26. svibnja 1828. godine na ulicama Nurnberga zatečen je dječak u seljačkoj odjeći koji je jedva znao govoriti.  Sa sobom je nosio pismo upućeno jednom satniku u kojem ga se moli da primi dječaka ili da ga objesi. Uz to je bilo i pismo njegove majke bivšem skrbniku.

Taj čovjek koji ga je našao, postolar Weisman odveo je dječaka kod tog satnika Wesseniga. Dječak je samo govorio da želi biti jahač kao njegov otac. Pokušali su mu postaviti još par pitanja, ali dječak bi se rasplakao i samo govorio da ne zna ništa. Odveli su ga u policijsku stanicu, a dječak je znao napisati samo jedno ime : Kaspar Hauser. U pismo koje je nosio sa sobom pisalo je da je rođen 30. travnja 1812. godine.

Sljedećih nekoliko mjeseci dječak je proveo u tornju Westner. Za njega se skrbio tamničar Andreas Hiltel. Kaspara su posjećivali mnogobrojni posjetitelji, a to ga je veoma usrećivalo.  Jeo je samo kruh i vodu. Imao je otprilike 16 godina, ali se ponašao kao 6-godišnjak. Bojnik Binder je tvrdio da dječak ima savršeno pamćenje, zbog čega su zaključili da je iz plemićke obitelji.  Kaspar je bolovao od katalepsije i padavice. Naučio je ispričati svoju priču.

Taj neobičan dječak probudio je zanimanje diljem Europe i privukao brojne posjetitelje. Jedni su smatrali da je varalica, dok su ga drugi povezali s obitelji velikog vojvode Badena zbog crta lica. Ako je tako njegovi bi roditelji bili Karl Ludwig Friedrich, vojvoda Badena i Stephanie de Beauharnais, usvojena Napoleonova kćer.

Kasnije je Kaspar Hauser prepušten na brigu učitelju Friedrichu Daumeru koji ga je naučio čitati, pisati i govoriti. Daumer ga je podvrgnuo homeopatskih tretmanima i poticao ga da piše dnevnik.

17. listopada 1829. godine maskirani čovjek je pokušao ubiti Kaspara sjekirom, ai mu je samo zadao ranu na čelu. Zatražena je policijska zaštita, a dječak je poslije predan na brigu Johanu Biberbachu, a šest mjeseci kasnije barunu von Tucher. Tucher ga je zaposlio kao prepisivača u mjesnom odvjetničkom uredu.

Britanski plemić Phillip Henry Stanhope je pokušao dobiti skrbništvo nad Kasparom Hauserom. Preselio da je u Ansbach, na brigu Johana Georga Meyera. Rekao je kako Hauser nije plemić, nego je mađar. Poneki povjesničari tvrde da je Stanhope imao skrivene namjere i da je bio povezan sa kućom Baden.

14. prosinca 1833. godine Hauser je namamljen u dvorski park Ansbacha obećanjem da će saznati nešto o svojim precima. Tamo ga je neki neznanac probo nožem u prsa i probo mu je pluća. Hauser je ipak uspio nekako doći do kuće, ali je umro nakon tri dana.  Zbog nepoznatih razloga nije rekao ništa o svojem napadaču. Policija je pretražila park, no nije pronašla ubojičino oružje, ali je otkrivena crna torbica sa bilješkom: „Hauser će vam znati reći kako izgledam, odakle dolazim i tko sam. Da mu prištedim trud, reći ću vam ja. Dolazim iz … na bavarskoj granici. Moje ime je MLO.“

Kaspar Hauser je pokopan na jednom seoskom groblju. Na nadgrobnoj ploči piše: „Ovdje leži Kaspar Hauser, zagonetka svoga doba. Rođenje mu je nepoznati , a smrt tajanstvena.“ Kasnije mu je u Ansbachu podignut spomenik na kojem piše: „Ovdje je neznanac ubio neznanca.“

Legende i analize o slučaju Kaspara Hausera traju do danas. Sve teorije zavjere se uglavnom vrte oko vladarske kuće Baden i Stanhopea.

U studenome 1996. godine njemački list Der Spiegl izvijestio je da se pokušalo genetski usporediti uzorak krvi s hlača koje su navodno pripadale Kasparu Hauseru. Usporedbe s članovima kraljevske obitelji nisu donijele nikakve konkretne dokaze. A poslije se pokazalo da hlače ne pripadaju Hauseru.

Institut forenzičke medicine Sveučilišta u Munsteru 2002. godine je analizirao dlake i tjelesne stanice koje su također navodno pripadale Kasparu Hauseru, te je došlo do konkretnijih rezultata. Uzeto je šest uzoraka iz različitih izvora: dječakov šešir i hlače, kao i kovrče kose, djelomično iz osobne zbirke suca Fenerbacha. Genetski je kod bio isti u svih šest uzoraka, te je odgovarao s 95% točnosti genetskom kodu Astrid von Medinger, potomku Stephanie de Beauharnais, koja je bila majka Kasparu Hauseru. Materijal DNK ukazuje da je Hauser uistinu potjecao iz vladarske kuće Baden.

Tags: BADEN, HAUSER, KASPAR, KASPAR HAUSE, KUĆA BADEN, MALI DJEČAK, PISMO

Transilvanijska grofica Elizabeth Barthory bila je predivna mlada žena. Rodila se 1560. godine u jednoj od najbogatijih i najuglednijih obitelji. Elizabeth se udala već sa 15 godina, ali u odsutnosti svoga muža zaljubila se u jednog plemića za kojeg se govorilo da je vampir. Nakon poduljeg putovanja s mladićem, Elizabeth je odjednom počela pokazivati očito zanimanje za krv. Kad bi neku nespretnu sobaricu udarila u lice i jadnici je potekla krv, grofica ju je počela piti i onda se njome počela mazati.

Poslije toga, djevojka nije više nikada viđena, a navodno ju je grofica dala ubiti i zatim se kupala u njezinoj krvi. To je bio početak užasnih orgija koje su trajale 10 godina. Elizabethini povjerenici pretraživali su zemlju za neudanim djevojkama i mamili ih obećanjima u dobro namještenu dvorcu. Nakon što su došle u dvorac, više nikad nisu bile viđene. Opet se govorkalo kako grofica ubija djevojke kako bi pila i kupala se u njihovoj krvi.

S vremenom se nakupilo toliko trupala da se više nisu mogla pokopati u dvorcu. Počeli su ih jednostavno bacati na polja, gdje bi ih pojeli vukovi. Nakon nekog vremena uplašeno seosko stanovništvo obratilo se kralju. On je u dvorac poslao rođaka grofice, grofa Gyorgija Rhurza. Njen je rođak bio prisiljen osvojiti dvorac na juriš, a vojnici su našli još 50-ak trupala bez krvi pri upadu u dvorac.

16 članova dvorskog stožera, čarobnjaka i krvnika bilo je smaknuto. Groficu su navodno ostavili na životu, ali su je zazidali u sobu u kojoj je hranu i vodu dobivala samo kroz usku pukotinu. Nakon kratkog vremena grofica je tako zatočena i umrla.

Tags: grofica, krvoločna grofica, LEGENDE, MISTERIJE, transilvanija, vampiri

U podne, 10. svibnja 1951. godine ulice filipinskog glavnog grada Manile bile su pune prolaznika, jer su službenici u to vrijeme izlazili na pauzu za ručak. Usred najveće gužve, na aveniji Rizal, jedna mlada tamnoputa djevojka dozivala je u pomoć, mašući rukama kao da se od nekog brani. Prolaznici su začuđeno zastajkivali, a onda odlazili dalje, jer pored mlade žene nije bilo nikoga, ona kao da se branila od nevidljivog napadača. I dalje je zapomagala na sav glas: „Pomozite mi molim vas. Zar ne vidite da me hoće ubiti!“ Ljudi su samo odmahivali glavom, i vjerojatno zaključivali da se radi o psihički poremećenoj osobi u trenucima živčanog napada. Tada je djevojka, kao da je na trenutak uspjela da se otrgne nečijim rukama, potrčala kroz gomilu, a onda užasno vrisnula:“On me je ugrizao!“

Na blijedoj i napola onesviještenoj ženi prolaznici su zaista ugledali jasne tragove zuba na koži i ranu iz koje je tekla krv. Tog trenutka uslijedili su novi ugrizi, a jedan od promatrača, uvjeren da je djevojka histerična, predložio je da je odvede u policijsku stanicu. Putem do stanice Filipinka se još tri puta bolno trzala, a novi tragovi zuba pojavljivali su se na različitim dijelovima njenog tijela.

Kada je stigla do policije, i ruke i noge bile su joj krvave. Hitno je stigao liječnik i počeo ispitivati djevojku. Saznao je da se zove Klarita Viljanova, da ima 18 godina, da živi sa tetkom i da odnedavno radi kao bolničarka. Pregledavajući rane, liječnik je slušao njenu priču kako se iznenada, niotkuda, pojavio neki strašan čovjek, bacio se na nju dok se oblačila i ugrizao je na nekoliko mjesta. Pokušala se spasiti istrčavanjem a ulicu, ali on ju je i tamo slijedio. Sada već siguran da je pred njim bolesna osoba, liječnik je ipak, tobože zainteresiran, upitao Klaritu kako je izgledao taj čovjek. „Bio je mali, užasan, velikih očiju. Imao je na sebi nešto kao pelerinu i ogromne bijele zube“.

Još kada je čovjek koji je dopratio Klaritu u policijsku stanicu izjavio da nije vidio nikakvog napadača, doktor je dežurnom policajcu u pola glasa objasnio da je djevojka epileptičarka i da je u trenucima napada sama sebe izgrizla. Iskusni policajac, navikao da zapaža detalje, samo je zavrtio glavom i pokazao na vrat Klarite i upitao ga kako je mogla samu sebe ugristi za vrat i leđa? Dok je sada i liječnik zbunjen i zaprepašten šutio, pred njihovim očima djevojka je zavrištala i činila pokrete kao da se otima vičući da je čudovište ponovno tu i da je opet napada. Liječnik joj je pritrčao u namjeri da je spriječi da sama sebe povrijedi, ali je ugledao nove još vlažne ugrize na njenim obrazima i ramenu. Pozvao je još jednog liječnika, pa su odlučili da Klaritu prebace u bolnicu, a policajac je o svemu obavijestio gradonačelnika Manile Arsenija Laskona.

Dok ju je četvrt sata kasnije  vozilo hitne pomoći nosila u bolnicu, nesretna djevojka još se borila protiv nevidljivog napadača. U posebnoj sobi psihijatrijskog odjeljenja prizor se ponovio još nekoliko puta, čak i u prisustvu doktora, gradonačelnika i nadbiskupa Manile. Doktorila Marijana Lara uputila je na hitnu analizu tragove sline koji su ostali oko mjesta ugriza, a ona je pokazala ne samo da ne pripada Klariti, nego uopće nije ni ljudskog niti bilo kakvog poznatog porijekla.

Slučaj mlade Filipinke jedan je od najbolje dokumentiranih jer ga je objavila sva filipinska štampa, kao i brojne intervjue sa doktoricom Marijanom Lara. Klarita Viljanova do večeri kobnog 10. svibnja već potpuno se smirila, a doktorica je morala konstatirati da djevojka ne pati ni od kakvih psihičkih smetnji. Ostala je u  bolnici dok joj rane nisu zarasle, a poslije toga nikada više nije susrela nevidljivog napadača.

Tags: bolnica, doktori, MISTERIJE, napad, nevidljivi čovjek, PARANORMALNO

Članovi udruge Society for Physical Research, skupini znanstvenika  koja se posvetila ispitivanju neobjašnjivih fenomena. Skupina je osnovana 1882. godine pod predsjedanjem  humanista s Cambridgea, profesora Sidgwicka, a postoji i danas. Među njezinim predsjednicima bila su tri nobelovca, 11 pripadnika kraljevske obitelji, 1 predsjednik vlade i 18 profesora, a od toga 5 profesora fizike. Društvo je vidjelo svoj glavni zadatak u tome da razlikuje prave od varljivih fenomena. Slao je delegate na mnoge priredbe, seanse, nastupe medija, vidovnjacima i iscjeliteljima. Društvo je privelo brojne varalice i šarlatane.

Početkom stoljeća, pet članova društva, sve redom ugledni znanstvenici različitih disciplina, skovali su plan kako će nakon svoje smrti donijeti dokaz da su poruke iz drugoga svijeta moguće. Imena znanstvenika: Henry Butcher, A.W. Verall, Frederic Myers, Edmund Gurney i Henry Sidgwick.

Prvi od njih je umro 1901. godine. Bio je to  Frederick Myers. Kratko vrijeme nakon njegove smrti neka dama engleskog društva odjednom je otkrila da može „automatski“ pisati. U nekoj vrsti transa primila je tako poruku Frederica Myersa. Bila je to prva od 3000 poruka u više od 30 godina koje su stizale od petorice znanstvenika (ostala četiri umrla su nedugo nakon Myersa) različitim medijima u Engleskoj i SAD-u. iznenađujuće je da su poruke davale samo fragment koji sam nije imao značenja. Tek sastavljeni poput slagalice davali su sliku. Teme  su potjecale iz područja u kojima su pokojnici za života bili kapaciteti. Sadržavale su pojedinosti koje su mogle biti poznate samo mrtvima.

Osim toga bili su ugrađeni još neki kameni za spoticanje. Tako su poruke stizale na latinskome ili starogrčkom, jezicima kojima mediji nisu vladali. Poruke su bile tako stručno složene da ni jedan od medija nije mogao shvatiti njihov sadržaj.

Pet duhova javilo se 1972. godine posljednji put. Zatim su poruke izostale. Mediji ranijih godina pa i prijatelji iz Udruge Society for Physical Research kojima se htjela dokazati mogućnost da se može javljati s drugoga svijeta bili su mrtvi. A pet je znanstvenika doista dovoljno učinilo kako bi dokazali  da se može govoriti s drugoga svijeta. Ili su oni, kao što pretpostavlja britanski parapsiholog Richard Bullock, već davno ponovno među nama kao reinkarnacija.

Tags: članovi društva, DUHOVI, MISTERIJA, MISTERIJE, poruka, poruke s drugog svijeta, SMRT, umrli

Voynichev rukopis knjiga je puna ilustracija i nepoznatog teksta. Kriptografi cijelog svijeta su ga pokušali identificirati, no bezuspješno.

Knjiga je dobila ime po Wilfredu Voynichu , poljsko-američkom trgovcu koji ju je i pronašao 1912. godine.  Za vrijeme 2. svjetskog rata neki najpoznatiji američki i britanski stručnjaci za dešifriranje intenzivno su radili na Voynichevom rukopisu, no rezultati su bili poražavajući. Stručnjaci nisu uspjeli dešifrirati jednu jedinu riječ. Rukopis se danas nalazi na sigurnome, u Knjižnici rijetkih knjiga i rukopisa na sveučilištu Yale, ali je njegova preslika dostupan svima. Od njegovog pronalaska mnogi su ga pokušali dešifrirati no s potpunim neuspjehom.

Analizom rukopisa potvrđena je jedino njegova starost, napisan je u razdoblju između 1450.-1520. godine knjiga se sastojala od 272 stranice, a danas ih ima 240. pisana je ptičjim perom, a osnovne boje su naknadno dodane na ilustracije. Tekst je pisan s lijeva na desno, a duži dijelovi su raspoređeni u paragrafe. Dodatnom analizom kvalitete pisanja potvrđeno je da je autro tekst pisao s lakoćom.

Ukupan broj znakova u knjizi je 170.000. Većina znakova napisana je u jedan ili dva poteza. Autor knjige je koristio abecedu koja je imala 20-30 distinktivnih znakova. Riječi u pismu razdvojene su malim razmakom cijela knjiga sadrži oko 35 000 riječi. U cijeloj knjizi nalazi se tek mali dio latinskog jezika, ali nije dokazano da je mali dio latinskog jezika dio originala.

Gotovo svaka stranica ima ilustracije. One donekle objašnjavaju tematske cjeline, ali i kompliciraju opće shvaćanje. Prema ilustracijama  knjigu možemo podijeliti na 6 dijelova:

HERBALNA – svaka stranica ima ilustraciju jedne ili dvije biljke s nekoliko paragrafa teksta. Ovo je klasičan primjer herbalnim knjigama iz srednjeg vijeka. Biljke su ilustrirane sa svim detaljima – korijen, listovi, stabljike. Ali ono što je zbunjujuće što ni jedna biljka nije prepoznatljiva.

ASTRONOMSKA – sadrži brojne dijagrame sa zvijezdama, suncima i mjesecima. Mnoge ilustracije u ovom dijelu otkrivaju da se radi o horoskopskih znakovima – dvije ribe, bik, lovac s strijelom.

BIOLOŠKA – velik broj ilustracija prikazuje žene u bazenima. Bazeni su nadalje povezani složenom mrežom kanala i cijevi – očito je da neke od ovih ilustracija pokazuju ljudske organe. Na pojedinim ilustracijama žene su prikazivane s krunom na glavi

KOZMOLOŠKA – velik broj kružnih tajnovitih dijagrama. Neke stranice sadrže dijagrame na „rasklapanje“, a nalikuju geografskim kartama.

FARMACEUTSKA – označene ilustracije odvojenih biljnih dijelova (listovi, korijeni itd). objekti izgledaju kao apotekarske posude. Ilustracije su popraćene s malo teksa.

NEPOZNATA – zadnja sekcija sadrži samo tekst i nemoguće je saznati o kojoj je tematici posvećena.

O nagađanjima i teorijama postojanja rukopisa mnogi svu dali svoje ideje. Ipak ni jedan od njih nije potvrđena i još uvijek ne možemo odrediti niti spoznati što se stvarno krije iza nerazumljivih redaka i čudnih ilustracija. Najveći broj teorija govori da je knjiga zapravo neka vrsta srednjovjekovne medicinsko-farmaceutske enciklopedije. Ipak brojne ilustracije nepostojećih biljki predstavljaju sumnju.

Nadalje neke astronomske ilustracije gotovo bez sumnje prikazuju galaksiju i planete. Ono što zbunjuje je činjenica da se takve ilustracije nisu mogle prikazati bez upotrebe teleskopa (izumljen 1608. godine). Neke druge ilustracije prikazuju ljudske stanice s pripadajućim elementima ali mikroskop koji bi mogao prikazati takve detalje još nije bio izumljen za vrijeme pisanja Voynichevog rukopisa.

Uzevši sve elemente rukopisa možemo zaključiti da je on ostao misterija u potpunosti. Čak ni bogate ilustracije ne odaju dovoljno dokaza kako bi došli do zaključka. U pokušajima dešifriranja teksta možemo zaključiti da je on ostao misterija u potpunosti. Čak ni bogate ilustracije ne odaju dovoljno dokaza kako bi došli do zaključka. U pokušajima dešifriranja teksta okušali su se mnogi, ali sve bezuspješno i to već stotinama godina. Za razliku od ostalih fenomena paranormalnog i neobjašnjivog – ova misterija je pred nama i svima dostupna. Unatoč tome predstavlja prevelik napor za ljudski um koji ima tendenciju objasniti i obrazložiti neobjašnjivo.

Do onda ovaj misteriozni rukopis ostat će podsjetnik na to da bez obzira na sav naš ljudski napredak, tehnologiju i znanost – neki misteriji ostat će modernom čovjeku izvan dohvata i shvaćanja.

Tags: ENCIKLOPEDIJA, MISTERIJA, NEPOZNATI TEKST, NIKADA OTKRIVENI TEKST, TAJNA, TAJNI RUKOPIS, VOYNICH, VOYNICHEV RUKOPIS

Rasprava o postojanju Amazonki, prekrasnim krvoločnim ženama ratnicama, vodi se još od starih Grka, točnije sve je počelo od Homera i njegove Ilijade u kojoj su se Amazonke borile u Trojanskom ratu. Herodot ih je prostorno smjestio u stepama južne Rusije. Amazonke su bile divlje, neustrašive, nemilosrdne ratnice koje su isključivo živjele u ženskim plemenima.

Neuobičajena legenda o ženama ratnicama plijenila je pažnju dugi niz godina među istraživačima. Prema Herodu ime Amazonke potječe skitske riječi koja znači „ubojice muškaraca“. Najraširenija teorija o nastanku njihova imena dolazi o grčke riječi „amazos“ što znači bez dojke, budući da su Amazonke prema predaji mladim djevojkama ili spaljivali ili amputirale desnu dojku kako im ne bi smetala pri rukovanju s lukom i strijelom ili kopljem, no kriva je iz razloga što se žena može služiti tim oružjem jednako dobro bez takve amputacije.

Kako su u plemenima živjele samo žene, jednom godišnje su pozivale muškarce iz obližnjeg plemena u svrhu razmnožavanja. Muška djeca su bila prognana očevima ili osuđena na smrt, dok su se ženska djeca već od malih nogu obučavale za životnu ulogu radnice.

U 15. stoljeću Kolumbovim otkrićem ta je legenda ponovno oživljena jer je našao otok na kojem su živjele samo žene, te je mislio da je našao izvorište grčkih legendi. No istraživanja područja rijeke Amazone i okolnih terirorija nije dala nikakvog rezultata.

Posljednjih godina arheolozi i istraživači imali su dosta uspjeha u rješavanje te drevne misterije. Na prostorima bivšeg sovjetskog saveza otkriveno je nekoliko bogatih arheoloških nalazišta koja se pripisuju Skitima, nomadskom i ratničkom narodu koji je imao vrlo razvijenu izradu borilačkog oružja i zlatnog nakita. Posebno je dragocjeno otkriće ostatka naselja i grobnica , koji se pripisuju ženama-ratnicama. Nalazi se blizu Pokrovke (Rusija) gdje je oko 600. godine pr.n.e. živjelo jedno pleme „Amazonki“. Na lokaciji je pronađen velik broj ostataka oružja koje su u čestim ratničkim pohodima koristile pripadnice ovog opasnog plemena.

Pronađeno je oko 40 grobova žena, od kojih je nekoliko sadržavalo netipične stvari za ženu tog doba – oklopi i razno oružje, poput strelica, noževa i mačeva koji su ukazivali na čestu primjenu što isključuje mogućnost da su to bili simbolični predmeti korišteni u ritualne svrhe. Jedino je odstupanje ovog oružja pronađenog u grobovima žena je da je drška noževa i mačeva bila nešto manja od onih pronađenih u grobovima muškaraca, vjerojatno zbog činjenice da su žene imale manje šake te im se tako olakšalo rukovanje. Moglo bi se zaključiti da se to oružje koristilo za lov divljih životinja, no grobovi Amazonki su sadržavali kožu i kosti ovaca, konja i deva, ali nigdje nije bilo kosti divljih životinja. Što daje naslutiti da Amazonke nisu bili lovci nego uzgajivači.

Još jedno otkriće bile su tetovaže na ostacima raspadnute kože i kod muškaraca i kod žena. Prema mnogim izvorima ratnice su izrađivali  posebne tetovaže nakon svakog ubijenog neprijatelja. Pronađene tetovaže variraju od životinjskih totema do lubanje prekrižene kostima.

Ova otkrića su doista uvjerljiva, odgovaraju vremenski i prostorno pričama o Amazonkama, no nije sa sigurnošću utvrđeno da li se radi isključivo o ženskom plemenu ratnica. Postojanje Amazonke upitno je koliko i postojanje Atlantide. Ili su Grci imali bujnu maštu ili su znali mnogo više nego što mi danas znamo.

Tags: amazonke, grob, LEGENDE, MISTERIJE, muška djeca, nestale civilizacije, pleme, ratnica, SMRT, žena, žena ratnica, žensko pleme

Gary Leon Ridgway, zvan još i Green River Killer, rođen je 18 veljače 1949. godine. Tijekom dvogodišnjeg perioda u ranim osamdesetima, ubio je pedesetak žena u gradovima Seattle i Tacoma. Žrtve su uglavnom bile prostitutke ili tinejdžerice koje su pobjegle od kuće. Način ubijanja bio je jednostavan: zadavio bi ih i tijelo bacio u okolini Green Rivera.

1983. godine Gary Leon Ridgway je postao osumnjičen za ubojstva, a 1984. godine je išao na detektor laži i prošao je.

2001. godine ponovno je uhićen zbog tih ubojstava, a 2003. priznao je njih 48 u  nadi da će izbjeći smrtni kaznu.

18. prosinca 2003. godine osuđen je na 48 doživotnih kazni bez mogućnosti pomilovanja. Nakon optužbe priznao je da je žrtve prije ubojstva silovao. Neke je silovao i nakon ubojstva. Rekao je kako je kasnije žrtve brzo zakopavao kako bi odolio želji za seksom s truplima…

Tags: DOŽIVOTNA KAZNA, KAZNA, PRESUDA, SERIJSKE UBOJICE, SERIJSKI UBOJICA, SMRT, ubojica