1
Mar

Serijske ubojice

   Posted by: Mika   in

PATRIK KEARNEY

Patrick KearneyPatrik Kearney rođen je 1940. godine. Američki je serijski ubojica kojemu su žrtve bile mladi muškarci u Kaliforniji 1970-tih godina. Katkada su ga zvali i Ubojica sa autoceste.

Bio je najmlađi od tri sina i odrastao je u prilično stabilnoj obitelji. Njegov raniji život nije prošao bez trauma. Bio je mršavo i boležljivo dijete, te je postao meta nasilnika u školi. U svojim tinejdžerskim godinama  postao je povučen i maštao je o ubijanju ljudi.

Iz Teksasa, Kearney se preselio u Kaliforniju nakon braka koji je kratko trajao te je radio kao inženjer u zrakoplovnoj kompaniji Hughes Aircraft. On tvrdi da je svoju prvu žrtvu ubio 1965. godine , autostopera kojeg je povezao i ubio u Oregonu. Tvrdio je da je ubio još nekoliko ljudi prije nego što se preselio u Redondo Beach, u blizini Los Angelesa, 1967. godine s mlađim muškarcem po imenu David Hill, koji je postao njegov ljubavnik.

Hill i Kearney su se često svađali, a Kearney je onda odlazio sam u vožnju. Tada bi povezao nekog autostopera ili bi otišao u gay bar pronaći svoju žrtvu i zatim ju ubiti. Kearney je bio nekrofil, on je svoje žrtve ubijao bez upozorenja i zatim je uzeo njihovo tijelo da ga osakati i isjecka. Na kraju, Kearney bi svoje žrtve ostavljao pokraj autoceste ili u pustinji, obično umotane u plastične vreće.

Posljednja Kearneyjeva žrtva bio je mladi muškarac po imenu John LaMay, koje je ubio 13. ožujka 1977. godine. LaMay je došao k Kearneyju tražeći Hilla, a kako Hill nije bio kod kuće, Kearney ga je pozvao da zajedno gledaju TV. Bez ikakve provokacije Kearney je upucao LaMaya straga u glavu i njegovo ostatke ostavio u pustinji.

LaMayevi ostaci pronađeni su 18. svibnja 1977. godine. LaMay je nekome rekao da ide posjetiti Hilla, policija je odmah došla ispitati Kearneya i Hilla. Iako su surađivali, pobjegli su ubrzo nakon odlaska detektiva. Nakon nekoliko tjedana bježanja, predali su se policiji, 01. srpnja 1977. godine.

Hill koji je u to vrijeme imao 36 godina, na kraju je oslobođen svake sumnje da je sudjelovao u zločinima svog partnera.

S druge strane, Kearney je u potpunosti priznao svoje zločine, 28 ubojstava. Da bi izbjegao smrtnu kaznu, priznao je da je kriv. Kearney je optužen za 21 ubojstvo, a kako je bilo i dogovoreno, izjasnio se da je krv, te je osuđen na 21 doživotnu kaznu zatvora. Policija je sigurna da je Kearney odgovoran i za preostalih sedam ubojstava koja je priznao, ali nisu imali dokaze da ga mogu i optužiti.

 

METOD TROBEC

Metod TrobecMetod Trobec bio je optužen da je od ožujka 1975. godine do studenog 1978. godine u svojoj kući u Dolenjoj Vasi br.22, nedaleko od Ljubljane, hladnokrvno ubio 5 žena, a zatim ih, da bi prikrio dokaze, polio benzinom i zapalio u krušnoj peći.

Suđenje je čekao u kaznionici u Radovljici, kod Bleda. Tu je zajedno s još 27 zatvorenika, skraćivao vrijeme pripremajući mala pakovanja lavande, koja su se kasnije prodavala kao sredstvo protiv moljaca. Malo ljudi zapravo zna tko je Metod Trobec, a još manje što je učinio.

Kad je suđenje počelo, prostrana dvorana nije mogla primiti sve znatiželjnike, od kojih je najviše bilo žena. Publika natisnuta je čekala da sudac Anton Žitko oglasi početak procesa.
U trenutku kad su Metoda Trobeca kod stražnjeg ulaza u sudsku zgradu izveli iz zatvorskog automobila, pa sve do ulaska u sudnicu, pa čak i dok je sjedio na optuženičkoj klupi, ponašao se kad da je sasvim slučajno uvučen u tu situaciju, da ga se tu ništa ne tiče, da je promatranje kroz prozor mnogo zanimljivije od onog što se događa oko njega.

Imao je i osobitu priču o sebi:”Nečovječno su se ponašali prema meni. Svi. Ranije, na slobodi, tražio sam povremeno utjehu u alkoholu. Sve moje nevolje počele su sa 16 godina kada sam, što nikada nije dokazano, u svom rodnom selu osumnjičen za podmetanje požara u nekoj štali. Od tada ljudi su me poprijeko gledali, a ja sam samovao. Nikada u svom životu  nisam imao pravog prijatelja. Imao sa dosta žena, ali nikada nisam bio prema njima grub. S njima nisam imao djece, ali je jedna djevojka s kojom sam se zabavljao ostala trudna. Želio sam to dijete, ali je ona odlučila drugačije. Mališane moje sestre s radošću sam obilazio. Ali, još u ranoj mladosti na moje i ime i na ime moje obitelji, jer smo vanbračna djeca, bačena je ljaga.

Kasnije kad sam osuđivan, ljudi su me izbjegavali. Majka Marija oduvijek mi je bila najbliža, iako je imala malo vremena za mene. Ja sam joj jedini bio desna ruka, jedini koji joj je istinski pomagao. Od nje mi nitko nije bio preči, nijedna druga žena. Bio sam 4 godine u Njemačkoj. Ali, tamo, u “PorsheU” gdje sam radio, nisam imao nikakvih problema sa policijom. Želio sam da me brane dva odvjetnika, čak sam pomišljao na Filu Filotu (poznati Beogradski odvjetnik) ali nisam imao dovoljno novca za njega. Što se tiče Stanislava Klepa, koje  me sada zastupa, želio bi da češće dolazi, ali on se pojavljuje jednom mjesečno, pa i rjeđe. Kaže da ima previše posla. Zato mu i pišem pisma….”

Nizak, zbijen, s malo izraženim trbuščićem, u kožnoj vjetrovci i modernim hlačama, ruke zbijene pod remen, sve vrijeme je hinio čovjeka koji je kao zalutao u sudnicu. Promatrače sa strane ostavljao je posvemašnjoj nedoumici. Lako se moglo reći da je to i čovjek bez pamćenja. Već na samom početku glavne rasprave, u trenutku dok još publika nije bila ni zagrijala stolce u dvorani, Trobecov prigušeni glas romorio je o tome kako ga memorija uopće ne služi. Nije se sjećao ni gdje je išao u osnovnu školu, a s podugačkom zadrškom se prisjećao da je vojski služio u Kraljevu i Leskovcu.

36 stranica optužnice i obrazloženja ostavio je mučan dojam u sudnici. Sumoran katalog zločina i asocijalnog ponašanja od kojeg čovjeka podilaze žmarci. Trobec  uopće nije slušao tužitelje Andreja Polaka i Janeza Kovačiča. Gledao je na drugu stranu, prema prozoru. I svoje odvjetnike Stanislava Klepa i Mirka Možinu – također je potpuno ignorirao.
Trobec je prije početka suđenja smislio kako će se braniti. Sve ono što se nije uklapalo u okvire njegove pripremljene priče, smatrao je nevažnim.

Prva Troboceva žrtva bila je 19-godišnja Vida Markovčič. Imala je vrlo neuredan život. Oko 6 godina bila je u odgojno-popravnom domu Malči Beličev u Ljubljani gdje je završila dodatnu osnovu školu. Posljednju put je viđena živa u svibnju 1975. godine u Ljubljani.
O Vidi Markovčič Trobec je izjavio: “Mogla je imato oko 19 godina. Upoznao sam je u blizini “Maksimarketa” u Ljubljani. Rekla je da se zove Vera ili Tončka i da je iz Brezovice ili Borovnice. Nije krila ni to da je jedno vrijem boravila u odgojno-popravnom domu. Odvezao sam je motorom u Dolenju Vas, vikala je kad sam je počeo udarati i daviti. Zatim sam je stavio u krušnu peć i zapalio. Gorjela je najmanje 4 sata…”

Policija je pronašla u Trobecoj kući bijele natikače, ženski naračasti pulover i bluzu. Vidina majka prepoznala je bijele natikače. Natikače je prepoznala i Bogomila Kocijančič, Vidina odgojiteljica iz odgojno-popravnog doma.

Druga žena bila je umirovljenica Marijanca Cankar. Imala je 52 godina kada je završila u Trobecovoj krušnoj peći. Često je kod privatnika pospremala stanove i kuće i pomagala u raznim kućnim poslovima. Posljednju put je viđena u petak, 25. ožujka 1977. godine. Rođaci su prijavili njen nestanak 1. travnja 1977. godine. Republička policija razaslala je obavijest o njenom nestanku: “Nestala žena je epileptik i postoji mogućnost da je izvršila samoubojstvo. Osim toga sklona je prekomjernom uživanju alkohola. U slučaju pronalaska nestale ili njena leša, odmah nas obavijestite….”

Tako sročena obavijest unijela je malu pomutnju. Već unaprijed se računalo da je riječ o mogućem samoubojstvu. A o mogućem ubojstvo nitko nije ni razmišljao. Trobec je u istražnom postupku izjavio: “Bila je to starija žena. Mogla je imati oko 50 godina. Zvala se Marijanca Cankar. Upoznali smo se u Pivnici, u blizini Ljubljanske  “Name”. Odvezao sam je u Dolenju Vas. Iza nje je ostao karirani kaput i neki ključevi….”

Trobec je namjerno izbjegavao izravne odgovore. To se vidjelo ne samo po njegovu ishitrenom ponašanju, već i po onome što je govorio o detaljiva koji mu nisu mogli štetiti u postupku. On se vrlo jasno sjećao kome je prodao kuću u Dolenjoj Vasi i kako je kupio novu kuću u Spodonjoj Beli. Sjećao se raznih sitnih pojedinosti u vezi kupnje kuće, a onoga što se događalo ubijenim ženama nije se sjećao.

Za treću žrtvu, 20-godišnu Uršku Brečko, uopće, kaže, ne može pojmiti da ikad postojala. Do 1973. godine živjela je kod majke u selu Okroglica, kod zidanog mosta. Poslije je počela raditi u gostionici “Turk” Ivanke Mlakar na Črnivcu kod Brezjah. K njoj se doselila i njena majka. Budući da joj je majka primala mirovinu u Okroglici, katkad je zamolila Uršku da joj podigne mirovinu. Tako je bilo i tog ožujka. Kad je nestala ukućani su se pokušali naši ali uzalud. Nestanak su prijavili i policiji. No policija je napravila grešku. U obavijesti o nestanku napisali su: “Brečkova je jako osjetljive naravi, nesamostalna, smušena, nervozna i pokazuje duševnu zaostalost. Kad se vraćala autobusom do željezničke stanice izgubila je novčanik. Ona nema ni jedne osobe uz koju bi se mogla osjećajno vezati ili bi se eventualno mogla kod nje zadržati. Sumnja se da je izvršila samoubojstvo…..”

Opet pogrešna procjena i pogrešan trag. Na ubojstvo nitko nije pomišljao. Trobec je opet zavarao policiju. Znao je da leševe ubijenih žena policija neće pronaći, pa je već smišljao nove zločine.
U istražnom postupku Trobec je izjavio: “Bila je to umiljata djevojka. Rekla je da joj je ima Urška. Imala je na sebi plavi ili sivi ogrtač. Objasnila mi je da je zakasnila na vlak ili autobus, mislim. Odveo sam je u Dolenju Vas. Skuhao sam joj kavu i nisam imao namjeru da je ubijem. Kada sam je zgrabio za vrat počela je vikati. I ja također, ali od strasti. Iza nje je ostala torba s ključevima…” Ništa od toga Trobec nije ponovio niti priznao na glavnoj raspravi.

Četvrta Trobecova žrtva bila je 42-godišnja Ana Plevnik, ubijena je, zatim spaljena u krušnoj peći potkraj ožujka ili početkom travnja 1978. godine. Stanovala je u Ljubljani. Imala je muža i sina, ali joj je muž umro a sina joj je socijalna služba odvela u dom. Kratko je radila u staračkom domu no ubrzo je dala otkaz i predala se piću. Kad je nestala 1978. godine svi su mislili da je otputovala u Njemačku, gdje je nekad radila, pa njen nestanak nitko nije prijavio. Plevnikova je zalazila u bife “Sodček” gdje ju je neposredno prije smrti vidjela konobarica sa Trobecom.

U istražnom postupku Trobec je rako da ju je sreo početkom 1978. godine i da ju je odvezao u Dolenju Vas. “Bilo je hladno pa smolegli na peć. Počelo sam je daviti za vrijeme seksualnog akta. Bila je sva krvava. Kad sam vidio da je mrtva, zamotao sam je u odjeću i gurnuo u peć i zapalio. U kući su ostali njezini dokumenti, ogrtač, šal, vesta, kemijske olovke…”
Kad je policija poslije Trobecova uhićenja temeljito pretražila njegovu kuću i dvorište u Dolenjoj Vasi u krušnoj peći i gnojnici pronašli su ostatke ljudskih kostiju i vatrom deformirane oštećene zlatne predmete. Pronašli su i jednu donju čeljust za koju je stomatogramskom analizom utvrđeno da pripada 32-godišnjoj čistačici slovenskog zavoda za statistiku Zoru Nikolić.

Prije nego što se zaposlila u Zavodu Zorka je radila kao čistačica u radnoj organizaciji “Metalka”. U isto vrijeme u “Metalki” je radio i Metod Trobec. Stanovala je kod sestre Marije u Ljubljani. 17. studenog 1978. godine Zorka Nikolić je otišla liječniku i više nikad se nije vratila. Sestra je prijavila njen nestanak, a policija je opet došla do nekog čudnog zaključka, jer je u obavijesti o nestanku napisala: “Zorka Nikolić se liječila u psihijatrijskoj bolnici u Ljubljani, a u posljednje vrijeme žalila se i na bolove u grudima, pa zbog toga postoji sumnja da je izvršila samoubojstvo….” O mogućem ubojstvu opet ni jednine riječi.

Mnogo kasnije na sjedištima Trobecova automobila nađena su razna vlakna. Usporednom analizom utvrđeno je da su to vlakna zimskog kaputa Zorke Nikolić. “Zvala se Nikolić ili Šinkovec”, rekao je Trobec u istražnom postupku. “Sjećam se, kad smo se upoznali bilo je hladno. Sreli smo se u restoranu “Šestica” u Ljubljani. Zatim smo prešli u gostionicu “Koper” odakle sam je automobilom odvezao u Dolenju Vas…”

I opet novi paradoks – policija uopće nije pokušala rekonstruirati njezino kretanje, pa tako nije ni posjetila gostionicu “Šestica” gdje je Zorka Nikolić rado i često zalazila. Tamo bi i našli ubojicu.

Trobec je zorki na papirić zapisao svoju adresu, a taj papirić je našla njena sestra u svom stanu na noćnom ormariću.  Grafološkom analizom je dokazano je ju na napisao Trobec. Kod Trobecove sestre je pronađen Zorkin kaput kojeg je Trobecova sestra trebala prodati. Trobec kaže da se od toga ničega ne sjeća. Kaže da otkako su ga 1974. godine liječili u duševnoj bolnici ničega se ne sjeća. Tamo su ga navodno mučili, nije mogao ništa raditi….
I zadnja šokantna spoznaja: taj famozni papirić, na kojem su se nalazila i neka druga imena, ali nevažna za slučaj, bio je ključ cijele zagonetke. Na njemu je pisalo ime ubojice. Ali, policija ga je predvidjela što je potragu za zločincem silno produžilo.

Trobec i Zorka Nikolić, njega zadnja žrtva, dugo su se poznavali, a i povremeno susretali. Kad je ubojica već bio otkriven javio se jedan svjedok s neobičnom pričom: “Zorka mi se povjerila da hoda s nekim momkom koji se zove Trobec. Kaže da je veoma čudan. Stoga se boji da bi je on mogao ubiti…”

Da je kojim slučajem taj papirić odmah otkriven, žrtve ne bi bile spašene, ali bi potjera za monstrumom s dječjim licem trajala mnogo, mnogo kraće. Poslije završenog dokaznog postupka Temeljni sud u Kranju je 25. studenog 1980. godine Metoda Trobeca proglasio krivim i osudio na smrt. Poslije, smrtna kazna je preinačena u vremensku. Danas se taj višestruki ubojica nalazi u zatvoru Dob, nedaleko od Novog Mesta. 1992. godine Metod Trobec je pokušao ubiti osuđenika koji je s njim dijelio zatvorsku ćeliju, pa je osuđen na dodatnih 15 godina zatvora. Na slobodu je trebao izaći 2014. godine, ali si je presudio 2006. godine.

Metod Trobec nije i jedina osoba koja se u Sloveniji povezuje sa krušnom peći i spaljivanjem u njoj. Prije nekih stotinjak godina u okolici Maribora uhvaćen je stanoviti Franc Vratuša i osuđen na smrt, a potom na doživotnu robiju, jer je svoju 12-godišnju kćer Haniku zadavio, spalio u kaljevoj peći, a non toga dijelove tijela čak i pojeo. Međutim, bila je to velika sudska zabluda. Poslije se ispostavilo da ništa od toga nije istina. Mala Hanika je nađena živa, pa je njezin otac, nepravedno osuđen i zamalo pogubljen, a u međuvremenu prozvan i “ljudožderom iz Maribora” pušten na slobodu.

Protiv Trobeca je za suđenje prikupljeno na desetke kilograma dokaznog materijala. Među njima se našao i jedan kriminalistički roman “Lun i Ekskadus”. Roman govori o ubojici koji je svoje žrtve davio, a potom spaljivao. Je li taj ubojica bio inspiracija i Trobecu? Ne baš, ako je suditi po onomu što se moglo čuti od samoga Trobeca:”Nikada nisam čitao kriminalističke romane, niti su me zanimali. Pročitao sam samo nekoliko povijesnih knjiga. Na prste mogu izbrojiti koliko puta sam bio u kinu. Uvijek sam radio: na poslu, kod kuće, na imanju. Za čitanje kriminalističkih romana jednostavno nisam imao vremena…”

 

JOE BALL

Joe BallJoseph D. (Joe) Ball rođen je 07.siječnja 1896.godine. Američki je serijski ubojica. Tvrdi da je ubio najmanje 20 žena u 1930-tim godinama.

Nakon služenja na prvim frontama u Europi tijekom Prvog svjetskog rata, Ball je započeo svoju karijeru kao švercer. Nakon završetka Prohibicije, otvorio je salon kojeg je nazvao Sociable Inn u Elmendorfu u Teksasu. Sagradio  je ribnjak u kojem je držao pet krokodila i naplaćivao bi ljudima da ih gledaju, posebno kada je bilo vrijeme hranjenja, a hrana se uglavnom sastojala od živih pasa i mačaka.

Nakon nekog vremena prijavljeno je da je jedna žena u okolici nestala. Kada su šerifi došli pitati Ballaa 1938.godine da li zna nešto o tom nestanku, on je izvadio pištolj iz blagajne i upucao se.

Majstor koji je radio sa Ballom, Clifrd Wheeler, priznao je da mu je pomogao riješiti se tijela ubijenih žena. Wheeler je odveo policiju do ostataka dvije žene, Hazel Brown i Minni Gothard. Wheeler je rekao policiji da je Ball ubio najmanje 20 žena, ali da ih je bacao aligatorima pa nema nikakvih dokaza. Nikada se nije uspjelo dokazat da su aligatori zapravo pojeli Ballove žrtve.

Vrlo je malo izvora gdje bi se moglo provjeriti i saznati više o Ballovim ubojstvima.

 

HERB BAUMEISTER

Herb BaumeisterHerbert Richard „Herb“ Baumeister, rođen je 07.travnja 1947.godine, bio je američki serijski ubojica iz predgrađa Westfielda u Indiani izvan Indianapolisa. Bio je osnivač uspješnih štedionica Sav-a-lot u Indiani. Baumeister je počinio samoubojstvo prije nego što je počelo suđenje i nikada nije priznao ubojstva za koja je bio optužen.

Bio je najstariji od četvero djece, a njegovo djetinjstvo je bilo potpuno normalno. Do početka puberteta, počeo je pokazivati antisocijalno ponašanje, njegovi znanci su se kasnije prisjetili da se volio igrati sa mrtvim životinjama i da je znao urinirati po učiteljevom stolu. Kao tinejdžeru dijagnosticirana mu je shizofrenija, ali nije prihvaćao psihijatrijsko liječenje. Kada je odrastao promijeno je nekoliko poslova, bio je dobar radnik, ali su ga pamtili i po njegovom bizarnom ponašanju.

Oženio se 1971.godine te je imao troje djece. Osnovao je Sav-a-lot 1988.godine i ubrzo je postao imućan, dobrostojeći član zajednice.

U ranim 1990-tima policija je počela istraživati nestanke homoseksualaca u Indianapolisu. 1993.godine istražitelje je kontaktirala osoba koja je tvrdila da je u gay baru osoba koja sebe naziva Brian Smart ubila njegovog prijatelja i pokušala ubiti i njega samog. Istražitelji su mu rekli da im se ponovo javi u slučaju da ga ponovo negdje sretne. U studenome 1995.godine, taj čovjek je nazvao policiju i da im registarske oznake navodnog ubojice, a nakon provjere registarskih oznaka policija je utvrdila da je zapravo riječ o Herbu Baumeisteru.

Istražitelji su posjetili Baumeistera, obavijestili ga da je osumnjičen za nestanke i zatražili pretres kuće. Baumeister ih je odbio, a zatim i njegova žena Julie im je isto zabranila ulazak. Do lipnja 1996.godine, Julie je postala preplašena muževim promjenama raspoloženja i čudnim ponašanjem, a nakon podnošenja zahtjeva za razvod, ona je pristala da policija pretraži kuću dok je Baumeister bio na odmoru; pronađeni su ostaci 11 muškaraca, od kojih je samo petero identificirano.

Baumeister je pobjegao u Ontario, gdje je počinio samoubojstvo u Pinery Provincial parku upucavši se u glavu. U oproštajnom pismu kao razlog samoubojstva napisao je svoj propali brak i posao. Nije priznao ubojstva ljudi koji su pronađeni u njegovom dvorištu.

Osim ubojstava na svom imanju, Baumeister je osumnjičen i za ubojstva 9 drugih muškaraca, čija su tijela pronađena u ruralnim područjima između Ohioa i Indianaplisa. Baumeisterova žena potvrdila je da je njen suprug vrlo često putovao u Ohio, navodno zbog posla.

 

DOROTHEA PUENTE

Dorothea PuenteDorothea Helen Puente (rođena Dorothea Hellen Gray), američka serijska ubojica, rođena je 9.siječnja1929.godine. U 1980-tima vodila je pansion u Sacramentu, California, i unovčavala socijalne čekove starijih i psihički hendikepiranih judi koji su bili u pansionu. Oni koji su se žalili bili su ubijeni i pokpani u njenom dvorištu.

Puente je rođena u San Bernardino Countyju u Californiji. Njeni roditelji – Trudy Mae Yates i Jesse James Gray – bili su siromašni alkoholičari koji su radili kao berači pamuka. Puentin otac umro je kada je imala 4 godine, a majka joj je umrla kada je imala 6 godina. Poslana je u sirotište dok ju nisu uzeli rođaci iz Fresna u Californiji. Kasnije u životu, laga je o svom djetinjstvu, govorila je da je ona jedno od troje djece koji su rođeni i odrasli u Meksiku.

1945.godine udala se prvi puta sa 16 godina za vojnika Freda McFaula, koji se upravo vratio sa Pacifika. Dorothea je imala dvije kćeri između 1946. i 1948.godine, ali je jednu poslala rođacima u Sacramento, a drugu je dala na posvajanje. Opet je ostala trudna 1948.godine, ali je pobacila. Pred kraj 1948.godine, McFaulu je dosadila i ostavio ju je. Ponižena što je ostavljena, Dorothea je lagala o braku i govorila kako joj je muž umro od srčanog udara. U pokušaju da dobije neke novce, pokušala je krivotvoriti neke čekove, no na kraju je uhvačena i osuđena na godinu dana zatvora, a puštena je na uvjetnu slobodu nakon 6 mjeseci. Nedugo nakon što je puštena na slobodu, ostala je trudna sa muškarcem kojeg je jedva poznavala i rodila je kćer, koju je dala na posvajanje. 1952.godine udala se za Šveđanina Acela Johansona i buran bračni život je trajao 14 godina.

1960.godine zbog posjedovanja i vođenja bordela osuđena je na 90 dana zatvora u Sacramentu. Nakon njenog puštanja, ponovo je uhićena zbog skitanja i osuđena na još 90 dana zatvora. Nakon toga, njena kriminalna karijera postala je ozbiljnija. Našla je posao medicinske sestre, koja se brinula o invalidima i starijim osobama u privatnim kućama. Kroz kratko vrijeme, otvorila je pansion.

Puente i Johansen razveli su se 1966.godine i udala se za 19 godina mlađeg Roberta Puentea u Meksiku. Brak je trajao samo dvije godine. Nedugo poslije razvoda, Dorothea Puente kupila je trokatnicu sa 16 soba za starački dom u Sacramentu. Tu je pružala zaštitu i udobnost za beskućnike i siromašne s tog područja.
Puente se udala i četvrti put 1976.godine za Pedra Montalva, koji je bio nasilan i alkoholičar. Brak je trajao samo nekoliko mjeseci i Dorothea je počela provoditi vrijeme u barovima tražeći starije ljudi koji imaju puno primanja. Ona je krivotvorila njihove potpise i krala im novac, ali je uhvaćena i optužena za prijevaru. Tijekom uvjetne kazne, nastavila je i dalje sa prijevarama.

Prema kalifornijskom sudu, 1981.godine Puente je počela iznajmljivati apartmane u Sacramentu. 9 ubojstava za koje je optužena 1988.godine povezani su sa tim apartmanima a ne sa njenim pansionom.
Dorothein ugled sa pansionom bio je neujednačen. Neki stanari su joj zamjerili škrtost i požalili su se da im nije htjela dati njihovu poštu ili novac; dok su je drugi hvalili za mala dobra djela i na velikodušnim obrocima. Puente za ubojstva bila je motivirana njihovim novcem; policijske procjene su da je mjesečno nelegalno zaradila 5000$. Kada je je uhićena, policija je kod Dorothee pronašla skupocjene parfeme i haljine.
Ubojstva su počela nedugo nakon što je Puente počela iznajmljivati stanove. U travnju 1982. godine, 61-godišnji prijatelj i poslovni partner Ruth Monroe, počela je živjeti sa Dorotheom u njenim apartmanima, ali ubrzo je umrla od predoziranja kodeinom i Tylenolom. Puente je rekla policiji da je žena bila vrlo depresivna jer je njen muž bio smrtno bolestan. Policija joj je povjerovala i presudili da se Ruth ubila, no mnogi su vjerovali da je ona jedna od žrtava.

Nekoliko tjedana kasnije, policija je došla opet, ovog puta zbog 74-godišnjeg Malcoma McKenzija koji je optužio Dorotheu da ju je drogirala i da ga je potkrala. Osuđena je za tri krađe  18.kolovoza 1982.godine i osuđena na pet godina zatvora. Dok je bila u zatvoru počela se dopisivati sa 77-godišnjim umirovljenikom iz Oregona, Eversonom Gillmouth. Njih dvoje su stvorili prijateljstvo, a kad je nakon tri godine 1985.godine, puštena iz zatvora on ju je dočekao. Njihova veza brzo se razvijala i ubrzo su planirali vjenčanje. Otvorili su zajednički bankovni raučun i mjesečno uplaćivali 600$ za apartman.

U studenome 1985.godine, Puente je zaposlila majstora Ismaela Floreza da postavi zidne obloge u njenom stanu. Za svoj radi i dodatnih 800$, Puente mu je dala auto u dobrom stanu, koji joj je navodno pripadao od njenog dečka iz Los Angelesa kojemu više nije bio potreban. Dorothea Puente tada je upitala Floreza da napravi još jednu stvar: da napravi kutiju od 2x1x0,5 metara za knjige i druge stvari. Tada je zamolila Floreza da tu kutiju koja je napunjena i čavlima zatvorena, odnese u skladište. Florez je pristao, a Puente mu je pomogla. Međutim dok su bili na putu na autocesti ona mu je rekla da stane i da tu kutiju bace u rijeku. Rekla mu je da se u kutiji nalazi samo smeće.

01.siječnja 1986.godine, ribar je uočio kutiju na obali rijeke i obavijestio je policiju. Istražitelji su pronašli ljudsko tijelo u raspadnutom stanju i nisu ga mogli identificirati. U međuvremenu, Puente je nastavila primati mirovinu od Eversona i pisala je njegovoj obitelji i objasnila im kako je bolestan te da je to razlog zašto ih ne zove. Također je nastavila održavati svoj pansion, gdje je imala oko 40 stanara, koji su uglavnom bili alkoholočari i narkomani. Iako je s tim poslom dobro zarađivala, ona je željela još novaca, te je sve češće odlazila u barove i tražila nove mušterije. Eversonovo tijelo su uspjeli identificirati tek nakon 3 godine.
Puente je nastavila primati starije stanre i postala je popularna kod socijalnih radnika jer je htjela primiti teške slučajeve, uključujući narkomane i nasilnike. Sakupljala je njihovu poštu prije nego što su je vidjeli.
Kroz to vrijeme, agenti za uvjetne kazne posjetili su Puente, kojoj je bilo naređeno da se kloni starijih ljudi i da se suzdržava rukovanja sa čekovima. Nisu tada pronašli nikave dokaze protiv nje.

Sumnju kod susjeda je izazvalo kad je Puente zaposlila jednog beskućnika koji je bio alkoholičar kao privatnog majstora. Znali su da ga zove samo šef. Puente je naredila šefu da kopu u podrumu i da smeće odveze. U to vrijeme podrum je bio prekriven betonskim pločama. Šef je kasnije stavio u garažu u dvorištu nove betonske ploče. Ubrzo nakon toga je i on nestao.

11.studenog 1988.godine je pozvao socijalni radnik stanara Alvara Montoyu. Nakon što su primjertili mokro tlo u dvorištu, otkrili su tijelo stanara Leone Carpenter, 78-godišnjakinje. Pronađeno je još 7 tijela, a Puente je optužena za sveukupno 9 ubojstava, a osuđena je za 3 ubojstva i dobila je 2 doživotne kazne zatvora.
Trenutno se nalazi u ženskom zatvoru u Madera Countyju u Kaliforniji. Ona i dalje tvrdi da je nevina i govori kako su svi njeni stanari umrli prirodnom smrću.

 

BIBLIJSKI JOHN

Biblijski John je nadimak nikada otkrivenog serijskog ubojice koji je zastrašivao škotski grad Glasgow 1960-tih godina. Tri ubojstva su pripisana njemu, ali policija nije bila sigurna da je te zločine počinila ista osoba. Sve tri ženske osobe koje su nestale imale su menstruaciju u vrijeme nestanka.

23. veljače 1969. godine tijelo 25-godišnje Patricije Docker na ulasku u Glasgow. Bila je udavljena. Noć prije svoje smrti bila je otišla u obližnji disco.

15. kolovoza 1969. godine Jemima McDonalld, 32-godišnjakinja otišla je isto u jedan disco u Glasgowu. Sljedećeg dana pronađena je u staroj zgradi, zadavljena vlastitim čarapama. Svjedoci su rekli da su je vidjeli da odlazi iz kluba oko ponoći, sa visokim, mršavim mladićem crvene kose.

31. listopada 1969. godine, 29-godišnja Helen Puttock pronađena je ubijena. Noć prije ubojstva također je bila na plesu sa svojom sestrom, gdje je upoznala dva muškarca po imenu John. Jedan je rekao da je iz Castlemilka, dok drugi nije htio reći odakle je. John iz Castlemilka se nakon kratko provedenog vremena u klubu uputio na autobus u George Square, dok su Helen, Jean i drugi John uzeli taksi. Taxi je nastavio do Earla Streeta u Scotstouna gdje je Helen živjela.

To je bilo posljednji put da je Helen viđena živa. Njeno tijelo pronašao je rano ujutro čovjek koji je šetao svog psa. Nesretna žena je zadavljena i imala je menstruaciju, a njena torba je nestala.

Osumnjičenog je Jean, Helenina sestra, opisala kao dobro odjevenog mladića – visokog, mršavog i sa crvenkastom kosom – bio je izrazito pristojan. Rekla je da se predstavio kao John i da je često citirao Bibliju.

Zadnje moguće viđenje Biblijskog Johna je moglo biti oko 01,30 h, trebao je biti dobro obučen u razbarušenom stanju sa mogućim ogrebotinama na licu. Viđen je kako ide na trajekt preko rijeke Clyde do južne strane grada.

Policija se silno trudila da pronađe ubojicu, kojega sada zovu Biblijski John, no iako je ispitan velik broj osumnjičenika, nikada nitko nije bio uhićen niti je bilo daljnjih žrtava koje bi se mogle pripisati njemu. Sve tri njegove žrtve bile su ugušene i imale se menstruaciju. Njihove torbe su također nestale.

1996. godine policija je ekshumirala mrtvo tijelo Johna Irvina McInnesa, nećaka glavnog osumnjičenoga. McInnes je počinio samoubojstvo u 41. godini života, 1981. godine. Policija je napravila DNK analizu i usporedila sa sjemenom pronađenim na Heleninim čarapama i objavili su da rezultat nije konačan.

Lord Mackay je rekao da nema dovoljno dokaza da povežu ubojstvo sa McInnesom.

12. prosinca 2004. godine policija je objavila da je brojne muškarce podvrgla DNK analizi u nastojanju da riješi taj slučaj. DNK uzorke uzeli su od 80% muškaraca koji su počinili manje zločine.

04. svibnja 2007. godine osuda Petera Tobina za slično ubojstvo studentice Angelike Kluk dovelo je do špekulacija da je to Biblijski John. Postoje sličnosti između nacrta policije Biblijskog Johna i fotorobota iz „ovog doba“. Tobin se odselio u Glasgow 1969. godine, iste godine kad su ubojstva prestala. Policija nije komentirala nikakve sličnosti, ali je rekla da će svi postojeći forenzički dokazi biti ponovno provjereni.

61-godišnji Peter Tobin osuđen je 2008. godine za ubojstvo 15-godišnje Vicky Hamilton, koja je nestala 1991. godine. Njezini ostaci pronađeni su u kući gdje je Tobin jednom živio. Policija je također istraživala i nestanak i jedne i druge djevojke, Dinah McNicol, koja je također nestala prije 16 godina. 16. studenog 2007. godine drugo tijelo je otkriveno u vrtu njegove stare kuće, za koje se kasnije potvrdilo da je McNicolovo. Tobin je također osuđen i za McNicolovo ubojstvo, 16. prosinca 2009. godine koje je počinio u kolovozu 1991. Godine.

U jednom razgovoru sa policijom on je rekao da je ubio još 48 žena, ali više ništa nije htio reći u vezi tih ubojstava.

 

ANNA MARIE HAHN

Anna Marie HahnAnna Marie Hahn rođena je 07. srpnja 1906. godine u Njemačkoj. Bila je njemačko-američka serijska ubojica.

Bila je najmlađa od dvanaestero djece u svojoj obitelji. Kao tinejdžerica imala je vezu s jednim bečkim liječnikom. Imali su sina kojega je nazvala Oskar. Njena obitelj ju je poslala zajedno sa djetetom u Ameriku 1929. godine. Bila je sa tetkom i tetkom u Cincinnatiju. Tamo je upoznala njemačkog imigranta Philipa Hahna, telegrafskog operatora, te su se vjenčali 1930. godine.

Anna Marie Hahn je počela trovati i pljačkati starije muškarce i žene. Ernst Kohler koji je umro 06. svibnja 1933. godine, vjerovalo se da je njezina prva žrtva. Hahn se sprijateljila s njim neposredno prije njegove smrti, oporučno joj je ostavo kuću poslije njegove smrti.

Njezina slijedeća žrtva, 72-godišnji Albert Parker, također je umro ubrzo nakon što su se zbližili. Prije njegove smrti, Hahn je potpisala dokument da je od njega posudila 1000 $, no nakon njegove smrti taj je dokument jednostavno nestao.

78-godišnji Jacob Wagner, umro je 3. lipnja 1937. godine , te je u nasljedstvo ostavio 17 000 $ njegovoj voljenoj nećakinji Anne Marie Hahn. Ubrzo se sprijateljila sa 67-godišnjim Georgom Gsellmanom. Zato što se brinula za njega, neposredno prije njegove smrti primila je 15 000 $.

Georg Obendoerfer bio je njena posljednja žrtva. Umro je 01. kolovoza 1937. godine nakon što je otputovao u Colorado sa Hahn i njenim sinom. Njen sin je svjedočio na suđenju da su on, njegova majka i Obendoerfer zajedno putovali vlakom i da je Obendoerfer se odjednom razbolio na putu.

Obdukcija je pokazala visoku razinu arsena u Obendoerferovom tijelu, što je probudilo sumnje policije. Ekshumacija dvoje njenih zadnjih žrtava pokazala je da su bili otrovani.

Hahn je osuđena nakon senzacionalnog četverotjednog suđenja u studenome 1937. godine i osuđena je na smrt u električnoj stolici u Ohiou. Njeno smaknuće provedeno je 07. prosinca 1938. godine. Hahn je do svoje smrti tvrdila kako je nevina, no tek nakon njene smrti pronađena je njena ispovijed napisana na dvadesetak stranica.

 

 

ALTEMIO SANCHEZ

Altemio SanchezAltemio sanchez je američki serijski ubojica koji je ubio najmanje tri žene i silovao najmanje još njih 14 u Buffalu i njegovoj okolici, kroz 25 godina. Njegove žrtve bile su Linda Yalem, studentica druge godina na Sveučilištu u Buffalu, ubijena je 29. rujna 1990. godine; Majane Mazur, ubijena je u studenom 1992. godine i Joan Diver ubijena je 29. rujna 2006. godine. Joanino tijelo pronađeno je na biciklističkoj stazi u Newsteadu, 01. listopada 2006. godine. 16. svibnja 2007. godine Sanchez se izjasnio da se osjeća krivim za ubojstva Linde Yalem, Majane Mazur i Joan Diver.

15. siječnja 2007. godine policija je uhitila Sancheza i optužila ga za ubojstva. 19. siječnja 2007. godine u Erieu velika porota glasovala je za podizanje optužnice protiv Sancheza za ubojstva Yalem i Mazur.
Policija tvrdi da je pronašla DNK na osam mjesta zločina koji se slaže sa Sanchezovim DNK koji je uzla potajno prije njegova uhićenja.

Diver je jedina žrtva koja nije silovana. Vjeruje se da je umrla tijekom davljenja prije nego što ju je Sanchez silovao.

15. kolovoza 2007. godine  Sanchez je osuđen na 75 godina zatvora bez mogućnosti uvjetnog izlaska na slobodu. Kaznu trenutno održava u Clinton popravnom zatvoru, ako bude priznao ostala ubojstva moći će biti premješten u ustanovu gdje će biti bliže svojoj obitelji. DNK analiza povezala ga je sa 25 silovanja od 1975. godine.

U ožujku 2007. Godine, Anthony Capozzi oslobođen je iz zatvora nakon služenja 22 godine zatvorske kazne za dva silovanja. Nakon Sanchetzova uhićenja, istražitelji su shvatili da su njihovi zločini vrlo slična, napravljena u istom području i da su Sanchez i Capozzi jako sličili u vrijeme kad su zločini počinjeni. Sanchezov DNK uzorak povezan je sa silovanjima za koje je Capozzi bio osuđen 1985. godine. Capozzi je shizofreničar, a njegov odvjetnik će uložiti civilnu tužbu da mu se omogući liječenje.

Smatra se da je trag u Capozijevom slučaju doveo je do Sanchezovog uhićenja. Detektiv koji je vodio slučaj uočio je izvješće silovane žene 1981. godine. Gotovo dvije godine poslije rekla je policiji da je uočila čovjeka koji ju je silovao, te ju je odvezao daleko od parkirališta te je zapisala registarsku oznaku. Kada su detektivi ispitali vlasnika auta, dao je solidan alibi. Međutim, oko 25 godina kasnije, pronađeni su neki tragovi i on je priznao da taj dan nije vozio auto. Posudio ga je svom nećaku, Altemio Sanchezu.

 

CAYETANO SANTOS GODINO

Cayetano Santos GodinoCayetano Santos Godino rođen je 31. listopada 1896. godine. Bio je argentinski serijski ubojica koji je sa svojih 16 godina terorizirao Buenos Aires. Početkom 20. stoljeća  bio je odgovoran za ubojstvo četvero djece, pokušaja ubojstva još sedmero djece i podmetanja požara u sedam zgrada.

Godino je rođen u Buenos Airesu, jedan je od osmero djece u svojoj obitelji, njegov otac, Fiore, bio je alkoholičar i nasilnik. Bio je zaražen sifilisom te ga je preni i na Godina prije rođenja, zbog čega je imao ozbiljnih problema sa zdravljem u djetinjstvu.

Godino je u djetinjstvu ubijao mačke i ptice, te je uživao igrajući se vatrom. Njegovo nasilno ponašanje i nedostatak interesa za obrazovanje uzrokovali su stalno seljakanje iz škole u školu.

Kada je imao 7 godina Godino je pretukao dvogodišnjeg Miguela de Paoli i bacio ga u jarak. Nedaleko od događaja bio je policijski službenik koji je djecu odveo u policijsku postaju i pozvao roditelje da dođu po njih.

Godinu dana kasnije, Godino je pretukao Anu Neri, djevojčicu iz svog susjedstva, sa kamenom. Policajac je intervenirao, a Godinu je pušten iz zatvora zbog svojih godina.

Kada je imao 10 godina, Godinovi roditelji su otkrili njegovu prinudnu masturbaciju. Ne znajući što učiniti s njim, njegova majka je rekla to policiji, što je rezultiralo dvomjesečnom zatvoru.

17. siječnja 1912. godine Godino je podmetnuo požar u skladištu u Carrientes ulici. Kada je uhićen, rekao je policiji da voli vidjeti vatrogasce kako rade i kako je lijepo vidjeti da ulaz u vatru. 26. siječnja 1912. godine, Arthuro Laurona, 13-godišnjak, pronađen je mrtav u napuštenoj kući. Nekoliko mjeseci kasnije, 7. ožujka 1912. godine, Godino je zapalio haljinu Reyne Vainicoff, 5-godišnjakinje, koja je podlegla ozljedama nekoliko dana kasnije.

Krajem rujna 1912. godine podmetnuo je požar na željezničkoj stanici, koji je ugašen bez većih poteškoća. 8. listopada 1912. godine pokušao je ugušiti 8-godišnjeg Roberta Russa. Uhićen je i optužen za pokušaj ubojstva, ali je pušten do suđenja. 16. listopada 1912. godine, udario je Carmen Ghittoni, koja je pretrpjela manje ozljede prije nego što je policija intervenirala. 20. listopada 1912. godine oteo je 2-godišnju Carolinu Neolener, koja je jako plakala te ju je spasio susjed. Kasnije u istom mjesecu zapalio je dva velika spremišta koja su na svu sreću brzo ugašena.

3. prosinca 1912. godine Godino je vidio Jasualdo Giordano kako se igra ispred svoje kuće i obećao mu je će mu kupiti slatkiše ako pođe s njim. Dao mu je nekoliko slatkiša, te mu je ponudio još, Godino je uspio nagovoriti dječaka da pođe s njim i odveo ga na imanje. Kada su ušli u kući, bacio ga je na pod i počeo ga gušiti sa svojim remenom ali neuspješno. Tada je prerezao remen i zavezao mu noge i ruke. Počeo ga je tući i razmišljao da mu zakuca čavle u glavu. Otišao je potražiti čavao i ugledao Giordanovog oca, te mu je rekao da nije vidio njegovo dijete. Vratio se u kuću sa čavlom. Zabio mu je taj čavao u lubanju, te je sakrio truplo. Tijelo nesretnog dječaka pronašao je otac unesrećenog dječaka nekoliko minuta kasnije. 4. Prosinca 1912. godine policija ga je uhitila i Godino je priznao svoj zločin.

04. siječnja 1913. godine  došao je u poravni dom, gdje je pokušao ubiti neke zatvorenike. Zbog medicinskog izvješća u kojem je pisalo da je lud, sudac je odbacio slučaj i naredio mu da ostane u popravnom domu. 12. studenog 1915. godine nakon uložene žalbe, naređeno je da ga se premjesti u zatvor 20. studenog.

28. ožujka 1923. godine Godino je prebačen u kaznionicu Ushuaia. Tijekom 1933. godine  jedno vrijeme proveo je u bolnici nakon što su ga pretukli zatvorenici jer im je ubio ljubimce. Od 1935. godine pa nadalje, uvijek je bio bolestan i nije više primao posjete sve dok nije umro 15. studenog 1944. godine pod čudnim okolnostima.