Generala Andersona nazvao je general Paterson te mu je rekao da se mora vratiti u Omahu jer imaju hitan sastanak sa članom kongresa. Rekao je svojoj supruzi Emi da moraju prekinuti godišnji odmor te se vratiti kući još danas. Svoju vikendicu su napustili oko pola devet. Oko 22.30 prošli su kroz gradić Logan i počeli su se približavati tamnoj konstrukciji željeznog mosta preko rječice Boyer. Na radiju je svirala lagana glazba. Bilo je to 1959. godine.

Odjednom je Anderson počeo naglo kočiti što je probudilo njegovu ženu. Nasred pustog vlažnog puta, na ulazu na most stajala je mlada djevojka. Pod svjetlima farova činila se nestvarno.  Prišla je desnim vratima njihovog automobila,čiji je prozor gđa Ema već spuštala. Pozdravila ih je čudnim baršunastim glasom koji je više ličio na glasan šapat. Rekla im je da živi nedaleko odavde i da li bi ju htjeli povesti.  General Anderson i gđa Ema odmah su pristali pomoći djevojci. Sjela je na stražnje sjedalo. Tijekom voženje stalno je gledala kroz prozor, nije ni riječi izustila. General Anderson je pogledavao njeno blijedo lice, nije mogla imati više od 18 godina i kada bi se našminkala sigurno bi bila prava ljepotica.  Njeno lice ga je podsjećalo na jednu djevojku koja se utopila prije tri godine a u čijem je neuspješnom spašavanju i sam sudjelovao.

General ju je upitao da li voli slušati Platterse, a djevojka je odgovorila da joj smeta glazba. Gđa Ema je odmah ugasila radio te su po njem glasu zaključili da joj se dogodilo nešto ozbiljno. Zamolila ih je da skrenu u sljedeću ulicu koja je vodila na neki privatni ranč. Uskoro dođoše do velike bijele kuće u kolonijalnom stilu. Bilo je očigledno da ovjde žive neki teški bogataši. Anderson ju je upitao da li želi da obavijesti njene roditelje da je stigla. Djevojka je pristala. Pitao ju je što da im kaže pošto ne zna ni kako se zove. Djevojka mu je rekla da im kaže da  je došla Loni, njihova kćer.

Kada je pozvonio vrata mu je prosjedi crnac zaprepaštenim izrazom lica pustio u kuću nakon što mu je Anderson rekao zašto je došao. Otac je sišao i Anderson mu je rekao da je naišao na djevojku na mostu koja tvrdi da se zove Loni i da je njegova kćer. Bila je odjevena u tanku haljinu. Otac je ostao zaprepašten te je pitao Andersona da li može vidjeti tu djevojku. Odveo ga je do auta te je gđa Ema spustila staklo na svom prozoru. Anderson je iznenađeno upitao gdje je djevojka, a gđa Ema se okrenula pa je ostala šokirana kad je vidjela da je nema a pričale su prije nepune minute. Otac djevojke ih je zamolio da uđu u kuću s njim.

Otac im je rekao da im vjeruje, jer ovo nije prvi put da se događa. Objasnio im je da djevojka koju su doveli više nije živa. Anderson bio vidno iznenađen te je nije mogao vjerovati u to što čuje. Otac se konačno predstavio, zove se Lloyd Robinson. Bio je aktivan u Kongresu. Anderson ga se prisjetio. Lloyd mu je počeo pričati što se dogodilo Loni. Bila je mlada djevojka, jedinica u obitelji. Željeli su da diplomira pravo i da se uda za mladića sebi ravne klase. Ali Loni se zaljubila u jednog lokalnog mladića, dosta pristojnog ali veoma siromašnog. Lloyda i njegovu suprugu je bilo stid te veze i sve su pokušali samo da se ne uda za njega. Ali bez uspjeha. Kada je saznala što su htjeli napraviti dogovorila se sa njim da pobjegnu njegovim autom. Lloydov sluga je to na vrijeme otkrio te su otišli za njima. Na krivini pred samim ulazom na most njihov automobil se naglo zanio i iz sve snage je udaio u limenu ogradu, provalio je pao u nabujalu rijeku, te su ih pronašli gotovo 12 kilometara dalje nakon dva dana potrage.

Anderson je opet bio zatečen i nije mogao vjerovati da je djevojka mrtva već dvadeset godina. Ali Loni se nije smirila, nego je na neki način kažnjavala svoje roditelje zbog primitivnog ponašanja. Zaustavljala je mnoge vozače koji bi ju tako vozili do kuće a nekima bi i nestala tijekom vožnje. To su njeni pokušaji da se vrati u ovaj svijet, iz kojeg je tako mlada otišla na tako tragičan način.

Tags: DJEVOJKA SA MOSTA, DUH DJEVOJKE, DUHOVI, RIJEKA, SMRT, STOPANJE, STOPIRANJE, VOŽNJA

Hotel Decebal star je 150 godina. Nalazi se u rumunjskom gradiću Baile Herculaneu. Kažu da se navodno ispod njega  krije rimsko blago i da ga navodno čuva duh žene u dugoj bijeloj haljini.

Do sada je sve to bila samo urbana legenda, no nakon što je zabilježena silueta kako promatra posjetitelje, čini se da budućim gostima neće biti baš tako svejedno.

Hotel se zadnjih nekoliko godina preuređuje, te se njime po noći motaju brojni lovci na ostavštinu Rimljana koja se prema legendi nalazi ispod temelja hotela. Mještati vjeruju kako taj duh čuva ono što se nalazi ispod hotela.

Srednjoškolka Alexandra posvjedočila je kako je duh preplašio njeno društvo koje je cijelu noć tulumarilo, dok je vlasnica fotografije Victoria Iovan izjavila da ju je ta žena promatrala dok je slikala supruga.

Tags: duh žene, DUHOVI, hotel, rimsko blago, ukleti

Ova se priča dogodila davno prije automobila, autocesta ili motela. Ljudi su putovali sporo i dugo na konjima ili kočijama. I vagoneri – kako su prije zvali ljude koji često putuju, bili su jako umorni od puta i željeli su naći mjesto gdje mogu prespavati.

Jedan vagoner – Božo Nikolić je krenuo na jedno dugo putovanje. Vozio je potrepštine za jednu farmu u Ličkoj Rječici. To putovanje je trebalo trajati 2 dana. Kada je počela padati noć, postajalo je hladno, a i Božo je postajao umoran i gladan. Stoga je on odlučio negdje stati da odspava.

Vidio je jednoga farmera koji se vraća sa polja i Božo ga upitaše ga gdje može naći neko mjesto da odspava. Starac mu odgovori da nema nikakvog odmorišta u blizini ali zna jednu prečicu do Ličke Rječice, ali mu preporučava da tamo ne ide po noći. Kada ga Božo pitao zašto, on mu odgovori da je taj put uklet.

Ali Božo je bio preumoran i rekao je starcu da će ipak ići tim putem. Rekao je da se ne boji da tamo ima duhova i da je putovajući Likom čuo mnogo takvih legendi i da nijedna nije bila istinita.

Božo je ipak otišao prečicom i nakon nekoliko sati je shvatio da ta ”prečica” ustvari nije prečica. Oko njega je bilo samo mračno, zastrašujuće drveće i čuli su se zastrašujući zvukovi iz šume. Nakon nekog vremena Božo je uočio s lijeve strane malu bijelu crkvicu. Božo je zaključio da su vjerojatno otključana vrata crkvice i da u crkvici može prespavati, a ujutro nastaviti s putovanjem. Došao je do crkve, otvorio škripava vrata i ušao u crkvu.

Crkva je bila prazna. Nije mogao vjerovati kako je imao sreće što je našao tako mjesto u sred šume. Božo je legao na klupu u stražnjem dijelu crkve i ubrzo je zaspao.

Sat vremena poslije Božu je probudio čudan zvuk iz prednjeg dijela crkve. Čuo je zvuk ponovno, ali ovaj put glasnije. Božo je našao svijeće, ali nije našao šibice da ih upali. Duboko je udahnuo i krenuo u prednji dio crkve. Kada se približavao u mraku je vidio nešto bijelo da se polako kreće. ”Tko je to?”, upitao je Božo. Jedini odgovor koji je dobio, bilo je glasno, bolno stenjanje.

Božo je našao šibice u svome džepu i pokušao je zapaliti svijeću, ali neuspješno. Sada se već bio jako prestrašio kada je vidio da mu se to približava. Kada mu se više približila, mogao je vidjeti da je to žena u dugoj, bijeloj haljini, njezina duga, neuredna kosa prekrivala je njezino lice. Sve je glasnije stenjala kada mu se približavala.

Božo je počeo bježati prema vratima i pokušao je ponovno upaliti svijeću, ali ponovno neuspješno. Žena se još više približila njemu. On je primijetio da je prednji dio njezine haljine umrljan blatom.

”Šššššštto želiš???”, pitao je Božo, njegov glas je podrhtavao od straha. Došao je do vrata, ali vrata su bila zatvorena. Žena se približavala sve bliže i bliže i njezino stenjanje je postajalo glasnije.

Božo je ponovno pokušao upaliti svijeću i ovaj put je jedva uspio. I kada je podigao svijeću u zrak, prepao se i počeo je teško disati – njezino lice je bilo točno pred njegovim. Oči su joj bile krvave, koža blijeda i ispucana kao stara, bačena lutka. Pokušala je dodirnuti njegovo lice i u tom djeliću sekunde Božo je mogao da su njezini prsti bili slomljeni i prljavi.

Božo je otvorio vrata i trčao u svoju kočiju, mogao je čuti njezine korake iza sebe. Brzo je odvezao konje i sjeo na vozačevo mjesto i prije nego je krenuo, žena ga je vukla u pokušaju da ga sruši iz kočije.

Božo je ipak uspio pobjeći i rano ujutro je stigao u Ličku Rječicu. Uletio je u restoran i srušio se na stolicu. Zapalio je cigaretu i samo sjedio. Ljudi su ga samo gledali.

”Jesi li dobro?”, pitao ga je vlasnik restorana. Božo mu je ispričao priču o duhu. Vlasnik ga je gledao neko vrijeme i rekao mu: ”To nije bio duh. Mislim da si vidio Helenu Ivanković. Policija ju već traži nekoliko dana.”

Vlasnik je počeo objašnjavati Boži o Heleni. On je rekao je Helena mlada djevojka koja je pobjegla iz ludnice. Ona je rodila izvan grada, a nije imala muža i bojala se što će mještani govoriti o njoj, pa je ona ubila dijete i zakopala ga duboko u šumi izvan grada.

Ali nju je izjedala krivnja i poludila je. Nije ju se više moglo kontrolirati, pa ju je njezina obitelj strpala u ludnicu. Dok je bila tamo, ona je tamo plakala i govorila da je imala dijete koje je sada samo negdje u hladnoj šumi. Ali problem je bio što ni ona više ne zna gdje ga je zakopala.

Jedne noći kad je doktor otišao u Heleninu sobu da joj da lijek, nje tamo nije bilo.

Nakon što je Božo rekao da je ona u crkvi, policija je tamo otišla, ali tamo su pronašli samo blatne otiske nogu. Božo nije ostao u gradu dovoljno dugo da sazna što je bilo Heleni.

Božo se kune da više nikad neće ići prečicama u koje nije siguran da su sigurne, koliko god one skraćuju put.

I naučio je da treba slušati priče koje narod govori, zato što u njima uvijek ima malo istine, ako pažljivo slušaš……

Tags: crkva, DUHOVI, LIČKA RJEČINA, MISTERIJA, MISTERIJE

U jednom gradu je živio mladi bračni par, Marko i Ivona sa svojim 5-godišnjim sinom Nikolom. Oni su često odlazili vikendom u svoju vikendicu na jezeru. Jednom Ivona nije mogla ići, pa su otišli sami, Marko i njegov sin. Marko je malo previše popio i nije ni primjetio da se njegov sin utapa u jezeru. Kada je primjetio da nema njegovog sina, brzo je došao k sebi i odmah ga je počeo tražiti. Kad je pogledao u jezero, vidio je beživotno tijelo svoga sina kako pluta po jezeru. Pokušao ga je spasiti , ali više nije mogao učiniti ništa za svoga sina.

Kada je to doznala njegova supruga, ona ga je zauvijek krivila za to. On je rekao da on ništa više nije mogao učiniti i da ne može njega kriviti za tu nesreću. Njih dvoje više nisu  mogli ostati u svom gradu, zbog toga što je tu bilo previše uspomena na sina, pa su se odlučili presliti u drugi grad, Ličku Rječinu. Prodali su svoju staru kuću i vikendicu i kuili su jednu kuću u Ličkoj Rječini.

Nedugo nakon useljenja, često ih je nićima budio dječji plač. Ali nikako nisu uspjeli saznati odakle dolazi taj plač. Kada bi krenuli da čuju odakle dolazi plač, on je brzo prestao. Oni su nastavili spavati. Mislili su da netko od susjeda ima dijete, i da ih njegov plač budi i po noći.

Nakon nekoliko dana kada im je to postalo već čudno , pitali su susjede da li imaju dijete ili da li čuju plač, ali nitko od susjeda nije imao dijete, a nisu ni čuli plač.

Jedne nići probudila se samo Ivona i ona se digla iz kreveta da vidi odakle taj plač dolazi, ali ovaj put nije prestajao brzo. Zvuk plača vodio je Ivonu do jedne male sobice na tavanu. Kada je otvorila vrata od sobe, vidjela je samo sjenu jednog djeteta. Ivona je upitala dijete zašto plače, a dijete je počelo glasnije plakati, a nakon toga  počelo je nešto nerazumno govoriti. To je postajalo sve glasnije i glasnije i već se moglo razumjeti da je dijete reklo: „Tata je kriv! Tata je kriv!“

Kada je Ivona to čula, a već je i sama krivila Marka za sinovu smrt, potpuno je izgubila kontrolu nad sobom i otišla u kuhinju Uzela je nož i otišla kod muža u sobu i poečela ga bosti nožem i vikati:“Ovo ti je za Nikolu!“

Kada je Ivona vidjela što je učinila, znala je da ne smije zvati policju, jer bi ju sigurno osudili za ubojstvo. Odvukla je njegovo tijelu u podrum, izbacila svu hranu iz zamrzivača i stavila je njegovo tijelu unutra. Počistila je svu krv u kući. Sljedeći dan je rekla da je Marko otišao poslovno iz grada.

Sljedeću noć je ponovno čula dječji plač i ponovno otišla gore. Tamo je opet  vidjela sjenu djeteta i ponovno čula: „Tata je kriv!“ sada joj nije bilo jasno što sada dijete hoće. Ona je rekla:“Osvetila sam se za tvoju smrt, što sada hoćeš da učinim?“ Dijete je odgovorilo: „Učini mu ono što je on učini meni.“

Ivoni nije bilo jasno što ztreba učiniti. Sljedeći dan dok je razgovarala sa susjedom saznala je da su bivši stanari imali dijete koje je nestalo i nikada nije pronađeno. Ako ju zanima više o tome, trebala bi pitati bivše stanare. Rekla joj je gdje oni žive.
Ivona je odmah otišla kod njih i pitala ih što je bilo s djetetom, na što su oni odgovorili da ni oni ne znaju rekli su da ga je policija tražila godinu dana ali ga nije uspjela pronaći.

Ivona im nije povjerovala, pa se malo propitala kod susjeda. Oni su rekli da je otac često tukao dijete i zatvarao ga u sobu na tavanu. Majka je uvijek bila protiv toga, ali je on i nju tukao, pa se ona nije smjela previše buniti. I reli su još da se govori da je otac ubio dijete.

Ivona je sljedeću noć otišla gore u sobu i pitala dijete što treba učiniti. Dijee je samo govorilo:“Ruže u dvorištu.“
Sljedeće jutro Ivona je otišla u dvorište do ruža i tamo je sve izgledalo normalno, a onda je počela kopati kod ruža i našla je kosti. Odmah je posumnjala da su to kosti djeteta. Odnijela ih je odmah policiji. Policija je otkrila da su to kosti nestalog djeteta. Policija je odmah uhitila majku i oca djeteta.

Ivona je otišla na tavan u sobu i dijete joj je samo reklo „Sada sam slobodan. Hvala!“ Nakon što je to rekao nastala je jaka bijela svjetlost u sobi i kada je nestala, soba je izgledala potpuno normalno.

Nakon što joj je umrlo dijete i nakon što je ubila svog muža bez pravog razloga bila je u prevelikoj depresiji i uzela je onaj nož s kojim je bila muža i počinila samoubojstvo.

Sljedećeg jutra stražari su pronašli u ćeliji oca djeteta, očevo beživtno tijelo s veoma bolnim izrazom lica. Mrtvozornik je otkrio da je umro od nedostatka kisika, baš kao da je sahranjen u ezmlju živ. Majka je puštena iz zatvora zbog nedostatka dokaza protiv nje.

Policja je pornašla tijela Marka i Ivona u kući. Kuća je poslije pradana nekom mladom bračnom paru.

Tags: DIJETE, DUH, DUH DJETETA, DUHOVI, MALO DIJETE, MISTERIJE, STRAŠNE PRIČE

Priča počinje ne toliko davne 1980. kada je kuća navodno izgrađena. Postoje različite mračne teze što se sve u kući od dana njena nastanka odvijalo.

Neki izvori navode kako je u njoj nasilnom smrću ubijena mlada žena te da je njeno tijelo zazidano ili zabetonirano u temelje. Također postoji priča da je nekoć kraj kuće postojao bunar te da je dijete, koje je nestalo iz obližnjeg kraja, u njega upalo pa smrtno stradalo.

Mještani sela Škrinjara nadomak Sv. Ivana Žabnog kod Bjelovara vjeruju da je kuća opsjednuta duhovima jer, kako svjedoče, u kasnim noćnim satima mogu se čuti jezoviti krici poput dječjeg plača, te stravični neobjašnjivi zvukovi.
Zadnji stanar uklete kuće bio je liječnik Stipe Ćurić. Uloživši svu svoju ušteđevinu koju je zaradio tijekom svoga života u Njemačkoj, htio ju je podariti svome sinu . No, ni tri puna mjeseca od kupnje kuće, obitelj Ćurić vratila se u Njemačku te kuća do danas stoji napuštena.

Nakon što se pročulo za zbivanja u škrinjarskoj kući strave, policija je odlučila tome stati na kraj. Trojica policajaca namjerila su prenoćiti u kući da bi dokazali mještanima kako su to sve samo ‘puke priče’. Oni koji su pokušali diskreditirati stravu u selu Šrkinjari, na kraju su postali njegovi krunski svjedoci. Jedan od policajaca naglo je odustao od zadatka te usred noći napustio kuću pritom doživjevši prometnu nesreću. Preostala dvojica policajaca posvjedočila su da su im zbivanja unutar dva sata prije odlaska iz kuće, kompletno izbrisana iz sjećanja, tj. da se ne mogu prisjetiti zbivanja uoči zore.

Priča se da ju je sadašnji vlasnik voljan podariti onome tko u njoj uspije prespavati noć, što navodno do sada nitko nije uspio
Zaljubljenici u paranormalno krenuli su u istraživanje o prošlosti kuće te pronašli možda ključni detalj. Navodno je kuća sagrađena na groblju, što možda objašnjava zlu kob ovoga mjesta.

Naravno da je ovakva priča potakla i medije te je napravljen prilog u magazinu Provjereno. Novinar koji je iskušao sreću te prespavao u ukletoj kući, preživio je no ipak se na snimku iz kuće pojavio zanimljivi detalj. Pri samom kraju priloga, možete vidjeti svjetlu sjenu koju je novinar uočio pregledavajući snimljeni materijal iz kuće….

Tags: DUHOVI, KUĆA, PARANORMALNO, škrinjare, uklete kuće

Božićne praznike 1999. godine Kathy je odlučila provesti sa svojom sestrom Nancy i njenim mužem u Lauren Danielle hotelu u Oklahomi. Lauren Danielle je prekrasna kućica iz Viktorijanskog razdoblja. Sagrađena na kraju 19. stoljeća, među ostalim služila je, točnije njen podrum, kao zatvor. Stare željezne šipke na prozorima podruma još uvijek stoje tamo, već više od cijelog stoljeća nepromijenjene. Danas je to preuređeni vrlo popularan mali hotel. Kathy je unatoč ljepoti kojom je odisala ta viktorijanska kuća osjetila nešto posve drugačije i neprijatno, no to je možda bila samo reakcija na netom pročitani članak u lokalnim novinama u kojem stoji da je ta prekrasna viktorijanska kuća dom duha mačke.

Kada su stigli, domaćini Cliff i Debi Judd su im pokazali cijelu kuću i dozvolili im da sami odaberu sobe. Nancy priča:” Kada su mi ponudli da pogledam sobu u prizemlju, ja nisam ni mogla ući u nju, vibracije koje sam osjećala u toj sobi bile su jake i samo sam stajala na pragu i gledala u nju. Netko drugi tko nema sposobnosti osjetiti ovakve vibracije vidio bi prekrasnu sobu uređenu u zlatnim i smeđim bojama. Jedina soba u cijeloj kući u kojoj nisam osjaćala nelgodu je soba koju je moja sestra odabrala te sam uzela susjednu sobu koja je spojena sa sestrinom zajdedničkim vratima.”

Popodne uz čaj Debi je pričala o entitetima koji se nalaze u kući, što je Kathy dalo neko objašnjenje za neugodne “vibracije” koje je prije u sobama osjćala. Debi je rekla kako postoji entite muškarca kojeg je jednom prilikom vidjela u dnevnoj sobi. Bio je odjeen u crno, a tijelo mu nije bilo potpuno - naime kao da nište nije postojalo ispod njegovih koljena. Nedugo zatim je nestao. Drugi entitet bila je žena odjevena u žutu svečanu haljinu. Debi je čak rekla kako je bilo slučajeva da us preplašeni gosti u pidžamama izlijetali iz vlastitih soba.

Te večeri kada je Kathy pošla u sobu kkao bi se odjenula za večernji izlazak u lokalno kazalište imala je osjećaj kako je netko promatra. Osjećaj je bio jednako snažan u sobi kao i u kupaonici, no nije osjetila nište prijeteće samo snažan osjećaj da je netko promatra i znala je kako se nešto nalazi u sobi s njom.

Kada su se ponovno vratili u Lauren Daniell te večeri nakon predstave, Kathy je zamolila njenu sestru da ostavi vrata koja su spajala njihove sobe otključanima, nadajući se da će joj to smanjiti nelagodu koju je osjećala u vlastitoj sobi. Legla je u krevet i pokušala čitati knjigu, no svjetlo je bilo slabo, a svako malo bi se začuo prolazeći vlak s pruga nedaleko od kuće.

Kathy je naglasila kako nije pila alkohol niti uzelo ikakvo sredstvo koje bi moglo jednostavno objasniti ono što joj se dogodilo te noći. “…vlak je ponovno prošao i zatrubio te sam samo ležala u krevetu i osluškivala vlakove koji prolaze. Bilo je 02,30 - sjećam se jer sam pogledala na svoj sat. Odjednom sam osjetila kako se u kutu sobe “nakuplja” nekakva snažna energija koja se srušila na mene. Bila sam paralizirana, nisam mogla glas ispustiti niti se pomaknuti - osjećaj nemoći kao kada se vozite vlakom smrti samo mnogo puta jače. Osjetila sam kako je taj entitet htio ući u moje tijelo. Pokušala sam naglas reći “NE”. Entitet se povukao. Ležala sam posve iscrpljena, u šoku. Kada vam se ovakvo nešto dogodi u vama se javlja osjećaj kao:” da li se uistinu ovo meni dogodilo” iako znate da upravo jest. Kroz plač sam povikala sestrino ime i ona se javila iz susjedne sobe. Došla je u sobu i upitala me da li je sve ok. Rekla sam joj što se upravo dogodilo a ona mi je rekla da je čula moje mrmljanje te naposljetku povik “ne”. Ostatak noći provela sam u njenoj sobi. Bila sam na strani kreveta najbližoj zajedničkim vratima i mogla sam osjetiti entitet u kutu sobe uz ta vrata.

Kada su se svi probudili ujutro oko 06,30 još jednom sam sa sestrom popričala o sveu što se događalo te noći. Rekla je kako je usnula san o mačku koji prede u kutu sobe, dječaku koji uz krevet i još jednom koji kleči uz krevet i nečemu kao nekakvoj prisutnosti koja se nalazila u kutu uz zajednička vrata. To je vjerojatno bio onaj entitet kojeg sam i sama mogla osjetiti na istome mjestu.”

http://chimaera.blog.hr/

Tags: DUHOVI

Na listi jezovitih mjesta našla se i soba u kojoj se tijekom rata skrivala Anna Frank. Neki, naime tvrde kako kad uđete u sobicu možete osjetiti hladne struje na nekim mjestima, a kad otkuca ponoć pojavljuje se i figura mlade djeveojke. Većina, naravno, vjeruje da je riječ o Anni Frank koja u trenucima ukazanja stoji nepokretna i gleda kroz prozor. “Zabilježen”  je i zvuk kotrljanja podno stepenica, na kojima se jednom prilikom prosula vreća graha. Navodno se identičan zvuk ponavalja s vremena na vrijeme bez nekog određenog vanjskog faktora. Kako god bilo, čak i ako ne vjerujete u nadnaravno, morate priznati da kada je Noć vještica u pitanju djeluje zabavnije od zamaskiranog izlaska u lokalni kafić. A prođe li vas jeza ili žmarci na nekom mjestu, što god radili , ne okrećite se…

Tags: ANNA FRANK, DUHOVI, SOBA, SOBA ANNE FRANK