Tatjana je stavila ruke dublje u džep da joj bude toplije, vjetar je nosio snijeg u njeno lice. Oko nje su bile samo visoke zgrade. Ceste su bile potpuno prazne. Nitko osim nje nije hodao ulicom. Tatjana je poželjela da ne mora tako kasno hodati kući sama, ali zbog posla u jednom kafiću, ponekad je radila do kasno. Tako je hodala dok nije došla do jedne male uličice kroz koju je morala proći na putu do kuće. Polako je ušla u uličicu. U ulici nije bilo nikakvih svjetala. Ulica joj je izgledala puno duža, nego što izgleda po danu.

Tatjana je bila jako uplašena, hodala je brzo ne gledajući nigdje na stranu. Jedina stvar koja joj je davala snagu da ide dalje je bilo to da će brzo stići kući.
”Što je to bilo?”, pomislila je Tatjana nakon što je čula nešto poput koraka.

Uhvatio ju je još veći strah kad je ponovno čula zvuk cipela iza nje. Stala je. Počela se okretati da vidi tko je to. Nije nikog vidjela, oko nje je bio samo mrak.
”Ima li koga?”, počela je dozivati nekoga.

Nakon što je malo promislila, shvatila je da bi bilo bolje da nije ništa rekla. Ako ju netko slijedio, on bi mogao opaziti intenzivni strah u njenom glasu. Opazio bi njenu ranjivost.”Ti si dobro, nitko te ne slijedi.”, Tatjana je to ponavljala u sebi.
Jedino što je sada željela je bilo da bude u svome sigurnom stanu.

Osjetila je da ju je netko uhvatio s leđa. Htjela je pobjeći, ali nije se mogla pomaknuti. Čula je jedan glas iza leđa. Osoba je tiho rekla: ”Dobra večer”
Okrenuvši se, našla se licem u lice s nepoznatim čovjekom. On je bio u ranim dvadesetim godinama, s crnom kosom i crnim očima. Koža mu je bila blijeda, bez ikakve boje.

Tatjana je samo šutjela i gledala u njega. Njezino srce je lupalo glasno.
Tatjana se uspjela otrgnuti od njega i počela je trčati u smjeru u kojem je pretpostavljala da je njezina kuća. Jurila je niz ulicu i već se zadihala od trčanja. Već je pomislila da će joj noge otkazati od trčanja, kad se pojavio čovjek ispred nje.
Tatjana je naglo stala.

”Bezobrazno je otići bez pozdrava.”, rekao je čovjek.
On se smijao i njegove oči su pregledavale područje.
”Šta hoćeš?”, počela je vikati Tatjana.
”Mi…….samo hoćemo razgovarati”, rekao je čovjek.
”Mi…….?”, pitala je Tatjana.

Po prvi puta Tatjana je primijetila oko sebe još nekoliko ljudi koji su je okruživali u krug. Stajala je tamo bespomoćno.
Kako bi ona voljela biti doma, sigurna u svome domu…. Zatvorila je oči i spustila se na koljena. Tople suze klizile su niz njeno lice. Osjetila je da joj nešto probolo vrat. Taj probod bio bezbolan i kao da ju je samo uspavao.
Tatjana se probudila u hladnom znoju. Tatjana je shvatila da je doma u krevetu, živa i zdrava u svome sigurnome krevetu. Samo čudna noćna mora, prekinule njen san.

Ali sve je izgledalo tako…….stvarno. Da li je ona stvarno to sve sanjala?
Tatjana je ponovno legla i stavila glavu lagano na jastuk. Povukla je prekrivač preko ramena sretna što je kod kuće.
Ali nešto nije bilo u redu.Njezin vrat je bio vlažan s gustom tvari. Nečim gušćim nego znoj. Prošla je rukom po vratu i pogledala u ruku. Boja s njezina lica je potpuno nestala.

”Krv”, viknula je Tatjana. Krv je curila s njena vrata. Njezina bijela majica je skoro cijela postala crvena. Tatjana je otvorila usta i ispustila veoma jaki vrisak…..

Tags: MISTERIJE, mrak, sama, SMRT, strah

Kada govorimo o lošoj sreći ili nesreći bilo koje vrste, Richard Wiseman, psiholog na Sveučilištu Hertfordshire, istraživanjem je došao do zaključka da su oni ljudi koji sebe smatraju nesretnima skloniji vjerovanju u praznovjerja povezana s nesrećom: „Njihova vjerovanja i ponašanja često su dio njihovog cjelokupnog gledanja na život – oni vjeruju da je sreća nekakva magična sila koja će im uništiti život.“
Wiseman je došao do podataka da jedna trećina od 2068 ljudi, koliko je sudjelovalo u njegovom istraživanju iz 2003. godine, povezuje broj 13 sa nesrećom. Ti su ljudi također skloniji u dane poput petka 13-og zapadati u tjeskobna stanja i , logičkim slijedom, očekivati da će im se dogoditi nešto loše. Drugim riječima, upravo je strah od petka 13. ono što im tog dana donosi nesreću. Kako je petak 13. postao nesretan broj?
Dossey, koji je ujedno i povjesničar i istraživač folklora, kaže da je strah od petka 13. Ukorijenjen duboko u prošlosti i da postoji mnogo slučajeva povezanosti davnih nesretnih događaja s brojem 13 i petkom. A kada se spoje broj 13 i petak, dobivamo neki super nesretan dan, osim ako ste rođeni upravo tog dana; kruže priče da je u tom slučaju to vaš sretan dan.
Strah od broja 13 Dossey je uspio povezati s davnim norveškim mitom o 12 bogova koji su priredili večeru u Valhali, na koju je nepozvan upao 13-ti gost, nestašni Loki. Loki je nekako uspio navesti slijepog boga tame, Hodera, da pogodi Baldera, boga veselja i zadovoljstva, strelicom od bijele imele. Balder je umro i cijela zemlja je zavijena u crno; bio je to loš, nesretan dan. Od tog trenutka, broj 13 smatra se kobnim i zlosutnim.
Također, prema vjerovanjima iz vremena starog Rima, vještice su se uvijek sastajale u skupinama od 12. 13-ti sudionik okupljanja redovito je bio sam vrag. I u Bibliji postoji referenca na nesretni broj 13: Juda, apostol koji je izdao Isusa, bio je 13-ti gost na Posljednjoj večeri, a i velika poplava je navodno započela u petak.
Kinezi su ga smatrali sretnim, pa i stari Egipćani, pošto su ovozemaljski život podijelili na 12 cjelina, a 13-ti je označavao prelazak na drugi svijet, odnosno smrt. Smrt se tada u Egiptu smatrala veličanstvenom transformacijom, dok danas ipak vlada drugačije mišljenje i strah od smrti.
U pradavnim vremenima u skupinama, plemenima bolje rečenom rodovima vladao je matrijarhat, broj 13 povezivan je s ženama zbog godine koja je imala 13 lunarnih ciklusa ili što se ovdje želi naglasiti 13 ciklusa (13 x 28 = 364), te se pri prelasku na patrijarhat taj dan „namjerno“ prozvao nesretnim.
Strah od broja 13 snažan je i u današnjem svijetu. Prema istraživanjima, više od 80% nebodera u svijetu nemaju 13. kat, mnoge zračne luke nemaju 13. sletnu pistu, u bolnicama i hotelima često ne postoji soba broj 13. U Firenzi, kuće koje se nalaze između kućnih broja 12 i 14 označene su brojem 12,5. Mnogi trikaidekafobi, kako se nazivaju ljudi koji se boje broja 13, upiru prstom i u neuspjelu misiju na Mjesec; Apollo 13.
Kada je riječ o petku, poznata je činjenica je Isus bio razapet upravo na taj dan. Neki tumači Biblije tvrde da je Eva upravo u petak navela Adama da kuša zabranjeno voće, a možda je najznakovitije vjerovanje da je Kain ubio svog brata Abela baš na petak 13. Thomas Fernsler, znanstveni sudionik u Centru za matematiku pri sveučilištu Delaware, smatra kako se broju 13 čini nepravda zbog njegove sudbine – mora slijediti broj 12.
Naime, numerolozi broj 12 smatraju „potpunim“ brojem: 12 mjeseci u godini, 12 znakova zodijaka, 12 bogova na Olimpu, 12 plemena Izraela, 12 apostola…. Kad se broju 12 doda 1, narušava se njegova „potpunost“ i dobiva se nesavršen broj – Fernsler tvrdi da je upravo to razlog povezanosti broja 13 s nesrećom…

Tags: DOSSEY, LOŠ DAN, NESRETAN DAN, petak 13, strah

Cesta koja vodi do Dudleytowna ima jedan vrlo zanimljiv naziv: Dark Entry Road. Od gradića su ostale samo ruševine. Dudleytown je navodno bio dom prokletstva obitelji Dudley. To prokletstvo još uvijek vreba iz ostataka jednog od najukletijih mjesta na svijetu.

Prokletstvo potječe još iz 16. stoljeća kada je Edward Dudley optužen za izdaju tadašnjeg kralja Henryja VIII. Sredinom 18. stoljeća potomci Edwarda osnovali su gradić na Američkom tlu, a prokletstvo koje je “skupio” njihov predak pratilo ih je preko granice.

Nitko nije mogao zaobići prokletstvu, bez obzira bio on Dudley ili ne. Abiel Dudley je poludio, baljezgao je o nekim spodobama koje su opsjedale Dudleytown. Kasnije su vlasnike Abielovog doma ubili Indijanci i misteriozna epidemija. Stanovnici su umirali jedan za drugim.

No prokletstvo nije bdjelo samo nad ljudima. Uroda nije bilo, kao da ništa na tom području nije htjelo rasti. Stoka je nestajala, a epidemije su bile vrlo česte. Ljudi su malo po malo napuštali gradić, koji je potkraj 19. stoljeća posve napušten.

Zadnji stanovnik Dudleytowna, John Brophy sa svojom obitelji nije htio napustiti svoje imanje. Trudili su se voditi normalan obiteljski život. Ali prokletstvo nije imalo milosti. Za par mjeseci njegova supruga, djeca i stoka netragom su nestali. Nedugo zatim, Johnova kuća je izgorjela u požaru, a Johna više nitko nije vidio.

Dudleytown je bio napušten sve do 20-tih godina prošlog stoljeća kad je dr. Willam Clark odlučio tu napraviti vikendicu. Nedugo poslije, njegova žena je poludjela te je ostatak svog života provela u ludnici.

Otada Dudleytown nema stalnih stanovnika. Kroz 20. stoljeće dolazili su hrabri znatiželjnici koji su htjeli otkriti misteriju prokletstva. Posjetitelji svjedoče o neobičnim iskustvima poput čudnih izmaglica, te dodirima nečeg nedodirljivog.

Danas Dudleytown je u privatnom vlasništvu i zatvoren je za javnost. Okolno stanovništvo je uvjereno kako za Dudleytown postoji racionalno objašnjenje.
Ukoliko želite znati nešto više o Dudleytownu pročitajte na ovoj stranici:
http://pages.cthome.net/rwinkler

Tags: DUDLEYTOWN, DUHOVI, MISTERIJA, strah