Kao i „kobna lubanja“ priča o dijamantu Hope govori o tome kako kristali imaju moć upijanja ljudskih osjećaja.

Louis XIV. Kupio je dijamant 1668. godine od francuskog trgovca Jean – Baptistaea Taverniera, za kojega se vjeruje da ga je ukrao iz oka nekog idola u indijskom hramu. Tavernier je zatim bankrotirao i otplovio u Indiju ne bi li povratio bogatstvo, ali je na putu umro.

Kralj ej dao oblikovati dijamant u obliku srca, a nosila ga je Mme.de Montespan, kraljeva ljubavnica koja je bila upletena i u zloglasnu „aferu s otrovima“, u kojoj su razne gatare pribavljale otrov za ubijanje neželjenih muževa. Bila je upletena crna magija, a opat Guilborg sudjelovao je u crnim misama u kojima su se novorođenčad prinosila kao žrtve, pritom golo tijelo Mme.de Montespan služilo kao oltar. Skandal je ušutkan, ali Mme.de Montepan pala je u nemilost, a gatarama je tajno suđeno u chambre ardente („komori sa svijećama“) te su poslije spaljene. I tako se čini da je, poslije Taverniera, Mme.de Montespan koj je „francuski plavi“ kako su zvali dijamant, donio nesreću.

Stotinu godina poslije, kralj Louis XVI. dao je dijamant svojoj ženi, kraljici Mariji Antoaneti, zbog upletenosti u skandal sa dijamantnom ogrlicom izgubila je vjerodostojnost kod stanovništva, pa je to bio jedan od neizravnih povoda za francusku revoluciju, u kojoj je ostala bez glave. Princezu de Lamballe, kojoj je Marija Antoaneta  posudila dijamant, ubila je svjetina.

Dijamant se ponovo pojavio u Londonu, ali znatno smanjen – s izvornih 112,5 karata (22,5 grama) na 44,5 karata- manje od prvotne težine. Kupio ga je 1830. godine londonski bankar, Henry Thomas Hope, za 1800 funti i otada je poznat kao dijamant Hope. Koliko nam je poznato, Hopeu dijamant nije naškodio, a ni bilo kome iz njegove obitelji sve dok nije završio u rakama pjevačice Mary Yohe, koja se udala za Francisa Hopea. Njih su mučili bračni problemi i žena ga je proklela da će dijamant donijeti zlu sreću svakome tko ga bude imao. Umrla je u siromaštvu i za to je okrivljavala dijamant.

Lord Francis ga je, opterećen velikim financijskim teškoćama, početkom 20. stoljeća prodao francuskom burzovnom  mešetaru Jacquesu Colotu koji je poludio i ubio se, ali ne prije nego što je dijamant prodao ruskom princu Kanitovskom, koji ga je posudio francuskoj glumici, a onda je ustrijelio iz svoje lože prve večeri kad ga je nosila. Njega su zaklali revolucionari.

Kupio ga je grči draguljar Simon Mantharides i poslije pao u provaliju. Turski sultan Abdul Hamid poznat kao „Abdul ukleti“, kupio ga je 1908. godine, a 1909. godine bio je svrgnut, te je poludi. Sljedeći vlasnik, Habib Bey, utopio se.

Dijamant je zatim preko francuskog draguljara Pierra Cartiera otišao u Ameriku, Edwardu Bealeu Macleanu, vlasniku „Wahington Posta“. Nedugo potom umrla mu je majka, a zatim i dvije sluškinje. Njegov 10-godišnji sin Viorn, koji je uvijek bio strogo čuvan, jednog je dana pobjegao čuvarima, istrčao pred kuću i poginuo pred kotačima automobila. Maclean se rastao od svoje žene Evalyn, upleo se u poznati skandal Teapot Dome i završio kao psihotični alkoholičar. Evalyn je zadržala dijamant i često ga nosila, odbijajući priče o njegovoj zlokobnosti. Ali, kad joj se kći 1946. godine ubila tabletama za spavanje, svi su se sjetili da je na dan vjenčanja nosila dijamant.

Nakon što je Evalyn Maclean umrla 1947. godine, sv je njezine dragulje kupio newyorški draguljar Harry Winston, navodno za milijun dolara.  Izložio je dijamant u New Yorku, ali ga je an kraju odlučio darovati Institutu Smithsonian, a to što ga je poslao običnom poštom pokazuje da ga nije brinula „ukletost“ dijamanta. Paket je danas izložen zajedno sa dijamantom. Kada je 1965. godine testira ultraljubičastim svjetlom u laboratoriju DeBeers u Johanesburgu nastavio je žariti poput užarena ugljena na nekoliko minuta testiranja, što je jedinstven fenomen među dijamantima.

Skeptici prokletstvo dijamanta Hope, kao i prokletstvo Tutankamonove grobnice, smatraju mitom i ističu da mnoge vlasnike nije zadesila nikakva nesreća. I dok je u ovom slučaju skeptičnost možda opravdana, bilo bi preuranjeno odbaciti pojam prokletstva kao praznovjericu.

Pokojni T.C. Lethbridge bio je uvjeren da tragedije i neugodni događaji mogu ostaviti „otisak“ na mjestima na kojima su se dogodili. Tu teoriju je prvi iznio sir Oliver Lodge početkom 20.stoljeća. On je smatrao da se neka tzv. proganjanja mogu protumačiti kao „snimke“.  Takve snimke on je nazvao ghoul (lešinar ili demon) – pod njima je razumijevao neugodne osjećaje koje neka mjesta izazivaju.

Kad mu je bilo 18 godina, šetao se sa majkom po Velikoj šumi blizu Wokinghama kad ih je iznenada obuzela golema tjeskoba. Poslije su doznali da je blizu mjesta gdje su tada bili ležalo truplo čovjeka koji se ubio. Lethbridge je vjerovao da je tjeskoba tog čovjeka nekako „snimljena“ u okolini. 40 godina poslije, on i njegova žena Mina otišli su sakupljati morsku travu na obližnjoj plaži, Lethbridge je opet osjetio „plašt“ tjeskobe kao da je zakoračio u maglu. Ubrzo je Mina rekla: „Ne mogu podnije više ovo mjesto!“ pa su otišli.

Sljedećeg vikenda su ponovili izlet. Ponovno je osjetio isti „plašt tjeskobe“. Ovaj put Mina je otišla na vrh neke stijene kako bi crtala, a onda iznenada je osjetila neugodan osjećaj da je netko potiče da skoči sa stijene.

Poslije je Lethbridge otkrio da je neki muškarac nedugo prije skočio s te stijene i ubio se. Zaključio je da je opet to bio razlog tjeskobi, jad tog čovjeka nekako je bio „snimljen“ na električnom polju vode. Minu na skok nije poticao „duh“ samoubojice, nego je reagirala na njegov vlastiti poriv da skoči. Taj pojam „snimke“ temelj je teorije psihometrije.

Vidovnjaci vjeruju da kristali veliku sposobnost upijanja, odatle popularnost kristalnih kugli koje se drže zamotane u crni baršun koji ih štiti od svjetlosti i topline.

Ako Lethbridge ima pravo i ako je prokletstvo slamo neka vrsta negativne  snimke, to bi onda objasnilo zašto utječe na neke ljude a na neke ne.

Tags: diamant, dijamant, dijamant hope, hope, PROKLETSTVO, TUTANKAMON