji su izgrađeni u vrijeme faraona Ramzesa II (XIX dinastija, XIII vijek prije n. e.). Veći hram posvećen je Ramzesu II. Ima fasadu visoku 32 i široku 36 metara, ukrašenu sa četiri vladareve kolosalne statue, visoke po 20 metara. Ogromne figure su imale ulogu da pokažu božansku moć faraona i uliju strah promatraču. Pored kraljevih nogu isklesane su mnogo manje figure kraljice Nefertari – meri – Mut i neke od njihove djece. Manji hram ima fasadu visoku 27 i široku 11 metara, a posvećen je kraljici Nefertari, Ramzesovoj supruzi, i boginji Hator. Na fasadu je oslonjeno šest statua koje predstavljaju Ramzesa II, Nefertari i boginju Hator.

Polupodzemni (hemispeos)hramovi su vrsta hramova čiji se sekos (svetište)nalazi ispod zemlje a piloni, dvorište i hipostilna dvorana su pod vedrim nebom.

Najpoznatiji hramovi ove vrste su hram u Gerf Huseinu i hram kraljice Hatšepsut, jedine žene koja je, kao faraon, neograničeno vladala Egiptom. Hatšepsutin hram izgrađen je oko 1485 g. prije n. e. (XVIII dinastija)u Deir – el – Bahari kod Tebe, a posvećen je Amonu i još nekim božanstvima. Ovaj hram ima tri izdužena trijema sa stubovima, koji su postavljeni jedan iznad drugog i spojeni kosim prilazima. Na vrhu se nalazi centralna kapela koja je uklesana u stijenu. Senenmut, arhitekt koji je projektirao ovaj hram, savršeno je uspio uklopiti hram u okolinu koja ga okružuje.,, Vjernik je išao ka svetinji nad svetinjama – maloj prostoriji ukopanoj u stijeni – kroz tri velika dvorišta različite visine, povezana rampama između drugih kolonada : bio je to put procesija sličan kao u Gizi, samo što se ovdje umjesto piramide nalazio brijeg. Po veličanstvenoj mješavini ljudskom rukom načinjene i prirodne arhitekture – obratite pažnju na to kako rampe i kolonade odgovaraju oblicima litice – čini se da se Hatšepsutin hram može mjeriti sa bilo kojim spomenikom starog carstva

Tags: , , , , , ,

29
Dec

DOGONI

   Posted by: Mika   in MISTERIJE

Mali je pretežno pustinjska zapadnoafrička država. Rijeka Niger prolazi kroz južni dio, a nekoliko planina je na sjevernom dijelu. No zađe li se malo dublje u planine Malija, naći ćemo se u čudu. Astronomija zapadnog svijeta se ne može mjeriti s usmenim predanjem „domorodaca“.

Prave tajne kriju se u krilu plemena Dogon, u planinama Homburi, u centralnom Maliju. Središnje mjesto u religijskim tradicijama ovog plemena je učenje o zvijezdi koja je nevidljiva golim okom – Sirijus B. Robert Temple je posvetio 8 godina rasvjetljavanjem bizarnih informacija plemena Dogon. Temple potvrđuje tezu da već pet tisuća godina (točnije 3200. godine prije nove ere) Dogoni imaju dokaze o posjeti civilizacije iz zvjezdanog sustava Sirijus. Oni tvrde da svoje znanje duguju posjetiteljima sa Sirijusa.

Tradicija Dogona govori o tri zvijezde u ovom sustavu. Sirijus A je vidljiv golim okom na samo 2,6 svjetlosne godine od nas. Za postojanje Sirijusa B se nagađalo zadnjih stotinjak godina. Prve fotografije su dokazale njegovo prisustvo tek od 1970. godine postojanje zvijezde Sirijus C su prvi pretpostavili dvojica francuskih astronoma 1995. godine nakon niza godina istraživanja.

Dogoni nazivaju zvijezdu Sirijus B imenom „Po Tolo“. U prijevodu „po“ znači najmanja sjemenka, a „tolo“ zvijezda. Ovime su opisali veličinu zvijezde. Također tvrde da je to „najteža zvijezda“ i da je „bijela“.. moderna astronomija poznaje klasu zvijezda tzv. Bijelih patuljaka. Njihove osobine su mali masivni i bijeli..

Dogoni tvrde da je umjesto „zemlje“ Po Tolo sagrađen od „sagala“ (čvrste) materije. Riječ je o izvanredno teškom metalu, toliko teškom da ga sva zemaljska bića ne bi mogla podići. Zbilja, klasa „bijelih patuljka“ su izvanredno guste i masivne zvijezde.

Dogoni tvrde da znaju da Po Tolo ima orbitu elipse (potvrđeno prije 30 godina) i da je njen orbitalni period dug 50 godina (procjena današnjih astronoma je 50.04 godine +/- 0.09 godina) i da rotira oko svoje osi (potvrđeno).

Dogoni opisuju i treću zvijezdu koju zovu „Emme Ya“. U prijevodu je riječ o vrste tropske biljke i ženskom biću. Zasada nije odgonetnuto zašto su joj Dogoni dali takvo ime. Postojanje zvijezde Sirijus C još nije službeno potvrđeno. Fotografija nema, ali pretpostavke spomenutih Francuza su da je riječ o „crvenom zvjezdanom patuljku“.

Dogoni tvrde da se u orbiti oko Emme Ya nalazi samo jedan satelit. Naravno, naši aparati su preslabi da registriraju Sirijus C, a pogotovo njegov sićušni satelit.

Dogonska mitologija uključuje 4 kalendara: Sunčev, Mjesečev, Sirijuski i Venerin. Preciznost sva 4 kalendara su potvrđena. Davno u prošlosti bili su svjesni o postojanju 4 Jupiterova mjeseca. Ideja da se zemlja kreće oko Sunca bila im je znana 4500 godina prije Galilea.

Dogoni kažu da im je astronomsko znanje dao NOMMOS. Riječ je o amfibijskim bićima, poslanim na Zemlju sa Sirijusa da pomognu prosperitetu Zemljana. Došli su na zemlju Dogona sa  sjeveroistoka. Kada je njihovo vozilo sletjelo, uz veliku buku, nova „zvijezda“ je viđena na nebu. Ime Nommos kod Dogona znači pripremiti više. Nommos također je zvan i Vladarom vode, Monitorom ili učiteljem. Nomos je više sličio ribolikim nego humanoidnim bićima. Morao je živjeti u vodi. Ta bića su bili duhovni zaštitnici. Legenda kaže da će Nommos u budućnosti opet posjetiti Zemlju, ovaj put u humanoidnom obliku. Tek kasnije će se vratiti u svojoj amfibijskoj formi i „vladat će se iz vode“.

Dogoni sugeriraju da Nommosi imaju svoju bazu u našem solarnom sustavu, koja se kreće u orbiti kao 10. mjesec na jednoj od vanjskih planeta. Pluton ima samo 1 mjesec, Neptun 8 poznatih, oko Urana se kreće 5 pratilaca, saturn ih ima 18 (zadnjeg je otkrio Voyager 1990. godine) Jupiter ih ima 16. kad su u pitanju Saturnovi mjeseci, svi osim jednog imaju površinu izbrazdanu meteorskim kraterima.

Slike Voyagera pokazuju da taj Mjesec poznat kao Enceladus, ima savršeno glatku površinu. Za razliku od ostalih Saturnovih satelita, Enceladus ima retrogradnu orbitu oko matične planete. Spomenuti mjesec ima radijus od oko 160 km. Masa mu je nepoznata, jer se ne zna njegovo sastav. Orbita oko Saturna traje 523 dana. Brod Smith s University of Arizona je, nakon analize Voyagerovih rezultata, zaključio da je ovo nebesko tijelo savršeno okruglo i da ima samo 3% refleksije.

Značaj ove izjave je u tome što da se perfektne nebeske lopte vrlo rijetko sreću, Zemlja nije okrugla. Kao ni naš Mjesec. Kao ni ostale planete Solarnog sustava. A što se tiče refleksije, to samo budi daljnje sumnje da je riječ o umjetnom objektu. Možda uspavanom svemirskom brodu Nommosa. Dogoni su najavili ponovni dolazak Nommosa na Dan ribe. Prva indikacija njihovog dolaska bit će nova zvijezda na nebu, zvijezda desetog mjeseca.

Profesor Griaule je najveći dio svog života posvetio proučavanju tradicije Dogona. Njegova ustrajnost i predanost bile su nagrađene kada su mu 1946. godine, starješine plemena, prepoznavši u njemu istinskog tragača, nakon 15 godina istraživanja, odlučili otkriti i ezoterijske aspekte svoje religije. Za prenositelja svojih tajnih učenja odabrali su slijepog starca Ogotemmelija. Ovaj mudrac je Griauleovom timu istraživača u 33 dana iznio predaje Dogona vezane za stvaranje svemira i povijest ljudskog roda i time izazvao revoluciju u široko prihvaćenom stavu o inferiornoj kulturi Afrikanca i primitivnih naroda uopće.

Griaule i njegovim suradnicima iznesena je iscrpna kozmogonijska slika svijeta Dogona koja u sebi sadrži iznenađujuću razinu astronomskih znanja, posebno kada se uzme u obzir potpuna odsutnost bilo kakvih mjernih instrumenata. Brojna istraživanja među Dogonima otkrila su opsežno poznavanje anatomije i fiziologije, te postojanje sustavne farmakopeje.

Amma, vrhovne biće, postojao je kada još nije bilo svemira, ni prostora, ni vremena. Riječ Amma na dogonskom jeziku znači držati nešto na jednom mjestu, čvrsto stežući. Po riječima Dogona, Amma je bilo nešto kao spiralno kretanje unutar jajeta. Pod utjecajem tog spiralnog kretanja nastalo je najmanje zrnce po. Ono se nalazilo u središtu, okretalo se i lučilo čestice materije sa zvučnom i svjetlosnim djelovanje, ali je samo ipak ostajalo nevidljivo i nečujno. Po, koje se najčešće uspoređuje sa zrnom sirka značajnom ratarskom kulturom Dogona, uzeto je samo simbolično da bi se dao prikaz nastanka materije i samog Boga Amma koji se poistovjećuje s najsitnijom česticom materije.

Dogoni govore o dvije etape stvaranja svemira: prvo – djelovanjem Amme, a drugo – djelovanjem zrnca po. Dio ovog zrnca našao se u kovčegu kojeg je sagradio uskrsli Nommo. Spuštanjem kovčega na Zemlju završeno je stvaranje svijeta, nakon čega se Amma zavukao, poprimivši svoj prvobitni oblik.

Ono što daje naročit pečat iznesenim predajama Dogona jest činjenica da su one postale djelatne, njihove kozmologijske ideje prožele su svakodnevni život u svim njegovim porama, one su se štoviše ukorijenile u njihova vjerovanja i postupke. Odredile su tlocrt sela, izradu hambara koji u sebi nose ideju kovčega, utjecale su na njihove  obrte i složenoj, ali uređenoj osnovi u kojoj ništa nije slučajno.

Dogoni brižljivo njeguju svoje stare tradicije, a najveća zasluga za to pripada instituciji tajnih društava koja je ustvari svojstvena čitavoj tropskoj Africi. Kod Dogona tu ulogu obavlja Ava-Društvo maski,a svaki član društva ima svoju posebnu masku i aktivno sudjeluje u religioznim obredima, naročito u obredu zvanom Sigi. Na toj se svečanosti biraju veliko-dostojnici Društva maski, tzv. Olubaru, koji  polaze posebnu obuku iz tajnog jezika Sigi so i potom postaju nositelji ezoterijske predaje.

Ono što danas izaziva najviše polemike uze predaje Dogona je njihovo poznavanje astronomije. Precizna znanja o zvijezdi Sirijus A, Sigi Tolo i njezinim satelitima Po Tolo ili Sirijus B i Emme ja tolo još uvijek izazivaju nevjericu i preispitivanje izvora tih znanja kod jednog plemena koje je stoljećima živjelo u izolaciji. Prema njihovoj predaji, Sirijus i srodne mu zvijezde čine oslonac temelja svijeta, i predstavljaju unutrašnji Zvjezdani stav koji, prema mišljenju Dogona neposredno sudjeluje u životu i razvoju ljudi na Zemlji. Vanjski zvjezdani sustav sastoji se od udaljenih zvijezda koje manje sudjeluju u ljudskom životu.

Ali njihova se astronomska znanja ne ograničavaju samo na Sirijus. Oni spominju Jupiterove satelite i Saturnov prsten, mada im vanjski planeti, Neptun, Pluton, Uran i Merkur nisu bili poznati. Zanimljivo je da za svaki položaj Venere, na nebeskom svodu imaju poseban naziv. Također spominju i njen satelit, što suvremena znanost nije potvrdila. Poznato im je da se Sunce vrti oko svoje osi, Zemlja se vrti oko sebe i oko Sunca, dok je Mjesec suh i mrtav i okreće se oko zemlje. Nadalje, čini se da Dogoni ne prestaju iznenađivati. Oni razlikuju prividan položaj zvijezda od njihovog stvarnog položaja u prostoru.

Ono što uistinu začuđuje jest činjenica da Siriusov satelit „Po Tolo“ zauzima središnje mjesto u mitologiji Dogona i simbol je cjelokupnog stvaranja. To tim više što je satelit Siriusa vidljiv tek uz pomoć snažnih teleskopa i prvi je put fotografski zabilježene tek 1970 godine. Dogonske predaje govore da je nakon pojave ljudi na Zemlji, Sirijusov satelit, zvijezda Po, neočekivano bljesnula, a zatim se počela postupno gasiti, da bi nakon 240 godina postala potpuno nevidljivom.

Dok Po tolo ima potvrdu u današnjoj znanosti, „Emme ja tolo“ još uvijek ostaje velika nepoznanica. Dogoni tvrde da je nešto već i četiri puta lakša od Po tolo. Zovu je „Malim suncem žena“ Jau nai dagi, i tvrde da i ona ima svoja dva satelita. Nadalje, kažu da predstavlja „posrednika“ između Sirijusa B i Sirijusa A i da ustvari „naredbe“ Siriusa B prenosi Siriusu A.

Pred znanstveni svijet se postavlja pitanje koji je izvor svih tih znanja olubara ? Kako su Dogoni stekli znanje o Siriusovom satelitu, njegovoj boji, periodu kruženja i gustoće njegove materije bez astronomskih instrumenata nama je neobjašnjivo. Nesumnjivo je da su Dogoni tijekom svoje prošlosti doživjeli različite vanjske utjecaje. Nije sasvim isključen ni utjecaj staroegipatske kulture. Postoje razne pretpostavke o “pozajmicama” i utjecajima izvana, manje vjerojatna nagađanja o dovitljivoj preradi učenja koja su prenijeli misionari iz Europe, pa sve do susreta “treće vrste”. Možda odgovor treba ipak potražiti u dogonskoj mitologiji koja je tako vješto utkala astronomska znanja u svoju kozmogoniju. Naime, u njihovoj se mitologiji spominje četvrti Nommo, zvani Ogo, koji je pri stvaranju svijeta zadavao Ammi glavobolje i upuštao se u izlete u prostor, dok nije završio na Zemlji gdje je dobio ime “Blijedi lisac” – Juruga. Zanimljivo je da postoji više mitova o liscu, a jedan crtež prikazuje kako se “Lisac spustio sa zvijezde Po”. Postoji još jedan crtež koji prikazuje Sunce i Sirius spojene krivuljom koja opet obavija svaku od ove dvije zvijezde. Osim silaska Lisca, spominje se Nommoin kovčeg u kojem su se na Zemlju spustili preci Dogona. Prema predaji, kovčeg se prizemljio u noći “digavši u velikom kovitlacu oblak prašine.” Nebeski prostor od “četiri kuta” pretvorio se u zemaljski otvor “od četiri strane”. Iz kovčega je prvi izišao Nommo, a zatim i sva ostala bića. Amma je digao natrag na nebo lanac kojim je pridržavan kovčeg i “zatvorio” nebo. Kao mjesto prizemljenja olubaru spominju jezero Debo, koje se stvara za kišne sezone uz rijeku Niger. Na jednom otočiću tog jezera nalazi se prikaz kovčega medu zvijezdama, izveden u kamenu. Spuštanje kovčega je simbolički prikazano i na pročelju dogonskog hrama.

Izvor dubokih i drevnih znanja mogli bismo možda potražiti u dalekim, iščezlim svjetovima… Dokučiti te izvore olakšalo bi nam razumijevanje i naših vlastitih. Čini se da ćemo mi, ljudi dvadesetog stoljeća, morati preispitati i promijeniti odnos prema starim kulturama, pri čemu nas “primitivni” Dogoni još jednom podsjećaju na varljivu prirodu vanzemaljskog.

 

Tags: , , , , , , , ,

27
Dec

MAJE IZMEĐU LEMURIJE I 2012.GODINE

   Posted by: Mika   in MISTERIJE

Nekoliko je francuskih znanstvenika XIX stoljeća koji izazivaju moje poštovanje.

Abbe Brasseur de Bourbourg (1814-1874) je svoje najkreativnije godine posvetio izučavanju civilizacije Maja u Srednjoj Americi. Zadržavajući se u Meksiku i Guatemali po nekoliko godina, naučio je jezik, običaje i rituale lokalnih indijanaca; u svojim je čestim putovanjima po europskim gradovima pretraživao arhive sa dokumentima iz doba španjolskih osvajanja. U nizu svojih publikacija Abbe piše o svojim prevodima stela Maja i malo poznatih dokumenata koje je dobio na uvid od lokalnih spiritualnih lidera.
Svakako, najspektakularnije je njegovo otkriće Troano Codex-a u Madridu 1866. godine. Riječ je o jednoj od četiri knjige Maja koje su uspjele izbjeći vatre konkvistadora iz XVI stoljeća. Ovu knjigu je svećenik na službi u Meksiku donio u Madrid i tamo je ležala zaboravljena 200 godina. Kada ju je profesor paleografije Juan de Tro y Ortolano kupio 1860. na aukciji nije bio svjestan što ima u rukama. Abbe je knjigu identificirao kao kodeks Maja i nazvao je Troano kodeks.

Abbe Brasseur je iz Kodeksa saznao da je strašna kataklizma uništila veliki otok (Atlantidu) u Atlantiku u davnoj prošlosti. Kodeks opisuje meteore koji su pali iz svemira označavajući kraj naprednoj civilizaciji iz davnina. Godine neumornog znanstvenog rada i objavljivanje sasvim novih teza o ljudskoj povijesti nisu donijele slavu ovom Francuzu: kolege su ga ismijale, a znane institucije izbjegavale do kraja života.
Autori kodeksa su posebno obučavani. Jer, sadržaj kodeksa je, prema Majama, povezan sa nebesima. Onaj koji piše mora biti u kontaktu sa bogovima i stoga je knjiga sveti produkt.

Knjige su se držale u posebnim prostorijama u hramovima. Mogli su ih čitati samo svećenici koji su prethodno prolazili proces purifikacije (čišćenja) prije nego se obrate narodu na festivalima i specijalnim ceremonijama.

Pisci kodeksa su imali titulu “ah tsib” (pisac) i “ah voh” (slikar). Svećenici su izabirali najtalentiraniju djecu koja su pripremana da apsorbiraju duboke nivoe znanja u područjima kao povijest, jezik, astronomija, medicina, itd. Oni bi, zatim, čitav život posvećivali pisanju kodeksa u gradovima Maja.

Boje u kodeksima nisu imale ukrasnu ulogu. One su vrlo simbolične i svaka boja ima posebno značenje i vezu sa prirodom, svemirom i božanstvima. Papir na kome se pisalo potiče iz unutrašnje kore drveta smokve (“kopo”). U slučaju sačuvanih kodeksa, dužina knjiga je nekoliko metara, a širina oko 20 cm. Preklopljene su i savijene kao lepeze. Zaštitna tekućina od kalcijum karbonata je između pojedinih stranica. Unutar stranica su tipični kvadrati Maja sa ideogramima. Hijeroglifi, pored vlastitih imaju dodatna značenja svojim rasporedom i komunikacijom sa susjednim hijeroglifima.

Teme o kojima govore kodeksi su različite: od astronomije, religije, poljoprivrednih ciklusa i povijesti do proročanstava. Ali, svima im je zajedničko da je sadržaj uvijek povezan sa spiritualnim svijetom.

Nedugo nakon otkrića Troano kodeksa, Španjolac Juan Palacios je ponudio Kraljevskoj knjižnici u Parizu i britanskom Kraljevskom muzeju dokument za koji je tvrdio da je četvrti kodeks Maja. Knjiga nije bila prodana do 1872. kada ju je napokon kupio španjolski kolekcionar Jose Ignacio Miro. On je, opet, prodao tri godine kasnije madridskom Arheološkom muzeju. Dobila je ime Codex Cortesianus, misleći da je nekad pripadala Hernan Cortes-u.

Te, 1875. godine, Leon de Rosny je došao u Madrid i zaključio da su ova dva dokumenta dio jedne knjige i nazvao ih je Tro-Cortesanius Codex. Od 1888. su ove knjige zajedno; danas su poznate kao Madridski kodeks i čuvaju se u Arheološkom muzeju u Madridu.

Kada se raširi, knjiga je dugačka skoro sedam metara. Ima 112 stranica (tekst je sa obje strane). Dijeli se na 11 sekcija: od rituala bogu Kukulkanu, preko opisa kalendara i 52-o godišnjeg ciklusa, do procesa umiranja, pročišćavanja i sl.

Ovime dolazimo i do drugog Francuza kojeg želimo posebno spomenuti. Dr. Augustus Le Plongeon (1825-1908) se, obišavši čitav poznati svijet, skrasio na Yukatan-u. Poznat je kao prvi istraživač Chichen Itza-e odakle je donio preko 500 fotografija snimljenih u posebnoj tehnici koja omogućava trodimenzionalno gledanje (nekoliko web site-ova se moŽe naći na Internetu sa njegovim slikama; za 3D su potrebne posebne naočale koje se koriste kod gledanja trodimenzionalnih filmova).

Le Plongeon je također naučio jezik lokalnih indijanaca, studirao njihovu kulturu, slušao priče, učestvovao u šamanskim ritualima. Zaključio je da okultna znanja potiču iz daleke prošlosti. Ritualni običaji su bili identični inicijacijama u drevnom Egiptu. Pošto je Le Plongeon bio mason zaprepastio se otkrićem masonskih običaja i masonske simbolike na skulpturama Maja.

Nekoliko izvora koji obrađuju život Augustusa Le Plongeon-a istiću da on do svoje smrti u 83. godini “nije dobio naučno priznanje za svoj rad na Yukatan-u, jer su njegove teorije smatrane čudnim” (npr. John Hoopes “Early Publishers, Explorers, Adventurers & Schoolars”, 2000).

Svoje znanje je Augustus Le Plongeon primjenio prevodeći kodeks Troane. U slijedećem pasusu se opisuje kraj civilizacije Mu u Pacifiku:

“U šestoj godini Kan, jedanaestog Mulue, mjeseca Zac, došlo je do strašnih potresa, koji su potrajali bez prestanka do trinaestog Chuena. Zemlja Mu je bila žrtvovana. Dvaput dizana i spuštana iz vode, napokon je zauvijek potonula jedne noći. Vulkanske sile su neprestano tresle vodeni bazen potapljajući kopno na različitim mjestima. Deset zemalja je na kraju ostalo pod vodom. Stradalo je 64 miliona stanovnika… osam tisuća i šezdeset godina prije pisanja ove knjige.”
Pretpostavlja se da su Maje kodekse pisale prije tri i po tisuće godina. Le Plongeon spominje osam tisuća godina prije nastanka kodeksa. Jednostavnom računicom dolazimo do 11500 godina. To je doba kada je i Atlantida nestala. Svemirske i prirodne kataklizme su, očigledno, dovele i do kraja velikih pacifickih otoka koji su činili civlizaciju Mu.

Le Plongeon je prevodio i hijeroglife na hramu u Uxmal-u. Oni govore da se “… građevina diže u znak sjećanja na Mu, zemlju sa zapada iz koje su došle svete misterije…”

Pošto su zaključci ove vrste bili suprotni vladajućim doktrinama, Le Plongeon je izgubio svoj kredibilitet i naučna zajednica ga je odbacila, isto kao i Abbe Brasseur-a. I ne samo to. Meksička vlada je konfiscirala veliki dio artefakata koji su lokalni indijanci dali Le Plongeon-u. Pred kraj svog života, Le Plongeon je izgubio interes da dijeli svoja otkrića sa vanjskim svijetom. Nakon njegove smrti, supruga Alice je saopćila da je njen muž sakrio vrijedne mape koji su pokazivali podzemne pećine i prostorije u kojima su pohranjeni savršeni dokumenti o Majama. Da li će oni ikada ponovo biti otkriveni da bi nam rekli punu istinu o Majama?

Direktor Kraljevske knjižnice u Dresdenu (Njemačka) je 1739. kupio knjigu od svojih kolega u Beču. Pretpostavlja se da je u Beč došla sa španjolskog dvora u XVI stoljeću, jer je u to doba kralj Španjolske bio ujedno i kralj Austrije. Prošlo je sedamdesetak godina u kojima je ova knjiga prolazila nezapaženo dok je 1810 Alexander von Humblodt nije spomenuo u svom djelu o “domorocima Amerike”. I napokon je 1829. Constantine Rafinesque ovu knjigu identificirao kao kodeks Maja.

Od tada je Dresdenski kodeks postao ključ za dešifriranje hijeroglifa Maja i najpoznatija i najljepša knjiga Maja.

Tokom Drugog svjetskog rata Dresden je teško bombardiran tako da je i knjižnica pretrpila oštećenja. Dvanaest stranica Kodeksa je uništeno sa svim hijeroglifima. Originalna knjiga je 20 cm široka i kada se raširi dugačka je 3,5 metra. Sedamdeset četiri stranice su obojene sa posebnom vještinom i uz korištenje specijalno tankih i preciznih kistova. Osnovne boje su crvena, crna i azurno plava boja Maja. Opisi u Kodeksu se vezu za grad Chichen Itza-u na Yukatan-u. (Vjerna replika nagorenog Kodeksa se nalazi u samoj Chichen Itza-i)

Osnovna tema Kodeksa je astronomija. Kodeks se dugo upotrebljavao za proročanstva. U njemu su astronomske i astrološke tabele. Ono što se može, na osnovu našeg dostignutog astronomskog znanja, dokučiti je opis eklipsi planete Venere. Projekcije drugih zvjezdanih sistema, ostalih planeta Sunčevog sistema i Mjeseca su također zastupljeni u Kodeksu. Jedna stranica je posvećena drevnom potopu i nestanku prošlih civilizacija.

Već spominjani Francuz Leon de Rosny (1837-1914) je u kanti za smeće Pariške Imperijalne knjižnice 1859. pronašao drugi kodeks Maja. Bila je zamotana u papir na kojem je pisalo “Peres” i “tzeltal” (na aztečkom Nahuatl jeziku) i čekala da završi u smeću. U Knjižnici se nalazila od 1832. kada je katalogizirana pod brojem “2 Meksičkog Fonda”.
Nakon što je spasio knjigu, Rosny ju je identificirao kao kodeks Maja pod imenom Peresianus Codex. U lošijem je stanju nego Drezdenski i Madridski kodeks i nešto inferiornijih umjetničkih kvaliteta. Pretpostavlja se da je nastao i korišten u Palenque-u. Jedanaest stranica (24 cm x 13 cm) posvećuje tekst božanstvima i ceremonijama, ritualima i proročanstvima, almanasima budućnosti i zodijačkim predviđanjima.

Izvan Tical-a (Guatemala) nalazi se impresivno drvo yaxche. Bijelo deblo preko 20 metara visoko, uočljivo je te se razlikuje od okolnog raslinja.

U simbolici Maja yaxche ima posebno mjesto. Naime, ljudi nakon svoje smrti se uspinju uz sklisko bijelo deblo prema krošnji ovog drveta (“drvo života”). Na vrhu je nebo (“Caan”). Nebeska sfera odiše mirom, pod blagotvornim je božanskim utjecajem i u njoj dominira svijetlo.

Caan je podijeljen na trinaest nivoa. Grafički je to predstavljeno na piramidama kod kojih je šest nivoa locirano na istoku, šest na zapadu, a sedma je platforma koja simbolizira centar svemira. Bog Hunab Ku vlada različitim, nižim božanstvima. Među njima su Ixchel, boginja plodnosti, voda i duge (koju se nalazila na Isla Mujeres). U Caan-u prebiva i Čak, bog kiše i naš suputnik platoom Yukatan-a. Kukulkan, pernati serpent, naš suputnik iz Chichen Itza-e, Teotihuacan-a i Tule, simbolizira želju Zemlje da ode na nebo, ali i želju neba da bude prisutno na Zemlji.

Zemlja, odnosno “srednji svijet”, se simbolično predstavlja kao leđa serpenta. Pošto su reptili po sebi božanstva, onda je i Zemlja božanstvo. To znači da su Maje s pravom tvrdile da one žive unutar božanstva (“majka Zemlja”) koje im daje hranu, vodu i sve materijale neophodne za život.

Bogata simbolika ideograma prati uklesane serpente u Palenque-u (Slika: Serpent iz Palenque-a) i honduraškom Copan-u (Slika: Serpent iz Copan-a). Kada bih se susretali sa ovim uklesanim prikazima serpenta, dobivali bi osjećaj da se pred nama kulture drevnog Istoka i Zapada stapaju u jednu, u pradavni izvor kojeg možemo da, svojim intelektualnim naporom, dokučimo.
Devet nivoa Podzemnog svijeta Maja (“Xibalba”) Maje su iznimno poštovale. Pratile su me piramide sa četiri nivoa koje se spuštaju sa zapada, četiri sa istoka i devetog nivoa/platforme koja sjedi iznad centra Podzemnog svijeta. Njime vlada bog smrti, Ah Puch a pomaže mu bog Jaguar, životinja koje su Maje najviše cijenile u životinjskom carstvu.

Jaguar također pomaže Suncu da kompletira svoje putovanje kroz mrak; točke na koži jaguara simboliziraju zvjezdano nebo. Promatrajući Lacandon indijance u njihovom rezervatu u Chiapas-u možemo se prisjetiti njihovih legendi koje kažu da će jednog dana jaguar uništiti Sunce i na taj način okončati život na Zemlji.

Slika jaguara u Chichen Itza-i još jednom nas uvjerava u astronomsku i filozofsku dubinu znanja Maja. Nebo i Podzemni svijet okarakterizirala je vječni antagonizam, trinaest bogova Neba se bori sa devet lordova Podzemnog svijeta…
Vječna konfrontacija između dobra i zla proizvodi fenomene na Zemlji; dobri bogovi donose kišu i sunce; zli bogovi nose suše, tornada, ratove, smrt i destrukciju. Potreba da se balansiraju ove moćne sile se postavlja pred čovjeka. Maje se odigrale važnu ulogu u ovoj svemirskoj bitci u želji da postignu harmoniju na Zemlji. Ulogu koja je nama još uvijek nepoznata… jer još nismo u stanju da ih razumijemo.

Uklesane kamene figure Maja u joga poziciji nalaze se posvuda: u Palenque-u, Yaxchilan-u, Copan-u, Tical-u… Prekrižene noge sa izrazom lica koje očigledno predstavljaju osobu u meditaciji … premošćava se razdaljina između Srednje Amerike i Dalekog Istoka. Spiritualnost Lemurije i Atlantide se raširila posvuda, Pacifikom i Atlantikom.

Umjetnik Copan-a je, ističući duhovnu superiornost svojih vladara, prikazao simboličan prijenos vlasti sa 16 kraljeva Copan-a, pri čemu se svi nalaze u joga poziciji. Original bareljefa se nalazi u Copan-skom muzeju; replika je na otvorenom.

Ne tako davna otkrića dokaza o životu ljudi u sićušnom Belizeu na istočnoj obali Yukatan-a iz 9000 godina prije nove ere jedan su od primjera spone između velikih civilizacija Lemurije i Atlantide sa njihovim potomcima u centralnoj Americi.

Potomci Maja, Lacandon indijanci u Chiapas-u, su otkriveni polovinom XX stoljeća. Ova izolirana zajednica pokazala je začuđujuću sličnost sa Baskima i Berberima: izrazito prisustvo RH-negativnog krvnog faktora, orlovski nosevi, tamnija put… Lacandon indijanci su konstantno igrali igru s loptom vrlo sličnu “pelote Basque”, nacionalnoj igri Baska, njihovih dalekih rođaka. Riječ je, naravno, o prebacivanju lopte kroz kameni prsten postavljen visoko na zidu, pri čemu se ruke ne smiju upotrebljavati.

Jezik Baska, “usher”, je unikatan i nema zajedničko porijeklo sa europskim jezicima. Kada su misionari Baska iz španjolskih planina posjećivali indijance centralne Amerike prije 450 godina, obraćali su im se na svom materinjem jeziku. Indijanci Guatemale su ih jasno razumjeli. (Braghine, “The Shadow of Atlantis”)

U svetoj knjizi Maja Popul Vuh, opisuju se svemirski putnici, upotreba kompasa, činjenica da je Zemlja okrugla, poznavanje tajni univerzuma…

Gradnja hramova u obliku piramida je omogućavala Majama da raspolažu sa više energije… iz unutrašnjosti Zemlje, jer su piramide podizali na energetski potentnim točkama… i iz svemira, jer se dolazeća energija u piramidi zadržavala duže i bila je intenzivnija. Za dodatni energetski efekat Maje su stavljale moćne kvarcne kristale na vrh piramide. Tako bi se stvaralo dodatno energetsko polje za one kojima je energija bila potrebna da se kreću drugim duhovnim dimenzijama ili u svrhu liječenja.

Znanje Maja je naslijeđeno od predaka sa Atlantisa i Lemurije (Mu). Gradovi su planirani i podizani oko glavnog trga prema kojemu su se orijentirale piramide i hramovi. One su komunicirale sa kretanjem Sunca i putanjama drugih nebeskih tijela.

Maje su objašnjavale da su gradove tako aranžirali “po uzoru na bogove koji su započeli sa svijetom”.

Niz kultura diljem Planete, od Indije, Sumera, Egipa, Perua, indijanaca Sjeverne i Srednje Amerike, Inka i Maja, sebe zovu “Djecom Sunca” ili “Djecom Svijetla”. Njihovi daleki preci, civilizacije Atlantisa i Lemurije, podigli su prve hramove na energetski potentnim točkama Planete. Njihova najvažnija funkcija je bila da služe kao vrata prema drugim svjetovima i dimenzijama.

Piramide podignute na ovim energetski moćnim lokacijama su omogućavale Majama da budu bliže nebesima… i drugim nivoima svijesti.

Kako se približavamo 21. prosincu 2012. i kraju značajnog 5200-godišnjeg ciklusa u kalendaru Maja te završetku još dužeg ciklusa od 26000 godina, pitamo se o nadolazećim promjenama koje su Maje najavile.

Današnje doba tranzicije i kaosa o kome govori mudrost Maja će se zamijeniti “Svijetom Petog sunca”.

Dolazak našeg Sunčevog sistema u početni položaj prema centru galaksije Mliječni put, kada ćemo ponovo biti obasjani energetskim snopom… što su napokon prije petnaestak godina potvrdili i moderni astronomi… može donijeti pozitivni svemirski zamah našoj civilizaciji. Unaprijeđena DNK nas može dići na viši nivo.

Znanje Maja ne govori o apokaliptičnom kraju svijeta već o transformiranom svijetu.

Kada se “nebo otvori” i kada poteče svemirska energija prema našoj sićušnoj Planeti… da li će nas dići na viši nivo vibracija… i prevladati doba mračnjaštva koje nas pritišće i ne dopušta da napredak se pokrene punim kapacitetom?

Tags: , , , ,

22
Dec

CRNI FARAONI

   Posted by: Mika   in MISTERIJE

Crni faraoni

Godine 730. prije Krista, Pij je zaključio kako je najbolji način da spasi Egipat od njega samoga taj da ga napadne. Ali prije nego što ga spasi, mnogo će se krvi proliti.

“Upregnite najbolje konje iz konjušnica”, naredio je svojim zapovjednicima. Veličanstvena civilizacija koja je izgradila goleme piramide izgubila je svoj sjaj, razjedinjena među sitnim vojskovođama. Dva je desetljeća Pij vladao vlastitim kraljevstvom u Nubiji, područjem Afrike koje se nalazi uglavnom na teritoriju današnjeg Sudana. No smatrao se i istinskim vladarom Egipta, zakonitim baštinikom vjerskih običaja kojih su se pridržavali faraoni poput Ramzesa II. i Tutmozisa III. Kako Pij najvjerojatnije nikad nije bio u Donjem Egiptu, neki to njegovo hvalisanje i nisu uzimali ozbiljno. Međutim, uspjet će mu podjarmiti dekadentni Egipat – “Donji Egipat osjetit će stisak mojih prstiju”, zapisao je poslije.

Pijevi su vojnici otplovili Nilom prema sjeveru. Iskrcali su se u Tebi, glavnom gradu Gornjeg Egipta. Vjerujući u ispravan način vođenja svetih ratova, Pij je svojim ratnicima naredio da se prije bitke pročiste kupanjem u Nilu, odjenu finu odjeću i poškrope tijela vodom iz hrama u Karnaku, svetog mjesta ovnoglava boga Sunca Amona, kojega je bio odabrao za svoje osobno božanstvo. I sam Pij svetkovao je i Amonu prinio žrtve. Posvećeni na taj način, zapovjednik i njegovi ljudi krenuli su u boj protiv svih vojski koje su im se našle na putu.

Nakon jednogodišnjeg ratovanja svi su se egipatski vođe predali – uključujući i moćnoga vojskovođu Tefnakhta, vladara delte, koji je Piju bio poslao glasnika s porukom: “Budi milostiv! Ne mogu te pogledati u danima srama; ne mogu stati pred tvoju vatru, strahujem pred tvojom veličinom.” U zamjenu za svoje živote, poraženi su Piju ponudili da svetkuje u njihovim hramovima, da uzme sve njihove najvrednije dragulje i najbolje konje. Pristao je. A zatim je, dok su vazali pred njim drhtali, novoproglašeni vladar Dviju Zemalja učinio nešto sasvim neobično: pokupio je svoju vojsku i ratni plijen i otplovio na jug, kući u Nubiju. Više se nikad nije vratio u Egipat.

Kad je Pij 715. godine prije Krista umro nakon 35 godina vladanja, podanici su poštovali njegovu želju i pokopali ga u piramidi egipatskog stila, uz njegova četiri najdraža konja. Bio je to prvi faraon koji je nakon više od 500 godina dobio takav pogreb. Stoga je doista šteta što nam je lice velikog Nubijca, koji je ostvario tolike podvige, ostalo doslovce nepoznato. Prikazi Pija na pomno izrađenim tankim granitnim pločama, to jest stelama, koji su slavili uspomenu na njegovo osvajanje Egipta, odavno su uništeni. Na jednom reljefu u hramu nubijske prijestolnice Napate ostale su još samo Pijeve noge. Poznata nam je tek jedna fizička osobina tog čovjeka – naime, bio je tamnoput.

Pij je bio prvi među takozvanim crnim faraonima – nubijskim kraljevima koji su kao 25. dinastija vladali čitavim Egiptom tri četvrtine stoljeća. Iz natpisa što su ih na stelama uklesali kako Nubijci tako i njihovi neprijatelji, moguće je pratiti povijest tih vladara i dubok trag koji su ostavili na afričkom kontinentu. Crni su faraoni iznova ujedinili rascjepkani Egipat i ispunili njegov krajolik veličanstvenim spomenicima, stvorivši carstvo koje se prostiralo od južne granice kod današnjega Kartuma sve do Sredozemnoga mora. Suprotstavili su se krvoločnim Asircima, spasivši možda pritom i Jeruzalem.

Sve donedavno njihovo je poglavlje povijesti bilo uglavnom neispisano. Tek su u posljednja četiri desetljeća arheolozi uspjeli uskrsnuti njihovu priču – i shvatiti kako se crni faraoni nisu pojavili niotkuda. Proizišli su iz robusne afričke civilizacije koja je 2500 godina cvala uz južne obale Nila, sežući unatrag barem do 1. egipatske dinastije…

13
Dec

KAKO JE NASTAO ŽIVOT NA ZEMLJI?

   Posted by: Mika   in MISTERIJE

Kako je nastao život na zemlji?Kako je nastao život na zemlji? Znanost tvrdi da je život na zemlji nastao kao rezultat kombinacije beživotnih kemikalije i plinova. S druge strane imamo Bibliju, koja nam govori o stvaranju čovjeka iz gline i žene iz Adamovog rebra. No milijarde ljudi bespogovorno prihvaćaju ili jednu ili drugu teoriju.

Kako je moguće da sav zemaljski život ima samo jedan genetski kod? Ako je život nastao u onoj pretpovijesnoj kemijskoj „kaši“ onda bi bilo logično za pretpostaviti i očekivati da se zaviju i organizmi sa mnoštvom različitih genetskih kodova.

Manje-više postoji suglasnost da je starost zemlje oko 4 i pol milijarde godina. Novija istraživanja potvrđuju da su vrlo jednostavne živote forme bile prisutne već nakon nekoliko stotina milijuna godina. To izgleda previše rano za spor i evolutivni proces. Sve ovo nedvojbeno upućuje da je zemaljska životna iskra došla iz kozmosa.

Ideja da je čovjeka kreirao Nefilim, prvi put je zapisana kod Sumerana. I kao takva izgleda da se suprotstavlja objema vladajućim teorijama: hebrejsko-kršćanskoj baziranoj na Bibliji i Darvinovoj baziranoj evoluciji.

U svojim epovima Sumerani opisuju čovjeka i kao „stvorenog od strane Bogova“ ali i kao vezu u evolucijskom lancu koji je počeo s nebeskim događajima opisanim u epu o kreaciji.

Novo biće, kako stari zavjet kaže, nazvan je Adam. Sumeranski Adama je za značilo zemaljsko tlo. Adam je, drugim riječima , bio zemljanin. Čovjekov daleki predak homo je nesumnjivo proizvod evolucije. Ali Homo sapiens je proizvod nekog iznenadnog revolucionarnog događaj. Jednostavno se potajno nekoliko godina prije reda. Nauka nema definitivan odgovor. Ali sumeranski i babilonski tekstovi ga imaju. I stari zavjet također.

Homo sapiensa modernog čovjeka, stvorili su Bogovi. Superiorna vanzemaljska civilizacija. Oko 30 000 godina unazad Nefilim je uzeo majmunolikog čovjeka (Homo erectus) genetski ga modificirao, prema svom imidžu, i stvorio čovjeka koji misli. Evolucija i drevne bliskoistočne priče nisu u kontradikciji. One dopunjavaju jedne druge. Jer bez kreativnosti Nefilima, mi bismo bili milijunima godina udaljeni od našeg evolutivnog stabla.

Nefilim je u svojim periodičnim posjetama planeti zemlji uzimao materijalne resurse koji su mu bili neophodni na njegovoj planeti, Marduku. Broj astronauta – radnika je bio relativno malen, a zahtjevi veliki. Potreba za dodatnom radnom snagom je rasla i donijeta je odluka da se domaća primitivna vrsta (homo) genetski unaprijedi i zamijeni „bogove“ u radu.

Brojni slikovni i tekstualni dokumenti govore o ovom laboratorijskom procesu genetske manipulacije. Nakon niza testiranja i prolaza kroz pokušaje i greške, došlo se do perfektnog proizvoda.  Enki, jedan od Bogova ga je nazvao Adapa. U Bibliji se on spominje kao Adam a moderna znanost ga zna kao Homo Sapiensa. Jedna od boginja bila je vrlo zadovoljna rezultatom da je odlučila da tom stvorenju da kožu bogova – glatku, bezdlaku kožu, toliko rzaličito od onog dlakavog majmuna-čovjeka.

Finalni proizvod je bio genetski kompatibilan s Nefilim bićima. Drugim riječima bogovi su mogli imati djecu s novostvorenim ljudima.

Po Sitchinu, biblijski tekstovi su bili kondenzirani originalni sumerski tekstovi. A ovi izori govore da nakon što su pokušali stvoriti čovjeka kombinacijom majmunolikog čovjeka i životinje, shvatili su da jedina kombinacija koja daje dobre rezultate je ona između Nefilima i Homo bića. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, model „Adapa/Adam“ je stvoren.

Kada se pokazalo da je ovaj model dobro rješenje, on je korišten kao genetski kalup za kreiranje duplikata. A duplikati su bili muški i ženski. Biblijsko „rebro“ iz koga je nastala  žena je zapravo igra riječi. Sumeranska riječ „ti“ znači rebro ali i život. Na taj način se potvrđuje da je Eva nastala iz Adamove „životne supstance“.

Drevne legende, biblijske informacije i moderna znanost imaju iste zaključke u još jednom aspektu. Moderni antropolozi tvrde da je čovjek nastao i evoluirao u jugoistočnoj Africi. Mezopotamski tekstovi sugeriraju da je stvaranje čovjeka bilo u zemlju Apsu, nižem svijetu gdje su zemlje i rudnici bili locirani. U toj zemlji je bog Enlil imao strašno oružje s „zubom“ koji je napadao i uništavao velike zidove. Prema ovom opisu, riječ je bila o moćnom vozilu nalik buldožeru, koje  je s lakoćom bušilo zemljane zidove imajući sprijeda neku vrstu bušilice. Tek mnogo kasnije su bogovi doveli Adama istočnu, u Mezopotamiju, na druge zadatke.

Općepriznata priča o Adamu i Evi i njihovom boravku, a onda izbacivanju iz Rajskog vrta, traži povijesno objašnjenje. Dok su bili u raju, Adam i Eva su bili goli. Uzimanje jabuke, na nagovor zmije, završilo je pojavom srama te oblačenjem prvih ljudi. Ali da li je to stvarno poruka koju trebamo zapamtiti iz ove Biblijske priče?

Duž  čitavog starog Zavjeta termin „znati“ se upotrebljava da označi seksualni odnos u svrhu imanja potomstva. Priča o Adamu i Evi je priča o ključnom događaju u čovjekovom razvoju: dobivanju mogućnosti razmnožavanja. Ideja da prvi ljudski predstavnici nisu bili u mogućnosti da se razmnožavaju ne treba čuditi. Bez obzira koju je metodu Nefilim koristio da kombinira svoj genetski materijal sa majmunolikim čovjekom , prva bića su bili hibridi. Mješavina dva različita bića.

U južnom Elamu pronađena je scena uklesana u kamen u kojoj se prikazuje neka vrsta laboratorija. Bogovi rade u njoj, a kao rezultat su redovi i redovi ljudskim bića koji su identični. Sumerske priče o nesavršenim muškarcima i ženama, upućuju na ova bića kao seksualno ne kompletna. Dakle, prvi hibridni ljudi, mada stvoreni na sliku bogova su bili seksualno inferiorni. Nedostajala im je ta komponenta ili ono što tumačimo kao biblijsko „znanje“.

Biblijska izdajica zmija, nije bila niže biće. Ona je razgovarala sa Evom, a zmija je znala za „skriveno znanje“. Ponovno biblijska objašnjenja moraju ići k svojim korijenjima, Sumeru. Biblijski termin „zmija“ dolazi od riječi „nahash“, koja zbilja označava zmiju. Ali isto tako ova riječ znači i otkriti, onaj koji otkriva. A taj je bio bog Enki, glavni znanstvenik Efilima, bog znanja. I upravo Enki je bio onaj koji je omogućio perfektuiranje primitivnog radnika da dobije sposobnost razmnožavanja. Dobivanjem te sposobnosti, došlo je do „konflikta u raju“. Čovjek je unaprijeđen, a bogovi su se posvađali oko ove odluke.

Kakvo tipično ljudsko ponašanje ovih bogova. Prvo su odlučili stvoriti čovjeka, jer su se njihovi radnici pobunili što su morali sami kopati po rudnicima. Kada su stvorili sebi zamjenu, vremenom su ga dalje unapređivali i ponovno se međusobno posvađali, jer nisu imali konsenzus kojim putem dalje. I onda će ovaj novi čovjek, kao što će vrijeme pokazati, početi oslobađati se svojih kreatora i gospodara. Ovaj se obrazac, verojatno često sreće u kozmosu. P i mi ga primjenjujemo sa svojom tehnologijom. Stvorit ćemo androide i robote koji će nas prvo zamjenjivati u dosadnim i teškim poslovima. A s razvojem umjetne inteligencije stvorit ćemo bića koja misle i kojima mi nećemo biti potrebni. A imat će mogućnost da se razmnožavaju.

Sitchin daje zanimljiv odgovor, ali i otvara nova pitanja. Što će biti kada se Marduk ponovo pojavi u orbiti zemlje? Dali su Nefilim nastali sporim evolutivnim procesom ili je i kod njih neka kozmička ruka posijala sjeme života? I tako se ponovno krećemo prema izvoru svog života u kozmosu. I pitanju svih pitanja.

 

 

29
Nov

MAGIČNI KONOPAC

   Posted by: Mika   in MISTERIJE

Svjedoci su vidjeli dijete kako se penje uz konopac koji stoji u zraku, a zatim nestaje. To je, kao udarnu vijest, objavio jedan dnevni list 1890. godine, a poslije su mnogi bezuspješno pokušavali izvesti ovu nevjerojatnu mađioničarsku točku.
 
Magični konopacVeć više od jednog vijeka po svetu kruže nevjerojatne priče o pojavi koja potiče iz Indije. Riječ je o iluzionističkoj točki s konopcem i dječakom koji nestaje. U prvobitnom izvođenju to je izgledalo ovako: na otvorenom prostoru fakir uzima dugačak konopac i baca ga u zrak gdje i ostaje stojeći uspravno, kao da je o nešto obješen. Fakirov pomoćnik, neki dječak, penje se uz konopac, a kad dođe do samog kraja, odjednom nestaje. Fakir ga poziva da se vrati, ali od dječaka ni traga. Posle nekoliko trenutaka penje se i sam fakir, naoružan nožem, pa i on nestaje. A onda s neba počinju da padaju raskomadani dijelovi tijela. Fakir ipak silazi s neba, povlači konopac, ostatke tijela prekriva platnom i, odjednom, ćiribu-ćiriba – evo dječaka živog i zdravog. – Bila bi to uistinu nevjerojatna predstava – kaže Piter Lamont, povjesničar magije i istraživač sa Univerziteta u Edinburgu.

– Šteta što nije istinita. Za ovu točku prvi put se čulo 1890. godine zahvaljujući pisanju američkog dnevnog lista „Chicago Tribune”. Pisac teksta John Albert Wilky priznat će kasnije da je to bila obična ljetna novinarska patka. Ono što nikako nije očekivao jeste da će ova lažna vest doživjeti toliku slavu.

Wilkyjev napis iz „Tribuna” preuzele su mnoge druge novine, čak i inozemne dok su tekst objavljen četiri mjeseca kasnije, u kom redakcija opovrgava ovu vest svi drugi prešutjeli. Čak se 1904. godine pojavio i prvi tobožnji svjedok tvrdeći da je svojim očima video trik s indijskim konopcem. Zvao se Sebastian Burshet. Ali, čim su članovi Engleskog udruženja za psihička istraživanja počeli postavljati  pitanja, odmah je bilo jasno da ima suviše bujnu maštu. A to je ko zna koji primjer „nepouzdanosti pamćenja kada je riječ o ovakvim stvarima”, rekli su stručnjaci.

  – Ipak, ova legenda, koja je govorila o nepoznatoj i tajanstvenoj Indiji upravo onako kako ju je vidjela kolonijalna kultura toga doba, postala je toliko poznata da više nije mogla ni da se zaboravi ni da se uništi – objašnjava Lamont. – Stoga su neki ljudi pokušali da objasne igru s konopcem tvrdeći da je riječ o slučaju masovne hipnoze. Fakir bi doveo u trans sve gledaoce i oni su vidjeli ono čega nije bilo. Objašnjenje je bilo neuvjerljivije od same tačke, pa su počele da se pojavljuju i prve fotografije u nastojanju da se obore pretpostavke o masovnoj hipnozi.
„Strand magazin”, časopis koji je objavljivao pustolovine Sherlocka Holmesa, prvi je 1919. godine obradovao čitatelje i fotografijom te „najslavnije mađioničarske točke na svijetu”.

Snimio ju je izvjesni F. V. Holmes, višestruko odlikovani oficir (koji nije ni u kakvom srodstvu s poznatim detektivom iz priča). Prema riječima Holmesa, konopac je odmotan, bačen u zrak i tamo je ostao da stoji kao da je ukrućen. Potom se neki dječak uspeo uz njega i ostao da stoji na vrhu. Baš kad je oficir snimio fotografiju, dječak je nestao. „Ne znam objasniti kako”, bio je njegov odgovor.

Stoga su ponuđena i druga objašnjenja ove zagonetke. Tridesetih godina prošlog vijeka jedan njemački iluzionista izjavio je da je konopac, zapravo, bio maskiran, a sastojao se od ovčjih kostiju, uglavljenih jedna u drugu, tako da su pravile neku vrstu motke uz koju je dječak mogao da se uspne. Pedesetih godina u još jednom tumačenju tvrdilo se da se točka izvodila u nekoj udolini. Žica tanka kao vlas kose bila je razapeta između dva brda, a konopac se, pošto ga fakir baci u zrak, prihvatio za ovu nevidljivu žicu skrivenom kukom. Predstava se prikazivala uvečer, dječak se popeo uz konopac i nestajao u mraku i dimu zapaljene vatre. Potom bi se fakir, u širokoj pelerini, i sam penjao do vrha konopca bacajući na zemlju komade udova nekog majmuna koga bi prethodno iskasapio. Konačno, dječak bi se sakrio pod pelerinu i sišao zajedno s mađioničarom tako da sve izgleda kao da se pojavio niotkuda.

– Sve su ovo objašnjenja mnogo nevjerojatnija i od same tačke o kojoj se priča – kaže Peter Lamont. – Ko bi mogao da zamjeni kosti ovce za konopac? I gdje je to postojala žica tanka kao vlas koja bi se razapela između dva brda i izdržala težinu dvije osobe? Svi su, u stvari, pokušavali da razjasne tajnu koje nije ni bilo. Fotografije kao što je ona Holmesova prikazivale su ne indijski konopac, nego nešto sasvim drugo: održavanje ravnoteže na dugačkim stabljikama bambusa, što se i danas radi u nekim krajevima Indije i Kine. Tamo se akrobata zaveže debelim konopom oko struka, podboči dugu bambusovu motku i uzdigne je. Uz nju se potom penje drugi momak koji, kad stigne do vrha, stoji tako nekoliko trenutaka održavajući ravnotežu.

Lamonta je zato, kao istraživača, zanimalo kako su razni mađioničari svjedoci uspjeli da zamjene običnu igru održavanja ravnoteže i nevjerovatnu točku s indijskim konopcem. Zajedno s engleskim psihologom Richardom Visemanom, pretpostavio je da postoji veza između senzacionalnosti priče i vremena koje protekne od događaja i izvještavanja o njemu. Drugim riječima, istraživači su krenuli od činjenice da prepričavanje jednog svjedoka postaje sve nevjerojatnije kako vrijeme prolazi.

Prikupili su sva svjedočanstva koja su našli u knjigama, studijama i novinskim tekstovima: ukupno 48. Odbacili su sva prepričavanja iz druge ruke, kao i dokumenta u kojima nije navedena godina događaja ili koji nisu sadržavali detaljne opise. Preostale dokaze – izbrojali su 21 – podijelili su u pet grupa, po stupnju senzacionalizma. Njihov zaključak je, po ko zna koji put, potvrdio pretpostavku o krajnjoj nepouzdanosti pamćenja u vezi s mađioničarskim tačkama. Svjedoci iz dokumentacije koju su našli vidjeli su zapravo stajanje na motki, ali, kako su godine prolazile, dodavali su svojim opisima ono što su pročitali ili čuli da se priča. I, gle čuda: od tridesetih godina pa nadalje više nije bilo nikog ko je tvrdio da je i sam video točku s uspinjanjem uz konopac.

Prava tajna predstave s indijskim konopcem nalazi se u našoj glavi i tamo odolijeva vremenu. Mozak miješa stvarne događaje kojima je prisustvovao i legende o kojima je čuo da se priča stvarajući tako uvjerljivu priču. Ona se nikad nije dogodila, ali je ipak uvjerljiva i uzbudljiva.

Krajem 19. i početkom 20. vijeka točka s indijskim konopcem postala je toliko popularna da su neki mađioničari počeli da je smatraju prijetnjom profesiji. Učinilo im se da su indijski iluzionisti daleko vještiji od kolega sa Zapada, pa su se najistaknutiji među njima trudili da otkriju u čemu je trik. Čak su išli u Indiju da ispituju gurue i fakire, očigledno bez uspjeha. Onda su pokušali da točku izvedu u kazalištu, pomoću utega koje su sami izmišljali. Nažalost, niko nije uspeo: jedno je bilo slušati priče o ovoj vještini, a drugo pokušati da ga izvedeš u sasvim drugačijem okruženju, kao što je pozornica.

Za mađioničare je zbog toga točka s indijskim konopcem i danas „najveća iluzija ikad smišljena na svijetu” iako nikad nije ni izvedena. Niti može da se dokuči, smatraju stručnjaci za ovu oblast: ona je nešto poput Svetog grala u mađioničarskom svijetu.

 

28
Nov

LEONARDO DA VINCI

   Posted by: Mika   in MISTERIJE

LEONARDO DA VINCIGovorilo se da je  Leonardo da Vinci bio sklon tamnim umjetnostima. Da Vinci je oduvijek bio neobična tema za povjesničare, pogotovo u kršćanskoj tradiciji. Usprkos geniju tog vizionara, razmetao se svojom seksualnošću i štovao božanski poredak prirode, a to oboje ga je držalo u trajnom stanju grijeha protiv Boga.

Umjetnikove sablasne ekscentričnosti projicirale su određenu, svima dobro poznatu demonsku auru; ekshumirao je leševe kako bi proučavao anatomiju ljudskog tijela, vodio tajne dnevnike nečitkim obrnutim rukopisom. Vjerovalo se da posjeduje alkemičarsku moć pretvaranja olova u zlato, pa čak i da je stvorio eliksir kojim je odgodio smrt, a njegovi izumi uključivali su i strašna oružja za ratovanje i sprave za mučenje koje se nikad ranije nisu mogle zamisliti.

Leonardov nevjerojatno veliki doprinos  izuzetnoj kršćanskoj umjetnosti samo je produbio njegovu reputaciju da je duhovni dvoličnjak. Privaćao je na stotine unosnih naloga koje mu je dao Vatikan. Kršćanske teme nije slikao kao izraz vlastitih uvjerenja, nego kao izvor zarade, način na koji si je osiguravao rasipni stil življenja. Na nesreću da Vinci je bio šaljivdžija koji se često zabavljao potiho grickajući ruku koja ga je hranila. U mnogo kršćanskih slika ubacio je skriveni simbolizam koji je bio sve samo ne kršćanski i time isticao vlastita uvjerenja i suptilno trljao nos Crkvi. No što da se o njemu mislilo, da Vinci nikada nije prakticirao tamnu umjetnost. Bi oje izuzetno duhovan čovjek, iako je bio u trajnom sukobu s Crkvom.

LEONARDO DA VINCI - VITRUVIJEV ČOVJEKJedna od najslavnijih skica Leonarda da Vincija, je blijedo-žuti pergament na kojem se nalazi slavni goli muškarac – Vitruvijev čovjek, nazvan po Marcusu Vitruviusu, ingenioznom rimskom arhitektu, koji je veličao božansku proporciju u svom tekstu „De Arhitectura“. Smatran anatomski najtočnijim crtežom  svog vremena, nitko bolje od da Vincija nije razumio božansku strukturu ljudskog tijela.

Prvi je dokazao da je ljudsko tijelo doslovno sastavljeno od građevnih blokova čiji proporcionalni omjeri uvijek iznose PHI. Da Vincijev Vitruvijev čovjek postao je suvremena kulturna ikona pojavljujući se na plakatima, podlošcima za miševe i majicama u cijelom svijetu. Proslavljena skica sastojala se od savršenog kruga u kojem se nalazio ucrtan goli muškarac, raširenih ruku i nogu. Krug je bio ključni element cijele kompozicije. Ženski simbol zaštite, krug oko tijela gola muškarca završavao je poruku koju je da Vinci namjeravao poslati – o skladu muškarca i žene.

Druga veoma zagonetna Leonardova tvorevina je slavna Mona Lisa. Mona Lisa je velika samo 78 x 53 cm. Visi na sjeverozapadnom zidu Salle des Etats u Pariškom muzeju Louvre. Naslikana je na jablanovoj dasci. Njezin eterični, maglom ispunjeni ugođaj pripisao se da Vincijevom umijeću sfumato tehnike u kojoj forme izgledaju kao da nestaju jedna u drugoj.

Status najpoznatijeg umjetničkog djela na svijetu  Mona Lise, nije imao nikakve veze s njezinim zagonetnim osmjehom. Niti je imao veze s tajanstvenim interpretacijama koje su joj pripisivali brojni povjesničari umjetnosti i obožavatelji teorija zavjere. Jednostavno, Mona Lisa je bila poznata, jer je Leonardo da Vinci sam tvrdio da je ona njegovo najbolje postignuće. Nosio ju je sa sobom kad god bi putovao i kad bi ga netko pitao zašto, odgovarao bi da mu je teško se rastati se od najuzvišenijeg izražaja ženske ljepote.

LEONARDO DA VINCI - MONA LISAMnogo povjesničara umjetnosti sumnjalo je kako Leonardova naklonost Mona Lisi nema nikakve veze s njezinim umjetničkim majstorstvom . slika je najobičniji portret  napravljen sfumato tehnikom. Mnogi su tvrdili da je da Vincijevo obožavanje tog djela proizlazilo iz nečeg puno dubljeg. Mona Lisa je u biti, bila jedna od najdokumentiranijih privatnih šala. Kolaž dvosmislenosti i razigranih aluzija, a opet, nevjerojatno je da većina  njezin osmjeh još uvijek smatra nekom velikom tajnom. Mnogi će vjerojatno primijetiti kako je pozadina slike nejednaka. Da Vinci je crtu obzora nacrtao na lijevoj strani primjetno niže nego na desnoj. No on nije bio sklon greškama. To je u stvari bio njegov mali trik. Spuštajući crtu obzora s lijeve strane, da Vinci je napravio Mona Lisu puno veću s lijeve strane nego s desne strane. To je njegova mala privatna šala. Povijesno gledajući, konceptima muškog i ženskog pripisane su određene strane; lijeva je ženska, a desna muška.

Budući da je da Vinci bio veliki obožavatelj ženskih principa, napravio je Mona Lisu ljepšu s lijeve nego s desne strane. On je zapravo zalagao se za sklad, ravnotežu muškog i ženskog. Vjerovao je da ljudska duša ne može doživjeti prosvjetljenje ako nema i muške i ženske elemente. Međutim što god da je da Vinci htio postići, njegova Mona Lisa  nije ni muško ni žensko. Ona nosi suptilnu poruku dvospolnosti. Ona je stapanje jednog i drugog. Osim toga da Vinci je ostavio veliku naznaku da je slika spoj muškog i ženskog. Egipatski bog muške plodnosti zove se Amon, a Amonova družica i egipatska boginja plodnosti zove se Izida, čiji je drevni slikovni znak bio L’ISA. Iz stapanja njihovih imena dobiva se AMON L’ISA. Osim što joj je lice dvospolno, i ime joj je anagram božanskog sjedinjenja muškog i ženskog. I to je to, da Vincijeva mala tajna i razlog zašto se Mona Lisa tako smješka.