Mary Cecillia Rogers rodila se 1820. godine u New Yorku. Majka joj je vodila pansion i tako ih uzdržavala. Mary je izrasla u visoku, veoma lijepu mladu djevojku. To je navelo Joha Andersona, vlasnika trgovine cigara na Brodwayu da joj ponudi posao prodavačice. 1840. godine to se smatralo sramotnom djelatnošću, a mlade neudane djevojke nisu se pokazivale iza dućanskih pultova, posebice ne u trgovinama koje su posjećivali isključivo muškarci. Maryna majka se usprotivili toj zamisli, no kćerino oduševljenje je pobijedilo. Privukla je mnogo mušterija, a njeno ponašanje je bilo uzor pristojnosti te je uvijek odbijala sve pokušaje približavanja.

Radila je u trgovini oko 10 mjeseci, a onda se jednog dana u siječnju 1841. godine nije pojavila. Njezina majka nije imala nikakvu predodžbu o tome gdje je, a gospodin Anderson nije znao što je razlog njezinog nestanka. Šest dana poslije pojavila se umornog i prilično bolesnog izgleda i rekla kako je bila u posjeti rođacima na selu. Njezina majka i poslodavac su očito potvrdili tu priču. No kada su počele kružiti glasine kako je za vrijeme odsutnosti viđena s visokim, zgodnim mornaričkim časnikom, Mary je iznenada dala otkaz. Mjesec dana poslije je objavila zaruke s jednim od majčinih podstanara, činovnikom Danielom Paynom.

Pet mjeseci poslije, u nedjelju 25. srpnja 1841. godine, Mary je oko 10 sati ujutro pokucala na vrata svojeg zaručnika i rekla mu da ide u posjet svojoj tetku u ulici Bleecker; Payne je rekao da će navečer doći po nju. Payne je taj dan proveo izvan kuće, no budući da se spustila silovita oluja, te je odlučio pustiti Mary da prespava kod tetke. No sljedećeg dana kad se Mary nije vratila, majka se počela brinuti. Kada se Payne vratio s posla i saznao da se Mary još nije vratila kući, odjurio je kod tetke, gospođe Downing i još se više zabrinuo kada mu je rekla da u posljednjih 48 sati nije vidjela Mary.

Dva dana poslije, u srijedu ujutro, tri su čovjeka s nekog jedrenjaka u vodama ispred Castel Pointa u Hobokenu ugledali tijelo. Bila je to Mary, a prema izvješću „New Bila je to Mary, a prema izvješću „New York Tribuneu“ bilo je očito da je bila silovana i ubijena na užasan način. Bila je potpuno odjevena iako joj je odjeća bila razderana, a podsuknje nije bilo. Komad čipke s dna haljine toliko je duboko utonuo u grlo da je gotovo nestao. Obdukcija koja je obavljena gotovo odmah je pokazala da je bilo brutalno silovana. Daniel Payne, začudo, nije otišao vidjeti tijelo iako ju je prije tražio po cijelom New Yorku uključujući i Hoboken. No policija ga je pustila nakon što ga je ispitala.

Prošlo je tjedan dana, a nikakvi se novi tragovi nisu pojavili te je ponuđena nagrada. Zatim je mrtvozornik dobio pismo od anonimnog muškarca koje je rekao kako se nije prije javio zbog opreza, te je tvrdio da je vidio Mary Rogers one nedjelje poslijepodne kada je nestala. Rekao je da je izašla iz čamca sa šestoricom muškaraca gruba izgleda i otišla s njima u šumu, veselo se smijući i očito bez ikakve prisile. Ubrzo nakon toga pristao je čamac s tri dobro odjevena muškarca od kojih je jedan pristupio dvojici ljudi koji su šetali plažom i upitao ih jesu li nedavno vidjeli mladu ženu i šest muškaraca. Rekli su da jesu i činilo se da svojevoljno ide s njima. Nakon toga trojka je okrenula čamac i krenula prema New Yorku.

Dva su se muškarca s plaže javili policiji i potvrdili tu priču. No iako su obojica iz viđenja poznavali Mary Rogers, nijedan se nije mogao zakleti da je djevojka koju su vidjeli sigurno Mary.

Druga važna informacija dobivena je od vozača kočije Adamsa koji je rekao da je vidio Mary kako je stigla trajektom u Hoboken u društvu dobro odjevenog tamnoputog muškarca nakon čega su otišli u krčmu Nick Mullen’s. Vlasnica te krčme bila je gospođa Loss koja je rekla policiji da se par „okrijepio“ i otišao u šumu. Nakon nekog vremena čula je krikove iz šume no budući da je to mjesto „utočište sumnjivih likova“ nije više mislila na to.

Dva mjeseca poslije ubojstva, 25. rujna, djeca koja su se igrala u šumi pronašli su u guštari  izgubljenu podsuknju, bijeli svileni šal, suncobran i rupćin na kojem su bili inicijali „M.R.“. Ubrzo nakon toga, na tome će mjestu Daniel Payne počiniti samoubojstvo. Kockar po imenu Joseph Morse koji je živio u ulici Nassau uhićen je i optužen za ubojstvo, zbog dokaza koji su upućivali da je viđen s Mary večeri kada je nestala. Sljedećeg dana je pobjegao iz New Yorka. Morsea su oslobodili jer je dokazao da je tu večer bio na Staten Islandu s drugom djevojkom. Prema jednoj neobičnoj priči iz Tribunea Morse je mislio da djevojka jest Mary Rogers, te kada je doznao za njen nestanak pretpostavio je da je počinila zbog načina na koji je s njom postupao – pokušao ju je zavesti u svojoj sobi. Odahnuo je kada je shvatio da je djevojka s kojom je proveo poslijepodne još uvijek bila živa.

1842. godine, u tri nastavka objavljena je knjiga „Zagonetka Marie Rogers“ Edgara Allana Poea. Poe tvrdi da Mary Rogers nije ubila skupina ljudi nego jedan čovjek. Mislio je da je motiv silovanje, a poslije je čuo da je umrla od posljedica pobačaja, te je žurno napravio nekoliko izmjena u priči. On tvrdi da znakovi borbe u šumi i njezino ispaćeno lice pokazuju da ju je ubio samo jedan čovjek. On govori i o uskom komadu njezine podsuknje kojoj oj je bio omotan oko struka kao neka vrsta ručke za nošenje strijela. No u iskazima dvojice svjedoka koji su izvukli tijelo iz vode ne spominje se „ručka“. Unatoč tome, nema sumnje da Poevi argumenti protiv teorije o grupnom ubojstvu imaju težinu.

U jednom broju časopisa „The Unexplaind“ Graham Fuller i Ian Knight dolaze do zaključka da je možda i sam Edgar Allan Poe ubio Mary Rogers. Svjedok je mislio da ju je to popodne kada je umrla vidio s visokim, dobro odjevenim muškarcem tamne puti, a Poe je bio tamne puti uvijek dobro odjeven. Oni također zaključuju da je Poe možda ubio Mary u napadaju „alkoholnog ludila“. 1841. godine Poeva je supruga umirala od tuberkuloze te je on bio pod velikim stresom; poslije je napisao: „Poludio sam, no imao sam duga razdoblja strašnog duševnog zdravlja. Za vrijeme tih napadaja nesvijesti pio sam, a sam Bog zna koliko i koliko često.“ No unatoč tome, nitko od Poevih biografa nikada nije natuknuo da je bio nasilan, nego većina naglašava njegovu blagost i uljudnost.

1842. godine Poeu nije bilo poznato da je policija kao osumnjičenog ispitala i Marynog poslodavca Johna Andersona  i pustila ga poput ostalih. No 1891. godine, 50. godina poslije na vidjelo su izašli novi dokazi. Anderson je tada bio mrtav 10 godina. Svojim prijateljima je rekao da je zbog Mary Rogers proveo mnogo nesretnih dana i noći te da je bio u vezi s njenim duhom. 1891. godine njegova kćer pokušala je osporiti njegovu oporuku na temelju tvrdnje da je u vrijeme pisanja oporuke bio duševno nesposoban. Spor je riješen bez suda, a zapisi su uništeni. No odvjetnik Samuel Copp Worthen, koji je bio u bliskoj vezi s Andersonovom kćeri, znao je da njegova tvrtka čuva kopiju svjedočenja s Vrhovnog suda u New Yorku iz 1891. godine te je učinio sve da je pročita. 1948.  godine u časopisu „American Literature“ opisao je sve što je doznao. Otkrilo se da je Andersona ispitala policija zbog smrti Mary Rogers i da ga je to toliko morilo da je odbio kandidaturu za gradonačelnika New Yorka kako netko ne bi doznao njegovu tajnu.

Najznačajniji dio njegovog iskaza bila je potvrda da je Anderson priznao kako je platio pobačaj Mary Rogers i zbog toga se uvalio u nevolje. No uporno je tvrdio kako nije imao izravnih problema s njom. To bi moglo objasniti Maryno cjelotjedno odsustvo s posla kao i činjenicu da je izgledala bolesno kada se vratila. Objašnjava vjerojatno i razlog zbog koje je nakon tjedan dana odlučila dati otkaz; ne zbog tračeva o mornaričkom časniku nego zato što je trebala više odmora za oporavak od pobačaja.

Prema Worthenovoj teoriji Mary je nakon 6 mjeseci što je otišla iz trgovine cigara pet ostala trudna i opet obratila Andersonu za pomoć. Kada je te nedjelje ujutro otišla iz kuće namjeravala je otići u Hobokren zbog pobačaj. Umrla je za vrijeme pobačaja, a a tijelo je bačeno u rijeku kako bi se zaštitio vršitelj pobačaja, tamnoputi muškarac s kojim je viđena na trajektu, kao i obitelj gospođe Loss.

Gospođa Loss je navodno priznala samo da je Mary umrla tijekom pobačaja u njezinoj krčmi. Poe je tvrdio da ju je iz strasti ubio muškarac koji je zatim odvukao njeno tijelo do obale. Vjerojatnije je da je umrla od plućne embolije i da je vršitelj abortusa uz pomoć gospođe Loss, smrt prikazao kao ubojstvo tako što je zavezao komad tkanine oko njezinog vrata; njih dvoje su je vjerojatno odnijeli do mora.

Tags: mary rogers, MISTERIJA, UBOJSTVO, ZAGONETKA, zagontna smrt mary rogers

Mnogo je priča o mrtvima koji su se vratili kako bi svjedočili protiv svojih ubojica, ali samoje jedan slučaj dokazan. To je slučaj filipinske fioziterapeutkinje po imenu Teresita Basa, koja je ubijena nižem u Chicagu 21. veljače 1977. godine. Oko pola 9 te večeri , chicaški vatrogasci pozvani su da ugase požar koji je izbio u neboderu u North Sideu. Dvojica vatrogasaca probila su se u stan 15 B kroz crni dim i otkrili da je požar izbio u spavaćoj sobi. Gorio je madrac položen nasred sobe. Ugasili su ga za samo nekoliko minuta i otvorili prozore da se soba prozrači. Kad su podigli madrac, našli su golo tijelo žene koja je ležala raširenih nogu, noža zabijenog u prsa.
48-godišnja Teresita Basa rodila se u Damagueteu na Filipinima kao kći suca. Bila je fizioterapetkinja koja se specijalizirala za probleme dišnih putova, možda zato što je njen otac umro od takve bolesti i u vrijeme smrti radila je u bolnici Edgewater u Chicagu.

Forenzičari su zaključili da je Teresita otvorila vrata nekome koga je poznavala – razgovarala je sa prijateljicom kada je zazvonilo zvono. Uljez joj je straga stisnuo vrat rukom i davio je dok se nije onesvijestila. Onda je uzeo novac iz njezine torbice i pretražio stan. Zatim ju je svukao, uzeo mesarski nož iz kuhinjske ladice i njime joj gotovo probo tijelo. Potom je zapalio madrac zapaljenim papirom, bacio ga na nju i brzo otišao iz stana. Protupožarni alarm oglasio se dok on još nije mogao stići ni nekoliko uglova dalje. Forenzičari su također utvrdili da je Teresita Basa umrla kao djevica.

Iako je Remy Chua, također filipinka, radila na istom odjelu kao i Teresita Basa, poznavale su se samo površno. Dva tjedna poslije ubojstva, tijekom razgovora , Remy je poluozbiljno rekla:“ Ako ne mogu riješiti njezino ubojstvo, neka mi se ona pojavi u snu.“ Zatim je otišla kratko odspavati u bolničkoj presvlačionici – bila su dva sta ujutro. Dok je drijemala na stolcu, nogu ispruženih na drugi, zbog nečega je iznenada otvorila oči. Gotovo je vrisnula kada je pred sobom ugledala Teresitu Basa. Izgledala je posve stvarno. Brzo je pobjegla iz presvlačionice.

Tijekom slijedeća dva tjedna, dvije su suradnice Remy Chua rekle da ona izgleda i ponaša se kao Teresita. I dr. Jose Chua, njen muž, primjetio je da se promijenila. Inače je bila vedra i dobroćudna, a sada je postala neobično potištena i promjenjiva raspoloženja. Takva je bila i Teresita Basa.

Potkraj srpnja, 5 mjeseci nakon ubojstva, Remy Chua radila s bolničarom Allanom Showeryjem kada je osjetila neobjašnjivu paniku. Showery je  bio vitak, ali snažan. Crnac otvorena i samopuzadana ponašanja.  Kada je stigao iza nje, Remy je krajičkom oka zamijetila pokret, kao što je to mogla primjetiti i Teresita kad joj se ubojica priližio s leđa, i srce joj je počelo jako tući. Zaključila je da su joj oslabili živci i zatražila je slobodne dane.

Te je noći njen muž čuo kako govori u snu. Ponavljala je: „Al, Al, Al…“ Poslije mu je rekla kako je sanjala da je u zadimljenoj prostoriji. Sljedećeg dana bilo joj je toliko slabo da je zamolila rodtelje da dođu k njoj. Uzela je jak sedativ i legla. Ali, nakon nekoliko sati spavanja počela je buncati na španjolskom, koji Remy nije govorila. Njezin muž kleknuo je pokraj kreveta i upitao kako je. Njegova žena je odgovorila:“ Ja sam Teresita Basa.“ Kad je Jose Chua upitao što želi, odgovorila je : „Želim pomoć… nisu ulovili čovjeka koji me je ubio.“ Nekoliko minuta poslije, Teresita je nestala i Remy je došla k sebi. Dva dana poslije, Remy je osjetila bol u prsima i težinu, „kao da netko ulazi u njeno tijelo“. Majci koja je još bila kod njih rekla je: „Teresita je opet došla.“

Kad se njezin muž vratio kući, našao ju je u krevertu. Kroz njezina usta progovrio je glas Teresite Basa, optužujući :“Jeste li razgovarali s policijom?“ Jose Chua priznao je da nije jer nema dokaza. „Allan me ubio.“, inzistirao je glas. „Pustila sam Ala u stan i on me je ubio.“

„Opsjednutost“ Remy počela je opterećivati cijelu obitelj. Jose Chua napkon se obratio svome šefu u Bolnici Franklin Park, dr. Winogradu i ispričao mu je cijelu priču. Dr. Winograd ju je shvaio ozbiljno, ali je smatrao da će je policija odbaciti kao glupost. Savjetovao je dr. Chui da ima pošalje anonimno pismo.

„Opsjedateljica“ je mislila drugačije. Sljedeći put kada je Remy bila u stanju sličnom transu, pitala je zašto Jose Chua nije postupio kako mu je rekla. Objasno je da nema dokaza. „Dr.Chua“ rekao je glas, „Allan Showery je ukrao moj nakit i dao ga svojoj djevojci. Oni žive zajedno.“ –„Ali tko će ga identificirati?“ – „Moji bratići Ron Somera i Ken Basa ga mogu identificirati. Mogu i moji prijatelji Richard Pessoti i Ray King.“ Zatim je dr.Chua dala telefonski broj Rona Somere te još je rekla:“Al mi je došao popraviti televizor, ali me je ubio i spalio.“ Recite to policiji.

Dr. Cuha napokon ju je odlučio poslušati te je nazvao policiju. Istražitelj Joseph Stachula poslan je 8. Kolovoza 1977. Godine da razgovara s Chuama. Ostao je bez riječi kada je čuo njihovu priču, ali mu je intuica govorila da nisu šarlatani. Unatoč tome, nije vidio kako bi to što su mu rekli mogao iskoristiti u praksi. Nije mogao uhititi Allana Showeryja zato što se njegova žrtva vratila iz mrtvih i optužila ga.

Kada je provjerio Showeryja, utvrdio je da bi on lako mogao biti ubojica. Ima debeo policijski dosje u kojem su bila i dva silovanja, oba u stanovima žrtvi. Osim toga, stanovao je samo 4 ugla od stana Teresite Basa.

Pozvali su ga u policijsku postaju i pitali ga da li je točno da je pristo popraviti Teresitin televizor one večeri kada je ubijena. Prizao je da je to točno, ali je tvrdio kako je otišao u bar na piće i zaboravio otiči k njoj. Zanijekao je da je ikada bio u njenom stanu. A onda kada su od njega zatražili otiske prstiju kako bi ih usporedili s otiscima nađenima u stanu, predomislio se i rekao da je bio ondje prije nekoliko mjeseci. Na kraju je priznao da je bio u stanu one večeri kada je ubijena, ali je tvrdio da je odmah otišao jer nije imao dijelove za tu vrstu televizora.

Osumnjičeni je očigledno bio nervozan, ostavili su ga samog i otšli razgovarati s Yankom, njegovom djevojkom. Ona se sjetila da je na večer ubojstva , Showery došao rano kući. Kad su je upitali je li joj nedavno darovao nekakav nakit, pokazala im je starinski prsten. Zamolili su je da pođe u policijsku postaju i ponese kutiju s nakitom. U međuvremenu su dvojicu prijatelja Teresite Basa, Richarda pessotija i Raya Kinga, također doveli onamo. Čim je Pesotti vido prsten an Ynkinoj ruci, prepoznao ga je kao prsten Teresite Basa. Njih dvojica su prepoznala još neke komade nakita u kutiji.

Stachulin partner detktiv Lee Epplen rekao je Showeryju:“Gotovo je.“ Showery je srdio povikao: „Vi mi pokušavate namjestiti.“ Kad su mu pokazivali nakit, tvrdioje da ga je kupio u zalogaonici, ali je izgubio priznanicu. Samo nekoliko minuta kasnije shvatio je da su dokazi protv njega vrlo jaki. Zatražio je da razgovara sa Yankom i u nazočnosti detektiva rekao joj: „Yanka, moram ti nešto reći. Ja sam ubio Teresitu Basa.“

Mislio je da Teresita bogata i da će mu pljačka riješiti sve novčane probleme. Ali pošto ju je ubio, otkrio je da ona u novčaniku ima samo 30 dolara. Kako bi izgledalo da je ubijena zbotg seksa, svukao ju je i raširio noge. Onda ju je ubo nožem i zapalio nadrac, nadajući se da će požar uništiti sve tragove.

Slučaj „glasa iz groba“ dospio je na naslovnice u cijeloj zemlji. Showeryju je suđeno 21. siječnja 1979. godine pred sucem Frankom W. Barberom. No priča o opsjednutosti Remy Chua bila je tako zapanjujuća da se porota nije mogla složiti. Obrana je također tvrdila da svjedočenje duha nije doputeno na sudu. Pet dana poslije suđenje je poništeno. Ali, Allan Showery je 23. veljače 1979. godine priznao da je ubio Teresitu Basa. Osuđen je na 14 godina zatvora  za ubojstvo te 4 godine za pljačku podmetanje požara.

Tags: POŽAR, TERESITA BASA, TIJELO, UBIJENA, UBOJSTVO

Umoblni pacijent, lokalni mesar, umjetnik Walter Sickert, serijski trovač žena, pa čak unuk kraljice Viktorije, jedan od tih ljudi, kako se već desetljećim sumnja, pretpostavlja ili nagađa zapravo je stravični i legendarni londonski ubojica Jack Trbosjek.

No, što ako pravi Jack Trbosjek nije ni bio iz Londona, niti čak iz Velike Britanije? Što ako je bio pomorac koji je svoj krvavi trag ostavio i u Nikaragvi i Njemačkoj?

Samozvani detektivi ili “trbosjekolozi” koji tragaju za pravim ubojicom i kojih ima na tisuće, zbunjeni su novom knjigom koja izlaže tezu da je najpoznatiji britanski ubojica zapravo bio pomorac koji je ubijao u lukama u kojima je pristajao. U zloglasnom londonskom East Endu Trbosjek je 1888. godine u 10 tjedana okrutno bio pet prostitutki.

Trevor Marriott, bivši detektiv i autor kontroverzne knjige “Jack Trobsjek:Istraga u 21. stoljeću”, smatra da je policija krivo pretpostavljala da je ubojica živio i radio u londonskom East Endu propustivši uočiti pravilo u datumima zločina.

“Vjerujem da je policija bila zaslijepljena i nijerazmotrila mogućnost da je ubojica mogao biti pomorac” rekao je.

Marriott vjeruje da je ubojica tigao na jednom od desetak brodova koji su u vrijeme ubojstava pristajali kod East Enda. Ipak podaci o posadama su uništeni ili izgubljeni zbog čega mogućem ubojici nije mougće ući u trag.

Otkrio je, međutim, izvješća o šest prostitutki izmasakriranih u stilu Jacka Trbosjeka u Nikaragvi u siječnju 1889. godine, također u desetodnevnom razdovlju, samo dva mjeseca nakon što je njegov krvavi pohod navodno prestao.

Uslijedilo je slično ubojstvo u Londonu u veljači, jedno u njemačkoj luci Flensburg u listopadu i još jedno u Londonu u srpnju 1891. godine. Unatoč uvriježenom mišljenju, Marriot također tvrdi da Trbosjek nije imao znanja iz medicine. Čak i da je bio iskusan kirurg, teško da bi u mračnim ulicama Londona mogao izvaditi ženske organe. On vjeruje da su organi žrtvama uklonjeni u mrtvačnici radi prodaje na unosnom nezakonitom tržištu organa toga doba.

O poznatom ubojici pojavila se još jedna knjiga “Ujak Jack” autora Tonyja Williamsa iznosi tezu da je ubojica bio autorov predak, Sir John Williams, ginekolog djece kraljice Viktorije i osnivač Nacionalne knjižnice Walesa.

Istažujući obiteljsku povijest, Williams je otkrio da je njegov predak imao praksu u Withechapelu, zbog čega je došao u kntakt s prostitutkama u tom području. Njegove bilješke otkrivaju također da je 1885. godine izvršio pobačaj Mary Ann Nichols, prvoj Trbosjekovj žrtvi.

Williams vjeruje da je Sir John bio ogorčen prostitutkama koje su ostajale u drugom stanju dok njegova žena nije mogla imati djecu. Smatra da ih je ubijao iz osvete ili radi istraživanja njihovih organa kako bi pronašao lijek za nepolosnost.

Sir John je ubrzo dožio nešto slično živčanom slomu, odustao je od medicine i zauvijek se vratio u Wales, a ubojstva su potom prestala, navodi se u knjizi.

Izvor: index.hr

Tags: DETEKTIV, EAST ENDU, JACK TRBOSJEK, LONDON, prostitutke, SERIJSKI UBOJICA, TREVOR MARRIOTT, ubojica, UBOJSTVO, WALTER SICKERT, ZLOČIN

Metod Trobec bio je optužen da je od ožujka 1975. godine do studenog 1978. godine u svojoj kući u Dolenjoj Vasi br.22, nedaleko od Ljubljane, hladnokrvno ubio 5 žena, a zatim ih, da bi prikrio dokaze, polio benzinom i zapalio u krušnoj peći.

Suđenje je čekao u kaznionici u Radovljici, kod Bleda. Tu je zajedno s još 27 zatvorenika, skraćivao vrijeme pripremajući mala pakovanja lavande, koja su se kasnije pradavala kao sredstvo proitv moljaca. Malo ljudi zapravo zna tko je Metod Trobec, a još manje što je učinio.

Kad je suđenje počelo, prostrana dvorana nije mogla primiti sve znatiželjnike, od kojih je najviše bilo žena. Publika natisnuta je čekala da sudac Anton Žitko oglasi početak procesa.

Utrenutku kad su Metoda Trobeca kod stražnjeg ulaza u sudsku zgradu izveli iz zatvorskog automobila, pa sve do ulaska u sudnicu, pa čak i dok je sjedio na optuženičkoj klupi, ponašao se kad da je sasvim slučajno uvučen u tu situaciju, da ga se tu ništa ne tiče, da je promatranje kroz prozor mnogo zanimljivije od onog što se događa oko njega.

Imao je i osobitu priču o sebi:”Nečovječno su se ponašali prema meni. Svi. Ranije, na slobodi, tražio sam povremeno utjehu u alkoholu. Sve moje nevolje počele su sa 16 godina kada sam, što nikada nije dokazano, u svom rodnom selu osumnjičen za podmetanje požara u nekoj štali. Od tada ljudi su me poprijeko gledali, a ja sam samovao. Nikada u svom životu  nisam imao pravog prijatelja. Imao sa dosta žena, ali nikada nisam bio prema njima grub. S njima nisam imao djece, ali je jedna djevojka s kojom sam se zabavljao ostala trudna. Želio sam to dijete, ali je ona odlučila drugačije. Mališane moje sestre s radošću sam obilazio. Ali, još u ranoj mladosti na moje i ime i na ime moje obitelji, jer smo vanbračna djeca, bačena je ljaga. Kasnije kad sam osuđivan, ljudi su me izbjegavali. Majka Marija oduvijek mi je bila najbliža, iako je imala malo vremana za mene. Ja sam joj jedini bio desna ruka, jedini koji joj je istinski pomagao. Od nje mi nitko nije bio preči, nijedna druga žena. Bio sam 4 godine u Njemačkoj. Ali, tamo, u “PorsheU” gdje sam radio, nisam imao nikakvih problema sa policijom. Želio sam da me brane dva odvjetnika, čak sam pomišljao na Filu Filotu (poznati Beogradski odvjetnik) ali nisam imao dovoljno novca za njega. Što se tiče Stanislava Klepa, koje  me sada zastupa, želio bi da češće dolazi, ali on se pojavljuje jednom mjesečno, pa i rjeđe. Kaže da ima previše posla. Zato mu i pišem pisma….”

Nizak, zbijen, s malo izraženim trbušćićem, u kožnoj vjetrovci i modernim hlačama, ruke zbijene pod remen, sve vrijeme je hinio čovjeka koji je kao zalutao u sudnicu. Promatrače sa strane ostavljao je posvemašnjoj nedoumici. Lako se moglo reći da je to i čovjek bez pamćenja. Već na samom početku glavne rasprave, u trenutku dok još publika nije bila ni zagrijala stolce u dvorani, Trobecov prigušeni glas romorio je o tome kako ga memorija uopće ne služi. Nije se sjećao ni gdje je išao u osnovnu školu, a s podugačkom zadrškom se prisjećao da je vojski služio u Kraljevu i Leskovcu.

36 stranica optužnice i obrazloženja ostavio je mučan dojam u sudnici. Sumoran katalog zločina i asocijalnog ponašanja od kojeg čovjeka podilaze žmarci. Trobec  uopće nije slušao tužitelje Andreja Polaka i Janeza Kovačiča. Gledao je na drugu stranu, prema prozoru. I svoje odvjetnike Stanislava Klepa i Mirka Možinu - također je potpuno ignorirao.

Trobec je prije početka suđenja smislio kako će se braniti. Sve ono što se nije uklapalo u okvire njegove pripremljene priče, smatrao je nevažnim.

Prva Troboceva žrtva bila je 19-godišnja Vida Markovčič. Imala je vrlo neuredan život. Oko 6 godina bila je u odgojno-popravnom domu Malči Beličev u Ljubljani gdje je završila dodatnu osnovu školu. Posljednju put je viđena živa u svibnju 1975. godine u Ljubljani.

O Vidi Markovčič Trobec je izjavio: “Mogla je imato oko 19 godina. Upoznao sam je u blizini “Maksimarketa” u Ljubljani. Rekla je da se zove Vera ili Tončka i da je iz Brezovice ili Borovnice. Nije krila ni to da je jedno vrijem boravila u odgojno-popravnom domu. Odvezao sam je motorom u Dolenju Vas, vikala je kad sam je počeo udarati i daviti. Zatim sam je stavio u krušnu peć i zapalio. Gorjela je najmanje 4 sata…”

Policija je pronašla u Trobecoj kući bijele natikače, ženski naračasti pulover i bluzu. Vidina majka prepoznala je bijele natikače. Natikače je prepoznala i Bogomila Kocijančič, Vidina odgojiteljica iz odgojno-popravnog doma.

Druga žena bila je umirovljenica Marijanca Cankar. Imala je 52 godina kada je završila u Trobecovoj krušnoj peći. Često je kod privatnika pospremala stanove i kuće i pomagala u raznim kućnim poslovima. Posljednju put je viđena u petak, 25. ožujka 1977. godine. Rođaci su prijavili njen nestanak 1. travnja 1977. godine. Republička policija razaslala je obavijest o njenom nestanku: “Nestala žena je epileptik i postoji mogućnost da je izvršila samoubojstvo. Osim toga sklona je prekomjernom uživanju alkohola. U slučaju pronalaska nestale ili njena leša, odmah nas obavijestite….”

Tako sročena obavijest unijela je malu pomutnju. Već unaprijed se račualo da je riječ o mogućem samoubojstvu. A o mogućem ubojstvo nitko nije ni razmišljao. Trobec je u istražnom postupku izjavio: “Bila je to starija žena. Mogla je imati oko 50 godina. Zvala se Marijanca Cankar. Upoznali smo se u Pivnici, u blizini Ljubljanske  “Name”. Odvezao sam je u Dolenju Vas. Iza nje je ostao karirani kaput i neki ključevi….”

Trobec je namjerno izbjegavao izravne odgovore. To se vidjelo ne samo po njegovu ishitrenom ponašanju, već i poonome što je govorio o detaljiva koji mu nisu mogli štetiti u postupku. On se vrlo jasno sjećao kome je proado kuću u Dolenjoj Vasi i kako je kupio novu kuću u Spodonjoj Beli. Sjećao se raznih sitnih pojedinosti u vezi kupnje kuće, a onoga što se događalo ubijenim ženama nije se sjećao.

Za treću žrtvu, 20-godišnu Uršku Brečko, uopće, kaže, ne može pojmiti da ikad postojala. Do 1973. godine živjela je kod majek u selu Okroglica, kod zidanog mosta. Poslije je počela raditi u gostionici “Turk” Ivanke Mlakar na Črnivcu kod Brezjah. K njoj se doselila i njena majka. Budući da joj je majka primala mirovinu u Okroglici, katkad je zamolila Uršku da joj podigne mirovinu. Tako je bilo i tog ožujka. Kad je nestala ukućani su se pokušali naši ali uzalod. Nestanak su prijavili i policiji. No policija je napravila grešku. U obavijesti o nestanku napisali su: “Brečkova je jako osjetljive narave, nesamostalna, smušena, nervozna i pokazuej duševu zaostalost. Kad se vraćala autobusom do željezničke stanice izgubila je novčanik. Ona nema ni jedne osobe uz koju bi se mogla osjećajno vezati ili bi se evenutualno mogla kod nje zadržati. Sumnja se da je izvršila samoubojstvo…..”

Opet pogrešna procjena i pogrešan trag. Na ubojstvo nitko nije pomišljao. Trobec je opet zavarao policiju. Znao je da leševe ubijenih žena policija neće pronaći, pa je već smišljao nove zločine.

U istražnom postupku Trobec je izjavio: “Bila je to umiljata djevojka. Rekla je da joj je ima Urška. Imala je na sebi plavi ili sivi ogrtač. Objasnila mi je da je zakasnila na vlak ili autobus, mislim. Odveo sam je u Dolenju Vas. Skuhao sam joj kavu i nisam imao namjeru da je ubijem. Kada sam je zgrabio za vrat počela je vikati. I ja također, ali od strasti. Iza nje je ostala torba s ključevima…” Ništa od toga Trobec nije ponovio niti priznao na glavnoj raspravi.

Četvrta Trobecova žrtva bila je 42-godišnja Ana Plevnik, ubijena je, zatim spaljena u krušnoj peći potkraj ožujka ili početkom travnja 1978. godine. Stanovala je u Ljubljani. Imala je muža i sina, ali joj je muž umro a sina joj je socijalna služba odvela u dom. Kratko je radila u staračkom domu no ubrzo je dala otkaz i predala se piću. Kad je nestala 1978. godine svi su mislili da je otputovala u Njemačku, gdje je nekad radila, pa njen nestanak nitko nije prijavio. Plevnikova je zalazila u bife “Sodček” gdje ju je neposrendno prije smrti vidjela konobarica sa Trobecom.

U istražnom postupku Trobec je rako da ju je sreo početkom 1978. godine i da ju je odvezao u Dolenju Vas. “Bilo je hladno pa smolegli na peć. Počelo sam je daviti za vrijeme seksualnog akta. Bila je sva krvava. Kad sam vidio da je mrtva, zamotao sam je u odjeću i gurnuo u peć i zapalio. U kući su ostali njezini dokumenti, ogrtač, šal, vesta, kemijske olovke…”

Kad je policija poslije Trobecova uhićenja temeljito pretražila njegovu kuću i dvorište u Dolenjoj Vasi u krušnoj peći i gnojnici pronašli su ostatke ljudskih kostiju i vatrom deformirane oštećene zlatne predmete. Pronašli su i jednu donju čeljust za koju je stomatogramskom analizom utvrđeno da pripada 32-godišnjoj čistačici slovenskog zavoda za statistiku Zoru Nikolić.

Prije nego što se zaposlila u Zavodu Zorka je radila kao čistačica u radnoj organiaciji “Metalka”. U isto vrijeme u “Metalki” je radio i Metod Trobec. Stanovala je kod sestre Marije u Ljubljani. 17. studenog 1978. godine Zorka Nikolić je otišla liječniku i više nikad se nije vratila. Sestra je prijavila njen nestanak, a policija je opet došla do nekog čudnog zaključka, jer je u obavijesti o nestanku napisala: “Zorka Nikolić se liječila u psihijatrijskoj bolnici u Ljubljani, a u posljednje vrijeme žalila se i na bolove u grudima, pa zbog toga postoji sumnja da je izvršila samoubojstvo….” O mogućem ubojstvu opet ni jednine riječi.

Mnogo kasnije na sjedištima Trobecova automobila nađena su razna vlakna. Usporednom analizom utvrđeno je da su to vlakna zimskog kaputa Zorke Nikolić. “Zvala se Nikolić ili Šinkovec”, rekao je Trobec u istražnom postupku. “Sjećam se, kad smo se upoznali bilo je hladno. Sreli smo se u restoranu “Šestica” u Ljubljani. Zatim smo prešli u gostionicu “Koper” odakle sam je automobilom odvezao u Dolenju Vas…”

I opet novi paradoks - policija uopće nije pokušla rekonstruirati njezino kretanje, pa tako nije ni posjetila gostionicu “Šestica” gdje je Zorka Nikolić rado i često zalazila. Tamo bi i našli ubojicu.

Trobec je zorki na papirić zapisao svoju adresu, a taj papirić je našla njena sestra u svom stanu na noćnom ormariću.  Grafološkom analizom je dokazano je ju na napisao Trobec. Kod Trobecove sestre je pronađen Zorkin kaput kojeg je Trobecova sestra trebala prodati. Trobec kaže da se od toga ničega ne sjeća. Kaže da otkako su ga 1974. godine liječili u duševnoj bolnici ničega se ne sjeća. Tamo su ga navodno mučili, nije mogao ništa raditi….

I zadnja šokantna spoznja: taj famozni papirić, na kojem su se nalazila i neka druga imena, ali nevažna za slučaj, bio je ključ cijele zagonetke. Na njemu je pisalo ime ubojice. Ali, policija ga je predvidjela što je potragu za zločincem silno produžilo.

Trobec i Zorka Nikolić, njega zadnja žrtva, dugo su se poznavali, a i povremeno susretali. Kad je ubojica već bio otkriven javio se jedan svjedok s neobičnom pričom: “Zorka mi se povjerila da hoda s nekim momkom koji se zove Trobec. Kaže da je veoma čudan. Stoga se boji da bi je on mogao ubiti…”

Da je kojim slučajem taj papirić odmah otkriven, žrtve ne bi bile spašene, ali bi potjera za monstrumom s dječjim licem trajala mnogo, mnogo kraće. Poslije završenog dokaznog postupka Temeljni sud u Kranju je 25. studenog 1980. godine Metoda Trobeca proglasio krivim i osudio na smrt. Poslije, smrtna kazna je preinačena u vremensku. Danas se taj višestrui ubojica nalazi u zatvoru Dob, nedaleko od Novog Mesta. 1992. godine Metod Trobec je pokušao ubiti osuđenika koji je s njim dijelio zatvorsku ćeliju, pa je osuđen na dodatnih 15 godina zatvora. Na slobodu je trebao izaći 2014. godine, ali si je presudio 2006. godine.

Metod Trobec nije i jedina osoba koja se u Sloveniji povezuje sa krušnom peći i spaljivanjem u njoj. Prije nekih stotinjak godina u okolici Maribora uhvaćen je stanoviti Franc Vratuša i osuđen na smrt, a potom na doživotnu robiju, jer je svoju 12-godišnju kćer Haniku zadavio, spalio u kaljevoj peći, a non toga dijelove tijela čak i pojeo. Međutim, bila je to velika sudska zabluda. Poslije se ispostavilo da ništa od toga nije istina. Mala Hanika je nađena živa, pa je njezin otac, nepravedno osuđen i zamalo pogubljen, a u međuvremenu prozvan i “ljudožderom iz Maribora” pušten na slobodu.

Protiv Trobeca je za suđenje prikupljeno na desetke kilograma dokaznog materijala. Među njima se našao i jedan kriminalistički roman “Lun i Ekskadus”. Roman govori o ubojici koji je svoje žrtve davio, a potom spaljivao. Je li taj ubojica bio inspiracija i Trobecu? Ne baš, ako je suditi po onomu što se moglo čuti od samoga Trobeca:”Nikada nisam čitao kriminalističke romane, niti su me zanimali. Pročitao sam samo nekoliko povijesnih knjiga. Na prste mogu izbrojiti koliko puta sam bio u kinu. Uvijek sam radio: na poslu, kod kuće, na imanju. Za čitanje kriminalističkih romana jednostavno nisam imao vremena…”

borja.org

Tags: KRUŠNA PEĆ, METOD TROBEC, POZNATI BEOGRADSKI ODVJETNIK, SERIJSKI UBOJICA, SERIJSKI UBOJICE, SPALJIVANJE, SUĐENJE, TROBECOVE ŽRTVE, UBOJSTVO, VIŠESTRUKI UBOJICA

Nakon smrti Sir Johna Mainrada, uglednog poznavatelja prava, među njegovim papirima pronađeni su opisi nevjerojatnog slučaja leša koji krvari.

Suđenje na kojem su izneseni dokazi održalo se u Herefordu Assizesu u Herefodshireu 1629. godine. Između Arthura Norkota i njegove žene Joan bilo je nesuglasica. Između ostalog pretpostavljalo se da ju je suprug sumnjiči za nevjeru. No neki vjeruju da je do njihovog neslaganja dovelo samo previše ljudi u kući. Naime, Joan je živjela u kući sa dvije sobe sa mužem, malim djetetom, svekrvom Mary, te šurjakinjom i šurjakom Agnes i Johnom Okemanom.

Joan je jednog jutra pronađena u krevetu prerezanog vrata, a dijete je neozlijeđeno ležalo pokraj nje. Okrvavljeni nož bio je zaboden u gole podne daske.

Prema riječima rodbine, Arthur Norkot, Joanin muž, te noći nije bio kod kuće. Bio je posjeti prijateljima u Tewkesburyju. Ukućani su se zaklinjali da je nemoguće da je Joan netko ubio, zato što bi svi koji bi ušli u kući morali proći kroz sobu u kojoj su oni spavali da bi došli do njene sobe.
Na ispitivanju ukućani su priznali da je bilo velikih problema između muža i žene i da je Joan bila u lošem raspoloženju kada je otišla u krevet. No kada je pregledan nož, u maloj rupi na podu koju je svojom oštricom načinio primijećeno je da je njegova drška okrenuta prema vratima te da je metar-dva udaljen od kreveta. Ako je Joan bacila nož, nakon što je sebi prerezala vrat, drška bi zacijelo bila okrenuta prema krevetu. Unatoč svemu, zaključeno je da je riječ o samoubojstvu te je Joan sahranjena prema propisima, u neposvećenu zemlju.

Zbog dokaza o nožu počele su se širiti neugodne glasine, te je mrtvozornik zamoljen da ponovno otvori slučaj. Tijelo je ekshumirano te je utvrđeno da je vrat umrle slomljen. Zamijećeno je da je bilo više krvi na podu nego na krevetu, što je bilo čudno s obzirom na pretpostavku da je Joan sama sebi prerezala vrat. Alibi Arthura Norkota srušen je kada su njegovi prijatelji rekli da ga nisu vidjeli tri godine. Na suđenju, četvorka je oslobođena, jer je porota smatrala dokaze neuvjerljivima.        

Četvorku su ponovno izveli na suđenje. Na tom suđenju je neimenovani svećenik iz njihove župe, podastro dokaz da je leš optužio ubojice. Začuđeni sudac je pitao da je još netko to vidio, a svećenik je odgovorio: „Mislim da su to svi vidjeli.“

Čini se da je se dogodilo ovo: 30 dana nakon što je sahranjeno, tijelo Joan Norkot izvađeno je iz groba, a lijes položen pokraj njen, gotovo sigurno na stalak za piljenje drva. To zacijelo nije bio lijepi prizor budući da je kroz prerezanu vratnu žilu izgubila veći dio krvi. Zatim su prema starom vjerovanju, sve optužne zamolili da jedan po jedan dotaknu tijelo. Vjerovalo se da će, ako ubojica dotakne leš, rane opet prokrvariti. Gospođa Okeman je pala na koljena i molila Boga da dokaže njenu nevinost. Zatim je dotaknula leš, poput svih ostalih.

Prozvani su dotaknuli mrtvo tijelo, nakon čega se čelo umrle, koje je bilo modrosivo ili boje strvine, orosilo ili se na njemu pojavio znoj koji je u kapljicama pao na lice, a čelo je poprimilo živu i svježu boju. Umrla je otvorila svoje jedno oko i zatvorila ga, i tako nekoliko puta. Na sličan način je triput ispružila i povukla prstenjak, a iz njega je na travu kapnula krv.

U tom trenutku sudan je pokazao svoju nevjericu, no svećenikov brat, koji je također bio prisutan, potvrdio je cijelu priču. Nakon toga ponovljeni su svi dokazi iz prethodnog suđenja.
Postalo je jasno da se dogodilo sljedeće: muž i žena su se posvađali, a onda su se njegove ruke našle na njezinom vratu, ona je pala i glavom udarila o nešto slomivši pri tome vrat. Obuzet panikom, Arthur se posavjetovao sa majkom i sestrom što da učini. Čini se da je najbolje Joan prerezati vrat kako bi sakrili modrice. No bili su takvoj panici da su joj prerezali vrat na podu a ne na krevetu. Zatim su je smjestili na krevet i stavili dijete pokraj nje. Dok su izlazili iz sobe netko je krvavi nož, koji je vjerojatno bio pokraj vrata, ponovno bacio u sobu te se tako zabio u pod nedaleko od kreveta. Zatim je Arthur žurno opravo mrlje krvi sa sebe i otišao napustivši majku da sljedećeg jutra „pronađe“ Joan mrtvu i da kaže kako je on u posjeti svojim prijateljima.

Arthur Norkot osuđen je zajedno sa svojom majkom i sestrom na smrt, a Johna Okemana, porota je odlučila osloboditi. Smrt Agnes Okeman je bila odgođena jer je otkriveno da je trudna. Mary i Arthur su obješeni. Obitelj Norkot nikada nije priznala da je počinila taj zločin.

Tags: JOAN NORKOT, LAŽ, SMRT, UBOJSTVO

Toplog rujanskog poslijepodneva 1935. godine, dva dječaka dok su se vraćali iz škole prašnjavim i prljavim prolazom poznatim kao Kingsbury Run, primjetili su nešto u grmlju. Kad su se približili vidjeli su da je riječ o ljudskom tijelu bez glave.

Ubrzo je došla i policija koja je otkrila da se radi o mladom muškarcu koji je na sebi imao samo crne čarape, a spolni organi su mu bili odrezani. Desetak metara dalje, policajci su našli još jedno tijelo, starijeg muškarca, kojemu su bili također odsječeni glava i spolni organi.

Jedna glava bila je zakopana tek nekoliko metara dalje, a druga glava nešto dalje od prve. I spolni organi su također pronađeni u blizini.

Jedno tijelo je identificirano, no drugo zbog stupnja raspadanja tijela nije moglo biti identificirano. Ustvrdili su da je uzork smrti odsjecanje glave. Ubojica je glavu odsjekao nožem, a vještina kojom je to napravljeno ukazivla je na to da bi mogao biti ili mesar ili kirurg.

Policija je vjerovala kako neće biti problem pronaći ubojicu. No kako je istraga odmicala, policija se našla pred zidom. Imali su par osumnjičernih no svi su oni uspjeli dokazati svoju nevinost. Policija je ubojicu prozvala “Ludi mesar”.

Poslije 4 mjeseca, neprekidno zavijanje psa, nagnalo je njegovu vlasnicu da ode u dvorište provjeriti što se događa. Pas je htio dokučiti jednu košaru. Nekoliko minuta poslije rekla je susjedu da su u košari nekakve šunke. Susjed je ubrzo shvaio da to nisu “šunke” nego dijelovi ljudske ruke. U izletničkoj torbi koja je bila kraj košare bio je ženski torzo. Glave nije bilo, kao ni lijeve ruke i donjuih dijelova nogu.

Za policiju je bilo mnogo tragova koji ih nisu doveli nigdje. Dva tjedna poslije pronađeni su žrtvina lijeva ruka i donji dijelovi nogu na praznoj parceli, a glava nikada nije pronađena.

Gotovo svih 14 žrtava “Ludog mesara” bile su ubijene na isti način. Njegoa deveta žrtva bio je muškarac koji je bio raskomadan. Glava nikada nije ponađena, a ubojica je ovog puta otišao nešto dalje. Žrtvi je rasporio trbuh u stilu Jacka Trbosjeka.

Posljednje žrtve “Ludog mesara” bile su 1938. godine, barem u Clevelandu. Sumnjiči ga se za još par ubojstava u Pittsburghu i Hollywoodu.

No, policija je bila uporna i došli su do pravog osumnjičenog. Nazvali su ga Gaylord Sundheim. On je bio iz imućne obitelji koji duže vrijeme pati od psihičkih problema. Studirao je na medicini. Policajci su ga uspjeli nagovoriti da se podvrgne detektoru laži i odgovori na nekoliko pitanja o ubojstvima. Njegovi odgovori o ubojstvima zabilježeni su kao laž. Policija mu je odmah rekla kako vjeruje da je on počio ta ubojstva, nadajući se da će ga taktikom šoka navesti na priznanje, sundheim se samo iscerio i rekao “Dokažite”.

Nedugo poslije Sundheim se dao zatvoriti u duševnu bolnicu. Policija je znala da je on sada “nedodirljiv” jer i u slučaju da su uspjeli dokazti da je on ubojica, on bi se branio ludilom.

Literatura: Collin i Damon Wilson “Velika enciklopedija neriješenih zagonetki”

Više o clevelandskim ubojstvima pročitajte na :
www.clevelandpolicemuseum.org
www.deadohio.com

Tags: CLEVELAND, LUDI MESAR, UBOJSTVO