Metod Trobec bio je optužen da je od ožujka 1975. godine do studenog 1978. godine u svojoj kući u Dolenjoj Vasi br.22, nedaleko od Ljubljane, hladnokrvno ubio 5 žena, a zatim ih, da bi prikrio dokaze, polio benzinom i zapalio u krušnoj peći.

Suđenje je čekao u kaznionici u Radovljici, kod Bleda. Tu je zajedno s još 27 zatvorenika, skraćivao vrijeme pripremajući mala pakovanja lavande, koja su se kasnije pradavala kao sredstvo proitv moljaca. Malo ljudi zapravo zna tko je Metod Trobec, a još manje što je učinio.

Kad je suđenje počelo, prostrana dvorana nije mogla primiti sve znatiželjnike, od kojih je najviše bilo žena. Publika natisnuta je čekala da sudac Anton Žitko oglasi početak procesa.

Utrenutku kad su Metoda Trobeca kod stražnjeg ulaza u sudsku zgradu izveli iz zatvorskog automobila, pa sve do ulaska u sudnicu, pa čak i dok je sjedio na optuženičkoj klupi, ponašao se kad da je sasvim slučajno uvučen u tu situaciju, da ga se tu ništa ne tiče, da je promatranje kroz prozor mnogo zanimljivije od onog što se događa oko njega.

Imao je i osobitu priču o sebi:”Nečovječno su se ponašali prema meni. Svi. Ranije, na slobodi, tražio sam povremeno utjehu u alkoholu. Sve moje nevolje počele su sa 16 godina kada sam, što nikada nije dokazano, u svom rodnom selu osumnjičen za podmetanje požara u nekoj štali. Od tada ljudi su me poprijeko gledali, a ja sam samovao. Nikada u svom životu  nisam imao pravog prijatelja. Imao sa dosta žena, ali nikada nisam bio prema njima grub. S njima nisam imao djece, ali je jedna djevojka s kojom sam se zabavljao ostala trudna. Želio sam to dijete, ali je ona odlučila drugačije. Mališane moje sestre s radošću sam obilazio. Ali, još u ranoj mladosti na moje i ime i na ime moje obitelji, jer smo vanbračna djeca, bačena je ljaga. Kasnije kad sam osuđivan, ljudi su me izbjegavali. Majka Marija oduvijek mi je bila najbliža, iako je imala malo vremana za mene. Ja sam joj jedini bio desna ruka, jedini koji joj je istinski pomagao. Od nje mi nitko nije bio preči, nijedna druga žena. Bio sam 4 godine u Njemačkoj. Ali, tamo, u “PorsheU” gdje sam radio, nisam imao nikakvih problema sa policijom. Želio sam da me brane dva odvjetnika, čak sam pomišljao na Filu Filotu (poznati Beogradski odvjetnik) ali nisam imao dovoljno novca za njega. Što se tiče Stanislava Klepa, koje  me sada zastupa, želio bi da češće dolazi, ali on se pojavljuje jednom mjesečno, pa i rjeđe. Kaže da ima previše posla. Zato mu i pišem pisma….”

Nizak, zbijen, s malo izraženim trbušćićem, u kožnoj vjetrovci i modernim hlačama, ruke zbijene pod remen, sve vrijeme je hinio čovjeka koji je kao zalutao u sudnicu. Promatrače sa strane ostavljao je posvemašnjoj nedoumici. Lako se moglo reći da je to i čovjek bez pamćenja. Već na samom početku glavne rasprave, u trenutku dok još publika nije bila ni zagrijala stolce u dvorani, Trobecov prigušeni glas romorio je o tome kako ga memorija uopće ne služi. Nije se sjećao ni gdje je išao u osnovnu školu, a s podugačkom zadrškom se prisjećao da je vojski služio u Kraljevu i Leskovcu.

36 stranica optužnice i obrazloženja ostavio je mučan dojam u sudnici. Sumoran katalog zločina i asocijalnog ponašanja od kojeg čovjeka podilaze žmarci. Trobec  uopće nije slušao tužitelje Andreja Polaka i Janeza Kovačiča. Gledao je na drugu stranu, prema prozoru. I svoje odvjetnike Stanislava Klepa i Mirka Možinu - također je potpuno ignorirao.

Trobec je prije početka suđenja smislio kako će se braniti. Sve ono što se nije uklapalo u okvire njegove pripremljene priče, smatrao je nevažnim.

Prva Troboceva žrtva bila je 19-godišnja Vida Markovčič. Imala je vrlo neuredan život. Oko 6 godina bila je u odgojno-popravnom domu Malči Beličev u Ljubljani gdje je završila dodatnu osnovu školu. Posljednju put je viđena živa u svibnju 1975. godine u Ljubljani.

O Vidi Markovčič Trobec je izjavio: “Mogla je imato oko 19 godina. Upoznao sam je u blizini “Maksimarketa” u Ljubljani. Rekla je da se zove Vera ili Tončka i da je iz Brezovice ili Borovnice. Nije krila ni to da je jedno vrijem boravila u odgojno-popravnom domu. Odvezao sam je motorom u Dolenju Vas, vikala je kad sam je počeo udarati i daviti. Zatim sam je stavio u krušnu peć i zapalio. Gorjela je najmanje 4 sata…”

Policija je pronašla u Trobecoj kući bijele natikače, ženski naračasti pulover i bluzu. Vidina majka prepoznala je bijele natikače. Natikače je prepoznala i Bogomila Kocijančič, Vidina odgojiteljica iz odgojno-popravnog doma.

Druga žena bila je umirovljenica Marijanca Cankar. Imala je 52 godina kada je završila u Trobecovoj krušnoj peći. Često je kod privatnika pospremala stanove i kuće i pomagala u raznim kućnim poslovima. Posljednju put je viđena u petak, 25. ožujka 1977. godine. Rođaci su prijavili njen nestanak 1. travnja 1977. godine. Republička policija razaslala je obavijest o njenom nestanku: “Nestala žena je epileptik i postoji mogućnost da je izvršila samoubojstvo. Osim toga sklona je prekomjernom uživanju alkohola. U slučaju pronalaska nestale ili njena leša, odmah nas obavijestite….”

Tako sročena obavijest unijela je malu pomutnju. Već unaprijed se račualo da je riječ o mogućem samoubojstvu. A o mogućem ubojstvo nitko nije ni razmišljao. Trobec je u istražnom postupku izjavio: “Bila je to starija žena. Mogla je imati oko 50 godina. Zvala se Marijanca Cankar. Upoznali smo se u Pivnici, u blizini Ljubljanske  “Name”. Odvezao sam je u Dolenju Vas. Iza nje je ostao karirani kaput i neki ključevi….”

Trobec je namjerno izbjegavao izravne odgovore. To se vidjelo ne samo po njegovu ishitrenom ponašanju, već i poonome što je govorio o detaljiva koji mu nisu mogli štetiti u postupku. On se vrlo jasno sjećao kome je proado kuću u Dolenjoj Vasi i kako je kupio novu kuću u Spodonjoj Beli. Sjećao se raznih sitnih pojedinosti u vezi kupnje kuće, a onoga što se događalo ubijenim ženama nije se sjećao.

Za treću žrtvu, 20-godišnu Uršku Brečko, uopće, kaže, ne može pojmiti da ikad postojala. Do 1973. godine živjela je kod majek u selu Okroglica, kod zidanog mosta. Poslije je počela raditi u gostionici “Turk” Ivanke Mlakar na Črnivcu kod Brezjah. K njoj se doselila i njena majka. Budući da joj je majka primala mirovinu u Okroglici, katkad je zamolila Uršku da joj podigne mirovinu. Tako je bilo i tog ožujka. Kad je nestala ukućani su se pokušali naši ali uzalod. Nestanak su prijavili i policiji. No policija je napravila grešku. U obavijesti o nestanku napisali su: “Brečkova je jako osjetljive narave, nesamostalna, smušena, nervozna i pokazuej duševu zaostalost. Kad se vraćala autobusom do željezničke stanice izgubila je novčanik. Ona nema ni jedne osobe uz koju bi se mogla osjećajno vezati ili bi se evenutualno mogla kod nje zadržati. Sumnja se da je izvršila samoubojstvo…..”

Opet pogrešna procjena i pogrešan trag. Na ubojstvo nitko nije pomišljao. Trobec je opet zavarao policiju. Znao je da leševe ubijenih žena policija neće pronaći, pa je već smišljao nove zločine.

U istražnom postupku Trobec je izjavio: “Bila je to umiljata djevojka. Rekla je da joj je ima Urška. Imala je na sebi plavi ili sivi ogrtač. Objasnila mi je da je zakasnila na vlak ili autobus, mislim. Odveo sam je u Dolenju Vas. Skuhao sam joj kavu i nisam imao namjeru da je ubijem. Kada sam je zgrabio za vrat počela je vikati. I ja također, ali od strasti. Iza nje je ostala torba s ključevima…” Ništa od toga Trobec nije ponovio niti priznao na glavnoj raspravi.

Četvrta Trobecova žrtva bila je 42-godišnja Ana Plevnik, ubijena je, zatim spaljena u krušnoj peći potkraj ožujka ili početkom travnja 1978. godine. Stanovala je u Ljubljani. Imala je muža i sina, ali joj je muž umro a sina joj je socijalna služba odvela u dom. Kratko je radila u staračkom domu no ubrzo je dala otkaz i predala se piću. Kad je nestala 1978. godine svi su mislili da je otputovala u Njemačku, gdje je nekad radila, pa njen nestanak nitko nije prijavio. Plevnikova je zalazila u bife “Sodček” gdje ju je neposrendno prije smrti vidjela konobarica sa Trobecom.

U istražnom postupku Trobec je rako da ju je sreo početkom 1978. godine i da ju je odvezao u Dolenju Vas. “Bilo je hladno pa smolegli na peć. Počelo sam je daviti za vrijeme seksualnog akta. Bila je sva krvava. Kad sam vidio da je mrtva, zamotao sam je u odjeću i gurnuo u peć i zapalio. U kući su ostali njezini dokumenti, ogrtač, šal, vesta, kemijske olovke…”

Kad je policija poslije Trobecova uhićenja temeljito pretražila njegovu kuću i dvorište u Dolenjoj Vasi u krušnoj peći i gnojnici pronašli su ostatke ljudskih kostiju i vatrom deformirane oštećene zlatne predmete. Pronašli su i jednu donju čeljust za koju je stomatogramskom analizom utvrđeno da pripada 32-godišnjoj čistačici slovenskog zavoda za statistiku Zoru Nikolić.

Prije nego što se zaposlila u Zavodu Zorka je radila kao čistačica u radnoj organiaciji “Metalka”. U isto vrijeme u “Metalki” je radio i Metod Trobec. Stanovala je kod sestre Marije u Ljubljani. 17. studenog 1978. godine Zorka Nikolić je otišla liječniku i više nikad se nije vratila. Sestra je prijavila njen nestanak, a policija je opet došla do nekog čudnog zaključka, jer je u obavijesti o nestanku napisala: “Zorka Nikolić se liječila u psihijatrijskoj bolnici u Ljubljani, a u posljednje vrijeme žalila se i na bolove u grudima, pa zbog toga postoji sumnja da je izvršila samoubojstvo….” O mogućem ubojstvu opet ni jednine riječi.

Mnogo kasnije na sjedištima Trobecova automobila nađena su razna vlakna. Usporednom analizom utvrđeno je da su to vlakna zimskog kaputa Zorke Nikolić. “Zvala se Nikolić ili Šinkovec”, rekao je Trobec u istražnom postupku. “Sjećam se, kad smo se upoznali bilo je hladno. Sreli smo se u restoranu “Šestica” u Ljubljani. Zatim smo prešli u gostionicu “Koper” odakle sam je automobilom odvezao u Dolenju Vas…”

I opet novi paradoks - policija uopće nije pokušla rekonstruirati njezino kretanje, pa tako nije ni posjetila gostionicu “Šestica” gdje je Zorka Nikolić rado i često zalazila. Tamo bi i našli ubojicu.

Trobec je zorki na papirić zapisao svoju adresu, a taj papirić je našla njena sestra u svom stanu na noćnom ormariću.  Grafološkom analizom je dokazano je ju na napisao Trobec. Kod Trobecove sestre je pronađen Zorkin kaput kojeg je Trobecova sestra trebala prodati. Trobec kaže da se od toga ničega ne sjeća. Kaže da otkako su ga 1974. godine liječili u duševnoj bolnici ničega se ne sjeća. Tamo su ga navodno mučili, nije mogao ništa raditi….

I zadnja šokantna spoznja: taj famozni papirić, na kojem su se nalazila i neka druga imena, ali nevažna za slučaj, bio je ključ cijele zagonetke. Na njemu je pisalo ime ubojice. Ali, policija ga je predvidjela što je potragu za zločincem silno produžilo.

Trobec i Zorka Nikolić, njega zadnja žrtva, dugo su se poznavali, a i povremeno susretali. Kad je ubojica već bio otkriven javio se jedan svjedok s neobičnom pričom: “Zorka mi se povjerila da hoda s nekim momkom koji se zove Trobec. Kaže da je veoma čudan. Stoga se boji da bi je on mogao ubiti…”

Da je kojim slučajem taj papirić odmah otkriven, žrtve ne bi bile spašene, ali bi potjera za monstrumom s dječjim licem trajala mnogo, mnogo kraće. Poslije završenog dokaznog postupka Temeljni sud u Kranju je 25. studenog 1980. godine Metoda Trobeca proglasio krivim i osudio na smrt. Poslije, smrtna kazna je preinačena u vremensku. Danas se taj višestrui ubojica nalazi u zatvoru Dob, nedaleko od Novog Mesta. 1992. godine Metod Trobec je pokušao ubiti osuđenika koji je s njim dijelio zatvorsku ćeliju, pa je osuđen na dodatnih 15 godina zatvora. Na slobodu je trebao izaći 2014. godine, ali si je presudio 2006. godine.

Metod Trobec nije i jedina osoba koja se u Sloveniji povezuje sa krušnom peći i spaljivanjem u njoj. Prije nekih stotinjak godina u okolici Maribora uhvaćen je stanoviti Franc Vratuša i osuđen na smrt, a potom na doživotnu robiju, jer je svoju 12-godišnju kćer Haniku zadavio, spalio u kaljevoj peći, a non toga dijelove tijela čak i pojeo. Međutim, bila je to velika sudska zabluda. Poslije se ispostavilo da ništa od toga nije istina. Mala Hanika je nađena živa, pa je njezin otac, nepravedno osuđen i zamalo pogubljen, a u međuvremenu prozvan i “ljudožderom iz Maribora” pušten na slobodu.

Protiv Trobeca je za suđenje prikupljeno na desetke kilograma dokaznog materijala. Među njima se našao i jedan kriminalistički roman “Lun i Ekskadus”. Roman govori o ubojici koji je svoje žrtve davio, a potom spaljivao. Je li taj ubojica bio inspiracija i Trobecu? Ne baš, ako je suditi po onomu što se moglo čuti od samoga Trobeca:”Nikada nisam čitao kriminalističke romane, niti su me zanimali. Pročitao sam samo nekoliko povijesnih knjiga. Na prste mogu izbrojiti koliko puta sam bio u kinu. Uvijek sam radio: na poslu, kod kuće, na imanju. Za čitanje kriminalističkih romana jednostavno nisam imao vremena…”

borja.org

Tags: KRUŠNA PEĆ, METOD TROBEC, POZNATI BEOGRADSKI ODVJETNIK, SERIJSKI UBOJICA, SERIJSKI UBOJICE, SPALJIVANJE, SUĐENJE, TROBECOVE ŽRTVE, UBOJSTVO, VIŠESTRUKI UBOJICA