David Boot, 26-godišnji poslovođa male agencije za iznajmljivanje automobila u Cincinnatiu, država Ohio, vodio je miran i skroman život sve do 15. svibnja 1979. godine. Te noći David je sanjao jako ružan san. Sanjao je da stoji pred izlogom omanje zgrade. Primijetio je da se pokraj nje nalazi pošljunčeni parking za automobile. Odjednom mu je pozornost privukao snažan zvuk mlaznih motora iznad glave. Pogledao je u nebo i posve jasno, u niskom letu ugledao zrakoplov sa 3 motora, koji je imao 2 velika  slova A na repu, a takav znak ima samo kompanija American Airlines. Iz jednog od tih motora sukljao je crni dim  i zrakoplov je počeo naginjati udesno. Nestao je iza krova i pao, jer je Davida probudila snažna eksplozija. Tu noć više nije zaspao, razmišljao je o svom neugodnom snu. Zaključio je da ga je najvjerojatnije probudio neki od preniskih zrakoplova koji su baš u zoru počeli prelijetati njegovu kuću. David je navikao na zrakoplovne motore, jer kada god bi se promijenio smjer vjetrova, kontrola letenja bi odmah započela usmjeravati nadolazeće zrakoplove iznad četvrti u kojoj je stanovao. Ali na veliko Davidovo iznenađenje, san se ponovio i sljedeće noći i još šest noći uzastopno.

Svojim prijateljima nije ništa rekao ali je odlučio da  pozvati mjesnu Agenciju federalnog  zrakoplovstva.  Primila su ga dvojica dužnosnika. Al Pinkerton i Paul Williams, ne prekinuvši ga nijednom u njegovom uzbuđenom prepričavanju zloslutnih snova. Potom su ga počeli  ispitivati o pojedinostima: kako je točno izgledala ta jednokatna zgrada, što se nalazilo u njezinim izlozima, kako je veliko parkiralište pokraj nje, što se nalazi prekoputa zgrade, da li je možda primijetio neku visoku građevinu, poput tvorničkog dimnjaka, tornja za vodu ili TV? Iako zabrinuti nisu na kraju znali što da mu kažu. American je rabila više od 350 zračnih luka i pokušati identificirati jednu od njih na osnovu te zgrade i parkiralište bilo bi nemoguće. Okolica svih zračnih luka je uglavnom pretrpana većim ili manjim parkiralištima. Ipak, obećali su, da će o njegovim čudnim snovima izvijestiti i neke druge ljude u glavnoj centrali u Washingtonu.

Osjećajući kako ovom posjetom nije ništa postigao, David je otišao u mjesni ured Americana u Cincinnatiu. I tamo su ga pozorno saslušali i odmah uputili u obližnju psihijatrijsku kliniku, na kojoj je liječnik Kirby vršio specijalne pokuse na dobrovoljcima – spavačima. Kako je već bilo kasno poslijepodne, mladić odluči posjetiti kliniku sljedećeg jutra. Vratio se kući, pripremio sebi hladnu večeru i sjeo ispred televizije, kako bi usput gledao večernje vijesti u 6.30h. Već na početku, sav se ohladio kada je saznao za tešku zrakoplovnu nesreću, koja se tog poslijepodneva dogodila iznad zračne luke  u Chicagu. Veliku Jumbo DC10 kompanije American Airlines srušio se odmah nakon polijetanja, zbog kvara na motoru, kojeg je čak odvojio od krila, a zrakoplov nagnuo udesno i srušio nedaleko zračne luke. U strahovitom požaru i eksploziji život je izgubilo svih 273 putnika i članova posade.

Bilo je to 25. svibnja 1979. godine poslije deset uzastopnih snova, koje je David usnio. Osjećao se nekako krivim.  Iz stanja privremene obamrlosti, trgnuo ga je reski zvuk telefona. Bio je to onaj čovjek iz Americana sa kojim je prije dva sata razgovarao. Odmah potom ga je pozvao i Al Pinkertoniz Federalne agencije za zrakoplovstvo.  Predložili su mu da o njihovom trošku otputuje u Chicago i pokuša tamo u blizini zračne luke identificirati onu zgradu i, parkiralište iz svojih snova. Ne treba niti napominjati, kako je David već prvi dan prepoznao zgradu i naznačenu robu u njezinom izlogu. Pokraj nje se zaista nalazilo ono parkiralište. Bez mnogo problema su utvrdili kako se nesretni zrakoplov zaista nagnuo iznad te zgrade i srušio 900 metara dalje.

Tags: AVION, avionska nesreća, nesreća, predosjećaj, san nesreća, sanjaju nesreću, SMRT, snovi, zrakoplov, zrakoplovna nesreća

Članovi udruge Society for Physical Research, skupini znanstvenika  koja se posvetila ispitivanju neobjašnjivih fenomena. Skupina je osnovana 1882. godine pod predsjedanjem  humanista s Cambridgea, profesora Sidgwicka, a postoji i danas. Među njezinim predsjednicima bila su tri nobelovca, 11 pripadnika kraljevske obitelji, 1 predsjednik vlade i 18 profesora, a od toga 5 profesora fizike. Društvo je vidjelo svoj glavni zadatak u tome da razlikuje prave od varljivih fenomena. Slao je delegate na mnoge priredbe, seanse, nastupe medija, vidovnjacima i iscjeliteljima. Društvo je privelo brojne varalice i šarlatane.

Početkom stoljeća, pet članova društva, sve redom ugledni znanstvenici različitih disciplina, skovali su plan kako će nakon svoje smrti donijeti dokaz da su poruke iz drugoga svijeta moguće. Imena znanstvenika: Henry Butcher, A.W. Verall, Frederic Myers, Edmund Gurney i Henry Sidgwick.

Prvi od njih je umro 1901. godine. Bio je to  Frederick Myers. Kratko vrijeme nakon njegove smrti neka dama engleskog društva odjednom je otkrila da može „automatski“ pisati. U nekoj vrsti transa primila je tako poruku Frederica Myersa. Bila je to prva od 3000 poruka u više od 30 godina koje su stizale od petorice znanstvenika (ostala četiri umrla su nedugo nakon Myersa) različitim medijima u Engleskoj i SAD-u. iznenađujuće je da su poruke davale samo fragment koji sam nije imao značenja. Tek sastavljeni poput slagalice davali su sliku. Teme  su potjecale iz područja u kojima su pokojnici za života bili kapaciteti. Sadržavale su pojedinosti koje su mogle biti poznate samo mrtvima.

Osim toga bili su ugrađeni još neki kameni za spoticanje. Tako su poruke stizale na latinskome ili starogrčkom, jezicima kojima mediji nisu vladali. Poruke su bile tako stručno složene da ni jedan od medija nije mogao shvatiti njihov sadržaj.

Pet duhova javilo se 1972. godine posljednji put. Zatim su poruke izostale. Mediji ranijih godina pa i prijatelji iz Udruge Society for Physical Research kojima se htjela dokazati mogućnost da se može javljati s drugoga svijeta bili su mrtvi. A pet je znanstvenika doista dovoljno učinilo kako bi dokazali  da se može govoriti s drugoga svijeta. Ili su oni, kao što pretpostavlja britanski parapsiholog Richard Bullock, već davno ponovno među nama kao reinkarnacija.

Tags: članovi društva, DUHOVI, MISTERIJA, MISTERIJE, poruka, poruke s drugog svijeta, SMRT, umrli

Rasprava o postojanju Amazonki, prekrasnim krvoločnim ženama ratnicama, vodi se još od starih Grka, točnije sve je počelo od Homera i njegove Ilijade u kojoj su se Amazonke borile u Trojanskom ratu. Herodot ih je prostorno smjestio u stepama južne Rusije. Amazonke su bile divlje, neustrašive, nemilosrdne ratnice koje su isključivo živjele u ženskim plemenima.

Neuobičajena legenda o ženama ratnicama plijenila je pažnju dugi niz godina među istraživačima. Prema Herodu ime Amazonke potječe skitske riječi koja znači „ubojice muškaraca“. Najraširenija teorija o nastanku njihova imena dolazi o grčke riječi „amazos“ što znači bez dojke, budući da su Amazonke prema predaji mladim djevojkama ili spaljivali ili amputirale desnu dojku kako im ne bi smetala pri rukovanju s lukom i strijelom ili kopljem, no kriva je iz razloga što se žena može služiti tim oružjem jednako dobro bez takve amputacije.

Kako su u plemenima živjele samo žene, jednom godišnje su pozivale muškarce iz obližnjeg plemena u svrhu razmnožavanja. Muška djeca su bila prognana očevima ili osuđena na smrt, dok su se ženska djeca već od malih nogu obučavale za životnu ulogu radnice.

U 15. stoljeću Kolumbovim otkrićem ta je legenda ponovno oživljena jer je našao otok na kojem su živjele samo žene, te je mislio da je našao izvorište grčkih legendi. No istraživanja područja rijeke Amazone i okolnih terirorija nije dala nikakvog rezultata.

Posljednjih godina arheolozi i istraživači imali su dosta uspjeha u rješavanje te drevne misterije. Na prostorima bivšeg sovjetskog saveza otkriveno je nekoliko bogatih arheoloških nalazišta koja se pripisuju Skitima, nomadskom i ratničkom narodu koji je imao vrlo razvijenu izradu borilačkog oružja i zlatnog nakita. Posebno je dragocjeno otkriće ostatka naselja i grobnica , koji se pripisuju ženama-ratnicama. Nalazi se blizu Pokrovke (Rusija) gdje je oko 600. godine pr.n.e. živjelo jedno pleme „Amazonki“. Na lokaciji je pronađen velik broj ostataka oružja koje su u čestim ratničkim pohodima koristile pripadnice ovog opasnog plemena.

Pronađeno je oko 40 grobova žena, od kojih je nekoliko sadržavalo netipične stvari za ženu tog doba – oklopi i razno oružje, poput strelica, noževa i mačeva koji su ukazivali na čestu primjenu što isključuje mogućnost da su to bili simbolični predmeti korišteni u ritualne svrhe. Jedino je odstupanje ovog oružja pronađenog u grobovima žena je da je drška noževa i mačeva bila nešto manja od onih pronađenih u grobovima muškaraca, vjerojatno zbog činjenice da su žene imale manje šake te im se tako olakšalo rukovanje. Moglo bi se zaključiti da se to oružje koristilo za lov divljih životinja, no grobovi Amazonki su sadržavali kožu i kosti ovaca, konja i deva, ali nigdje nije bilo kosti divljih životinja. Što daje naslutiti da Amazonke nisu bili lovci nego uzgajivači.

Još jedno otkriće bile su tetovaže na ostacima raspadnute kože i kod muškaraca i kod žena. Prema mnogim izvorima ratnice su izrađivali  posebne tetovaže nakon svakog ubijenog neprijatelja. Pronađene tetovaže variraju od životinjskih totema do lubanje prekrižene kostima.

Ova otkrića su doista uvjerljiva, odgovaraju vremenski i prostorno pričama o Amazonkama, no nije sa sigurnošću utvrđeno da li se radi isključivo o ženskom plemenu ratnica. Postojanje Amazonke upitno je koliko i postojanje Atlantide. Ili su Grci imali bujnu maštu ili su znali mnogo više nego što mi danas znamo.

Tags: amazonke, grob, LEGENDE, MISTERIJE, muška djeca, nestale civilizacije, pleme, ratnica, SMRT, žena, žena ratnica, žensko pleme

Gary Leon Ridgway, zvan još i Green River Killer, rođen je 18 veljače 1949. godine. Tijekom dvogodišnjeg perioda u ranim osamdesetima, ubio je pedesetak žena u gradovima Seattle i Tacoma. Žrtve su uglavnom bile prostitutke ili tinejdžerice koje su pobjegle od kuće. Način ubijanja bio je jednostavan: zadavio bi ih i tijelo bacio u okolini Green Rivera.

1983. godine Gary Leon Ridgway je postao osumnjičen za ubojstva, a 1984. godine je išao na detektor laži i prošao je.

2001. godine ponovno je uhićen zbog tih ubojstava, a 2003. priznao je njih 48 u  nadi da će izbjeći smrtni kaznu.

18. prosinca 2003. godine osuđen je na 48 doživotnih kazni bez mogućnosti pomilovanja. Nakon optužbe priznao je da je žrtve prije ubojstva silovao. Neke je silovao i nakon ubojstva. Rekao je kako je kasnije žrtve brzo zakopavao kako bi odolio želji za seksom s truplima…

Tags: DOŽIVOTNA KAZNA, KAZNA, PRESUDA, SERIJSKE UBOJICE, SERIJSKI UBOJICA, SMRT, ubojica

Grupa mladih skijaša krenula je početkom veljače 1959. godine na planinu Kholat syakhl na sjevernom dijelu uralskog lanca. Kholat Syakhl na jeziku Mansi naroda  znači „Planina smrti“.

Vođa skupine, iskusni Igor Dyatlov na naizgled bezopasni izlet vodio je devetero studenata uralskog politehničkog fakulteta. Ipak, nešto manje od mjesec dana kasnije pronađena su njihova smrznuta tijela, razbacana po snježnoj padini u obližnjoj šumi. Iako je većina umrla od strašne hladnoće, pedeset godina nakon tragičnog događaja nitko ne zna što je grupu natjeralo da pobjegne iz kampa i potraži utočište u obližnjoj šumi. Većina poginulih bila je vrlo slabo odjevena, bez obuće i toliko potrebne tople odjeće. Preživio je jedan član skupine, koji ih je napustio nekoliko dana prije njihova misterioznog nestanka.

Kada su 26. veljače, članovi službe za spašavanja pronašli kamp nestale skupine, zatekli su poderane šatore, razbacanu opremu i osobne stvari nestalih skijaša, ali ne i devetero mladih. Istražitelji su utvrdili da su šatori bili izrezani iznutra, te su pronašli tragove bosih stopala u metar dubokom snijegu. Identificirani su samo tragovi članova skupine, bez nepoznatih otisaka, pa je isključena prisutnost trećih otisaka.

Prva tijela nađena su na rubu šume, kojih petstotinjak metara od napuštenog kampa. Georgy Krivonischenko, star 24 godine i 21-godišnji Yury Doroshenko bili su smrznuti, odjeveni samo u donje rublje i bez obuće. Blizu tijela nađeni su ostaci vatre, a na jednom stablu bilo je potrganih grana do pet metara visine, pa su istražitelji pretpostavili da su se nesretnici penjali na stablo ne bi li nešto pronašli, možda kamp, ili su izviđali situaciju. Na temperaturi od minus 30, bez odjeće i obuće, sigurno nisu dugo živjeli.

Nešto bliže napuštenom kampu, pronađena su tijela vođe puta Dyatlova, Zine Kolmogorove i Rustema Slobodina. Po položaju njihovih smrznutih tijela bilo je jasno da su pokašvali stići do kampa, jedino je Slobodinova lubanja imala manju frakturu, dok ostali nisu bili ozlijeđeni. Svima je presudila hladnoća i ono što ih je u nju otjeralo.

Istražiteljima je trebalo još dva mjeseca da pronađu tijela Nicolasa Thibeaux-Brignollela, Ludmile Dubinine, Alexandra Zolotaryova i Alexandra Kolevatova. Tijela su bila zatrpana ispod četiri metra snijega, 75 metara udaljena od ruba šume gdje su pronađena prva dva tijela.  Kod ovih nesretnika pronađene su ozbiljne ozljede: Nicolasu je lubanja bila smrskana, Zolotarevu bila su polomljena rebra, a Ludmila je nađena bez jezika i s polomljenim rebrima. Uz tako grozne ozljede, nije bilo nti traga modricama ili ogrebotinama na tijelu. Ovo četvero bilo je bolje odjeveno od ostalih. Da su zadnji poginuli bilo je jasno i po tome što su nosili odjeću onih koji su umrli prije njih. Sva odjeća bila je kontaminirana visokom razinom radijacije.

Jedini zaključak istražiteljskog tima je bio da je „nepoznata sila“ uzrokovala njihovu smrt. Kobni prijelaz nazvan je po Dyatlovu, a nakon incidenta pristup je bio godinama zabranjen za javnost. Slučaj je bio zatvoren.

Tek devedesetih godina, ponovno se počelo „njuškati“ po zatvorenim slučajevima, pa je i ovaj ponovno došao  na svoj red. Tada su pronađena svjedočanstva drugih planinara i mještana, koji su u vrijeme nestanka Dyatlove grupe na nebu viđali blještave leteće objekte.

Jedan od razumnijih zaključaka bio je da je grupa bila žrtvom lavine, ta bi teorija objasnila zašto su istrčali iz šatora, te neke ozljede, ali nikako ne objašnjava zašto se grupa razdvojila, niti radijaciju u odjeći.

Najviše se sumnja na vojne eksperimente. Jedini preživjeli, Yury Yudin kojeg je spasilo slabo zdravlje, kaže da je među stvarima koje su nađene na mjestu nesreće bilo nekih koje nisu pripadale njegovima kolegama: komad odjeće koji je nalikovao vojnoj odori, jedna skija te naočale. Također, tvrdio je Yury, vojska je istragu započela 14 dana prije nego li su tijela pronađena. Da su nesretni izletnici bili žrtvom nekog vojnog eksperimenta koji je pošao po zlu, bilo bi jasno porijeklo visoke razine radijacije. Naravno, vojska nikada nije potvrdila takve informacija, pa smrt devetero mladih ostaje misterijem.

Ulje na vatru dolijevaju neki drugi svjedoci i činjenice. Unutrašnji organi stradalih nestali su nakon obdukcije, svjedoci govore da im je koža bila neobično tamna i narančasto-smeđe nijanse. Vjeruje se i da su bili oslijepljeni, budući da su pokušavali zapaliti vatru zelenim granama koje su brali sa stabala iako je oko njih bilo dovoljno suhog pruća.

Tags: dyatlov prijelaz, MISTERIJA, planina smrti, SMRT

Jan Vlatko se rodio 1943. godine u jednom malo mjestu u Istočnoj Europi. Tijekom i poslije rata živio je sa majkom na selu kod njezinih roditelja. U školu je krenuo sa 7 godina i tamo se odmah istaknuo iznimnim darom za crtanje. Druga djeca su crtala kuće, livade, cvijeće i drveće, a Jan je crtao unutrašnjost dvoraca ukrašenih u stilu rokokoa. Bili su to sjano dekorirani zidovi i stropovi, sa visokim francuskim vratima i prozorima, kitnjastim lusterima i pozlaćenim zrcalima. Na nekim od tih crteža nalazila bi se djevojka u raskošnoj krinolini.

Učitelji su bili iznenađeni Janovim crtežima, te su majku upitali da li je vodila Jana u takve dvorce. Majka je ostala iznenađena. Rekla je učitelju kako je mislila da je to  dječak vidio negdje u školi, te im je rekla da i kod kuće stalno crta unutrašnjost dvoraca. Učitelj je rekao da ne može vjerovati da crta nešto što nikada nije vidio.

Poslije završene osmogodišnje škole Jan je ostao raditi u svome selu kao traktorist u radnoj zadruzi. Zbog slabog financijskog stanja nije imao mogućnosti nastaviti školovanje u gradu. Jan je sad crtao raskošne dvorce sa preciznošću iskusnog arhitekta. Svoje slobodno vrijeme provodio je kod kuće izrađujući skice i čitajući razne knjige koji su opisivali život i običaje prije 100 godina.  Ona djevojka sa krinolinom sada je poprimila jasne karakterne crte iskusnog slikara. Bila je to vitka plavuša bijele kože, uvijek u svijetloplavoj krinolini duboko dekoltiranoj krinolini, sa punđom  složenom na vrhu lijepe glave. Uvijek bi imala na sebi skroman nakit, isti nakit.

Kad god bi mu se ukazala prilika Jan bi otišao u obližnji gradu u posjet tamošnjem dvorcu. Kao opijen bi šetao raskošnim salama i piljio u prebogato ukrašene dvorane, vraćajući se kući sa nekakvom neobjašnjivom tugom.

Kada je njegov kolektiv 1956. godine odlučio posjetiti obližnju Austriju, Jan im se pridružio. Znao je da je Beč prepun starih dvoraca i muzeja i da će ovo putovanje biti nezaboravno.

Kada su se konačno našli na glasovitom dvoru Marije Terezije, prekrasnoj građevini iz vremena rokokoa, Jan je pomislio da će se onesvijestiti od nenadanog uzbuđenja. Gledao je raskošne lustere, zidove, te su ga prijatelji morali neprestano tražiti i vući za sobom.

Ubrzo se Jan izgubio u obližnjem dvorcu, po čijim je sjajnim odajama i salama koračao kao da je u nekom snu. Našao se na jednoj od balskih dvorana u kojoj je bio smješten jedan bijeli instrument nalik tadašnjem pianinu. Za tim instrumentom se nalazila mlada djevojka nježne bijele kože, odjevena u raskošnu krinolinu iz 18. stoljeća i svirala jednu tužnu melodiju iz tog vremena.

Jan se jednostavno nije mogao pomaknuti s mjesta na kojem je stajao. Kao opijen slušao je kako djevojka svira. Kada je nakon nekih sat vremena završila, naklonila se nazočnima, te je otišla. Dvoranu su svi napustili, osim Jana. Došao je do pianina. Sjeo je na stolicu, gledao je stare note, prelistao ih nekoliko puta, pa je počeo svirati jednu popularnu melodiju za ples iz 18. stoljeća.  Prvo je pratio note a zatim mu one više nisu bile potrebne. Cijeli jedan sat je svirao a kad je završio čuo je pljesak. Oduševljeno ga je hvalio jedan stariji gospodin pokraj kojega je stajala ona djevojka. Ona je bila obučena u svijetloplavu krinolinu s dubokim izrezom i uredno složenom punđom.

Jan im je počeo pričati o svom životu, a oni su ga pažljivo slušali. Kustos muzeja s lakoćom je nagovorio Jana da ostane raditi u beču. Jan je bez dvoumljenja pristao. Radio je u dvorcu kao pijanist. Život mu je potpuno promijenio u kratko vrijeme boravka u Beču.
Jan se počeo viđati sa mladom pijanisticom. Priznao joj je da se još nije zabavljao, da je vjeran svojoj djevojci iz snova. Djevojka je bila romantične naravni, voljela je staru arhitekturu i glazbu, pa se ubrzo pronašli ne samo zajednički jezik, već su otkrili da ne mogu jedno bez drugoga. Isabella, tako se zvala, predložila je Janu da se podvrgnu regresiji. Kustos muzeja se također složio da bi to moglo dati odgovor na pitanje otkuda Janu neshvatljiv dar za glazbu i crtanje.

Podvrgnuti su regresiji kod jednog poznatog psihoterapeuta, istog dana, ali posve odvojeno. Kada je sredio njihove vrpce i papire, psihijatar ih je obadvoje pozvao u svoj ured. Otkriveno je da su se na samo ranije već jednom sreli, nego su živjeli pod istim krovom.  Bilo je to u Rusiji pred kraj 18. stoljeća. Jan je bio sin jednog velikog ruskog plemića, veoma bogatog čovjeka, s mnogobrojnim posjedima i dvorcem u rokoko stilu. Dječaka je još kao malog napala teška bolest od koje je od 12 godine paraliziran od struka na niže i bio prikovan za stolicu. Toliko se povukao u sebe da više nikada nije napustio dvorac. Bilo mu je teško takav se pojavljivati vani, a kada bi im došli gosti, brzo su ga morali odvoziti u njegovu sobu. Sve do jednog dana kada se pojavila jedna lijepa plavokosa djevojka njegovih godina.

Bila  je to kćer jednog očevog prijatelja koji je poginuo u ratu, pa je s majkom došla živjeti kod njih. Bili su ludo zaljubljeni. Ona ga je naučila svirati pianino. A od prije je razvio dar za crtanje, a nemajući šta drugo raditi. Jan je sve umjetničke darove doveo do savršenstva. Ali kada su počeli planirati zajedničku budućnost, bez obzira na njegovu paralizu, mladić je u 22. godinu nenadano preminuo. Djevojka mu je ostala vjerna do kraja života. Umrla je u 56. godini života.

Kada su obje regresije uspoređene, s lakoćom se dalo zaključiti da se radi o istim osobama. Svako od njih je u detalje ispričalo svoju sudbinu, spomenuo ista imena i događaje.

Tags: 18. stoljeće, AUSTRIJA, DVORAC, jan vlatko, krinolina, LJUBAV, pianino, plava krinolina, raskošni dvorci, regresija, rokoko, rusija, SMRT, svadba, život prije života

Barey i Margaret Lockwood vraćali su se sa djecom iz kampa u kojem su proveli 15 dana godišnjeg odmora. Vraćali su se autom s kojim su vukli kamp prikolicu u kojoj je spavalo njihovo troje djece. Barey je žurio jer mu je telefonom javljano da mu je majka na samrti, a djecu su bezbrižno spavala ni ne sluteći u kakvu smrtnu opasnost srljaju. No, Barey je želio zadnji put se pozdraviti s majkom pa je divljao po autoputu usprkos slaboj vidljivosti. Nakon višesatne vožnje Bareya je trznula njegova žena i upitala ga tko je ono te mu je rekla da stane.

Vani je, 15-ak metara ispred auta na oluji stajala blijeda ženska prilika koja im je rukama davala znakove da stanu. Barey je naglo zakočio i pomislivši da ta osoba treba pomoć. Zajedno sa ženom je izašao iz auta. Blijeda ženska prilika, u bijeloj haljini i bijelim rukavicama nestala je prije nego što joj je bračni par uspio razaznati crte lica. Tek nakon toga Barey i Margaret su shvatili  da se njihov auto zaustavio samo 1 metar udaljen od ponora. Mosta preko kojeg su trebali preći nije bilo. Odnijela ga je oluja. Barey je pogledao na sat. Bilo je točno 23 sata. Par je skupa sa djecom proveo noć u već spomenutom kamp prikolici.

Sljedećeg jutra policija ih je prevela preko montažnog mosta na drugu stranu rijeke. Barey je oko podneva došao u kuću svoje majke, ali se nije mogao pozdraviti s njom. Umrla je prošle noći, nekoliko minuta prije 23 sata.

Tags: ANĐELI, ANĐELI ČUVARI, ČUVARI, MOST, SILUETE, SMRT, STARI MOST