Willy Brasel bio je na svom imanju sa svojom obitelji. Iznenada je počela snažna oluja sa grmljavinom koja nije prestajala. Brasel je imao dojam da gromovi udaraju samo u jedno mjesto, kao da ih tamo baš nešto privlači. Mislio je da se ispod površine nalaze naslage nekog minerala ili slično. Nije o tome baš mnogo razmišljao, sve dok nije začuo neku čudnu podmuklu eksploziju koja ga je podsjetila na neki jači udar groma. Sutradan je otišao do pašnjaka da pregleda svoje stado ovaca, ali tamo je naišao na posve nešto neobično.

Tamo je našao gomile razbacanog metala. O tome što je našao nije razmišljao kao o nečemu ozbiljnom. Nakon nekoliko dana odlučio je to prijaviti mjesnom šerifu. Šerif je o tome obavijestio najbližu vojnu bazu. Willy Brasel je završio u zatvoru u vojnoj bazi Roswell i to na 7-dnevnom ispitivanju da bi se ustanovilo da li je rekao nekome nešto o onome što je pronašao.  Razlog za toliko zanimanje vojnih vlasti može se potražiti u priči koju je ispričao inženjer federalne vlade Barnet.

Barnet je radio u blizini Magdalene u New Meksiku. Jednog jutra pažnju im je privukla svjetlosna refleksija koja se odbijala od nekog metalnog predmeta udaljenog milju do milju i pol. Pomislio je da je tijekom noći došlo do avionske nesreće. Kada je došao tamo ustanovio je da metalni objekt nije avion, već jedan golemi disk širok oko 7 metara. Dok je pokušavao shvatiti što bi to moglo biti, primjetio je da mu u susret prilazi grupa ljudi. Objasnili su mu da su pripadnici jedne arheološke grupe sa sveučilišta u Pennsylavaniji, te da su i oni pomislili da se radi o srušenom avionu. Okupili su se oko nečega na zemlji. Prišao je i vidio da je na tlu, neposredno ispod velike kutije, ležalo nepomično tijelo nekog čudnog bića. Pogledao je unutar objekta i vidio još nekoliko tijela. Bili su vrlo čudni. Glave su im bile goleme i neproporcionalne u odnosu na tijelo, nisu imali kose, tijelo im je kržljavo, vrat, noge i ruke bili su izuzetno tanki.  Na sebi su imali neku vrstu tamnih jednodijelnih kombinezona tijesno pripijen uz tijelo i bili su niski – oko 130 cm. Slični su na ljude ali to svakako nisu bili. Na okruglim glavama dominirale su male, razmaknute, uvučene i blago iskošene oči, a usta, nos i uši bili su gotovo neprimjetni. Umjesto tih organa imali su male otvore i rupice. Na kombinezonima se nije mogao primijetiti nikakav pojas, patent, kopča ili dugmad. Sva bića bila su mrtva.

Kad su pogledali oko sebe vojska je blokirala čitavo područje. Bilo je mnogo naoružanih vojnika koji su stigli s nekoliko velikih kamiona. Prišao im je jedan oficir i rekao da se udalje s tog mjesta i da nikome ne smiju pričati o tome što su vidjeli.

Tajanstveni objekt i posada odmah su uklonjeni s tog mjesta. Ostaci letjelice, kao i mrtva tijela članova posade prevezeni su u vojnu bazu Roswell, 7. srpnja 1947.

Barner je prekršio riječ koju je dao vojnim vlastima, te je u veljači 1950. godine svoj doživljaj ispričao svojim najboljim prijateljima L.W. Vernu Maltazu i njegovoj supruzi. Mnoge pojedinosti saznale su se na indirektan način, jer su se očevici bojali da će imati posla s vojskom ako nešto procuri u javnost.

Poručnik Walter Hout, u to doba je u vojnoj bazi bio zadužen za informacije i objavljivanje u lokalnom tisku. On je za tisak 8. srpnja 1947. objavio kratak članak : “Mnogo priče o čudnim letećim diskovima koje se pojavljuju u posljednje vrijeme, jučer su konačno potvrđene. Obavještajna služba roswelske vojne zrakoplovne baze imala je sreću da dođe do jednog takvog objekta koji je pronađen  na jednom ranču nedaleko od Roswella.  Po hitnom postupku predmet je prebačen u vojnu bazu Roswell gdje je pregledan  i ispitan. Opširniji podaci o letjelici nisu poznati.“

Poručnik Hout se malo zaletio sa izvještajem. To se može zaključiti i iz toga što se napominje da je objekt pronađen na ranču, što se odnosi na ranč Willyja Brasela.

Nakon tog članka nastala je opća uzbuna u javnost. U vojnu bazu su cijelu noć pristizali pozivi iz gotovo svih krajeva svijeta.

Vojnim vlastima je postalo „gusto“ i morale su se poduzeti hitne mjere da se spasi ono što se može spasiti. U novinama je sljedeći dan vojna obavještajna služba sve demantirala. Da to njihovo demantiranje ne bi izgledalo apsurdno, objavili su da je pronađeni predmet zapravo meteorološki balon. Tolika zainteresiranost vojske ne bi nas trebala začuditi ako obratimo pažnju na strukturu materijala koji je pronađen. Opis tog materijala dao je Braselov sin Bill. Bill je imao dio tog materijala. Otac mu je pokazao mjesto na kojemu je bio materijal i svaki put poslije jačeg pljuska neke krhotine bile otkrivene na površini , jer bi se zemlja s njega isprala.

Bilo je nekoliko vrsta materijala. Sve su to bili jako sitni dijelovi i izuzetno lagani. Jedna vrsta materijala podsjećala je na drvo. Na tome materijalu nije se mogla napraviti ni najmanja ogrebotina, a isto tako je bio nesalomljiv, iako se mogao savijati.  Druga vrsta materijala sličila je na aluminijsku foliju, ali malo tamnije boje. Mogao se savijati na sve moguće načine, ali se nije mogao iskidati. Mogao se i zgužvati, ali čim bi se ispustio iz ruke vratio bi se u svoj prvobitni izgled.  Bill također napominje da mu je jednom otac rekao (iako je o tome rijetko razgovarao) da su mu u vojnoj bazi objasnili da taj materijal ne potječe s našeg planeta.

Nijedan o tih materijala nije djelovao prirodno, kao da je sve bilo od sintetike. Bill također napominje da je njegov materijal bio bez ikakvih oznaka , ali se prisjeća da mu je otac jednom rekao da je na materijalu koji je on pronašao i koji je do sada u posjedu vojnih vlasti bilo oznaka koje su ga podsjećale na petroglife koji su stari indijanci ucrtavali na stijene.

Dvije godine nakon tog događaja 1949. godine saznalo se za kolekciju Billa Brasela. Odmah su ga posjetila četiri vojna lica. Bill je bio prisiljen da preda vojsci svoju kolekciju materijala. Rekli su mu da je ta „gomila metala veoma bitna za cjelokupnu nacionalnu sigurnost.“ Još su jednom pregledali imanje Brasela, no nisu više ništa našli. Bill im je morao obećati, da će im ako nešto nađe hitno predati. Više se nije pronašao niti jedan dijelić materijala.

9. srpnja 1947. godine kada je vojska demantirala izjavu poručnika Houta, nekim novinarima bio je dozvoljen pristup u vojnu bazu Roswell. U posebnoj prostoriji dozvoljeno im je da fotografiraju pronađeni materijal, a s udaljenosti od dva metra. Nisu ga smjeli dodirivati, jer je straža čuvala pristup. Zatim je taj materijal odnesen u donesen je drugi koji je zaista pripadao meteorološkom balonu. Tek tada su ga novinari smjeli dodirivati.

Mnogo gluposti je tada izmišljeno da bi se smirila javnost. Poručnik Hout je nakon onog članka „hitno ušutkan s nekoliko specijalnih poziva iz Washingtona“, a zatim je smjenjen i više nitko nije čuo za njega.

Nakon dva dana materijal je hitno prebačen u vojnu bazu Edward u pustinji Mojave u Kaliforniji, zatim jedan dio u Fort Wort, jedan dio materijala u bazu Right Peterson, Ohio i jedan dio u glavnu bazu CIA-e. to je bilo nužno jer materijal nije bio više siguran u bazi Roswell. Transport je izvršen uz pomoć velikih kamiona do baze Edwards, te uz pomoć bombardera B-29 za ostatak baze. To su potvrdili ljudi koji su sudjelovali u transportu, ali nisu bili više pod utjecajem vojske.

Pristali su dati svoje izjave, ali pod uvjetom da ostanu anonimni. Hitno su oformljene specijalne vojne jedinice za takve slučajeve tansporta, koje su bile spremne preuzeti materijal u bilo kojem dijelu države. Materijal i leševi posade tada su postali dobro osigurani i istraživanje na njima je moglo početi. Vojne vlasti imale su velikih problema  da slegnu gusto podignutu prašinu i oni koji su bili zaduženi za to nastojali su postići svoj cilj na sve moguće načine u što kraćem roku. Novine su bile preplavljene vojnim demantima. Neki prvobitni izvještaji rekonstruirali su taj događaj pada NLO-a u New Meksiku na malo drugačiji način.

Spominjao se rančer iz Roswella koji je obavijestio šerifa da mu je jedan NLO preletio kuću i udario u obližnje drvo prilikom čega je eksplodirao. Još je uvijek bio u plamenu na njegovom posjedu kada je pristigla vojska i okupirala čitavo područje. Nikome nije bio dopušten pristup. Nakon nekoliko dana objavljena je fotografija jednog pilota koji u rukama drži dječji zmaj za čiji rep je pričvršćena aluminijska ploča veličine oko pola četvornog metra. To je navodno pomagalo kojim se koristilo Ratno zrakoplovstvo za ispitivanje novih radarskih uređaja, na taj način bi se radarski signali odbijali od ploče i vraćali u radarsku antenu. Zbog „neke greške“ zmaj je pao na ranč nedaleko od Roswella. Ali nije objašnjeno na koji način je mogal ta papirnato-metalna spravica eksplodirati.

Prisjetimo se da je Ratno zrakoplovstvo izjavilo da se radi o meteorološkom balonu. A zbog njega se dogodilo sljedeće:

-          rančer Brasel je zadržan 7 dana u pritvoru u vojnoj bazi Roswell da bi se ispitalo nije li slučajno rekao nešto o tome što je pronašao na svom posjedu

-          cijelo područje oko mjesta gdje je došlo do pada „NLO“ je blokorano jakom stražom i nikome nije dozvoljen pristup

-          novinarima kojima je sutradan dozvoljen pristup nije dopušteno da diraju materijal već samo da ga snimaju

sretna okolnost u svemu tome je bila ta što je prilikom pada letjelice nekoliko nesretnih tijela ispalo iz nje, te su ih slučajni očevici koliko toliko uspjeli promotrili i dodirnuti.

Nakon što je materijal stigao u bazu Edwards smješten je hangar br. 27. Ali naravno, u službenim izvještajima taj hangar ne postoji niti je ikada postojao. Tijela mrtve posade smještene su u posebno napravljene kapsule od prozirne materije i vjerojatno su zaštićena od raspadanja. Jedno od tijela nije odmah „konzervirano“ nego je predano timu stručnjaka da obave autopsiju i kompletnu analizu. Opis tijela doznaje se od više ljudi kao npr. Leonarda Stringfielda, Won Phopena, Teda Philipsa i jedne medicinske sestre koja je vodila zapisnik.

Visina oko 115do 130 cm. Glava je velika u odnosu na grudni koš i na udove. Mozak je neusporedivo veći od onoga kojim raspolažu ljudska bića. Glava i tijelo su bez ijedne dlake. Oči su velike i duboke, utonule, razmaknute i blago iskošene. Ni s jedne strane glave nisu opažene ušne školjke. Postoje samo nezaštićeni otvori. Nos je bezobličan, dok su nosnice istaknute blagim izbočinama. Usta su im vrlo mala. Vrat je relativno tanak, kao i ruke i noge na svakoj ruci nalaze se 4 prsta. Krv ne nalikuje na ljudsku ni po boji ni po sastavu. A izvještaji o unutrašnjim organima nisu bili dostupni.

Bill Dawlin je u proljeće 1952. godine sasvim slučajno došao do još zanimljivih podataka.  Bill se sasvim slučajno u vlaku upoznao s jednim vojnikom te su počeli priču o NLO-ima. Taj vojnik mu je rekao da je on bio jedan od tri vozača kamiona koji su prevozili ostatke NLO-a. Za vrijeme te operacije vojnici su vidjeli tijela izvanzemaljaca. Rekli su da su jako niski. Koža im je bila boje breskve. Bili su muškarci i jedna žena. On je izbrojio 16 takvih tijela, ali je on uvjeren da ih je bilo čak i više.

Letjelica je bila oblika diska, oštrih rubova i kupolom na sredini. Objekt je imao oko 10 m u promjeru. Ni najškolovaniji  stručnjaci nisu uspjeli otkriti od kojih je elemenata sastavljen materijal od kojeg se sastoji objekt. Poznato je da sadrži određene količine magnezija, nikla i još čitavo mnoštvo materija koje us nam potpuno nepoznate. Sastav, kao i tehnološki postupak izrade još će dugo ostati velika i nerješiva tajna.

Tags: ALIEN, ALIENS, IZVANZEMLJACI, nlo, ROSWELL, SVEMIRCI, TAJNA, UFO, VLADA, VOJSKA