Umijeće gatanja zove se mantika ili divinacija. Latinski oblik divinatio znači spoznaja božanskog mišljenja. Mantika dolazi od grčkog pojma mania, što znači ludilo, mahnitost, bješnjenje. Izraz mahnitost Grcima u svakom slučaju nije označavao samo psihopatološko stanje. Naprotiv taj se izraz odnosio na ekstazu i zanos, „biti izvan sebe“ označavalo je božansku inspiraciju. Mant je božanstvom inspiriran vidovnjak.

Veliki mitološki vidovnjaci staroga vijeka su u skladu s tim billi tumači božje volje a ne vračevi ili proricatelji budućnosti. Neki od njih su Helenije, Kalhije i slijepi vidovnjak Terezije koji je pokazao Edipovu sudbinu. Njihova se sposobnost sastojala u tome što su iz knjige prirode znali pročitati tajen poruke bogova.

Izvorna tehnika umijeća gatanja odnosila se na mogućnost prepoznavanja smislenih poruka u slučajnim događajima. Bogovi u nadnaravna stvorenja koriste to kao sredstvo pomoću kojeg obznanjuju svoju volju onima koji mogu razumjeti spomenute znakove. Božanske poruke tada postaju slučajni šumovi, jata ptica u preletu, obrisi u kostima, reflektirajući oblici na vodenim površinama. Šuškanje listova je bilo posebno pogodno da bi se postiglo mistično značenje. Šumom vjetra u dudovim stablima se još i Davida poticalo na proricanje.

Dodona je jedno od najznamenitijih Zeusovih proročišta, koje je spominjao i Homer. Tamo su svećenici vračali pomoću šuškanja svetog hrasta. U Dellu i u Delfinima su navodno postojala stabla lovora koja su se koristila na isti način.

Slučajni događaj potreban za vračanje se ponekad prouzročio i namjerno. Poznata Sibila iz Kume pisala je proročanstvo koje se nastavlja na nizu papira. Te bi papire razasula po podu svoje pećine. Kad bi zainteresirana osoba došla u njezinu spilju, njezini bi se papiri s proricateljskim porukama uskovitlali zbog propuha. Tako se došljak nikako nije mogao upoznati s cjelokupnim sadržajem proročanstva, već bi samo „uhvatio“ pojedine odlomke.

Istaknuti rimski govornik i filozof Marko T. Ciceron u svom djelu „De divinatione“l pravi razliku između umjetnog i prirodnog vračanja. Umjetno ili neprirodno vračanje prema njegovom mišljenju obuhvaća sve tehnike koje su se primjenjivale  kako bi se primilo božansko  proročanstvo. To se donosi na proučavanje utrobe životinja, bacanje kocke kao i na tumačenje znamenja.

Prirodno se vračanje pak događa u stanju transa, u božanskom zanosu ili snu. U staroj Grčkoj su pokušavali iskoristiti ovu prirodnu sposobnost proricanja za vrijeme snivanja u hramu. Na taj način je Heraklo u Sofoklovu snu razotkrio ime lopova koji je bio pokrao hramsko posuđe. Telesfor snivaocima u hramu šalje snove koji su stvarni i koji pomažu u izlječenju duše i tijela.

Tags: magija, mantika, vračanje

Kao i „kobna lubanja“ priča o dijamantu Hope govori o tome kako kristali imaju moć upijanja ljudskih osjećaja.

Louis XIV. Kupio je dijamant 1668. godine od francuskog trgovca Jean – Baptistaea Taverniera, za kojega se vjeruje da ga je ukrao iz oka nekog idola u indijskom hramu. Tavernier je zatim bankrotirao i otplovio u Indiju ne bi li povratio bogatstvo, ali je na putu umro.

Kralj ej dao oblikovati dijamant u obliku srca, a nosila ga je Mme.de Montespan, kraljeva ljubavnica koja je bila upletena i u zloglasnu „aferu s otrovima“, u kojoj su razne gatare pribavljale otrov za ubijanje neželjenih muževa. Bila je upletena crna magija, a opat Guilborg sudjelovao je u crnim misama u kojima su se novorođenčad prinosila kao žrtve, pritom golo tijelo Mme.de Montespan služilo kao oltar. Skandal je ušutkan, ali Mme.de Montepan pala je u nemilost, a gatarama je tajno suđeno u chambre ardente („komori sa svijećama“) te su poslije spaljene. I tako se čini da je, poslije Taverniera, Mme.de Montespan koj je „francuski plavi“ kako su zvali dijamant, donio nesreću.

Stotinu godina poslije, kralj Louis XVI. dao je dijamant svojoj ženi, kraljici Mariji Antoaneti, zbog upletenosti u skandal sa dijamantnom ogrlicom izgubila je vjerodostojnost kod stanovništva, pa je to bio jedan od neizravnih povoda za francusku revoluciju, u kojoj je ostala bez glave. Princezu de Lamballe, kojoj je Marija Antoaneta  posudila dijamant, ubila je svjetina.

Dijamant se ponovo pojavio u Londonu, ali znatno smanjen – s izvornih 112,5 karata (22,5 grama) na 44,5 karata- manje od prvotne težine. Kupio ga je 1830. godine londonski bankar, Henry Thomas Hope, za 1800 funti i otada je poznat kao dijamant Hope. Koliko nam je poznato, Hopeu dijamant nije naškodio, a ni bilo kome iz njegove obitelji sve dok nije završio u rakama pjevačice Mary Yohe, koja se udala za Francisa Hopea. Njih su mučili bračni problemi i žena ga je proklela da će dijamant donijeti zlu sreću svakome tko ga bude imao. Umrla je u siromaštvu i za to je okrivljavala dijamant.

Lord Francis ga je, opterećen velikim financijskim teškoćama, početkom 20. stoljeća prodao francuskom burzovnom  mešetaru Jacquesu Colotu koji je poludio i ubio se, ali ne prije nego što je dijamant prodao ruskom princu Kanitovskom, koji ga je posudio francuskoj glumici, a onda je ustrijelio iz svoje lože prve večeri kad ga je nosila. Njega su zaklali revolucionari.

Kupio ga je grči draguljar Simon Mantharides i poslije pao u provaliju. Turski sultan Abdul Hamid poznat kao „Abdul ukleti“, kupio ga je 1908. godine, a 1909. godine bio je svrgnut, te je poludi. Sljedeći vlasnik, Habib Bey, utopio se.

Dijamant je zatim preko francuskog draguljara Pierra Cartiera otišao u Ameriku, Edwardu Bealeu Macleanu, vlasniku „Wahington Posta“. Nedugo potom umrla mu je majka, a zatim i dvije sluškinje. Njegov 10-godišnji sin Viorn, koji je uvijek bio strogo čuvan, jednog je dana pobjegao čuvarima, istrčao pred kuću i poginuo pred kotačima automobila. Maclean se rastao od svoje žene Evalyn, upleo se u poznati skandal Teapot Dome i završio kao psihotični alkoholičar. Evalyn je zadržala dijamant i često ga nosila, odbijajući priče o njegovoj zlokobnosti. Ali, kad joj se kći 1946. godine ubila tabletama za spavanje, svi su se sjetili da je na dan vjenčanja nosila dijamant.

Nakon što je Evalyn Maclean umrla 1947. godine, sv je njezine dragulje kupio newyorški draguljar Harry Winston, navodno za milijun dolara.  Izložio je dijamant u New Yorku, ali ga je an kraju odlučio darovati Institutu Smithsonian, a to što ga je poslao običnom poštom pokazuje da ga nije brinula „ukletost“ dijamanta. Paket je danas izložen zajedno sa dijamantom. Kada je 1965. godine testira ultraljubičastim svjetlom u laboratoriju DeBeers u Johanesburgu nastavio je žariti poput užarena ugljena na nekoliko minuta testiranja, što je jedinstven fenomen među dijamantima.

Skeptici prokletstvo dijamanta Hope, kao i prokletstvo Tutankamonove grobnice, smatraju mitom i ističu da mnoge vlasnike nije zadesila nikakva nesreća. I dok je u ovom slučaju skeptičnost možda opravdana, bilo bi preuranjeno odbaciti pojam prokletstva kao praznovjericu.

Pokojni T.C. Lethbridge bio je uvjeren da tragedije i neugodni događaji mogu ostaviti „otisak“ na mjestima na kojima su se dogodili. Tu teoriju je prvi iznio sir Oliver Lodge početkom 20.stoljeća. On je smatrao da se neka tzv. proganjanja mogu protumačiti kao „snimke“.  Takve snimke on je nazvao ghoul (lešinar ili demon) – pod njima je razumijevao neugodne osjećaje koje neka mjesta izazivaju.

Kad mu je bilo 18 godina, šetao se sa majkom po Velikoj šumi blizu Wokinghama kad ih je iznenada obuzela golema tjeskoba. Poslije su doznali da je blizu mjesta gdje su tada bili ležalo truplo čovjeka koji se ubio. Lethbridge je vjerovao da je tjeskoba tog čovjeka nekako „snimljena“ u okolini. 40 godina poslije, on i njegova žena Mina otišli su sakupljati morsku travu na obližnjoj plaži, Lethbridge je opet osjetio „plašt“ tjeskobe kao da je zakoračio u maglu. Ubrzo je Mina rekla: „Ne mogu podnije više ovo mjesto!“ pa su otišli.

Sljedećeg vikenda su ponovili izlet. Ponovno je osjetio isti „plašt tjeskobe“. Ovaj put Mina je otišla na vrh neke stijene kako bi crtala, a onda iznenada je osjetila neugodan osjećaj da je netko potiče da skoči sa stijene.

Poslije je Lethbridge otkrio da je neki muškarac nedugo prije skočio s te stijene i ubio se. Zaključio je da je opet to bio razlog tjeskobi, jad tog čovjeka nekako je bio „snimljen“ na električnom polju vode. Minu na skok nije poticao „duh“ samoubojice, nego je reagirala na njegov vlastiti poriv da skoči. Taj pojam „snimke“ temelj je teorije psihometrije.

Vidovnjaci vjeruju da kristali veliku sposobnost upijanja, odatle popularnost kristalnih kugli koje se drže zamotane u crni baršun koji ih štiti od svjetlosti i topline.

Ako Lethbridge ima pravo i ako je prokletstvo slamo neka vrsta negativne  snimke, to bi onda objasnilo zašto utječe na neke ljude a na neke ne.

Tags: diamant, dijamant, dijamant hope, hope, PROKLETSTVO, TUTANKAMON

Stigmatizirani pripadaju u najosebujnije pojave u području vjerskih fenomena. To su ljudi na čijim se tijelima pojavljuju Isusove rane. Među prvim i najpoznatijim  stigmatiziranima bio je 1224. godine sveti Franjo Ašiški, osnivač franjevačkog reda. Pojavljivanje neobjašnjivih rana je psihički uvjetovan fenomen. Radi se o organskim tvorevinama na osnovi mašte, koja u promijenjenim stanjima svijesti može proizvesti neobične tjelesne simptome. Teolozi ih tumače kao karizmatični znak. Liječnici  i znanstvenici promatraju  fenomen kritički, jer su njihova istraživanja pokazala da mnogi pacijenti koji boluju od histeričnih bolesti sami sebi nanose stigme i ozljede.

Istraživanja su pokazala da su u prošlosti bile stigmatizirane uglavnom žene i da se u ortodoksnoj crkvi do danas nije dogodio nijedan slučaj stigmatizacije. Osobito često su se te rane pojavljivale kod srednjovjekovnih mističarki. Već se oko 920. godine izvještava o mladoj djevojci Ozani, primljenoj u samostan u Reimsu. Ona, navodno dvije godine nije jela meso ni kruh, no ipak je bila u dobroj snazi. Imala je faze s mnogo vizija. Znala je u krevetu ležati i po sedam dana potpuno nepokretna i oblivena krvavim znojem, koji je, na zaprepaštenje svih, kapao sa čela preko njezina lica, kao do trnove krune. Karakteristične osobine i simptomi, kao što su privremena sljepoća, gluhoća, nijemost, promjene okusa, mirisa ili opipa, kao i grčevi ili trenutci mišićne ukočenosti zajednički su svim stigmatiziranima.

Kod mnogih su tipična i spontana iscjeljenja. Znanstvenici, liječnici i psiholozi mogu i danas u mnogim stigmama i drugim simptomima prepoznati i utvrditi psihopatološke crte ili tjelesne smetnje kod dotičnih slučajeva.

Tags: isus, isusove rane, ljudi sa isusovim ranama, stigma, stigmatizirani ljudi, vjera

Vjerovanje u vještice je vrlo stara i raširena pojava. Vještice su uglavnom bile žene. One su uništavale plodove zemlje, provodile tajnovite obrede, svojim su vraćanjem pojedincima uzrokovale bolest, a mogle su bacati i ljubavne čini. Težnja viziji i proricanju, znanja o pripremanju lijekova te s tim povezana nezaobilazna bliskost sa prirodom, sve to govori u prilog ideji o ženama kao vješticama.

Od srednjeg vijeka, ne samo žene koje su znale vračati nego i žene koje su živjele bez muškaraca smatrale su se opasnima. Strah od vještice potaknuo je strah od neobuzdane žene koji je tištio muškarce, najviše pripadnike svećenstva. Poimanje slobode takve žene odnosilo se na njenu spolnost. To se jedino moglo objasniti time da se ona prepušta sotonističkim utjecajima. Neprijateljski odnos prema ženi i osuda spolnosti, Crkvi je olakšalo da te žene obilježi kao vještice. A i društvo nepogodni muškarci bili su pod sumnjom da su vješci. Smatralo se da vuk je vražja životinja, pa se pretpostavljalo da se neki vješci pretvaraju preko noći u vukodlake. Mislilo se da vukodlak preko noći okreće krzno van, a preko dana se pokazuje kao lik čovjeka.

Ljudi su se bojali ljudi s natprirodnim osobinama. Crkva je spretno taj strah koristila tako što je sve neobjašnjive pojave nazivala vražjima. To je vodilo nemilosrdnom progonu vještica od 1500.-1700. godine. Osumnjičene žene se optuživalo za savezništvo s vragom ili bavljenje čarobnjaštvom. Mučenjima se trebalo prepoznati vješticu, a potom ju i pogubiti. Ti progoni nisu bili popraćeni jedino okrutnim  zlostavljanjem nego su se izmišljali i novi Božji zakoni. Ispitivanjem reakcije na krv, vodu i vatru prizivala se viša sila kako bi im se otkrila nevinost ili kaznila krivnja.

Flamanski liječnik Johannes Wiens jedan je od prvih koji je oštro istupio protiv ideje da su vještice u savezništvu sa vragom. Razvio je psihološku teoriju prema kojoj su vještice melankolične osobe koje samo umišljaju savezništvo s vragom. Sve do 18. stoljeća bilo je puno bolesnika s psihološkim poteškoćama koje se okrivljavalo da su odani vješticama.

Tags: 18. stoljeće, PROGONI VJEŠTICA, VJEŠTICE, vrag

Zima 1855. godine bila je osobito oštra, čak u i jugozapadnoj Engleskoj gdje su zime obično blage. Ujutro 8. veljače, Albert Branlsford, ravnatelj seoske škole u Topshamu u Devonu, izišao je iz kuće i vidio da je noću sniježilo. Iznenadio se kad je vidio niz otisaka stopala – točnije kopita- niz ulicu. Na prvi pogleda izgledali su kao obični otisci potkovanog konja; ali kada je bolje pogledao, vidio je da to nije moguće jer su otisci tvorili neprekinutu crtu, a nisu išli jedan ispred drugog. Ako je to bio konj, morao je imati samo jednu nogu i skakutati na njoj. A ako je stvorenje imalo dvije noge, moralo je pomnjivo spuštati jednu pred drugu, kao da hoda na špagi. Što je još čudnije, između otisaka koji  su bili dugi desetak cm, bilo je samo 20-ak cm razmaka. Svaki je otisak bio vrlo jasan, kao da je žigosan u zaleđeni snijeg vrućim željezom.

Seljani su ubrzo slijedili trgove kroz snijeg prema jugu. U čudu su zastali kada su kopita prestala pred zidom od opeke. Bili su još zbunjeniji kad je netko od njih otkrio da se nastavljaju s druge strane zida, a da je snije na zidu netaknut. Tragovi su se približili plastu sijena i nastavili s druge strane iako na sijenu nije bilo tragova da je neko stvorenje prešlo preko njega. Tragovi su prolazili ispod grmova grožđa, viđeni su čak i na krovovima kuća. Počelo je izgledati kao da je neki ludi šaljivdžija  odlučio zapanjiti selo.

Ali ubrzo se pokazalo da to objašnjenje ne dolazi u obzir. Uzbuđeni istraživači slijedili su tragove kilometar za kilometar kroz krajolik. Kao da su nasumce prolazili kroz neke gradiće i sela. Da je bila riječ o šaljivdžiji, morao bi  prevaliti 60 km, velikom dijelom kroz dubok snijeg. Osim toga, šaljivdžija bi se sigurno žurio da prijeđe što veću udaljenost, a tragovi su često prilazili ulaznim vratima kuća pa se opet udaljili, kao da su se predomislili. Stvorenje je prešlo i estuarij rijeke Exe – čini se između Lympstona i Poederhama. Ali, bilo je tragova i u Exmouthu, niže južno, kao da se okrenulo i vratilo. U toj krivudavoj putanji nije bilo nikakve logike.

Na nekim mjestima izgledalo je kao da „potkovica“ ima razrez, što bi ukazivalo na raskoljeni papak. Bilo je usred viktorijanskog doba i malo tko je na selu dvojio o postojanju vraga. Muškarci su tragove slijedili naoružani puškama i vilama; kad bi pala noć, ljudi su zaključali vrata i držali nabijene sačmarice pri ruci.
 

Nikada se nije uspjelo objasniti kako su tragovi uspjeli prelaziti krovove i stogove stijena. Jedino što je sada sigurno da nikada nećemo ni saznati što tada zapravo dogodilo.

Tags: misterij, MISTERIJE, misteriji, otisci vražjih stopala, vrag, zima, zimsko doba

David Boot, 26-godišnji poslovođa male agencije za iznajmljivanje automobila u Cincinnatiu, država Ohio, vodio je miran i skroman život sve do 15. svibnja 1979. godine. Te noći David je sanjao jako ružan san. Sanjao je da stoji pred izlogom omanje zgrade. Primijetio je da se pokraj nje nalazi pošljunčeni parking za automobile. Odjednom mu je pozornost privukao snažan zvuk mlaznih motora iznad glave. Pogledao je u nebo i posve jasno, u niskom letu ugledao zrakoplov sa 3 motora, koji je imao 2 velika  slova A na repu, a takav znak ima samo kompanija American Airlines. Iz jednog od tih motora sukljao je crni dim  i zrakoplov je počeo naginjati udesno. Nestao je iza krova i pao, jer je Davida probudila snažna eksplozija. Tu noć više nije zaspao, razmišljao je o svom neugodnom snu. Zaključio je da ga je najvjerojatnije probudio neki od preniskih zrakoplova koji su baš u zoru počeli prelijetati njegovu kuću. David je navikao na zrakoplovne motore, jer kada god bi se promijenio smjer vjetrova, kontrola letenja bi odmah započela usmjeravati nadolazeće zrakoplove iznad četvrti u kojoj je stanovao. Ali na veliko Davidovo iznenađenje, san se ponovio i sljedeće noći i još šest noći uzastopno.

Svojim prijateljima nije ništa rekao ali je odlučio da  pozvati mjesnu Agenciju federalnog  zrakoplovstva.  Primila su ga dvojica dužnosnika. Al Pinkerton i Paul Williams, ne prekinuvši ga nijednom u njegovom uzbuđenom prepričavanju zloslutnih snova. Potom su ga počeli  ispitivati o pojedinostima: kako je točno izgledala ta jednokatna zgrada, što se nalazilo u njezinim izlozima, kako je veliko parkiralište pokraj nje, što se nalazi prekoputa zgrade, da li je možda primijetio neku visoku građevinu, poput tvorničkog dimnjaka, tornja za vodu ili TV? Iako zabrinuti nisu na kraju znali što da mu kažu. American je rabila više od 350 zračnih luka i pokušati identificirati jednu od njih na osnovu te zgrade i parkiralište bilo bi nemoguće. Okolica svih zračnih luka je uglavnom pretrpana većim ili manjim parkiralištima. Ipak, obećali su, da će o njegovim čudnim snovima izvijestiti i neke druge ljude u glavnoj centrali u Washingtonu.

Osjećajući kako ovom posjetom nije ništa postigao, David je otišao u mjesni ured Americana u Cincinnatiu. I tamo su ga pozorno saslušali i odmah uputili u obližnju psihijatrijsku kliniku, na kojoj je liječnik Kirby vršio specijalne pokuse na dobrovoljcima – spavačima. Kako je već bilo kasno poslijepodne, mladić odluči posjetiti kliniku sljedećeg jutra. Vratio se kući, pripremio sebi hladnu večeru i sjeo ispred televizije, kako bi usput gledao večernje vijesti u 6.30h. Već na početku, sav se ohladio kada je saznao za tešku zrakoplovnu nesreću, koja se tog poslijepodneva dogodila iznad zračne luke  u Chicagu. Veliku Jumbo DC10 kompanije American Airlines srušio se odmah nakon polijetanja, zbog kvara na motoru, kojeg je čak odvojio od krila, a zrakoplov nagnuo udesno i srušio nedaleko zračne luke. U strahovitom požaru i eksploziji život je izgubilo svih 273 putnika i članova posade.

Bilo je to 25. svibnja 1979. godine poslije deset uzastopnih snova, koje je David usnio. Osjećao se nekako krivim.  Iz stanja privremene obamrlosti, trgnuo ga je reski zvuk telefona. Bio je to onaj čovjek iz Americana sa kojim je prije dva sata razgovarao. Odmah potom ga je pozvao i Al Pinkertoniz Federalne agencije za zrakoplovstvo.  Predložili su mu da o njihovom trošku otputuje u Chicago i pokuša tamo u blizini zračne luke identificirati onu zgradu i, parkiralište iz svojih snova. Ne treba niti napominjati, kako je David već prvi dan prepoznao zgradu i naznačenu robu u njezinom izlogu. Pokraj nje se zaista nalazilo ono parkiralište. Bez mnogo problema su utvrdili kako se nesretni zrakoplov zaista nagnuo iznad te zgrade i srušio 900 metara dalje.

Tags: AVION, avionska nesreća, nesreća, predosjećaj, san nesreća, sanjaju nesreću, SMRT, snovi, zrakoplov, zrakoplovna nesreća

26. svibnja 1828. godine na ulicama Nurnberga zatečen je dječak u seljačkoj odjeći koji je jedva znao govoriti.  Sa sobom je nosio pismo upućeno jednom satniku u kojem ga se moli da primi dječaka ili da ga objesi. Uz to je bilo i pismo njegove majke bivšem skrbniku.

Taj čovjek koji ga je našao, postolar Weisman odveo je dječaka kod tog satnika Wesseniga. Dječak je samo govorio da želi biti jahač kao njegov otac. Pokušali su mu postaviti još par pitanja, ali dječak bi se rasplakao i samo govorio da ne zna ništa. Odveli su ga u policijsku stanicu, a dječak je znao napisati samo jedno ime : Kaspar Hauser. U pismo koje je nosio sa sobom pisalo je da je rođen 30. travnja 1812. godine.

Sljedećih nekoliko mjeseci dječak je proveo u tornju Westner. Za njega se skrbio tamničar Andreas Hiltel. Kaspara su posjećivali mnogobrojni posjetitelji, a to ga je veoma usrećivalo.  Jeo je samo kruh i vodu. Imao je otprilike 16 godina, ali se ponašao kao 6-godišnjak. Bojnik Binder je tvrdio da dječak ima savršeno pamćenje, zbog čega su zaključili da je iz plemićke obitelji.  Kaspar je bolovao od katalepsije i padavice. Naučio je ispričati svoju priču.

Taj neobičan dječak probudio je zanimanje diljem Europe i privukao brojne posjetitelje. Jedni su smatrali da je varalica, dok su ga drugi povezali s obitelji velikog vojvode Badena zbog crta lica. Ako je tako njegovi bi roditelji bili Karl Ludwig Friedrich, vojvoda Badena i Stephanie de Beauharnais, usvojena Napoleonova kćer.

Kasnije je Kaspar Hauser prepušten na brigu učitelju Friedrichu Daumeru koji ga je naučio čitati, pisati i govoriti. Daumer ga je podvrgnuo homeopatskih tretmanima i poticao ga da piše dnevnik.

17. listopada 1829. godine maskirani čovjek je pokušao ubiti Kaspara sjekirom, ai mu je samo zadao ranu na čelu. Zatražena je policijska zaštita, a dječak je poslije predan na brigu Johanu Biberbachu, a šest mjeseci kasnije barunu von Tucher. Tucher ga je zaposlio kao prepisivača u mjesnom odvjetničkom uredu.

Britanski plemić Phillip Henry Stanhope je pokušao dobiti skrbništvo nad Kasparom Hauserom. Preselio da je u Ansbach, na brigu Johana Georga Meyera. Rekao je kako Hauser nije plemić, nego je mađar. Poneki povjesničari tvrde da je Stanhope imao skrivene namjere i da je bio povezan sa kućom Baden.

14. prosinca 1833. godine Hauser je namamljen u dvorski park Ansbacha obećanjem da će saznati nešto o svojim precima. Tamo ga je neki neznanac probo nožem u prsa i probo mu je pluća. Hauser je ipak uspio nekako doći do kuće, ali je umro nakon tri dana.  Zbog nepoznatih razloga nije rekao ništa o svojem napadaču. Policija je pretražila park, no nije pronašla ubojičino oružje, ali je otkrivena crna torbica sa bilješkom: „Hauser će vam znati reći kako izgledam, odakle dolazim i tko sam. Da mu prištedim trud, reći ću vam ja. Dolazim iz … na bavarskoj granici. Moje ime je MLO.“

Kaspar Hauser je pokopan na jednom seoskom groblju. Na nadgrobnoj ploči piše: „Ovdje leži Kaspar Hauser, zagonetka svoga doba. Rođenje mu je nepoznati , a smrt tajanstvena.“ Kasnije mu je u Ansbachu podignut spomenik na kojem piše: „Ovdje je neznanac ubio neznanca.“

Legende i analize o slučaju Kaspara Hausera traju do danas. Sve teorije zavjere se uglavnom vrte oko vladarske kuće Baden i Stanhopea.

U studenome 1996. godine njemački list Der Spiegl izvijestio je da se pokušalo genetski usporediti uzorak krvi s hlača koje su navodno pripadale Kasparu Hauseru. Usporedbe s članovima kraljevske obitelji nisu donijele nikakve konkretne dokaze. A poslije se pokazalo da hlače ne pripadaju Hauseru.

Institut forenzičke medicine Sveučilišta u Munsteru 2002. godine je analizirao dlake i tjelesne stanice koje su također navodno pripadale Kasparu Hauseru, te je došlo do konkretnijih rezultata. Uzeto je šest uzoraka iz različitih izvora: dječakov šešir i hlače, kao i kovrče kose, djelomično iz osobne zbirke suca Fenerbacha. Genetski je kod bio isti u svih šest uzoraka, te je odgovarao s 95% točnosti genetskom kodu Astrid von Medinger, potomku Stephanie de Beauharnais, koja je bila majka Kasparu Hauseru. Materijal DNK ukazuje da je Hauser uistinu potjecao iz vladarske kuće Baden.

Tags: BADEN, HAUSER, KASPAR, KASPAR HAUSE, KUĆA BADEN, MALI DJEČAK, PISMO