Jan Vlatko se rodio 1943. godine u jednom malo mjestu u Istočnoj Europi. Tijekom i poslije rata živio je sa majkom na selu kod njezinih roditelja. U školu je krenuo sa 7 godina i tamo se odmah istaknuo iznimnim darom za crtanje. Druga djeca su crtala kuće, livade, cvijeće i drveće, a Jan je crtao unutrašnjost dvoraca ukrašenih u stilu rokokoa. Bili su to sjano dekorirani zidovi i stropovi, sa visokim francuskim vratima i prozorima, kitnjastim lusterima i pozlaćenim zrcalima. Na nekim od tih crteža nalazila bi se djevojka u raskošnoj krinolini.

Učitelji su bili iznenađeni Janovim crtežima, te su majku upitali da li je vodila Jana u takve dvorce. Majka je ostala iznenađena. Rekla je učitelju kako je mislila da je to  dječak vidio negdje u školi, te im je rekla da i kod kuće stalno crta unutrašnjost dvoraca. Učitelj je rekao da ne može vjerovati da crta nešto što nikada nije vidio.

Poslije završene osmogodišnje škole Jan je ostao raditi u svome selu kao traktorist u radnoj zadruzi. Zbog slabog financijskog stanja nije imao mogućnosti nastaviti školovanje u gradu. Jan je sad crtao raskošne dvorce sa preciznošću iskusnog arhitekta. Svoje slobodno vrijeme provodio je kod kuće izrađujući skice i čitajući razne knjige koji su opisivali život i običaje prije 100 godina.  Ona djevojka sa krinolinom sada je poprimila jasne karakterne crte iskusnog slikara. Bila je to vitka plavuša bijele kože, uvijek u svijetloplavoj krinolini duboko dekoltiranoj krinolini, sa punđom  složenom na vrhu lijepe glave. Uvijek bi imala na sebi skroman nakit, isti nakit.

Kad god bi mu se ukazala prilika Jan bi otišao u obližnji gradu u posjet tamošnjem dvorcu. Kao opijen bi šetao raskošnim salama i piljio u prebogato ukrašene dvorane, vraćajući se kući sa nekakvom neobjašnjivom tugom.

Kada je njegov kolektiv 1956. godine odlučio posjetiti obližnju Austriju, Jan im se pridružio. Znao je da je Beč prepun starih dvoraca i muzeja i da će ovo putovanje biti nezaboravno.

Kada su se konačno našli na glasovitom dvoru Marije Terezije, prekrasnoj građevini iz vremena rokokoa, Jan je pomislio da će se onesvijestiti od nenadanog uzbuđenja. Gledao je raskošne lustere, zidove, te su ga prijatelji morali neprestano tražiti i vući za sobom.

Ubrzo se Jan izgubio u obližnjem dvorcu, po čijim je sjajnim odajama i salama koračao kao da je u nekom snu. Našao se na jednoj od balskih dvorana u kojoj je bio smješten jedan bijeli instrument nalik tadašnjem pianinu. Za tim instrumentom se nalazila mlada djevojka nježne bijele kože, odjevena u raskošnu krinolinu iz 18. stoljeća i svirala jednu tužnu melodiju iz tog vremena.

Jan se jednostavno nije mogao pomaknuti s mjesta na kojem je stajao. Kao opijen slušao je kako djevojka svira. Kada je nakon nekih sat vremena završila, naklonila se nazočnima, te je otišla. Dvoranu su svi napustili, osim Jana. Došao je do pianina. Sjeo je na stolicu, gledao je stare note, prelistao ih nekoliko puta, pa je počeo svirati jednu popularnu melodiju za ples iz 18. stoljeća.  Prvo je pratio note a zatim mu one više nisu bile potrebne. Cijeli jedan sat je svirao a kad je završio čuo je pljesak. Oduševljeno ga je hvalio jedan stariji gospodin pokraj kojega je stajala ona djevojka. Ona je bila obučena u svijetloplavu krinolinu s dubokim izrezom i uredno složenom punđom.

Jan im je počeo pričati o svom životu, a oni su ga pažljivo slušali. Kustos muzeja s lakoćom je nagovorio Jana da ostane raditi u beču. Jan je bez dvoumljenja pristao. Radio je u dvorcu kao pijanist. Život mu je potpuno promijenio u kratko vrijeme boravka u Beču.
Jan se počeo viđati sa mladom pijanisticom. Priznao joj je da se još nije zabavljao, da je vjeran svojoj djevojci iz snova. Djevojka je bila romantične naravni, voljela je staru arhitekturu i glazbu, pa se ubrzo pronašli ne samo zajednički jezik, već su otkrili da ne mogu jedno bez drugoga. Isabella, tako se zvala, predložila je Janu da se podvrgnu regresiji. Kustos muzeja se također složio da bi to moglo dati odgovor na pitanje otkuda Janu neshvatljiv dar za glazbu i crtanje.

Podvrgnuti su regresiji kod jednog poznatog psihoterapeuta, istog dana, ali posve odvojeno. Kada je sredio njihove vrpce i papire, psihijatar ih je obadvoje pozvao u svoj ured. Otkriveno je da su se na samo ranije već jednom sreli, nego su živjeli pod istim krovom.  Bilo je to u Rusiji pred kraj 18. stoljeća. Jan je bio sin jednog velikog ruskog plemića, veoma bogatog čovjeka, s mnogobrojnim posjedima i dvorcem u rokoko stilu. Dječaka je još kao malog napala teška bolest od koje je od 12 godine paraliziran od struka na niže i bio prikovan za stolicu. Toliko se povukao u sebe da više nikada nije napustio dvorac. Bilo mu je teško takav se pojavljivati vani, a kada bi im došli gosti, brzo su ga morali odvoziti u njegovu sobu. Sve do jednog dana kada se pojavila jedna lijepa plavokosa djevojka njegovih godina.

Bila  je to kćer jednog očevog prijatelja koji je poginuo u ratu, pa je s majkom došla živjeti kod njih. Bili su ludo zaljubljeni. Ona ga je naučila svirati pianino. A od prije je razvio dar za crtanje, a nemajući šta drugo raditi. Jan je sve umjetničke darove doveo do savršenstva. Ali kada su počeli planirati zajedničku budućnost, bez obzira na njegovu paralizu, mladić je u 22. godinu nenadano preminuo. Djevojka mu je ostala vjerna do kraja života. Umrla je u 56. godini života.

Kada su obje regresije uspoređene, s lakoćom se dalo zaključiti da se radi o istim osobama. Svako od njih je u detalje ispričalo svoju sudbinu, spomenuo ista imena i događaje.

Tags: 18. stoljeće, AUSTRIJA, DVORAC, jan vlatko, krinolina, LJUBAV, pianino, plava krinolina, raskošni dvorci, regresija, rokoko, rusija, SMRT, svadba, život prije života