2
Jun

Vile

   Posted by: Mika   in

Vile se u različitim kulturama različito doživljavaju. u jednima se smatraju dobrodušnima, dok se u drugima govori o opakim stvorenjima koja vole podvaljivati ljudima.

U svom prirodnom stanju, vile su zapravo čista energija. Vile uzimaju oblik prema svom karakteru ili području na kojem borave. Vilinska krila načinjena su od svjetlosti, osjećaja i energije. Vilinske oči ogledala su njihove duše. Ponekad imaju crvene uši što je znak njihove nadnaravne moći. Vile ponekad znaju oponašati ljudsku modu i stilove svog područja i vremena.

Vile su smrtne, ali ipak žive puno duže od ljudi, a za razliku od nas vrlo vješto se služe magičnim moćima i trikovima. Vile pomažu ljudima i vraćaju dobro dobrim. Poznato je da su vile i vrlo osvetoljubive pa je dosta važno držati se njihovih pravila. Vilama se katkad neka osoba jako svidi  te joj počnu donositi dragocjenosti ili novac. Osoba koja ima tu čast i sreću, tu tajnu mora čuvati za sebe, u suprotnom će darovi prestati dolaziti. Isto tako vile vole primati darove, ali samo ako ih smatraju prikladnima. Među najdražima su im kolači, mlijeko, sir.

Zauzvrat one će puniti suhe bunare vodom, činiti usjeve plodnima. Ukoliko vile prestanu primati darove, odnosno ako im se uskrate, one će odgovoriti jednakom mjerom i prestati pomagati ili jednostavno uzeti u zamjenu nešto po svom izboru. Vile znaju biti vrlo svojeglava i tvrdoglava stvorenja. To su ćudljiva stvorenja i ono što kažu ne mora uvijek biti istina.

Kad je riječ o vilama, stvari zasigurno nisu onakve kakvima se čine…

Iz knjige “Vile” Victorie Faust

 

VILENJACI

Vilenjaci su stvorenja 15 cm visoki, vole plesati, mrze odjeću, a za učinjenu uslugu rado će primiti dar u obliku mlijeka ili hrane. Rado pomažu seljacima na farmama i starim ljudima koje često puta znaju zabavljati svojim plesom, pjesmom i smjehom. Oni koji iznevjere povjerenje vilenjaka, oni se mogu vrlo okrutno i bespoštedno osvećivati.

Vilenjaci imaju tamnu put. Žive u zajednicama, klanovima unutar humaka, pored rijeka, na pustopoljinama, liticama ili pored mora. Klanovi se međuosbno vrlo razlikuju po karakteru, običajima i životnim navikama. Vilenjaci su izuzetno lukavi i zajedno s njihovim magičnim moćima to čini njihovo najjače oružje.

Vilenjaci su došli na zemlju jer su bili previše dobri za Pakao, a previše loši za Raj. U 12. stoljeću u Engleskoj je postojalo vjerovanje da se djeca koja umru bez krštenja nakon smrti pretvaraju u vilenjake. Još jedna legenda govori o tome kako je, nakon što su protjerani iz Raja, Bog posjetio Adama i Evu. Eva je u to vrijeme umivala  svoju mnogobrojnu djecu. Kad je Bog pozove zahtijevajući da mu dovede djecu, ona povede samo umivene, a prljave sakrije jer se sramila pokazati mu male zamazance.

Na pitanje da li su to sva njena djeca ona odvati potvrdno. To naljuti Boga koji je znao sve, te on odredi da od tada ono što čovjek sakrije od Boga, Bog će sakriti od čovjeka. Tako su neumivena djeca postala nevidljiva. Zbog toga su i dandanas vilenjaci nevidljivi za sve ljude, osim onima koji imaju posebne sposobnosti.

Poznato je i rašireno vjerovanje da gdje god vilenjaci prođe ostavljaju za sobom trag vilinske prašine. Neki ovaj fenomen objašnjavaju određenim oblikom prirodnog fluorescentnog plina ili neke sličen materije koju vilenjaci pokupe prelazeći iz svijeta vila u svijet ljudi.

Vilenjaci su poznati po tome što vrlo vješto izrađuju predmete od plemenitih metala. Stoga tijekom rada na zlatu i srebru na njima ostaje trag prašine nastao pri njhovoj obradi. Za razliku od nekih vrsta vila, vilenjaci nemaju krila i ne lete, pa stoga svaki let vilenjaka možemo pripisati magiji ili levitaciji.

Iz knjige “Vile” Victorije Faust

PATULJCI

Patuljci su zapravo neka vrsta zračnih duhova koji jednako kao i sva druga vilinska bića vole ples i pjesmu, a osobito svirku. Žive pod zemljom ili u blizine vode. Drugi naziv za njih je mali ljudi. Patuljke možemo podijeliti u tri osnovne skupine: patuljci svjetlosti, tamni patuljci i sivi patuljci.

Svjetlosni patuljci mogu mijenjati oblik. Mogu slobodno proalziti između svijeta ljudi i zemlje vile, dobre su naravi i vole lijepe stvari, osobito one koje kratko traju.

Tamni patuljci su zemaljska stvorenja koja mogu mijenjati boje od smeđe i zelene do crvne i crne. Vole tamne prostore i pojavljuju se usred dana ili noći.

Najbrojniji su sivi patuljci. Najlakše ih je vidjeti uz područje na kojem su rođeni. U pravilu sivi patuljci imaju vrlo starački izgled, ali više manje nalikuju na male ljude s ponekim životinjskim detaljem poput ušiju, zubi ili neobičnih stopala. Odjeća im je, ako je nose, analikuje na odjeću ljudi s područja na kome se nalaze, ali preferiraju zelenu i crvenu boju.

Možemo razlikovati nekoliko osnovnih vrsta patuljaka. Elfovi su zračni duhovi prirode. Goblini predstavljuju mračna i opaka mala bića koja se odijevaju u crno, nose šiljaste kape i sklona su činiti vrlo crne šale i nepodopštine.

Kućni duhovi mogu mijenjati oblik ili biti nevidljivi, a kad su vidljivi obično izgledaju kao patuljci koji svojim nestašlucima i sklonostima krađi i podmetanju mogu ljudima zagorčati život.

Dvorfovi su šumski patuljci ili rudari. Uvijek žive u skupinama i prilično su srdačni i veseli čovječuljci.

Riječni duhovi nalikuju kućnima, s tom razlikom što se vezuju uz određena mjesta u prirodi, rijeke, planine, šume.

Uldrasi su patuljci roda gnoma koji žive pod zemljom i to u velikim porodicama. Vladari su nekih velikih divljih životinja. Ne podnose dnevnu svjetlost. Osvetoljubivi su, ali zapravo prijateljski nastrojeni prema ljudima. Gnomska kultura življenja najviše je nalik ljudskoj. Gnomi se mogu naći u gotovo svim dijelovima svijeta. Vrlo su vezani uz prirodi.

Alvenski pripadaju svijetlim patuljcima. Mogu letjeti, mijenjati oblik i prozirnost svojih tijela. Upravljaju vodom, brinu se o bilju. Vole boraviti u blizini ribnjaka i na bežuljcima i nasipima.

Filgijari su patuljasta stvorenja nastala iz košuljice rođene s djetetom. Čarobnjak je može oživjeti i učiniti svojim pomagačem. Taj pomagač najčešće ima oblik i izgled svog gospodara i samo ga gospodar može vidjeti.

Ženske pripadnice trolova, tamnih patuljaka, vrlo su lijepe i zavodljive. Imaju plavu kosu, nejžne glasove, velike grudi, ali su ima leđa šuplje. Mužjaci su s druge strane niži od ženki i ne osobito atraktivni.

 

Iz knjige “Vile” Victorije Faust

NA VILINSKIM IZVORIMA

 

Šumske, vodene i planinske vile u najužem su srodstvu. Legende govore da su šumske vile najstarije. Postoje i “vile oblakinje” koje žive u niskim oblacima i cuvaju boga Peruna. Po nekim su prièama i planinske vile nastale od njih. Naime, dok su se odmarale u oblacima zaspale su pa ih je uhvatilo podnevno sunce. Zato su kažnjene tako da su baèene u planinu da žive na njoj.
Najbliže srodnice vila oblakinja su vile izvorkinje koje žive po izvorima, jezerima i potocima. Skrivajuci se pred ljudima, te se vile pretvaraju u labudove. Znaju imati i noge kao labudovi.
Gorske se vile obièno nalaze pored gorskih izvora. Mlaðe su srodnice vodenih i oblacnih
vila. Koliko je izvora u planini, toliko je i vila. Voda na izvoru zove se “vilinska vodica”, nikada ne presušuje i uvijek je ljekovita, jer je posvecena vilinskim duhom koji je oblijece. Na tim izvorima u planini vile redovito piju vodu u podne. Ti nepresušni izvori samo tada i mogu presušiti. Vile, kako smo veæ culi, spremne su se i družiti s ljudima, cak i ljubav voditi, ali njihovi inace dosta rijetki muški predstavnici, vilenjaci, znaju za nas ljude biti vrlo opasni.
Treba se cuvati takvih kontakata! Jedan takav susret opisuje i Šime Balen u svojoj knjizi “Velebit se nadvio nad more…”

Prica se, naime, kako je neki podgorski lovac, tragajuci za divljim mackama u cik zore izbio pod samu glavicu Rožanskih kukova, ispod same kamene kupole. Umoran od veranja planinom, zastao je da se odmori i potegao usput iz povelike ploske lozovace. Htjede zadrijemati, kad odjednom primjeti da se nalazi na cistini s malim jezercem obraslim lopocima. Kako li se tek iznenadio kad je primijetio da na velikim listovima lopoèa spavaju tri prekrasne djevojke u bijelim poluprozirnim svilenim haljinama koje su nestvarno lelujale na vjetru! Ne treba ni naglašavati da se radilo o vilama, a ne nekim obiènim pastiricama. I one su njega primijetile i pocele ga pozivati k sebi. Tek što je poželio krenuti za njima, iza Rožanskih se kukova pojavilo sunce. U strahu pred suncem s kojim dolaze i vilenjaci da skupe zaostale vile i otjeraju ih u vilinske dvore, one pobjegoše.
Ni naš lovac nije casa casio; cuo je i on vec za nezgodna iskustva drugih u susretima s vilenjacima. Zato je pobjegao glavom bez obzira do prvog iduceg proplanka. Izgreben i poderan, preostalom je lozovacom manje oprao ogrebotine izvana, a više okrijepio dušu iznutra. Probudili su ga nakon nekoliko sati pastiri koji su slucajno prolazili.
O svom doživljaju nije volio pricati jer se bojao da mu ljudi neæe vjerovati. Ipak, izlanuo se u gostionici u Jablancu kad je, dakako, ponovo uz nekoliko cašica lozovace previše, kako veli Šime Balen “pomunjasa i u svojoj se munjasiji izlajao pred jednim svojim prijateljem da je na Rožanskim kukovima naišao na vile i vilinsku vodu.” Nepotrebno je i spominjati: onima koji su vjerovali u vile i price o njima bio je to još jedan dokaz o njihovu postojanju na Velebitu. A nevjerni Tome ponadali su se da pod Rožanskim kukovima ipak postoji izvor. Pokušali su ga pronaci, ali zasad uzalud…

ČIME SE VILE HRANE?

 

vILENajviše vole med, maslac i janjetinu. Ne vole jesti uvijek na jednom mjestu, vec lutajuci planinom biraju glatke, kao nožem odrezane stijene, koje pozelene lišajevima nakon njihova blagovanja.

 

Još jedno upozorenje glede njihove prehrane: naša narodna predaja govori da se vile hrane “od nijeka”, dakle putnicima uzimaju ono što netko zanijece, sakriva pred drugima, a ima. Zato ne budite sebicni! Zamjerit cete se i vilama.

 

 

KAKVE SU KAO OSOBE?

 

 

vILEVole pomagati slabijima i ne vole nepravdu. Znaju usput planinom ostavljati hranu umornim putnicima. Predaja govori da se jedna vila na Bracu sažalila na najmanjeg pastira u planini koga su svi ostali tukli. Dade mu sisati svojega mlijeka i on postade najjaci. Ljudima su duboko zahvalne na pomoci i na dobrotu redovito odgovaraju dobrim. Ali, zle ljude, ili one koji im žele napakostiti nemilosrdno kažnjavaju. Vole se družiti s mladim momcima, ali se ljute i osvecuju kada mladiæi prièaju drugima da su ih upoznali i s njima vodili ljubav.
Postoje i vile posvaðuše, koje uživaju svaðati ljude, posebno muževe i žene. Da se zna: i za braène su svaðe cesto vile krive!
Vile cesto planinom idu same. Da ih ne prepoznamo pretvore se u zmiju, pticu, cak i staru babu. Obožavaju ples, pa se na odreðenim mjestima okupljaju i redovito plešu u kolu. Onoga tko ih za vrijeme plesa primijeti spremne su pretvoriti u stijenu ili drvo. Znaju ga i odvesti sa sobom i do smrti škakljati, to valjda i nije neka kazna. Na mjestima vilinskog kola izrastaju gljive i stvaraju one cudesne krugove gljiva po našim planinama.

KAKO IZGLEDAJU I GDJE ŽIVE?

Ljepota bez kraja i konca. Sve se naše price slažu da su vrlo lijepe, prozracne i lagane. Tek, umjesto nogu imaju kozje papke ili konjska kopita. Kosa im je obicno zlatne boje, raspuštena cesto gotovo do zemlje. Ne smije ih se cupati: umrla bi kad bi joj netko išcupao tek i jednu vlas!

Nalazimo ih po planinama, spiljama, livadama, cak i u oblacima. Prema staništima i nazivima se razlikuju: postoje vile drvarice (one koje žive po krošnjama), zatim vile planinkinje, vile zagorkinje, diklice planinske, vile vodarice itd. Vole i more; odmorište im je otocic Jabuka, koji je ujedno i vrt velebitskih vila! Zanimljivo, planine u unutrašnjosti Hrvatske obicno nastanjuju drugi ženski mitski likovi, svakako mnogo strašniji i nažalost ružniji.

 

 

KAKO SU NASTALE?

 

 Postoji mnogo prica! Jedna kaze da su nastale od livadne trave, odnosno od sline koja nastaje na travi za proljetnom rosom, druga govori da je Bog prokleo ohole djevojke, a jedna posebno zanimljiva ih povezuje s Bibljijom. Ta prica veli da su vile i vilenjaci neblagoslovljena djeca Bozja. Naime, Adam i Eva su imali mnogo djece, pa su se pred Bogom posramili i sakrili ih, tako, kada je Bog dijelio blagoslove, ta djeca nisu bila tu!
Mnogo je varijanata na ovu temu, ali se sve u jednom slazu; da je svijet bio lijepši, a ljudi sretniji,u doba kada su vile Svijetom hodale!
Proucavatelji govore da su vile dobri duhovi jadranske mitologije, djeve u bijelom, koje plešu na mjeseèini i zavode mladice. Kadre su nestati, kada god to to pozele, ali ako bi se slucajno dogodilo da ih uhvati majka zavedenog mladica, bile bi primorane bespogovorno mu sluziti.

 

VILE VELEBITA 

”Duh prirode je tako lijep, da ga ljudi vide kao vilu!”. Ovako govori od davnina nasa narodna usmena predaja.
Da li ste ikada bili na Velebitu, nasoj, zasigurno najljepsoj planini?
Nasa narodna predaja kaze da gore postoje vile.
Ja sam osobno cula da jedan covjek koji gore provodi veci dio godine razgovara s vilama!
I da ne zive samo tamo, vec i na drugim hrvatskim planinama kao sto su Biokovo, Prolog, Mosor, Omiska Dinara…, a zive i u sumama, i u raznim spiljama i jamama.

DAKLE:

Price o vilama i vilenjacima na planinama i u sumama postoje vjerojatno oduvjek. I isto tako postoje i svjedocanstva raznih ljudi iz raznih povjesnih razdoblja, bilo usmena, bilo pismena, o susretima s vilama.

Cak je i sam Petar Zoranic (nas knjizevnik iz 16. stoljeca), u svojoj knjizi ”Planine” napisao kako je u Paklenici sreo vile i kako su ga one dalje vodile Velebitom.

Ti su se susreti radovito dogadjali na udaljenim i napustenim, ali uvijek prekrasnim mjestima.
Dakako, najcesce na proplancima, uz jezerca, izvore i na drugim carobnim mjestima.
Doduse, pretezno su se javljale planinarima i pastirima i to onima koji bi nakon napornog dana popili koju casicu vise, zaspali, te bi ih u onom mamurluku budjenja, kada je splet sna i jave nevjerojatno stvaran, posjetile vile!

Mnogi koji su ih vidjeli, prepali bi se, te glavom bez obzira utekli, ali su istovremeno bili i presretnida su vidjeli nesto toliko lijepo.

Pa onda!
Tko su te vile? Kako su nastale? Da li su stvarne? Gdje žive? Jesu li opasne?
I na kraju krajeva; kakvu bismo relaciju mogli povuci izmedju nasih hrvatskih i Tolkienovih vila i vilenjaka?
Tolkienovu mitologiju poznajemo, no poznajemo li nasu vlastitu? Vode li te dvije i sve ostale mitologije jednoj velikoj, predivnoj i zajednickoj istini, ili je zaista sve ono lijepo sto u ljudima budi ljubav i mastu, samo prazno slovo na papiru i splet rijeci davno izmisljenih prica?

Ovdje cu navesti ono malo sto znam o Hrvatskim vilama, a od vas ocekujem komentare, dodatke,i da pisete price koje znate.
Zasto ne bismo saznali nesto i o vlastitoj mitologiji!

 

KELTSKI MITOVI

Keltski mitovi ne poznaju kozmogoniju, proces stvaranja svijeta. Oni govore o valovima osvajanja u kojima su jedan za drugim dolazili naraštaji bogova, heroja i ljudi, čije su se sudbine međusobno ispreplitale. Prvi mitski osnivač došao je sa zapada, s mora. Posljednji, sinovi Mila, bili su ljudi koji su došli s istoka i za koje se smatra da predstavljaju povijesne Kelte. Oni su protjerali Tuatha De Dannan, božanski narod koji je posjedovao ogromna znanja i vještine. Jedan dio bogova i ljudi Tuatha De Dannan odlazi na zapad preko mora, dok drugi ostaju i povlače se u “drugi svijet” (kelt. Sidh, mir) iz kojeg mogu sudjelovati u sudbinama ljudi. Taj svijet je nevidljiv, a opet sveprisutan. To je tajni život humaka, jezera, rijeka, podzemnog svijeta. Nastanjuju ga vile, vilenjaci, patuljci, elfi. Ljudi s njim mogu komunicirati za velikih godišnjih svetkovina i na posvećenim mjestima.

Na isti način kao što čovjek nije samo materijalan, već posjeduje dušu, tako je i sve u prirodi živo i ima dušu; prožeto je snagama i energijama, nastanjeno vidljivim i nevidljivim bićima. Vrhovi planina i uzvisine bili su boravišta bogova. Vrela, rijeke i vode općenito, bile su poznate kao diva, devona (“božanska”). Izvori su bili darovatelji čudotvornih iscjeliteljskih moći. Na tim se mjestima ponekad nalazi “ulaz” u “drugi svijet” koji čuvaju vile, patuljci, a ponekad i neki div.

VILINSKA KRALJICA

BEBO
- vilinska kraljica kraljevstva Faylinn i Iubdanova žena u drevnoj irskoj legendi. Posjećivala je stanovnike Ulstera koji su prema njoj izgledali kao divovi.

BECUMA
- vila koja se udala za kralja Conn Catchatacha prema irskoj legendi. Ta veza je imala lošu kob i zemlja je počela patiti. Stoka nije davala mlijeko, a klasovi kukuruza nisu dozrijevali. Nagovorila je kralja da progna svog sina Arta. On se nakon nekog vremena vratio i pobijedio Becumu u partiji šaha i tada ju prognao iz Tare.

BEDIADARI ili Bidadari («dobri ljudi»)
- malene malezijske vile koje imaju mnogo sličnosti sa europskim rođacima, ukljućujući i ime «dobri ljudi».

 

 

VILA S MNOGO LICA

BEN VARREY
- sirena sa otoka Mana koja je uglavnom prijateljski naklonjena otočanima. Upozorava moreplovce na dolazak oluje, a ponekad ih mami da se utope svojim prekrasnim pjevom.

BENDITH Y MAMAU («majčin blagoslov»)
- laskavi Glamorganshireski naziv za ova ružna stvorenja koja su nastala od križanja goblina i vila. Žive pod zemljom u plemenima i mrze ljude. Ubijaju im životinje, kvare alat i kradu krave. Ukrasti će i ljudsko dijete i u zamjenu ostaviti jedno od svoje djece. Da bi se vratilo dijete, potrebna je pomoć vještice. Kada se vrati, dijete se ničega ne sjeća osim vilinske glazbe.

BERCHTE ili Berchta («svjetla» ili «bijela dama»), Butzenbrecht, («darivateljica») i Perchta («isijavanje»)
- njemačka vila koja ima mnogo lica. Jedno od njih je Baba Roga koja se priziva kako bi zločestu djecu prisilila na lijepo ponašanje. Ona je također vještica velikih širokih stopala okrenutih prema van, željeznog nosa, duge sijede kose i malenih sjajnih očiju. Sa sobom nosi preslicu i oslijepit će svakog tko je pokuša poskrivečki promatrati dok se bavi nekim poslom, neki kažu da će svatko pasti u trans tko joj se nađe na putu Dvanaeste noći. Kada se probudi imat će sposobost da prorekne kakav će biti urod te godine.
- Kao Butzenbrecht, najviše posla ima između Božića i Nove godine. Uništava svaki ručni rad koji nije dovršen do Stare godine navečer. U njenu se čast kuće kite sa zimzelenim granama, na Dvanaestu noć (6. siječnja) mora se za nju ostaviti hrana jer inače će ju uzeti sama iz trbuha ljudi. No ima ona i dobru stranu- ako se naprave kolači u obliku papuča, napunit će ih darovima i slatkišima za dobru djecu. Slavlje 6. siječnja je prvobitno bilo slavlje zvano noć Perchtun, budući da je ona također i Perchta, ona uzima duše mrtve djece pod svoju brigu.
- Ona je čuvarica oranica i stoke i svatko tko ne cijeni njen posao biti će kažnjen. Ljudi se oblače kao Perchten, koja predstavlja duha dobrote i plešu po poljima kako bi otjerali zle duhove.
- Berchte se također pojavljuje kao znak smrti. U nekim dijelovima Njemačke, ona je predvodnica Divljeg lova, a prate ju vile i duhovi nekrštene djece, čija je zaštitnica. U proljeće je ljupka djeva duge meke kose sa grančicom glogovog cvijeća u ruci.
- nekad je bila boginja slična ili identična Holdi, božanstvo plodnosti i braka pa je ponekad zovu i Holdaberta, kombinacija imena Holda i Brechte. Gotovo je sigurno da je bila glavno božanstvo ognjišta i doma, te je u pogansko doba imala svoj blagdan Yule. U svakoj su se kući tada na kamenom oltaru palile miomirisne grane zimzeleni da bi je se dozvalo da prorekne budućnost svakog od ukućana.

 

BOLESTI I NEPOGODE VILA

Vjerovanje je svuda u svijetu da su prirodne nepogode i bolesti djelo vila i duhova. Smrt i paralize su tako pripisane vilinskim strijelama. Korijen engleske riječi «stroke» («udar») za paralizu je izveden iz «elf stroke» («vilenjački udar»). Vilenjačke strijele mogu izazvati oticanje butina koje postaju crvene i upaljene od reume i artritisa. Prisustvo nevidljivog vilenjačkog skupa uzrokuje paralizu. Grčevi su kazna za uvrede vilama. Tuberkulozu uzrokuje jedenje vilenjačke hrane ili posjećivanje vilinskog brežuljka u noći. Vile uzrokuju grčeve, modrice, osip i uši. Dječja paraliza je znak da je dijete zamjenjeno vilinskim djetetom, jer ako se dijete ostavi bez nadzora, doći će zle vile i zakrenut će mu udove i uzrokovati deformacije. Vile noću kradu konje i pletu im grive u vilenjačke pletenice. Engleske vile mogu ukrasti tvoju sjenu što će uzrokovati polagano nestajanje i smrt. U Norveškoj vilenjački dah uzrokuje plikove po tijelu.
- Vile koje uzrokuju snijeti su učestalije zimi, jer su vjerojatno povezane sa drevnim duhovima koji donose zimu, propadanje, bolest i smrt.
BLODEUWEDD («cvjetno lice»)
- vila načinjena od devet vrsta cvjetova prema welškom mitu. Načinjena je da bi postala nevjesta Llewu, jer mu je njegova majka Arianrhod zabranila da oženi smrtnicu, ali se Blodeuwedd zaljubila u Gronw Pebyra i s njim smislila plan da ubije muža, međutim, čarobnjak Gwydion ga je pronašao i oživio, a Blodeuwedd za kaznu pretvorio u sovu.
- Ta priča je zapravo drevna metafora o zamjeni uloga boginja i bogova u određenom dobu. Llew znači «onaj koji sjaji» i on je ljetni bog sunca, njegova nevjesta Blodeuwedd («cvjetno lice») je cvjetna boginja ljeta. Gronw je «Gospodar jezera», Llewova suprotnost sa jesenskim vodenim obilježjima. Blodeuwedd postaje boginja vještica u obliku sove (neki kažu da je lice sove u obliku cvijeta). Priča o buntovnoj nevjesti se odrazila u priči o Guinevere i Arthuru, o Blathnat i Cuchulain
 

 

ZAŠTO SU VILE NESTALE IZ NAŠIH ŽIVOTA? 

U vrijeme ono ljudi bijahu dobri, a vile njime pomagale polja žeti, travu kositi, korov plijeviti, stoku hraniti, kuće graditi. Tuge nije bilo, jer svuda su vile pomagale. Jedno je bilo srce svih ljudi, jedna volja, jedan običaj, jedan zakon. Ali ljudi iznevjeriše vile, pastiri baciše tambure i svirale, pjesma je utihnula. Zlatno doba je prestalo. Tada su i puške zapucale i narodi se zaratili. Od onda nestade vila, i s hrvatskog polja izmakoše nekud u tuđu zemlju.

 

 

 

VILE SUĐENICE

Žene se boje zaspati nakon poroda, premda su umorne, jer 3 ili 7 suđenica dođu, kad se čovjek rodi, dosuđuju mu sudbinu. Uris i Upis upisuju sudbinu, a o bogatstvu odlučuje Vusud okružen divljim zvjerima. Vila Suđenica je i Uresnica, Juresnica, Orisica, Orešnica (jer se vile rado pod orah sabiru). U noći po porodu ženi se nosilo vino, kruh i sol, ostavljalo se Rojenicama na stijeni ili u “suđeničkim jamama”. Možemo ih povezati sa Nornama u nordijskoj mitologiji. One također određuju sudbinu čovjeka, to su tri sestre Urd (najstarija, boginja prošlosti, sudbine), Verdandi (srednja sestra, boginja sadašnjosti, potrebe) i Skud (najmlađa, boginja budućnosti).

 

LADARICE

 

 

Ladarice su pjevale prije nego je začet svijet, ali su ga ostavile kada se svijet promijenio vjerom i nastanile se na zvijezdama. Prema narodnim pričama one hodaju svijetom od Jurjeva do Ivanja. Uz to vjerovanje veže se običaj kada na Ivanje djevojčice Ivančice u grupi od četiri ili osam obilaze sela. Na glavi nose vjenčiće, pjevajući prolaze kroz selo.

 

 

VILINSKO KOLO

 

Vile obično hodaju same, ali kad plešu u kolu ih je 10. Ostaju tada za njima tragovi od kopita, a onoga koji ih vidi dok plešu, mogu pretvoriti u drvo, stijenu ili ga odvedu u šumu. Prema slavonskim pričama u vilinskom kolu. Prema toj priči gljive rastu gdje su vile jednom plesale. Na vilinsko kolo s gljivama ne smije čovječja noga stupiti, jer tome čovjeku bi vile odmah učinile zlo. Vilina gljiva u narodu se zove “vilovnjača”, pa i izvan Slavonije vjeruje se da ona raste “na vilinu kolu”.

 

 

VILINSKA PJESMA

U međimurskome se kraju pripovjeda, kako vilinska pjesma zamami djevojku, da i ona postane vila. Pjevaju kao da pčele zuje milozvučno, ali im se riječi ne razabiru. U Dalmaciji gdje su vjetrovi jaki, narod je osluškivao buru i toj pjesmi vjetra čuo vilinske glasove. “Kad burom zapjeni more, u morskom dimu eno vila, koje hitrom nogom stružu vodenu površinu; eno ih na obali, gdje divlje tance izvode i kletve izmeću. Primakne li se tko njima brodom, kad pri buri pjevaju, one će brod izvrnuti.” Čakavska pjesma kaže: “Bura im je zibarica bila”.
Kažu neki, da su vilinske pjesme slične poskočicama, ali da im se riječi nikako ne mogu razumijeti. Razumiju ih samo odabrani. Ta nerazgovjetna pjesma uspoređuje se s vjetrom. U mukloj pjesmi vjetra čuli su glas koji najavljuje stvari ljudima nepoznate. Prema tome vile bi bile i proročice. Latinki naziv za vilu (fatae) znači proročica.

 

 

VILINSKI STANOVI

 

Vilama je stan Mosor, Prolog, Biokovo, Velebit, Crljene stine više Brista, omiška klisura, odmorište im je otok Jabuka koji je i vrt velebitskih vila. Neke vile su obitavale kraj Samobora u jednoj pećini blizu puta za Palačnik, nalazile su se i u Rudarskoj dragi. Kod Stubice se u viru Koritnjaku navečer kupaju u kamenom koritu. Postoji legenda o začaranim vilama koje su obitavale južnije od Stapine, na Tulovim gredama. Žive one na zvijezdama i u oblacima, pa su vile i Vlašići, tj. Lazarice, Hlastarice, Stražejući, a to je 7 vila LADARICA koje okolo hode od Jurjeva do Ivanja.
Vile su po svom postanku meteorna, bića u oblaku. Vili je oblak zaklon, stan i igralište. Vila je duh, koji upravlja oblakom, vodi ga. Prema tome vila je povezana sa gromom, munjom i oblacima. Hrast je posvećen bogu Gromovniku (Perunu) pa se vile često ukazuju i kraj starih hrastova.
Planinske vile zalaze i u pećine, pretvarajući se u zmije. Vodene vile žive po rijekama ili u moru. Neke od njih, kao sirene, pola su žensko, pola riba. Katkad se pretvaraju u labuda, ili imaju žensko tijelo a noge labuđe. Na slapovima žive Vilske devke. Voda tu ne šumi, bistra je, ali se u njoj ne vidi ništa samo se može čuti pjesma. U toj ujezerenoj vodi usred slapa se nitko nikada ne utopi. Šumska dekla je kosmata žena koja uvijek traži toplinu pa se zavlači među stoku u torovima, među pastire kad spavaju na sjeniku, nije zloćudna.

 

CRNE I BIJELE VILE

 

“Vuci viju, a gavrani grču, vile viču iz stećica stijena.”
Vila vidarica ujutro vraća vid koji noću uzima mrka vila brodarica. Prema kajkavskoj priči, koju je zabilježio M. Kračmanov Valjavec, “Narodne prip.”, Varaždinu 1858.godine, odmah se ljudima i životinjama “namažu oči zorinom rosom, namah progledaju”, a za tu zorinu rosu znaju sam o vile. Između Cetine i Neretve, u vilovitom Primorju oko Makarske, narod priča o zlim crnim vilama koje na ljude bacaju kamenje. Vjerovanje u postojanje bijelih i crnih vila najizraženije je u primorskom kraju. Crne vile se u narodnim pričama rijetko opisuju, a za bijelu kažu da je u svilenu odjeću obučena, trepte joj zlatne kose, rumena je kao jabuka, visoka, hitra hodom i letom, prelijepa je samo što ima magareće noge. Ovo vjerovanje u magareće noge vila nije izvorno pogansko, nego se u njemu vidi utjecaj prodora kršćanstva u primorske krajeve koje je htjelo da se davna vila nagrdi. Isto je tako noviji i pojam o crnoj vili strogo odvojenoj od bijele vile. Naravno vila je ponekad zlobna i crna, ali prema prvom, neznabožačkom mitu niti jedna vila nije postojano crna i zlobna. Priče o vilama rumenim kao jabuke primorske tradicije su zanimljive jer često je spominjana vilina bljedoća. Ta bljedoća bi se mogla odnositi na olujne noćne oblake. U primorskoj tradiciji je česta slika jutarnjih oblaka koji obavijaju gorske visoke šume gdje vile idu kroz gustu goru, pa im se zlatne kose o grane zapleću.
U Bugarskoj imamo “samovilu” u sjevernim krajevima tj. “samodivu” u južnim krajevima zemlje. Ta vila nije crne kose već je crne ćudi. Dojuriti će zrakom ili dojahati na jelenu, zmijama naoružana: žuta joj je guja bič, a uzda zmija ljuta.